Europska dužnička kriza se produbljuje

Richard Wolff analizira često mjesto današnjeg javnog diskursa vezanog uz ekonomsku krizu: „tržišta“ se često prizivaju u mističnom tonu kao neupitni autoritet i univerzalno legitimacijsko sredstvo kada su u pitanju mjere štednje. Da iza „tržištâ“ stoje sasvim konkretni akteri, Wolff pokazuje podsjećanjem na uzročnike same krize – financijski sektor i njemu pripadajuće subjekte i procese.


Fitch, velika tvrtka za kreditni rejting koja zajedno sa svojim družicama Moody’s te Standard&Poor’s dominira poslom procjenjivanja riskantnosti dužničkih instrumenata, poduzela je preko vikenda medijski dobro popraćen korak. Fitch je snizio kreditni bonitet mnogih europskih zemalja. Kakav spektakl! Te iste tvrtke za kreditni rejting prepoznatljive su po smiješno nepreciznim (da budemo krajnje pristojni) procjenama rizikâ povezanih s vrijednosnim papirima pokrivenih imovinom.[1] Te su procjene pridonijele ekonomskoj krizi kroz koju trenutačno prolazimo. A sada bi se svijet trebao držati njihovih kreditnih izvješća – radije nego smijati im se.

Europski dugovi – i socijalne tenzije koje se vrte oko njih – očito su problemi. Između ostalih očitih znakova, to pokazuju padovi vlada u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Snižavanje europskog boniteta koje poduzimaju ove tvrtke zapravo je poput snižavanja vjerojatnoće dobrog vremena dok mi ostali već trčimo zatvoriti prozore zbog kiše koja već lijeva.

Uobičajene su medijske reportaže i rasprave o Fitchovom činu još gore. Opet su pune mističnog pozivanja na korake koje europske vlade moraju poduzeti „kako bi zadovoljile tržišta“. Ta čudna metaforička apstrakcija – „tržišta“ – prikazana je kao svojevrsno Frankensteinovo čudovište koje bi moglo pojesti europsku djecu ukoliko roditelji ne podrže vladine mjere štednje. Zbog tih mjera štednje, dakako, ti roditelji i njihova djeca već pate.

Udaljimo se na trenutak korak nazad od toga što je ideološko – ili bolje rečeno, propagandističko – korištenje tog pojma. „Tržišta“ je konceptualni instrument koji služi skrivanju i maskiranju određene korporacije koje stoje iza tih tržišta i upravljaju njima kako bi zadovoljile svoje interese. Jezik političara i masovnih medija stvara dojam kao da je ganjanje vlastitih interesa tih korporacija kakva makinalna radnja neke nepromjenjive, fiksne institucije. Moramo zapamtiti da su tržišta, kao i sve druge institucije, ljudske tvorevine ispunjene mješavinom pozitivnih i negativnih aspekata te da su podložne promjeni. Uostalom, miješani učinci tržištâ učinili su ih predmetom duboke sumnje i skepse barem otkad su Platon i Aristotel pred tisuću godina kritizirali tržišta kao neprijatelje zajednica.

Glavni su zajmodavci europskih vlada danas banke, osiguravateljska poduzeća, velike korporacije, mirovinski fondovi, neke druge (većinom neeuropske) vlade te bogati pojedinci. Kada političari i mediji govore o nužnosti europskih vlada da „zadovolje tržišta“, zapravo misle na zadovoljavanje tih zajmodavaca. Među zajmodavcima najveći utjecaj imaju velike banke koje predstavljaju i/ili savjetuju sve ostale ili gotovo sve ostale zajmodavce. Upravo su velike europske banke bile i još uvijek jesu glavni primatelji skupih „bailouta“ od strane europskih vlada od 2008. Štoviše, budući da su europske vlade te bailoute platile dodatnim zaduživanjem, time se dramatično povećala zaduženost tih vlada.

Bailouti su bili učinkoviti u Europi jednako koliko i u SAD-u. Banke su loše spekulirale ABS-ovima i s njima povezanim derivativama sve do kraja 2008. Kako zajmoprimci (npr. hipotekarni zajmoprimci u SAD-u) sve češće nisu mogli isplaćivati zajmove koji sadrže ABS-ove, njihova je vrijednost stubokom opala. Banke više nisu vjerovale drugim bankama da će si međusobno vraćati zajmove – što je ključno za globalni kreditni sustav – budući da su sve banke znale da sve posjeduju ABS-ove čija je vrijednost krahirala. Svaka se velika banka bojala da bi druge – kao i ona sama – mogle prestati otplaćivati svoje dugove.

Transakcije među bankama su prestale, čime je došlo do kreditne „kontrakcije“.[2] Poduzeća, vlade i kupci u modernim kapitalističkim ekonomijama postali su ovisniji o zaduživanju nego ikad prije. Takva je kontrakcija stoga prijetila potpunim prestankom funkcioniranja ekonomije (kolapsom).

Vlade su trebale intervenirati u velikim razmjerima kako bi odmrznule kreditni sustav. Kriza je bila toliko ozbiljna da su one to učinile istovremeno na nekoliko frontova. Prvo, vlade su slobodno posuđivale velikim bankama koje nisu mogle posuđivati jedne od drugih. Drugo, vlade su jamčile razne vrste zajmova i zaduživanja kako bi banke koje su se bojale posuđivati opet nastavile posuđivati. Treće, vlade su posuđivale u velikim razmjerima kako bi privatni zajmodavci – posebice banke – imali siguran i profitabilan izlaz za svoja sredstva koja su mogle posuđivati. Na taj su način, kao posrednice narodâ, europske vlade odmrznule i ponovno pokrenule kolabirani privatni kreditni sustav uz enorman javni trošak. Utoliko su omogućile opstanak i kontinuiranu profitabilnost banaka i njihovih glavnih klijenata.

Tijekom posljednjih godinu dana te su se banke i njihovi klijenti – oslobođeni briga oko međusobnih zajmova zahvaljujući bailoutima vlada – počeli brinuti zbog svojih zajmova europskim vladama. Boje se jedne stvari: uzbuđene i ljute javnosti. Ljudi na ulicama možda ne dozvole svojim vladama da uvode „štednju“. Možda neće prihvatiti vladine rezove u osnovnim javnim zaposlenjima i uslugama kako bi se uštedio novac i njime isplatilo zajmodavce koji su tek nedavno spašeni na javni trošak.

I tako sada zajmodavci pritišću vlade da zajamče sigurnost svojih nacionalnih dugova (njima samima). Fitchovo snižavanje rejtinga dio je tog pritiska. Pozivi na „zadovoljavanje tržišta“ naprosto maskiraju čitav taj nečuveni proces. Drama krize se produbljuje: pritisak zajmodavaca na vlade zaoštrava mjere štednje koje povećavaju masovni otpor koji plaši zajmodavce koji povećavaju pritisak na vlade…

Proturječja na kojima se temelji taj opaki krug potresaju čitavo europsko društvo i globalnu ekonomiju povezanu s Europom. Europske se vlade boje zajmodavaca, jednako kao i rastućeg nacionalnog otpora mjerama štednji. Iznervirane su Fitchom i ostalim tvrtkama za kreditni rejting što su tu dilemu učinili još gorom. Nemaju rješenja, naginju „zadovoljavanju tržištâ“ te zato provode štednju u grču, trzajući se i uzmičući. Poput životinja smrznutih pred farovima nadolazeće propasti, igrači u ovoj apsurdnoj europskoj drami izdavaju redundantna kreditna izvješća, održavaju beskrajne i besplodne konferencije i samite (Sarkozy, Merkel, et al.) i grče se od anksioznosti dok se šire generalni štrajkovi, a vlade posrću i padaju. U međuvremenu, fantomi poput „tržištâ“ opsjedaju medijske analize i izjave političara, služeći uglavnom fragmentiranju i zamućivanju onoga što se događa.

Richard D. Wolff
S engleskog preveo Alen Sućeska
Tekst u izvorniku objavljen je na MRZine, 21.12.2011.
BILJEŠKE
[1] Tzv. ABS, „asset-backed securities“ (op.prev.)
[2] Period iznenadno smanjene dostupnosti bankovnih kredita (op.prev.)

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve