Programi strukturne prilagodbe I.

Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.


„Fleksibilnost“


Dobro je poznato da se jedna te ista riječ pojavljuje posvud u preporukama za ekonomsku politiku – bilo da se odnose na industrijalizirane zemlje, Treći svijet ili nekadašnje „socijalističke“ zemlje. Zaokret ka neoliberalizmu potaknuo je stvaranje gotovo identičnih skupova politika za sve zemlje svijeta – bile one na Jugu ili na Sjeveru. Ključna riječ je fleksibilnost. Na Sjeveru to znači demontiranje nekih ključnih institucija sigurnosti i rezanje socijalnih dobitaka što je u početku išlo pod ruku s poslijeratnim uspjesima u rastu, a što je kasnije postupno postalo zapreka kapitalističkoj profitabilnosti i akumulaciji. Na Jugu je državno interveniranje kao takvo postalo metom „pisama namjere” o kojima zemlje-dužnice pregovaraju s MMF-om koji zahtijeva politiku štednje na socijalnim davanjima (Coutrot i Husson, 1993).

MMF je dugo bio povezan sa zemljama periferije i posvetio im je mnogo pažnje te mu je moć u tim zemljama rasla od početka krize duga u 1980-ima. Što se Svjetske banke tiče, ona je odigrala još važniju ulogu na periferiji od kraja 1960-ih.

Od početka 1980-ih nadalje Svjetska banka i MMF zajedno su radile na upravljanju krizom duga i provođenju politike prilagodbe.

Istim su tempom postali globalni ubirači dugova.

Jedan od većih paradoksa je to što su snaga i status MMF-a i Svjetske banke nastavili rasti, iako njihov poznati cilj obnove dugoročnog rasta nije postignut, a njihove su politike zapravo povećale financijsku nestabilnost. Međutim, treba primijetiti da je MMF od Meksičke krize 1994. godine jači od Svjetske banke po pitanju definiranja državnih politika. MMF postao je još jači nakon Azijske krize 1997.-98. Svjetska banka još uvijek drži vodeću poziciju u bavljenju s najsiromašnijim zemljama, NGO-ovima (kako bi ih „kooptirali“) te uspostavljanju programa za najsiromašnije dijelove populacije u zemljama periferije.

A što je s drugom sveprisutnom riječi – „prilagodbom“ – čemu bi se točno trebale prilagoditi zemlje Juga? Svjetska ekonomija nije složan zbor, već je hijerarhijski ustrojena. Zemlje u razvoju ne mogu tek oponašati politike koje su se provodile u industrijaliziranim zemljama u nekom trenutku u prošlosti. Dakle, jasno je da strukturna prilagodba tih zemalja industrijaliziranom svijetom ne nudi prave prilike za razvoj. Zapravo je sasvim suprotno.


Poznati ciljevi zajmova za prilagodbu


Suština ciljeva zajmova za prilagodbu može se naći u Članku 1. povelje MMF-a: prioritet se mora dati „uravnoteženom rastu međunarodne trgovine“. Kao takve zemlje koje uvijek uvoze više no što izvoze trebaju financijsku pomoć kako ne bi bile isključene iz međunarodne trgovine. Bez zajmova ne mogu kupovati. MMF objašnjava da takve intervencije ne samo da omogućuju tim zemljama da nastave sudjelovati u međunarodnoj trgovini; uslijed toga programima strukturne prilagodbe te se zemlje potiče da povećaju takvo sudjelovanje (Lenain, 1993; Christin, 1995; Norel and Saint-Alary, 1988).

Statuti MMF-a također određuju da se treba „usvajati politike kojima je cilj pomoći članicama da riješe svoje probleme s bilancom plaćanja i da osiguraju da ciljane zemlje poduzmu prikladne mjere za privremeno korištenje tih resursa“. Na temelju toga MMF izravno intervenira u zaduženim zemljama kako upostavio svoje ekonomske politike.

Programi prilagodbe najbolje su moguće jamstvo da će zemlja nastaviti s otplaćivanjem duga. Prihodi od izvoza zaista su prioritet tih programa. Visok postotak te zarade od izvoza brzo nađe put do škrinja MMF-a i Svjetske banke – budući da one imaju prednost u odnosu na ostale zajmodavce – a zatim u škrinje privatnih banaka (članica Londonskog kluba) i zemalja-članica Pariškog kluba. Članice Londonskog i Pariškog kluba očito imaju interes u suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom.


Dug i strukturna prilagodba


Jednom kada zemlje zaglibe u dug MMF i Svjetska banka mogu ih natjerati (svojevrsnom ekonomskom ucjenom) da preorijentiraju svoje makroekonomske politike u smjeru za koji se smatra da ponajviše drži korak s interesima međunarodnih vjerovnika.

Svrha toga je nametanje odnosa u kojemu se servisiranje duga podrazumijeva, dok se dužnike drži u luđačkoj košulji koja ih sprječava da se upuste u neovisnu ekonomsku politiku (Chossudovsky, 1994).

Politike strukturne prilagodbe provođene su na veliko. Iako uvjeti uvelike variraju od jedne do druge zemlje u „prilagodbi“, iste se ekonomske prisile primjenjuju diljem svijeta. Prihvaćanje preporuka Fonda – kako to jasno stoji u paktovima o ekonomskoj stabilnosti – nije samo preduvjet za dobivanje zajmova multilateralnih institucija, već i zeleno svjetlo za Londonski i Pariški klub, za strane investitore, komercijalne bankarske institucije i bilateralne zajmovne agencije (Lenain, 1993).

Ne iznenađuje da se zemlje koje ne prihvate korektivne mjere MMF-a susreću sa strašnim poteškoćama u restrukturiranju svojih dugova i dobivanju novih financijskih sredstava za razvoj te dobivanju međunarodne pomoći.

MMF također može ozbiljno potkopati gospodarstvo neke države blokiranjem pristupa kratkoročnim kreditima koji su nužni za financiranje tekuće trgovine osnovnim dobrima.

Posjednici kapitala na Sjeveru sve više zahtijevaju od MMF-a i Svjetske banke da ubiru „loše zajmove“ koje su dale komercijalne banke.

Svježa sredstva (u obliku kratkoročnih zajmova) ustupaju se kako bi se prisililo zemlje u razvoju da plate svoje dugove komercijalnim bankama i stranim vladama. Svježa sredstva se ustupaju kako bi se otplatili stari dugovi (Chossudovsky, 1994)

Međunarodne financijske institucije refinanciraju stare dugove što je postalo metodom za prisiljavanje zemalja Trećeg svijeta da vrate svoje dugove kao i zakašnjele uplate tih dugove.

Primjerice nakon brutalnog gušenja pobuna 1989. godine venecuelanska vlada je svoje „loše dugove“ pretvorila u udjele koje su jamčile međunarodne financijske institucije. Ni novčić od tog paketa za spašavanje MMF-a i Svjetske banke nije zapravo ostao u zemlji.

Nedavni zajmovi koje su MMF, Svjetska banka i Azijska banka za razvoj dali Južnoj Koreji, Tajlandu, Indoneziji i Filipinima bili su namijenjeni za otplaćivanje kratkoročnog duga tih zemalja (prije svega njihovim privatnim tvrtkama), velikim špekulantima i institucionalnim investitorima sa Sjevera i iz same regije.


Makroekonomska reforma i program strukturne prilagodbe


Zajmovi od međunarodnih financijskih institucija (uključujući banke za regionalni razvoj povezane sa Svjetskom bankom) ustupljeni su kao potpora bilanci plaćanja – tj. kratkoročni zajmovi koji se koriste za financiranje uvozâ i servisiranje duga. Ti se zajmovi obično daju pod uvjetom da se provede određeni skup politika. Drugim riječima, to su politički zajmovi koje daju međunarodne institucije pod uvjetom da vlada o kojoj se radi usvoji program ekonomske stabilizacije i strukturnih ekonomskih reformi u skladu s zahtjevima međunarodnih institucija.

Sporazumi o takvim političkim zajmovima eksplicitno traže da se smanji opseg državnih poduzeća. Za razliku od konvencionalnih zajmova, ovi zajmovi nikada nisu povezani s investicijskim projektom.

(Bilješka autora: temeljim ovaj dio kao i opis dviju faza prilagodbe u Poglavlju 12 na prikazu Michela Chossudovskog u Siromaštvu nacijâ (“La pauvrete des nations”; CADTM, 1994) i u Globalizaciji siromaštva (“The Globalisation of Poverty”, 1997) Nadopunio sam ovu analizu vlastitom analizom za čije sam dodatke isključivo ja odgovoran.)

Značajne reforme beziznimno već moraju početi prije no što je moguće pregovarati o bilo kakvom zajmu za strukturnu prilagodbu.

Vlade moraju dokazati MMF-u da su „iskreno angažirane u provođenju ekonomske reforme“ prije no što pregovori o zajmu zaista mogu početi.

Taj se proces često odvija u okviru znanom kao „MMF-ov tajni program“. MMF iznese niz smjernica za politike i daje tehničku potporu vladi – bez i najmanje pomoći u obliku zajma. Indonezijska vlada je morala, primjerice, zatvoriti nekoliko velikih banaka u studenom 1997. prije no što je primila sredstva koja im je obećao MMF. Prinudni bankrot tih banaka potakao je paniku širokih razmjera među stanovništvom. MMF je morao priznati tu taktičku pogrešku početkom siječnja 1998. (New York Times, 14. siječnja 1998.) Zatim su privolili indonezijskog diktatora da potpiše sporazum o podložnosti MMF-u pod arogantnim pogledom Michela Camdessusa; cijeli se događaj prenosio uživo na nacionalnoj i međunarodnoj televiziji.

Od vlade se očekuje da izvrši „tajni program“ na zadovoljstvo MMF-a prije no što formalni pregovori o sporazmu o zajmu mogu zapravo početi.

U trenutku kada se zajam isplati, institucije sa sjedištem u Washingtonu pomno kvartalno nadziru provedbu preuzete politike.

Isplaćivanje zajma vrši se u nekoliko obroka i može se obustaviti ako se primijeti da potrebne reforme ne idu po planu.


Podjela rada između MMF-a i Svjetske banke


Treba primijetiti da MMF i Svjetska banka blisko surađuju kada se radi o provođenju programa strukturne prilagodbe.

U nekim zemljama dužnicama vlada određuje svoje prioritete u tzv. „okvirnom dokumentu o ekonomskoj politici“ (eng. policy framework paper; “PFP”). Službeno ga sastavljaju zemlje dužnice, no ustvari se sastavlja pod nadzorom bretonvudskih institucija.

Postoji jasna podjela rada između dviju sestrinskih bretonvudskih institucija. S jedne strane, MMF se brine o glavnim pregovorima o strukturnim pitanjima, imajući na umu tečaj i proračunski deficit. S druge strane, Svjetska banka se izravno uključuje u strukturnu reformu kroz svoje lokalne predstavnike i različite tehničke misije. Nadalje, Svjetska banka također ima ljude koji rade u ključnim ministarstvima koja su odgovorna za sastavljanje specifičnog okvira za strukturnu prilagodbu. Reforme zdravstva, obrazovanja, industrije, poljoprivrede, transporta i okoliša sastavljene su pod budnim okom Svjetske banke.

Bretonvudske institucije imaju na raspolaganju arsenal zajmovnih mehanizama i itekako su spremne koristiti ih pod uvjetom da zemlja o kojoj se radi slijedi njihove preporuke politika.


Éric Toussaint
Na engleskom objavljeno u Your Money or Your Life
Prevela Marija Ćaćić
Redaktura Ljuban Marić

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.
Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

Objavljeno: 7. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.
Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju – slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Objavljeno: 14. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.
U trećem dijelu teksta “Programi strukturne prilagodbe” Éric Toussaint citira nekoliko odlomaka iz dokumenta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, tzv. “Početnice za vlade” u kojemu se nalazi savjeti za što lakšu i mirniju provedbu SAP-ova: “Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori.”

Objavljeno: 23. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe IV.
Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.

Objavljeno: 11. lipnja 2012.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve