Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (III.)

Važan tekst trojice heterodoksnih ekonomista u kojem objašnjavaju razvoj i institucionalnu podlogu europskog neomerkantilizma pod kojim misle na “provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita vide vanjsko-trgovinski neto suficit.” O posljedicama takve politike te ulozi EU, eurozone, ECB itd., pročitajte u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Socialist Register čiji prijevod prenosimo u tri dijela iz časopisa Up&Underground (broj 21/22). Donosimo treći dio u kojem se analizira trenutna kriza i iznose perspektive, odnosno moguća rješenja. S time serijal završava.


Trenutna kriza: pogoršavajuća europska podjela


Trenutno stanje stvari u Eurozoni i u EU-u odražava podjelu Europske unije na tri skupine. Prva je skupina neomerkantilističkih zemalja sa središtem u Njemačkoj, uključujući Nizozemsku, Belgiju, Austriju i Skandinaviju. Njihov neomerkantilizam može se opisati kao snažan, zbog postojanih izvoznih viškova – ostvarenih uglavnom u Europi, budući da se trend rastućih deficita s Azijom ne prebija njihovim kolebljivim suficitima s SAD-om. Vanjskotrgovinska neto bilanca skupine počiva na kombiniranom učinku održavanja jake industrije kapitalnih dobara, povezane s globalnim oligopolističkim korporacijama, uz vrlo nisku dugoročnu domaću stopu rasta. Njemačka nije lokomotiva Europe. Od 1970-ih nadalje ostatak zapadne Europe sustavno je imao mnogo veće stope rasta, potičući time uvoz iz Njemačke i njezinih gospodarskih satelita. Stoga neomerkantilistička skupina utjelovljuje klasičnu situaciju monopolističkog kapitala, pretvorenog u institucionalizirani makroekonomski režim samim procesom la construction européenne koji je tražila Francuska.

U prošlosti, Njemačka je stremila stabilnim deviznim tečajevima kako bi izbjegla kompetitivne devalvacije. U kontekstu jedinstvene valute, kompetitivne devalvacije mutiraju u kompetitivno širenje razlike između produktivnosti i nadnica. Domaća stagnacija osigurava da njemačke nadnice ne rastu toliko brzo kao produktivnost. Sustav industrijskih odnosa u zemlji, temeljen na neomerkantilističkoj antanti između kapitala i sindikata, dopušta da razlika između produktivnosti i nadnica ide više u korist kapitala nego u ostatku Europe. Sve to dovodi do niskog rasta u Njemačkoj, što učvršćuje njezinu izvoznu kompetitivnost sredstvima deflacije nadnica. Krajnji rezultat jest da, iako Europa ne može bez njemačke mehanizacije i tehnoloških inputa, Njemačka ne ostvaruje naglošireći uvoz i tako ne doprinosi europskoj neto potražnji. Time nakuplja obimne vanjskotrgovinske viškove koje dijelom koristi za financiranje izravnih stranih ulaganja i zajedničkih pothvata u toj mjeri da ide i do Kine, kao što smo vidjeli, ali i drugdje u Europi, uključujući njezine deficitne zemlje. No, kriza narodnih banaka (Landesbanken) 2007. – 2008. otkrila je također škodljivije financijske posljedice njemačkog lova na vanjskotrgovinski suficit.[25]

Druga skupina zemalja europska je unutarnja periferija, predvođena Italijom, a uključuje i Francusku koja je slučaj za sebe. Poduzeća u Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj rado bi ostvarivala neto izvoz, no ne mogu jer, bez obzira na njihov izvozni rast, imaju slab domaći sektor kapitalnih dobara, tako da bilo kakva kontinuirana ekspanzija nacionalnog dohotka podrazumijeva i rastući uvoz tih dobara. Uvozna ovisnost njihovih sektora tehnologije i trajnih dobara takva je da devalvacije provedene prije uvođenja eura nisu poboljšale vanjskotrgovinske bilance ovih zemalja. I Španjolska i Grčka, iako ne i Portugal, iskusile su stope rasta više od EU prosjeka. Do španjolskog rasta došlo je zbog uključenja zemlje u međunarodno tržište nekretnina preko Londona. U slučaju Grčke fiskalni deficit omogućio joj je da održi uvozno orijentirani rast. U oba slučaja rast domaće potražnje doveo je do povišene aktivnosti, što je imalo za po-sljedicu još više uvoza po glavi stanovnika. Španjolska, Portugal i Grčka permanentno su deficitne zemlje i predstavljaju neto profitabilna izvozna područja za Njemačku, Francusku i Italiju, apsorbirajući redom 7, 10 i 9 posto njihovih ukupnih izvoza. S obzirom na dominaciju njemačke izvozne proizvodnje, pogonjene produktivnošću, deficite na tekućim računima Grčke, Španjolske i Portugala nije se moglo obuzdati i moralo ih se financirati priljevima kapitala priskrbljenim izdavanjem državnih obveznica (u slučaju Grčke) i/ili kapitalnim transferima, poput onih koji proizlaze iz prodaje španjolskih nekretnina u Londonu.

Italija predstavlja slab oblik neomerkantilizma koji je u prošlosti ovisio o devalvacijama realne valute, osobito prema njemačkoj marki. Međutim, nakon dotcom krize 2000. zemlja je zabilježila značajnu kapitalističku transformaciju koja proizlazi iz tzv. “četvrtog” kapitalizma malih i srednje velikih multinacionalnih kompanija koje su uspješno izvršile prijelaz na proizvodnju s visokom dodanom vrijednosti. Po usvajanju eura talijanska se neto vanjskotrgovinska pozicija naglo pogoršala, okrenuvši se u negativnu 2005. Uzimajući sve ovo u obzir, euro je talijanskom kapitalizmu ograničio europski prostor. Od sredine 1990-ih, pod vladom lijevog centra, Italija je implementirala surovu deflaciju nadnica, uz istovremeni outsourcing proizvodnje odjeće i obuće u Rumunjsku i Albaniju. No, dok je za Njemačku ista politika outsourcinga u automobilskom sektoru i sektoru kućanskih aparata bila konzistentna s nezaustavljivim povećanjem neto izvoza, talijanski su se vanjski računi naglo pogoršali. Model “proizvedeno u Italiji” pod utjecajem je inherentne fragilnosti, i može preživjeti samo uz cijenu opetovanog restrukturiranja. Još gore, azijski uvoznici na europska tržišta natječu se rame uz rame s talijanskim.

Preostala su još velika gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Što se tiče ovog prvog, da nije njihovog svjetskog financijskog sektora, pripadalo bi zemljama unutarnje periferije s postojanim deficitom. Francuska se, prije svega, nalazi u čudnom položaju kao vrlo poseban slučaj između suficitne i deficitne skupine: kao što smo vidjeli, drži se naglašeno neomerkantilistički, ali rijetko postiže cilj održavanja neto suficita, ne samo zato što je najveće neto izvozno tržište za Njemačku, a sve više i za Italiju; već i stoga što je pokušala izbjeći put kompetitivnih devalvacija, zbog pritiska na svoj financijski sektor. I kako je, po uvođenju eura, Italija počela gubiti svoj suficit, isto se dogodilo i Francuskoj. Nova, povoljnija valutna pozicija koju joj je euro priskrbio nije pomogla Francuskoj i do 2005. se pridružila Italiji, ulazeći u negativno područje kako na trgovinskim, tako i na tekućim računima.

U međuvremenu, španjolski, portugalski i grčki deficiti udvostručili su se, a potom i utrostručili u roku od nekoliko godina. Od sredine 1990-ih do 2008. stope rasta Španjolske i Grčke bile su znatno veće od prosjeka EU-a. Ipak, slabi sektori kapitalnih dobara njihovih gospodarstava ukazivali su da je rast uključivao neto uvoz i financijske priljeve. Strukturni fondovi EU-a za manje razvijene regije već su dulje vrijeme značajno doprinosili ekspanziji Španjolske i Grčke, kao i Portugala i Irske. Pretpostavlja se da je novac iz Bruxellesa održavao jednu trećinu španjolskog rasta, i madridska proračunska pozicija nije bila obilježena velikim deficitima ili dugovima: do 2008. omjer javnog duga u odnosu na BDP bio je znatno ispod, u Maastrichtu utvrđenih, 60%, a proračunski deficit iznosio je 2%, znatno ispod maastrichtske granice od 3%. Međutim, iako je čvrsta integracija Španjolske u međunarodni nekretninsko-financijski krug privlačila novac, prouzročila je i trenutačnu zarazu kad se mjehur drugorazrednih hipotekarnih zajmova rasprsnuo 2007. – 2008. U samo nekoliko mjeseci stopa nezaposlenosti skočila je s 11% na 19%, što je najveći porast u zapadnoj Europi. Posve očigledno, nekoć zanemariv proračunski deficit također je porastao, dosegnuvši 12% BDP-a do 2010. Povrh toga, “novi kapitalizam” smjestio je financiranje proračunskih deficita slabijih zemalja u ruke tržišta kapitala i (službeno prezrenih) agencija za kreditni rejting. Percepcija o neodrživoj prirodi španjolskog deficita odrazila se u rasponu između kamatnih stopa na njemačke obveznice i kamatnih stopa na tobože rizičnije španjolske obveznice.

Grčku je zadesila slična sudbina, a moć njezinog sektora kapitalnih dobara u pokretanju akumulacije kapitala još je slabija nego u Španjolskoj. Njezina visoka stopa rasta bila je u cijelosti kejnzijanska – no, to će se s vremenom u nekejnzijanskom svijetu pokazati katastrofalnim. Gospodarstvo zemlje je raslo zbog efektivno visokog deficita javne potrošnje, uz uobičajeno strukturno financiranje iz Europske unije. Zbog slabe proizvodne baze grčkog gospodarstva, tako visoka stopa rasta prouzročila je i sve veći deficit na tekućem računu. Po početku globalne krize, Europska centralna banka pod pritiskom Njemačke i uz francusko podlijeganje tom pritisku, više nije bila spremna prihvaćati grčke obveznice kao pokriće atenskih zajmova. Kreditne agencije povisile su raspon kamatnih stopa na grčke obveznice (u odnosu na one drugih zemalja, nap. prev.) do te mjere da je financiranje tekućih državnih operacija postalo ugroženo. U takvoj situaciji, socijalistička vlada Pasok-a također je kapitulirala pred Berlinom, čiji je isključivi cilj bio taj da očuva vrijednosti grčkih obveznica koje su držale njemačke banke.

Nevolja u kojoj se našla južna Europa rasvjetljuje kako se krizom zaoštravaju podjele unutar Europe, a osobito u Eurozoni. Njemačka se ne priklanja uvijek istom dogmatskom stajalištu, koje zauzima u odnosu na deficite drugih zemalja Eurozone, kada je riječ o njezinoj vlastitoj situaciji. Nedugo nakon pokretanja eura 2001., Njemačka je, zajedno s Francuskom, dopustila da joj vlastiti proračunski deficit premaši granicu od 3% koja je dogovorena Ugovorom iz Maastrichta i Paktom o stabilnosti. Značajan dio ovog proračunskog deficita pomogao je njemačkim tvrtkama u provođenju restrukturiranja potrebnog za pokretanje nove izvozne ofenzive. Njezinim uspjehom i povećanjem poreznih prihoda koje je uslijedilo, Berlin je ponovno počeo zagovarati potrebu povratka fiskalnom konzervativizmu, a Bundestag je donio i zakon kojim se nalaže uravnoteženost državnog proračuna. Pretrpjevši pad od 5% BDP-a tijekom trenutne krize, Njemačka nije mogla postupiti drukčije nego da ponovno prekrši maastrichtske odredbe, ali je pritom jasno dala do znanja da niti jedan njemački euro ne može biti prebačen u slabija područja Eurozone. Uvjeren da će se domaća industrija uspješno suprotstaviti krizi kroz domaće restrukturiranje orijentirano na izvoz te relokaciju u istočnu Europu, Berlin je nepopustljiv u stavu da vlastita javna sredstva valja upotrijebiti za ostvarenje tih zadaća, umjesto da ih se “potrati” na Grčku, što je primjer od kojeg treba učiti – tko? Portugal i Španjolska?

Da; ali njihova je situacija jasna. Francuska bi na to trebala obratiti pozornost, budući da njezin proračunski deficit ubrzano raste i premašuje 8% BDP-a, što je daleko iznad njemačkog. Francuska je i obratila pozornost, kapitulirajući na grčkom pitanju i povratkom na fiskalni protestantizam njemačkog stila. Stoga je zasad najrelevantnija posljedica krize ona u domeni odnosa moći iz među kapitalista – ekstremno slabljenje francuske pozicije, kao i pokapanje plana u čije je ostvarenje francuska vladajuća klasa jako dugo polagala jako puno nade, onog o karteliziranoj antanti koja djeluje kao zajedničko europsko čvorište moći. Kancelarka Merkel inzistira na provođenju pravnih članaka Europske monetarne unije čiju je ključnu slabost ranije u 2010. godini ovako dijagnosticirao jedan od njezinih njemačkih osnivača, Otmar Issing:
Monetarna unija temelji se na dva stupa. Jedan je stabilnost eura, koju jamči nezavisna centralna banka s jasnim mandatom za održavanje stabilnosti cijena. Drugi je fiskalna stega koju moraju osigurati pojedine zemlje članice. Zemlje članice i dalje su suverene. Europska monetarna unija nije država; radi se o institucionalnom aranžmanu jedinstvenom u povijesti. U 1990-ima, mnogi ekonomisti – među kojima sam bio i ja – upozoravali su kako je pokretanje monetarne unije bez prethodno uspostavljene političke unije isto kao da stavite kola ispred konja. Do svibnja 2010., kao rezultat tzv. grčke krize, konflikt između Njemačke i Francuske suzio se na dva konkurentska, iako slična proračunska pravila za Europsku uniju. No, i njemački plan, utemeljen na vlastitom zastrašujućem zakonu o uravnoteženom proračunu, kao i potpuno novi francuski prijedlog smjera za postizanje uravnoteženih proračuna, bili su osuđeni da se razbiju na hridima asimetrija unutar Eurozone i sve gore društvene krize koju proizvode daljnji pokušaji države da nadoknadi velike gubitke u poreznim prihodima. Sve zemlje poduzimaju mjere štednje, što će, u najboljem slučaju, učiniti oporavak problematičnim.[26]

Utrka prema dnu koju je ova kriza prouzročila nezasluženo nosi grčko ime, zato što se radi o njemačkoj kreaciji. U kriznoj situaciji poput današnje, nekonzistentnost europske tvorevine umnožava svoje strukturne nedostatke. Europa se nalazi u krizi hiperprodukcije, da se poslužimo klasičnom marksističkom terminologijom, koja se temelji na tri posljednja desetljeća stagnacije. Prekapacitiranost i stagnacija nadnica radničke klase prisilile su države da potraže druga tržišta za svoj output, da izaberu između neomerkantilizma i gospodarstva utemeljenog na posuđivanju. To je, pak, otvorilo ogroman manevarski prostor financijskom kapitalu. Neo-merkantilistički pristup zapravo je učinio Njemačku čak i izloženijom krizi; nije slučajnost da je 2009. zabilježila najveći pad u postotku proizvodnje među zemljama EU-15. Kancelarka Merkel odbacila je sve kritike ovakvog modela razvoja, te izrazila svoje uvjerenje da je Njemačkoj potrebna jaka izvozna učinkovitost kako bi održala svoj društveni standard, iako je do ljeta 2009. vlada poduzimala mjere kojima je prkosila vlastitoj retorici. Ukupno gledajući, cilj ostvarivanja neto izvoza bio je jedan od mnogih faktora koji je doprinio političkoj imploziji Europske unije, nemoćnoj da donese zajedničke industrijske i radne politike kao odgovor na krizu, već se, umjesto toga, prepušta nacionalističkim pokušajima obrane statusa quo pojedinačnih država, što se može vidjeti iz svađe Opela i General Motorsa.

Merkantilistički pristup koji su izabrale, hijerarhijskim redoslijedom, Njemačka, Italija i Francuska, i koji se dugo vremena doimao uspješnim, doveo je Euroland u slijepu ulicu. Od 1970-ih, Njemačka je vodila namjernu i uspješnu politiku održavanja niže stope rasta u odnosu na ostatak Europe, s jasnim ciljem nagomilavanja financijskih viškova. Francuska također nije bila previše revna po pitanju kontinuiranog rasta jer su se uzastopne vlade (uključujući i Mitterandovu) pribojavale zahtjeva za rastom nadnica. I, nakon što je u Italiji javni sektor prestao potrošnjom podržavati rast već ranih 1970-ih, njezino gospodarstvo moglo je rasti jedino uz povoljne uvjete deviznog tečaja. Stoga i ne čudi da su pod ovakvim okolnostima stope rasta u zapadnoj Europi u padu tijekom svakog od posljednja četiri desetljeća. Europa je sve više i više padala u škripac njemačkih viškova, a jedina svijetla točka, neto izvoz u SAD, teško da je mogla nadoknaditi porast deficita u trgovini s Azijom. Uvođenje eura u potpunosti je kristaliziralo situaciju, omogućujući Njemačkoj da postigne besprimjerne viškove usred sve dublje europske stagnacije. Jednom kad je, kao rezultat krize tržišta drugorazrednih hipotekarnih zajmova – koja se kaskadno prelila na derivativne papire u vlasništvu narodnih banaka, američki ispusni otvor prestao funkcionirati – Njemačka je očvrsnula svoj neomerkantilistički stav i jednostrano odlučila promijeniti pravila igre.

Grčka kriza samo je jedan mogući put kojim je Berlin odabrao poći kako bi preinačio europska pravila ponašanja, nauštrb Francuske. Pravi problem prekomjernog grčkog deficita ne postoji. Na europskom nivou lako se može osmisliti zajedničke politike restrukturiranja europskog, a posebno grčkog, rasta, što je ujedno i jedini lijek koji neće ubiti pacijenta. Drastični rezovi u javnoj potrošnji, uz raščlanjenje čitavog sustava usluga i infrastrukture na kojima suvremeno društvo počiva, tek marginalno, ako i uopće, umanjuju omjer duga. No, iz berlinske neomerkantilističke perspektive mogućnost zajedničkog rasta kroz suradnju ne razmatra se ni izdaleka, iz sljedećih razloga.

Njemačka i dalje promatra Eurozonu kao sustav fiksnog deviznog tečaja čija je isključiva zadaća sprečavanje kompetitivnih devalvacija (kojima se u prošlosti ponajviše odavala Italija). Što se Njemačke tiče, presudna uloga zapadne Europe je da osigura efektivnu neto potražnju za njemački izvoz. Kao što je Wolfgang Münchau nedavno izvijestio u Financial Timesu: “Rainer Brüderle, ministar gospodarstva, izjavio je prošlog tjedna da ne postoji ništa što je vlada mogla učiniti u vezi s potražnjom, zbog toga što je potrošnja odluka koju donose privatne osobe. Visoki dužnosnik Bundesbanke čak je usporedio Eurozonu s nogometnom ligom, u kojoj Njemačka ponosno drži prvo mjesto”.[27] Usporedba je očito netočna: da bi se mogle natjecati s Njemačkom, zemlje Eurozone trebale bi smanjiti vlastite stope rasta značajno ispod njemačkih, što znači da bi trebale biti na nuli ili čak negativne.

Otvrdnjavanje njemačkog stava prema Grčkoj i iberijskim zemljama proizlazi i iz fokusa Berlina na vlastitu vanjsku periferiju u istočnoj Europi koja uključuje baltičke zemlje u potpunoj depresiji, i recesijom teško pogođene Slovačku i Mađarsku. Javna je tajna da Europska centralna banka, iako to odbija potvrditi, kupuje njihove obveznice kao pokriće za zajmove, sanirajući tako posljedice nepromišljenog kreditiranja tih zemalja od strane austrijskih i švedskih banaka. To je učinjeno uz punu podršku Berlina. Njemačko protivljenje pomaganju Grčkoj pandan je njezinoj politici alokacije sredstava na ona područja koja su satelitske zone Berlina, i područja na kojima njemačke kompanije obavljaju svoje strategije restrukturiranja, kao što je slučaj s istočnom Europom.

To je “gestalt” koji je pogurao Sarkozyja da se suprotstavi Merkel (iako je to učinio uvelike prekasno), primoravši Berlin na prihvaćanje fonda od 750 milijardi eura. Neke ugledne osobe, poput Romana Prodija u Financial Timesu, greškom su pozdravile takvu odluku kao korak prema europskom fiskalnom federalizmu.[28] Ništa takvoga. U najboljem slučaju radi se o kriznom fondu za njemačke i francuske banke, strukturiranom u poseban investicijski fond čiji je sadržaj nepoznat. Ovo objašnjava zašto novi fond, koliko god krupan, nije bio previše učinkovit u proizvođenju efekta smirivanja tržišta. Budući da je novi fond bio smješten izvan okvira postojećih europskih institucija, to je istaknulo njihovu neadekvatnost.

Štoviše, cijela “grčka” epizoda podcrtala je kobnu slabost uloge koju igra Europska centralna banka. Kada je u jesen 2009. godine na inzistiranje Berlina ECB presudila da grčke državne obveznice više nisu prihvatljive kao pokriće za njezine zajmove, gurnula je grčku krizu do točke bez povratka. Odluka je povećala moć agencija za kreditni rejting čiji su utjecaj i Njemačka i Francuska željele i službeno obuzdati, omogućivši tako da javni dug europske unutarnje periferije ocjenjuju same po sebi najmutnije od svih financijskih kompanija. Igra ruskog ruleta započela je ubrzanim degradiranjem kreditnog rejtinga redom španjolskih i portugalskih obveznica, što je zauzvrat povuklo dolje i rejting derivativa vezanih uz te obveznice. U tom je smislu Europska centralna banka pokrenula proces sličan krizi pogonjenoj tržištem drugorazrednih hipotekarnih zajmova u Sjedinjenim Američkim Državama. Zaraza se proširila derivativnim proizvodima i do sredine svibnja, usporedo sa stvaranjem posebnog fonda Europske unije, ECB je dijametralno promijenila stav te naglo počela kupovati grčke, portugalske i španjolske obveznice.

Priroda institucionalnog neuspjeha, reprezentirana ponašanjem ECB-a, postaje jasnom ako se događaji u Europi u periodu od studenog 2009. do svibnja 2010. usporede s onima u Sjedinjenim Američkim Državama u 2008. godini. Tamo su Federalne rezerve preplavile bankarski sustav likvidnošću, uz podršku Američke riznice koja je, pak, pokrenula programe potrošnje, bez obzira koliko su ograničeni i nedostatni bili. Ništa slično ne može se dogoditi u Eurolandu gdje, umjesto toga, Europska centralna banka snažno podržava nametanje uravnoteženih proračuna preko cijele zone. Politike ECB-a ne proizlaze iz “pogrešne” perspektive. One su rezultat la construction européenne u kojoj nema mjesta za Europsku riznicu, dok su nacionalne riznice svedene na ulogu pukih prikupljača poreza, čak i u vremenima opadanja potražnje i zapošljavanja. Istovremeno, ECB je u nuždi prisiljena proturječiti samoj sebi otkupljivanjem državnih dugova, uz istovremeno protivljenje aktivnim fiskalnim politikama.

Perspektive


U međuvremenu, izgledi za Europu mogu se skicirati na sljedeći način. Europskoj uniji manjka unutarnjih društvenih i institucionalnih tijela za odupiranje trenutnoj krizi i učinku stagnacijskih sila. Stoga, sva se nada polaže u nevjerojatnu mogućnost vala šumpeterijanskih, epohalnih inovacija, ili u nova vanjska tržišta. Iako su posljednja već i ovako rijetka. Sjedinjene Američke Države, gdje su kućanstva pod dugovno-deflatornim režimom, dok vlada pokušava potaknuti izvoz, više ne mogu konzumirati uvoz iz Europske unije kao što su to činile u prošlosti. Europska unija ima deficit s Kinom i Japanom, te Latinskom Amerikom koja danas ionako sve više uvozi iz Kine. U ovom kontekstu neke europske zemlje ostvaruju deficite s Kinom i Azijom koji ne ugrožavaju njihovu sveukupno suficitnu poziciju: to su Njemačka, Nizozemska i Skandinavija. Viškovi, koje ostvaruju uglavnom u Europi, ustvari su sredstva potrebna za financiranje njihovih izravnih stranih ulaganja u Kini i Aziji, i zajedničkih poduhvata s kineskim i drugim azijskim kompanijama. Nasuprot tim zemljama stoje Francuska, Italija, Španjolska, Portugal i Grčka. Ključan su izvor viškova za Njemačku i druge sjeverne zemlje, dok istovremeno u njihov vlastiti izvoz i na domaća tržišta ulazi Kina. Osim u slučaju da Europu pogodi šumpeterijansko čudo, unutareuropske strukturne mane sigurno će se pogoršati.

U odnosu na trenutnu krizu, monetarna politika SAD-a, temeljena na neograničenom stvaranju likvidnosti uz mizerne kamatne stope, također je krajnje neadekvatna. Prvo, zato što u uvjetima akutne krize novac može jednostavno ostati u bankarskom sustavu, što se i događa – radi se o, ekonomskim žargonom rečeno, jednoj vrsti zamke likvidnosti. Drugo, zato što je preplavljivanje sustava likvidnošću održivo jedino ako institucije kojima se daje besplatan novac, taj novac negdje i uposle. No, budući da realna efektivna potražnja pada ili stoji na mjestu, a kolaterali su sumnjive i uglavnom nepoznate vrijednosti, nespremnost na kreditiranje podrazumijeva se. Iz toga slijedi da je jedini način da se gra-tis dobijen novac iskoristi, kretanje u potjeru za rizikom radi generiranja dobiti. I to ne samo potjeru, već i stvaranje novih oblika strukturiranih investicijskih fondova, pri čemu se rizik proizvodi ni iz čega. Pod tim okolnostima, restrukturiranje radnog procesa koje se odvija u tvrtkama koje muku muče s viškom kapaciteta, kroz povećanja produktivnosti, izravno i neizravno dovodi do nezaposlenosti. “Novi” kapitalizam, koji je ovih dana u kvaru, doveo je do sloma pregovaračke moći radništva, a trenutna kriza ju čini još slabijom, tako da je vjerojatnost da će nadnice rasti zajedno s produktivnošću malena.

Stoga će i postojeća nezaposlenost i rast produktivnosti ojačati deflaciju nadnica koja će, u izostanku drugih sila, pogoršati Veliku Recesiju, pretvarajući ju u Veliku Stagnaciju. Na pokretanje sustava ekspanzivnim fiskalnim politikama ne može se potpuno osloniti. Japanski slučaj tu je kako bi nas naučio lekciji glede slijepe vjere u deficitarno trošenje.

Izazov se sastoji u osmišljavanju ciljanih intervencija za integriranje stimulativnih poticaja i potražnje sa strukturnim reformama čiji je cilj socijalizacija ulaganja, kao permanentno, a ne privremeno rješenje, i to na takav način da se socijalizacija ulaganja pretvori u socijalizaciju zaposlenosti, bez odjeljivanja dviju politika. Obje podrazumijevaju socijalizaciju banaka kojom se banke pretvara u javne usluge.[29] Uzimajući u obzir i to da je financijalizacijom kapitalizma i njegovih novih formi infrastrukturna mreža prepuštena propadanju u korist vrijednosti kapitalne imovine (stanje američke infrastrukture svima je pred očima, ali isto se može reći i o Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji te Australiji), socijalizacija financija također je i ključno oruđe u organiziranju programa javne potrošnje u svrhu obnove javne infrastrukture. Traži se strukturna ekonomska politika koja ne razdvaja intervenciju u potražnji od one u ponudi. Kako ne bismo bili idealisti, sve ovo pretpostavlja obnovljenu snagu radničkih borbi u sferi proizvodnje.

Potreba za ovakvom intervencijom velika je, budući da europski čelnici na kontinentu, kako politički, tako i poslovni, izlaz iz krize vide u mitskom vaneuropskom izvoznom boomu. Stoga je njihov fokus usmjeren na povećanje produktivnosti, bez ikakvog pratećeg povećanja nadnica. Iz istog razloga suzdržavaju se od bilo kakvih pozitivnih mjera. Postojeći proračunski deficiti u suštini su pasivni ishod krize. Aktivnih je politika bilo malo, bile su nekoordinirane, usvojene samo kako bi se spriječilo kolaps sistema, i hitro uklonjene čim je najdramatičnija faza pada usporila. Dapače, trenutno postoji jak pritisak iz Njemačke da se iberijskim zemljama i Grčkoj nametne proračunska deflacija, iako će njihovo osiromašenje naštetiti apsolutnoj količini izvoza iz Njemačke, Francuske i Italije. Poprilično znakovito, u Francuskoj trenutna vlada zagovara novi val financijski pogonjenih privatizacija javnih službi, a u planu je i legislacija u smjeru smanjenja minimalne nadnice.

S krajem neoliberalnog ciklusa teško možemo uživati u iluziji – tipičnoj za ljevičarske kejnzijance – kako se sve svodi na “bolje” ekonomske politike, a ne na evoluciju nekih od temeljnih obilježja samog načina na koji kapitalizam funkcionira. Nemoguće je osvrnuti se na moguće načine izlaska iz krize bez da se suoči s pitanjem promjena do kojih je došlo u kapitalističkom radnom procesu, kao i promjena koje su dovele do toga da financijsko poslovanje utječe na potražnju i nejednakost. Niti jedna politika, niti jedan plan za blagotvornu promjenu koji možemo zamisliti, ne može napredovati bez organske veze s društvenim pokretima koji dovode u pitanje trenutno stanje stvari.

S engleskoga preveo Martin Beroš

[25] Landesbanken su banke u vlasništvu njemačkih saveznih državasa specifičnom zadaćom posuđivanja malim i srednje velikim industrijskim poduzećima. Za svoje djelovanje poduzeća su mogla posuđivati po službeno subvencioniranim cijenama. Ovu instituciju ukinula je direktiva EU-a, označivši ju akompetitivnom.

[26] Issing, O. (2010). A Greek bailout would be Disaster for Europe. Financial Times, 16. veljače, 2010. (dodana je autorova bilješka).

[27] Münchau, W. (2010). Gaps in the Eurozone “Football League”. Financial Times, 21. ožujka, 2010.

[28] Prodi, R. (2010). A big step towards Fiscal Federalism in Europe. Financial Times, 21. svibnja, 2010.

[29] Panitch, L. (2009). Rebuilding Banking. Red Pepper, 3. siječnja, 2009. URL: www.redpepper.org.uk

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve