Quebec: Borba „crvenih kvadrata“

Donosimo vam analizu borbe kvebečkih studenata koja traje već 5 mjeseci. U članku je analizirana ekonomska situacija u Quebecu koja je uvjetovala nastankom pokreta, te zahtjevi i sama dinamika studentskog pokreta. Pokret se od početnih štrajkova i prosvjeda sve više okreće stvaranju vijeća i povezivanju radnika i studenata.

Od veljače u kanadskoj provinciji Quebec traje studentski štrajk o kojem nije bilo niti riječi u hrvatskim medijima, bez obzira na činjenicu da je na samom vrhuncu, 22. travnja, u štrajku sudjelovalo preko 300.000 ljudi. Štrajk su lokalni mediji nazvali „javorovim proljećem“, zbog militantnosti i njegove mobilizacijske snage, aludirajući time na prošlogodišnje pokrete iz Tunisa i Egipta koji su protresli svijet. Dodamo li tome i zaprepašćujuću razinu policijske represije, možemo govoriti o elementima koji su razlog zbog čega niti ne možemo u medijima pronaći ništa o tome što se događa u Quebecu jer sprečavanje protoka informacija je jedna od prvih razina zaštite kapitala na svjetskoj razini. Srećom, u današnjem „informacijskom dobu“ još uvijek je moguće uspostaviti određene mrežne oaze u kojima je moguće pronaći informacije o borbi protiv kapitala usprkos svoj sili fatamorgana koje nam ovaj sustav servira.

Školarine, studentski dug i borba


Studentski štrajk započeo je 13. veljače. Studenti sa sveučilištâ i CEGEP-a (koledži za opće i profesionalno usavršavanje) bore se protiv povećanja školarina za 75% u idućih pet godina kao dio paketa mjera štednje provincijske vlade koja pokušava „smanjiti deficit“ s 3,8 na 1,5 milijuna kanadskih dolara u samo jednoj godini.

U medijskim napadima na studente vladajuća klasa najčešće koristi argument kako su školarine u Quebecu najmanje u cijeloj Sjevernoj Americi pa se shodno tome studenti nemaju zašto žaliti. Ako pogledamo trenutno stanje čak ako se školarine i povećaju za 75%, studenti u Quebecu će i dalje plaćati znatno manje nego u ostalim pokrajinama. Studenti u Quebecu u prosjeku plaćaju 2.500 kanadskih dolara godišnje školarine, dok studenti u ostalim provincijama u prosjeku plaćaju 5.000 dolara godišnje školarine. Ako bi se školarine povećale za 1.625 kanadskih dolara, studenti u Quebecu bi plaćali oko 4.000 kanadskih dolara školarine. No, ova matematička računica ne uzima u obzir jedan od vrlo važnih parametara – studentski dug[1]. Prosječni studentski dug do diplome u Quebecu iznosi 13.000 kanadskih dolara, dok kadanski prosjek iznosi 27.000 kanadski dolara. Isto tako, Quebec je u znatno lošijoj ekonomskoj situaciju u odnosu na ostatak Kanade. Quebec ima najveći javni dug u Kanadi[2] koji je u listopadu 2011. iznosio 61.7% bruto nacionalnog proizvoda (usporedbe radi istaknuo bih kako je javi dug Ontaria iznosio 37.2%, a Britanske Kolumbije 19%[3]). Stopa nezaposlenosti u Quebecu veća je od one u ostatku Kanade (vidi dijagram). U prosincu 2011. zabilježen je gubitak 76.000 radnih mjesta[4], a zabilježena je i slaba mogućnost otvaranja radnih mjesta, povezana sa slabim demografskim rastom pokrajine (u oba smisla: reprodukcije i imigracije)[5]. Ako zagrebemo malo ispod površine, možemo vidjeti da je ogorčenost kvebečkih studenata više nego opravdana. Budućnost im nudi samo studentski dug i povećanje kamata na otplatu istoga.


Graf: Stopa nezaposlenosti u Quebecu i ostatku Kanade (12. siječnja 2012.)[6]

Studentska borba jasno prikazuje dvije različite vizije: s jedne strane imamo studente koji se zalažu za pravo na besplatno, odnosno javno financirano, obrazovanje (jednu „vrijednost“ države blagostanja i sličnih sustava koja je u međuvremenu napuštena). Studenti ističu kako je Kanada potpisnica Međunarodne povelje o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima koja poziva na „progresivno uvođenje besplatnog obrazovanja“. S druge strane se nalazi predsjednik provincijske liberalne vlade Jean Charest koji, kao i svaki političar, brani interese kapitala. Sam Charest se pod istragom zbog korupcije vezane uz građevinske ugovore projekta “Plan Nord”, projekta čiji je cilj pojačano iskorištavanje rudnih bogatstava Sjevernog Quebeca koje bi trebalo otvoriti 20.000 novih radnih mjesta, s pogubnim posljedicama za ekosustav, i otvaranje velikih vrata za korporacije poput Rio-Tinto-Alcane, ArcelorMittale, IAMGolda, Alcoae, Agnico Eaglea i Xstratae. Sve su se već okoristile vladinim uplatama (u vrijednosti od 500 milijuna dolara), a u idućih šest godina planira im se isplatiti i velike vladine zajmove u vrijednosti od preko 1,6 milijarde dolara[7], dok godišnja ulaganja u visoko obrazovanje iznose samo 250 milijuna dolara. Cijela priča oko Plan Norda je zanimljiva zbog toga što su studenti 20. travnja prosvjedovali ispred sajma na kojem se plan predstavljao te na kojemu je Charest držao govor. U svom se govoru osvrnuo i na studentski štrajk, rugajući se studentima i nudeći im posao na sjeveru pokrajine po završetku Plan Nord projekta[8]. Dva dana nakon tog događaja više od 300.000 ljudi je prosvjedovalo u Montrealu. Mnogi prosvjednici su u znak solidarnosti sa studentskim štrajkom na svoju odjeću zataknuli malene crvene kartone koji su postali simbolom studentskog pokreta.

Represija i Zakon 78


Od samog početka studentski štrajk popraćen je velikom količinom policijske represije. Uhićeno je preko 3.000 osoba. Mnogi su odvjetnici ponudili svoje usluge besplatno kako bi pomogli studentima, no trenutno imaju previše slučajeva. Neki od studenata koji žive izvan Montreala su čak su sudskim odlukama izgnani iz grada do početka suđenja! Velik broj studenata pretrpio je teške ozljede od strane policije, a jedan je student skoro poginuo.

Trenutno postoji 161. studentska udruga koja sudjeluje u štrajku, no s donošenjem tzv. Zakona 78, zakona kojim se predviđa ograničavanje prava udruživanja i prosvjedovanja, sredinom kolovoza Vlada će pokušati prisiliti ih na prekid štrajka koristeći se širokom lepezom represivnih alata koje im omogućuje navedeni zakon. U slučaju da ne uspije u tome, Vlada bi mogla raspisati nove izbore u rujnu u pokušaju uspostavljanja „stabilnosti“ u pokrajini.

Snaga i silina državne represije koja se koristi kako bi se ugasio studentski pokret u Quebecu samo pokazuje pravo lice kapitalističke demokracije. Jednake mjere koriste se i u Grčkoj, s jednakim mjerama rastjerani su “Occupy” pokreti diljem SAD-a, a posebice tzv. Oaklandska komuna[9].

Razvoj borbe: od štrajka do vijeća


Studenti su organizirani u sindikalnu organizaciju CLASSE[10], koja je nastala 2012. kao proširenje dotadašnje studentske sindikalne organizacije ASSÉ-a[11], poznate po vođenju štrajka 2005. godine, s brojnim sličnim studentskim i ljevičarskim organizacijama. Trenutno ona okuplja oko 76.000 članova diljem Quebeca.

Svakog 22. u mjesecu održava se veliki prosvjed pa je tako 22. srpnja održan peti u nizu. Osim velikog prosvjeda, postoji mnoštvo tzv. spontanih demonstracija, iako u stvari mnoge od njih nisu spontane, već je riječ o organiziranim akcijama manjih razmjera. Jedna od istaknutijih je zasigurno poziv stanovnicima da noću lupaju loncima po ulici, akcija koja se i dalje svakodnevno događa uz potporu radnika i često je popraćena i drugim sadržajima.

Prosvjednici ulažu velike napore da se studentski štrajk pretvori u generalni štrajk, no sindikalne središnjice ne popuštaju. Jedna od središnjica, Federacija radnika Quebeca (FTQ), potajno je pozvala svoje članove da prekinu iskazivati potporu štrajku, jer štrajk kontroliraju „radikalni elementi“. Međutim, mnogi su lokalni sindikati dobili pozive za štrajk solidarnosti i potpora je izglasana na nekim radnim mjestima. Pristup sindikata studentskom pokretu nije nešto neviđeno i zapravo je nešto što bi se i trebalo očekivati, budući da je jedina funkcija sindikata danas discipliniranje radnika i onemogućavanje njihovog nezavisnog organiziranja. Njihovi spinovi i napadi na studentski pokret samo su razbjesnili radnike, kao što možemo vidjeti iz komentara na članak o izdaji studenata od strane Kanadskog kongresa rada (CLC) u kojemu je jedna radnica napisala: „Nažalost zbog napada na radničku klasu formalni sindikalni pokret više izgleda kao 1% nego 99%, a kao životnoj sindikalnoj aktivistici ovo mi slama srce.“[12] Bez institucionalne potpore postojećih „radničkih organizacija“, pokret ide naprijed s raznoraznim metodama borbe koje udaraju u ekonomsku moć vladajuće klase (npr. intervencijom za vrijeme Grand Prixa[13], blokadom montrealske luke[14], okupacijom banaka[15] itd.).

Zanimljivo je istaknuti kako se pokret polako pretvara u pokret vijeća koja nastaju u manjim, pretežito industrijskim, gradovima uz dvanaest vijeća koja postoje u Montrealu. Svako vijeće ime svoj koordinacijski komitet (comite de suivi), a trenutno se radi na većoj koordinaciji između različitih vijeća i ujedinjavanju, odnosno centralizaciji borbe.

Vrlo je važno i spomenuti kako su studenti shvatili važnost proširivanja borbe. Tako su pomogli 2000 strojara montrealskog Aveosa nakon što je njihova tvornica zatvorena. Zauzvrat su radnici poduprli studente u njihovim akcijama. Također, studenti su pomogli organizirati dvosatnu okupaciju Montrealske burze organizacije nezaposlenih.

Nužnost zaoštravanja borbe


Budući da se studentski pokret u Quebecu razvio iz “Occupy” pokreta, zadržao je i znatan dio njegovih iluzija. Uzmimo za primjer najnoviju izjavu CLASSE-a[16] u kojoj se, ironično, ne spominje niti k od klase, već se gubimo u moru lijevo-liberalnih parola o „demokratizaciji“, „šačici pohlepnih ljudi“ koji upravljaju sustavom itd. Isto tako, jedna od zamki koju pokret treba izbjeći je puko „kažnjavanje“ liberalne vlade Jeana Charesta glasanjem za ostale buržoaske opcije: nacionalističku Parti Quebecois ili nacionalističke socijaldemokrate iz Quebec Solidaire. Obje stranke pokušavaju iskoristiti pokret kao sredstvo za punjenje svojih glasačkih kutija na idućim izborima, deklarativno stajući uz prosvjednike i kritizirajući Zakon 78, no zalažući se za njegovo provođenje. Usprkos klasičnim političkim igricama, sasvim je jasno kako ove stranke aktivno sudjeluju u reprodukciji postojećeg sustava, te ne treba ići daleko u povijest da bismo se „sjetili“ kako se npr. PQ dugi niz godina nalazila na vlasti u Quebecu, kao i kako je gušila prosvjede medicinskih sestra proglašavajući ih ilegalnima[17].

Rješenja problema s kojima se studenti susreću nisu ostvariva u kapitalističkom sustavu. Kapitalizam može ponuditi samo sve veći dug, nezaposlenost i lošije uvijete života, a ono čemu studenti teže zahtjeva drugačiji način organizacije društva. Bez obzira na ustrajnost i borbenost studenata oni ovu bitku ne mogu dobiti ukoliko ostanu izolirani. Zbog toga je vrlo važno pohvaliti prve korake studentskog pokreta u Quebecu ka okretanju radnicima i pokušajima proširivanja borbe, poput izgradnje sustava vijeća. Upravo objedinjavanje svih radnika pod zajednički barjak borbe protiv kapitalizma i napuštanje demokratskih iluzija postojećeg društva najvažniji su koraci koje stoje pred nama. Borba kvebečkih studenata je napravila značajne korake u tom smjeru i ona ne smije ostati prešućena.

Juraj Katalenac

Bilješke:
[1] A. G. Marshall: 10 Things You Should Know About the Quebec Student Movement
[2] Na Internetu se nalazi zanimljiva stranica tzv. „Debt Clock“ na kojoj možete vidjeti koliki je trenutni dug Quebeca.
[3] Nicolas Van Praet: Economists warn Quebec needs to act on debt quicker
[4] Christian Sullivan: Quebec’s Unemployment Mystery
[5] Marcel Boyer: Quebec’s disappointing economics performance in last 25 years (.pdf)
[6] Unemployment rates in Quebec and the rest of Canada
[7] Michel Chossudovsky: «VIOLENCE BUDGÉTAIRE»: Le Plan Nord de Jean Charest sera financé par la hausse des droits de scolarité
[8] Allison Cross: Canada’s ‘Maple Spring’? Dissecting the longest student strike in Quebec’s history
[9] Battaglia Comunista: The Oakland General Strike
[10] Coalition Large de l’Association pour la Solidarité Syndicale Etudiante
[11] l’Association pour une Solidarité Syndicale Étudiante
[12] C.L.C. sells out students!
[13] Jonathan Montpetit: Quebec tuition protesters clash with Grand Prix partiers in Montreal
[14] Henry Gass: Student Port blockade broken up by police
[15] OWS: Montreal Students Occupy Banks in 12-Hour Protest Marathon
[16] Share Our Future – The CLASSE Manifesto
[17] Socialist Equality Party: The way forward for the Quebec student strike

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve