Europska dužnička kriza se produbljuje

Richard Wolff analizira često mjesto današnjeg javnog diskursa vezanog uz ekonomsku krizu: „tržišta“ se često prizivaju u mističnom tonu kao neupitni autoritet i univerzalno legitimacijsko sredstvo kada su u pitanju mjere štednje. Da iza „tržištâ“ stoje sasvim konkretni akteri, Wolff pokazuje podsjećanjem na uzročnike same krize – financijski sektor i njemu pripadajuće subjekte i procese.


Fitch, velika tvrtka za kreditni rejting koja zajedno sa svojim družicama Moody’s te Standard&Poor’s dominira poslom procjenjivanja riskantnosti dužničkih instrumenata, poduzela je preko vikenda medijski dobro popraćen korak. Fitch je snizio kreditni bonitet mnogih europskih zemalja. Kakav spektakl! Te iste tvrtke za kreditni rejting prepoznatljive su po smiješno nepreciznim (da budemo krajnje pristojni) procjenama rizikâ povezanih s vrijednosnim papirima pokrivenih imovinom.[1] Te su procjene pridonijele ekonomskoj krizi kroz koju trenutačno prolazimo. A sada bi se svijet trebao držati njihovih kreditnih izvješća – radije nego smijati im se.

Europski dugovi – i socijalne tenzije koje se vrte oko njih – očito su problemi. Između ostalih očitih znakova, to pokazuju padovi vlada u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Snižavanje europskog boniteta koje poduzimaju ove tvrtke zapravo je poput snižavanja vjerojatnoće dobrog vremena dok mi ostali već trčimo zatvoriti prozore zbog kiše koja već lijeva.

Uobičajene su medijske reportaže i rasprave o Fitchovom činu još gore. Opet su pune mističnog pozivanja na korake koje europske vlade moraju poduzeti „kako bi zadovoljile tržišta“. Ta čudna metaforička apstrakcija – „tržišta“ – prikazana je kao svojevrsno Frankensteinovo čudovište koje bi moglo pojesti europsku djecu ukoliko roditelji ne podrže vladine mjere štednje. Zbog tih mjera štednje, dakako, ti roditelji i njihova djeca već pate.

Udaljimo se na trenutak korak nazad od toga što je ideološko – ili bolje rečeno, propagandističko – korištenje tog pojma. „Tržišta“ je konceptualni instrument koji služi skrivanju i maskiranju određene korporacije koje stoje iza tih tržišta i upravljaju njima kako bi zadovoljile svoje interese. Jezik političara i masovnih medija stvara dojam kao da je ganjanje vlastitih interesa tih korporacija kakva makinalna radnja neke nepromjenjive, fiksne institucije. Moramo zapamtiti da su tržišta, kao i sve druge institucije, ljudske tvorevine ispunjene mješavinom pozitivnih i negativnih aspekata te da su podložne promjeni. Uostalom, miješani učinci tržištâ učinili su ih predmetom duboke sumnje i skepse barem otkad su Platon i Aristotel pred tisuću godina kritizirali tržišta kao neprijatelje zajednica.

Glavni su zajmodavci europskih vlada danas banke, osiguravateljska poduzeća, velike korporacije, mirovinski fondovi, neke druge (većinom neeuropske) vlade te bogati pojedinci. Kada političari i mediji govore o nužnosti europskih vlada da „zadovolje tržišta“, zapravo misle na zadovoljavanje tih zajmodavaca. Među zajmodavcima najveći utjecaj imaju velike banke koje predstavljaju i/ili savjetuju sve ostale ili gotovo sve ostale zajmodavce. Upravo su velike europske banke bile i još uvijek jesu glavni primatelji skupih „bailouta“ od strane europskih vlada od 2008. Štoviše, budući da su europske vlade te bailoute platile dodatnim zaduživanjem, time se dramatično povećala zaduženost tih vlada.

Bailouti su bili učinkoviti u Europi jednako koliko i u SAD-u. Banke su loše spekulirale ABS-ovima i s njima povezanim derivativama sve do kraja 2008. Kako zajmoprimci (npr. hipotekarni zajmoprimci u SAD-u) sve češće nisu mogli isplaćivati zajmove koji sadrže ABS-ove, njihova je vrijednost stubokom opala. Banke više nisu vjerovale drugim bankama da će si međusobno vraćati zajmove – što je ključno za globalni kreditni sustav – budući da su sve banke znale da sve posjeduju ABS-ove čija je vrijednost krahirala. Svaka se velika banka bojala da bi druge – kao i ona sama – mogle prestati otplaćivati svoje dugove.

Transakcije među bankama su prestale, čime je došlo do kreditne „kontrakcije“.[2] Poduzeća, vlade i kupci u modernim kapitalističkim ekonomijama postali su ovisniji o zaduživanju nego ikad prije. Takva je kontrakcija stoga prijetila potpunim prestankom funkcioniranja ekonomije (kolapsom).

Vlade su trebale intervenirati u velikim razmjerima kako bi odmrznule kreditni sustav. Kriza je bila toliko ozbiljna da su one to učinile istovremeno na nekoliko frontova. Prvo, vlade su slobodno posuđivale velikim bankama koje nisu mogle posuđivati jedne od drugih. Drugo, vlade su jamčile razne vrste zajmova i zaduživanja kako bi banke koje su se bojale posuđivati opet nastavile posuđivati. Treće, vlade su posuđivale u velikim razmjerima kako bi privatni zajmodavci – posebice banke – imali siguran i profitabilan izlaz za svoja sredstva koja su mogle posuđivati. Na taj su način, kao posrednice narodâ, europske vlade odmrznule i ponovno pokrenule kolabirani privatni kreditni sustav uz enorman javni trošak. Utoliko su omogućile opstanak i kontinuiranu profitabilnost banaka i njihovih glavnih klijenata.

Tijekom posljednjih godinu dana te su se banke i njihovi klijenti – oslobođeni briga oko međusobnih zajmova zahvaljujući bailoutima vlada – počeli brinuti zbog svojih zajmova europskim vladama. Boje se jedne stvari: uzbuđene i ljute javnosti. Ljudi na ulicama možda ne dozvole svojim vladama da uvode „štednju“. Možda neće prihvatiti vladine rezove u osnovnim javnim zaposlenjima i uslugama kako bi se uštedio novac i njime isplatilo zajmodavce koji su tek nedavno spašeni na javni trošak.

I tako sada zajmodavci pritišću vlade da zajamče sigurnost svojih nacionalnih dugova (njima samima). Fitchovo snižavanje rejtinga dio je tog pritiska. Pozivi na „zadovoljavanje tržišta“ naprosto maskiraju čitav taj nečuveni proces. Drama krize se produbljuje: pritisak zajmodavaca na vlade zaoštrava mjere štednje koje povećavaju masovni otpor koji plaši zajmodavce koji povećavaju pritisak na vlade…

Proturječja na kojima se temelji taj opaki krug potresaju čitavo europsko društvo i globalnu ekonomiju povezanu s Europom. Europske se vlade boje zajmodavaca, jednako kao i rastućeg nacionalnog otpora mjerama štednji. Iznervirane su Fitchom i ostalim tvrtkama za kreditni rejting što su tu dilemu učinili još gorom. Nemaju rješenja, naginju „zadovoljavanju tržištâ“ te zato provode štednju u grču, trzajući se i uzmičući. Poput životinja smrznutih pred farovima nadolazeće propasti, igrači u ovoj apsurdnoj europskoj drami izdavaju redundantna kreditna izvješća, održavaju beskrajne i besplodne konferencije i samite (Sarkozy, Merkel, et al.) i grče se od anksioznosti dok se šire generalni štrajkovi, a vlade posrću i padaju. U međuvremenu, fantomi poput „tržištâ“ opsjedaju medijske analize i izjave političara, služeći uglavnom fragmentiranju i zamućivanju onoga što se događa.

Richard D. Wolff
S engleskog preveo Alen Sućeska
Tekst u izvorniku objavljen je na MRZine, 21.12.2011.
BILJEŠKE
[1] Tzv. ABS, „asset-backed securities“ (op.prev.)
[2] Period iznenadno smanjene dostupnosti bankovnih kredita (op.prev.)

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve