Događanja 17. listopada 2012.

CRS: Konferencija “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”

Centar za radničke studije organizirao je konferenciju “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma” uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung koja će se održati 19. i 20. listopada 2012. u Radničkom domu (Trg Petra Krešimira IV 2). U nastavku možete pogledati najavu i program konferencije, kao i biografije izlagača i sažetke izlaganja.

Program konferencije

Petak, 19. listopada 2012.

    11:00-13:00

  • Vladimir Cvijanović: Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj i potencijal ostvarivanja zajedničkog (commons)
  • Mislav Žitko: Lociranje periferije u kasnom kapitalizmu(hrv)
    13:30-15:30

  • Heiko Bolldorf: Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj(hrv)
  • Primož Krašovec: Nekoliko dilema u vezi suprostavljanja mjerama štednje u Sloveniji(hrv)
    18:00

  • Joachim Becker: Razvojni modeli, kriza i istočna Evropa(eng)

Subota, 20. listopada 2012.

    11.00-13.00

  • Marko Kržan: Kriza i društvena struktura u Sloveniji(eng)
  • Sašo Furlan: Od post-socijalističke tranzicije do europske integracije – slučaj neoliberalne restauracije u Sloveniji (eng)

    • 13:30-15:30

  • Anej Korsika: Kako nas bauk 1968. i dalje proganja
  • Domagoj Mihaljević: Sablasna tišina tvorničkih sirena: političke i ekonomske implikacije procesa deindustrijalizacije

    • 18:00-20:00

  • Lilijana Burcar: Poslije socijalizma ‘samo demokratski mrak prevladava’ – nametanje kapitalizma i prisilni povratak uloge domaćice
  • Toni Prug: Egalitarni ciljevi i raskidanje s (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne
Sve države nasljednice bivše Jugoslavije kretale su se u osnovi sličnim putanjama, kako po pitanju socioekonomskog razvoja, tako i po pitanju političkog i ideološkog tumačenja tih procesa u mainstream diskursu. Socioekonomski, restauracija kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s progresivnom asimilacijom u (neo)liberalne tržišne režime Europske unije i drugih regija kapitalističkog centra, dovela je do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije i rastuće zaduženosti (kako javne tako i privatne). Ti procesi su institucionalno i ideološki osnaženi upućivanjem na nužnost “modernizacije” neoliberalnog usmjerenja. Konačni politički cilj “europske integracije”, koji dijeli većina pripadnika političkih i intelektualnih elita u državama nasljednicama Jugoslavije, pritom igra dvostruku ulogu pogonske snage i zadnje instance legitimacije tih procesa. Istovremeno, socijalne implikacije kapitalističke restauracije i pristajanja na neoliberalnu “modernizacijsku” agendu (ohrabrene i aktivno promicane od strane MMF-ovih programa “strukturne prilagodbe” i preporuka EU-a u korist produbljivanja tržišnih “rješenja” za ekonomska i socijalna pitanja), pritom su ostale bez političkog odgovora i adekvatne teorizacije s ljevice. Ideološka inkriminacija marksizma zbog njegovih veza s jugoslavenskim socijalističkim projektom i paralelni – i s tim procesom povezani – dramatični uspon nacionalizma krajem osamdesetih i tokom devedesetih, izbrisali su ili gotovo do nevidljivosti zaklonili klasno pitanje, i to upravo u trenutku njegova historijskog povratka kao neposredne društvene stvarnosti. Intelektualni konformizam i opća klima ideološkog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja igrali su značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku klasnih odnosa i socijalne pravde. Povlačenje nacionalističke plime, međutim, ni po čemu nije propravilo tu situaciju. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija se uspjela nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tom procesu, socijalističke ideje su ponovno ideološki denuncirane kao samo još jedan oblik “kolektivističkih” i “totalitarnih” tendencija, navodno duboko srodnih s nacionalizmom

Cilj ove konferencije je formiranje platforme za izmjenu ideja i predstavljanje teorijskih radova i istraživačkih projekata iz kritičke (pretežno, ali ne isključivo marksističke) perspektive na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. U kontekstu još uvijek hegemonijskog antimarksističkog “common sensea”, kako u akademskom polju, tako i u javnim raspravama, ova konferencija ima ambiciju postati jednom od fokalnih točaka u razvoju potencijalno kontra-hegemonijske nove post-jugoslavenske teorijske ljevice, kritične spram kapitalističke restauracije i njezinih socio-ekonomskih i političkih učinaka. Namjera nam je predstaviti teorijski i empirijski dobro fundirana istraživanja iz lijeve perspektive i time se suprotstaviti dominantnim nacionalističkim i/ili (neo)liberalnim narativima, kako po pitanju tumačenja propasti Jugoslavije, tako i po pitanjima socijalnih, ekonomskih i političkih razvojnih putanji njezinih država nasljednica. Svrha ovoga skupa je okupiti kritičke istraživače iz različitih post-jugoslavenskih država i predstaviti istraživanja na temu obrazaca ekonomske integracije država nasljednica u europski i svjetski kapitalizam, nove međunarodne podjele rada nakon propasti realsocijalizma i prirode promjena režima reprodukcije radne snage u tom geo-ekonomskom i regionalnom kontekstu.

O izlaganjima i izlagačima

Vladimir Cvijanović: Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj i potencijal ostvarivanja zajedničkog (commons)

Analitički aparat teorije regulacije omogućuje nam da sagledamo glavne karakteristike režima akumulacije u Hrvatskoj, njegovih kriza te odgovora na njih. Trajektoriju ćemo skicirati od samoupravnog socijalizma do današnjih dana. Pri tome nas zanima potencijal zajedničkog (zajedničkih dobara) koje predstavlja mogućnost nadilaženja ograničenja prevladavajućeg društveno-ekonomskog sistema.

  • Dr.sc. Vladimir Cvijanović predaje ekonomsku teoriju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se poviješću ekonomske misli, institucionalnom ekonomijom, ekonomijom inovacija, problematikom financiranja inovacija, korporativnim upravljanjem, uz poseban naglasak na društvene aspekte ekonomskih procesa.

Mislav Žitko: Lociranje periferije u kasnom kapitalizmu

Konstrukcija potpunijeg narativa posljednja dva desetljeća postsocijalističke ekonomske povijesti iziskuje analizu institucionalnih značajki i političkih praksi u kontekstu rastuće zavisnosti nove periferije o razvoju jezgre. Pojam periferije nije nepoznat marksističkoj političkoj ekonomiji, ali razvoji u Jugoslaviji i drugdje poslije 1945. učinili su ga izlišnim u određenom periodu. S obzirom na kontinuitet krize kapitalizma nužno je iznaći plauzibilne mehanizme njegove reartikulacije, tj. razumijevanja značenja pojma periferija u novim okolnostima rastuće moći financija i proliferacije novih financijskih praksi i proizvoda. U izlaganju ćemo razmotriti tranzicijske ekonomije u periodu između 2000. i 2012. nastojeći prepoznati nove aspekte pojma periferije u suvremenim kapitalističkim formacijama.

  • Mislav Žitko je član Centra za radničke studije i sindikata Akademska solidarnost.

Heiko Bolldorf: Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj

U svom doktoratu istražujem razloge slabog sindikalnog utjecaja na socijalni i politički razvoj u Hrvatskoj. Ovaj problem istražujem na temelju različitih oblika radničke moći koje razlikuje Beverly Silver u svojoj knjizi Forces of Labour: organizacijska moć, tržišna moć iz situacije na tržištu rada i proizvodna moć iz samog proizvodnog procesa. Na početku dajem opće podatke o izrazu ovih oblika sindikalne moći u Hrvatskoj. Organizacijska moć nije slaba što se tiče postotka sindikalnog članstva, ali najveći dio članstva sindikati imaju u javnom sektoru. Što se tiče tržišne moći veliki problemi su visoka nezaposlenost i rastući udjel ugovora na određeno vrijeme – ove zaposlenike sindikati ne uspijevaju organizirati. U javnosti se stvara dojam da sindikati samo zastupaju zaposlenike na neodređeno vrijeme u javnom sektoru. Moć iz samog proizvodnog procesa je velika u određenim granama jer su sindikati dobro organizirani u strateškim tvrtkama, ali njihov najveći dio još je u vlasništvu države i neizvjestan je razvitak sindikalnih borbi nakon buduće privatizacije. Zasad mogu dobro rješavati svoje probleme pregovorima. Moji empirijski primjeri su graditeljstvo i INA – dvije grane u kojima se jako razlikuju i sindikalna snaga u svim navedenim oblicima i rezultati borbi jer je kolektivni ugovor puno bolji u INA-i u kojoj je sindikalna moć veća, ali postoji sumnja u trajnost ovakvih okolnosti – do sada se sindikati nisu morali puno boriti za ove dobre rezultate, ali to će se vjerojatno promijeniti. Zatim me zanima sindikalna suradnja sa socijalnim pokretima. Moji primjeri su studentski i ženski pokret. Ovi primjeri pokazuju dosadašnje uske granica suradnje. Na kraju ću raspraviti moguća objašnjenja i političke zaključke iz ovih pojava.

  • Heiko Bolldorf je rođen u Nürnbergu 1980. godine; studirao sociologiju, političku znanost i psihologiju u Wuppertalu i Marburgu. Trenutno radi na doktoratu na temu “Socijalna moć sindikata u Hrvatskoj” u Marburgu.

Primož Krašovec: Nekoliko dilema u vezi suprostavljanja mjerama štednje u Sloveniji

Nastup nove desničarske vlade i intenziviranje programa mjera štednje u Sloveniji koincidirali su s lokalnom verzijom Occupy pokreta, okupacijom trga ispred ljubljanske burze i djelomičnom blokadom Filozofskog fakulteta. Jedna od osnovnih tema rasprava u tom novom pokretu bila je, pored organizacije otpora prema mjerama štednje i diktaturi financijskog kapitala, i rasprava o ulozi klasičnih sindikata u tom otporu. Većina pokreta je bila suzdržana oko uključivanja sindikata, djelomično zbog neslavne prošlosti ili nemoći i izravne kolaboracije sa upravama poduzeća protiv radnika (npr. u slučaju radničke pobune u Gorenju), zbog ignoriranja problema migrantskog rada (koje je ponekad zadobivalo rasističke obrise) i nespremnosti uključivanja problematike prekarnog odnosno fleksibilnog rada u sindikalnu agendu.

Dok su sindikati u proljeće 2011. uspjeli blokirati “meke” neoliberalne reforme, prijašnje politički i ideološki podijeljene vlade (mirovinska reforma i zakon o malom radu) koristeći se defenzivnom kejnzijansko-socijaldemokratskom argumentacijom, taj uspjeh godinu dana kasnije, kada je donesen prvi paket mjera štednje nove vlade (koji, među ostalih, donosi ogromne rezove u proračunu za kulturu i obrazovanje, drastično sniženje mirovina i smanjenje socijalnih transfera) nisu uspjeli ponoviti. Pristup nove vlade je mnogo odlučniji i konsolidiraniji (iako joj javna podrška naglo pada) i za jesen se najavljuje drugi, još gori paket mjera štednje. Čini se, da uspješan otpor sindikata protiv prijašnje vlade nije bio toliko posljedica njihove moći koliko nemoći suparnika.

U toj situaciji kao ključno postavlja se pitanje efektivne suradnje između sindikata i vaninstitucionalne ljevice. U izlaganju ću se posvetiti jednoj od zapreka toj suradnji, koju predstavlja postoperaistička teza o prekarizaciji rada kao nečega, što je kapitalu nametnuto od strane radničke klase i posljedično samo po sebi nosi emancipatorni potencijal. Iz te perspektive, borba sindikata za klasična radnička i socijalna prava, prikladna industrijskom kapitalizmu, danas nema mnogo smisla, zbog čega trebamo izmisliti nova socijalna prava, koja odgovoraju potrebama “prekarne generacije”. Osnovna teza izlaganja bit će: istina je da sindikati nisu uspjeli adekvatno zaštititi mlade novinare, znanstvene novake, kreativce i kulturne radnike, no to ne znači da su klasični oblici klasne borbe u cijelosti passé, i da postoperaistička teorija možda nije najbolji način (inače nužne) refleksije promjene režima rada i načina proizvodnje u kasnom kapitalizmu te da prije nego izlaz iz situacije političke nemoći ljevice nudi paralelnu slijepu ulicu.

  • Primož Krašovec (1979) je nezavisni istraživač, publicist, prevodilac i urednik iz Ljubljane.

Joachim Becker: Razvojni modeli, kriza i Istočna Evropa

Kapitalistička transformacija i formiranje modela zavisnog razvoja od devedesetih se ruku pod ruku odvijaju u Istočnoj Evropi. Ovaj dvostruki proces ćemo analizirati iz perspektive regulacijske teorije. Dva osnovna modela se mogu identificirati. U Višegradskim zemljama i Sloveniji akumulacija se oslanjala na dva stupa, izvoznu industrijalizaciju i financijalizaciju, bazirane – s iznimkom Mađarske – uglavnom na nacionalnoj valuti. U baltičkim zemljama i Jugoistočnoj Evropi, uključujući većinu postjugoslavenskog prostora, zavisna financijalizacija karakterizirana visokom domaćom zaduženošću u stranoj valuti bila je prevladavajuća odrednica. Ove strategije nisu bile zacrtane samo od vanjskih aktera, već i od domaćih kapitalskih grupacija i njihovih političkih predstavnika. Za oba modela su karakteristične specifične kontradikcije i ranjivosti na krizu. Trenutna kriza je puno ozbiljnije pogodila drugi model koji je bio određen vrlo uskim fokusom na financijalizaciju i ekstremno visoku zavisnost od pritoka kapitala.

  • Joachim Becker predaje političku ekonomiju na Sveučilištu u Beču. Znanstveni fokus njegova rada su teorija regulacije, teorija države, međunarodni razvoj i regionalna integracija.

Marko Kržan: Kriza i društvena struktura u Sloveniji

Klase su velike skupine ljudi ujedinjene s obzirom na odnos njihove pozicije spram operacija sredstava za proizvodnju. U društvima robne proizvodnje, kakva su kapitalistička društva, sredstva za proizvodnju ne mogu biti reducirana na njihova fizička uporišta, već se moraju analizirati kao vrijednost. U korelaciji, društvene klase se moraju analizirati prema njihovom odnosu prema tokovima vrijednosti i prihodima koji proizlaze iz tih relacija. Operacije sredstava za proizvodnju se mogu analitički(u kapitalističkim društvima i empirijski) podijeliti na dvije osnovne funkcije: usmjeravanje i izvršenje. Vladajuće klase imaju moć odlučivanja o načinima korištenja sredstava za proizvodnju (moć aranžiranja “ekonomskih pitanja”), podređene klase su zadužene za realizaciju tih odluka. U kapitalističkim proizvodnim firmama, naprimjer, postoje dvije osnovne funkcije, jedna povezana s fizičkim sredstvima za proizvodnju i radnom snagom (izraženo u monetarnim terminima kao odnos s (višak vrijednosti)/ (c (konstantni kapital) + v (varijabilni kapital)) i druga koja mora garantirati maksimalnu učinkovitost kapitala bez obzira na njegovu formu (financijski kapital, zajmovi i depoziti i ostala sredstva financiranja operacije, robni kapital, tj. zalihe materijala i gotovi produkti, itd.) S razvojem kapitalističke proizvodnje drugu funkciju vrši rastući broj plaćenog osoblja pod vodstvom kapitalista ili menadžmenta. Kako prelazimo od najapstraktnijeg pojma kapitalističkog načina proizvodnje prema konkretnim društvenim formacijama ova se slika dodatno komplicira drugim društvenim grupama

Ekonomske krize manifestiraju promjene u konfiguraciji proizvodnih odnosa koji utječu na klasne strukture. Namjeravam pružiti skicu općih trendova uzrokovanih ekonomskim turbulencijama u zadnjih pet godina. Moja je teza da slovensko društvo prolazi kroz skup promjena koje će dodatno pridonijeti perifernom statusu njene ekonomije. Mijenja se ekonomska osnova vladajućih klasa, iz proizvodnog sektora velikih razmjera podržanog od banaka u državnom vlasništu i snažne socijalne države u male firme u uslužnom sektoru, uključujući one usluge koje je dosad pokrivala država blagostanja(obrazovanje, zdravstvo). Kolaps velikih firmi u građevinskom sektoru i vjerojatna privatizacija banaka i infrastrukture (energetika, ICT) za kojojm može uslijediti snažno smanjivanje tih sektora dodatno će ojačati važnost sektora malog poduzetništva i srednjeg kadra u velikim firmama, osiguravajući pritom bazu za sitnoburžoaske koalicije. Reducirat će, fragmentirati i oslabiti tradicionalnu radničku klasu i ne-produktivne radnike i zbog dalje dezartikulacije ekonomskih (društvenih) sektora karakterističnih za periferne zemlje dodatno limitirati mogućnosti za konzistentne društvene i industrijske politike.

  • Marko Kržan je sociolog. Bavi se Marxovom teorijom vrijednosti i klasa, kojom analizira aktualna privredna i društvena kretanja.

Sašo Furlan: Od postsocijalističke tranzicije do europske integracije – slučaj neoliberalne restauracije u Sloveniji

Neposredno nakon kolapsa Sovjetskog saveza i Jugoslavenske federacije velika većina postsocijalističkih država prošla je kroz proces tranzicije u formi takozvane “šok terapije”. Novoformirane nacionalne države od Rusije i Poljske do Latvije i Mađarske iskusile su ranih devedesetih brz proces privatizacije imovine u državnom vlasništvu, liberalizaciju tržišta kapitala, fleksibilizaciju tržišta rada i razgradnju mehanizama države blagostanja. Slovenski slučaj je bio malo neobičniji. U ranim devedesetima usvojen je nekakav gradualni model tranzicije koji je uključivao fleksibilniju fiskalnu i monetarnu politiku, restrikcije na direktne strane investicije, odugovlačenje s procesom liberalizacije tržišta rada i očuvanje većine mehanizama socijalne države. Taj tip strategija preventirao je nagli proces deindustrijalizacije i neutralizirao najozbiljnije društvene učinke prijelaza na tržišnu ekonomiju koji su bili iznimno vidljivi u zemljama u kojima je konzistentno implementirana šok terapija. Većina slovenskih umjereno lijevih komentatora nastoji objasniti usvajanje gradualnog modela komplimentirajući slovenskim političkim i ekonomskim elitama koje su navodno bile dovoljno pametne da slijepo ne slijede instrukcije Jeffreya Sachsa i MMF-a. Naša je teza, naprotiv, da je odluka slovenske vladajuće da usvoji gradualni model donesena u svjetlu intenzifikacije klasne borbe, posebno poduprte radničkim štrajkovima u teškoj industriji 1992. Druga je teza da obustava gradualnog modela nakon 2000. koja je rezultirala radikalnijom neoliberalnom političkom agendom bila logičan ishod ekonomskih politika nužnih za pristupanje Slovenije EU i Eurozoni.

  • Sašo Furlan je dodiplomski student politologije na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani i član programskog odbora Delavsko punkerske univerze.

Anej Korsika: Kako nas bauk 1968. i dalje proganja

Maj 1968. i popratni događaji se konvencionalno razumijevaju kao jedan od vrhunaca 20. stoljeća. Neka je tomu tako, ali danas je moguće taj period bolje razumjeti kao potpuni neuspjeh. Ili preciznije, kao uvertiru u četiri desetljeća političkih poraza i teorijskih regresija ljevice. Sada se to čini sve očitijim i vjerojatno konačno dokazanim. Umjesto fokusiranja na pad Berlinskog zida i posljedični kolaps Istočnog bloka pokušat ćemo dokazati da su temeljni uzroci raspada počeli djelovati dva desetljeća ranije. Globalna ekonomska kriza šezdesetih imala je ireverzibilne učinke i na zapadne kapitalističke zemlje, i na istočne zemlje takozvanog realno postojećeg socijalizma. Za oba bloka moment ekonomske krize podrazumijevao je i nastanak političke krize. Pri pokušaju historizacije ovih političkih procesa s obzirom na historijsku dinamiku kapitalizma primarno ćemo se baviti dvama aspektima. Prvo ćemo istražiti kako je tadašnja ljevica odgovorila na krizu i na koje su načine krizu posredovale vladajuće stranke. Držeći se Marxova uvida o nedostatnosti razumijevanja određenog razdoblja oslanjajući se na samorazumijevanje protagonista, fokusirat ćemo se na historijsku dinamiku kapitala i pokušati pokazati kako diskrepancija između dva procesa i dalje utječe na nas te izložiti moguće historijske zadatke za ljevicu danas.

  • Anej Korsika je diplomirao politologiju 2009. godine na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Bio je aktivan u organizaciji studenata politologije Polituss kao predsjednik u periodu 2007-2009. Sudjelovao je u ponovnom pokretanju studentskog časopisa Tribuna (izvršni urednik 2009-2011.) i trenutno je aktivni član Delavsko pankerske univerze. Njegovi istraživači interesi uključuju kritiku političke ekonomije, marksističku filozofiju i suvremenu političku teoriju.

Domagoj Mihaljević: Sablasna tišina tvorničkih sirena: političke i ekonomske implikacije procesa deindustrijalizacije

Proces deindustrijalizacije u Hrvatskoj kontinuirani je nastavak istog procesa koji od početka osamdesetih godina karakterizira gospodarsku strukturu Jugoslavije. Sve do kraja sedamdesetih godina Jugoslavija je ostvarivala visoke stope industrijskog rasta, do razine da je održavala korak s razvijenim industrijskim zemljama. Ekonomska kriza sedamdesetih i promjena političko-ekonomskih okolnosti nepopravljivo su naglasili probleme integracije jugoslavenske privrede u regionalne kapitalističke tokove. Potpisivanjem sporazuma s Međunarodnim monetarnim fondom 1983. godine, jugoslavenska vlada garantira otplatu svih vanjskih dugova i pristaje implementirati program strukturalnih prilagodbi: sveopću štednju, liberalizaciju cijena, stabilizaciju tečaja. Raširena gospodarska stagnacija zahvaća industriju, sa neizostavnom implikacijom zaostajanja za razvijenim industrijskim zemljama. Eskalacija nasilja i intenzifikacija ratnih operacija u krvavom razvodu Jugoslavije dodatno su fizički destruirali industrijsku bazu. Dio industrijskih postrojenja koja nisu uništena ratnim zbivanjima dokrajčila je uspostava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kroz proces pretvorbe i privatizacije. Preostala industrija morala se adaptirati na izmijenjene uvjete privrednog funkcioniranja koje je diktirao neoliberalni Stabilizacijski program iz 1993., prije svega uspostavljanje precijenjenog fiksnog tečaja koji je potaknuo razvoj uvozne gospodarske strukture. Taj program do danas je ostao temeljno strateško polazište za sve privredne planove usprkos svim negativnim posljedicama koje iz njega proizlaze, pogotovo za poticanje industrijske obnove. Samo napuštanje ovog modela i donošenje nove ekonomske strategije koja bi osnažila privrednu neovisnost, oslanjajući se na revitalizaciju poljoprivredne i industrijske proizvodnje, može predstavljati podlogu za pokušaj formuliranja izlaska iz trenutne gospodarske krize.

  • Domagoj Mihaljević je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na kojemu upravo priprema diplomski rad na temu raspada Jugoslavije.

Lilijana Burcar: Poslije socijalizma ‘samo demokratski mrak prevladava’: nametanje kapitalizma i prisilni povratak uloge domaćice

Ponovno nametanje kapitalizma rezultiralo je masivnim smanjenjem osnovnih socio-ekonomskih prava, poništavanjem ekstenzivne mreže socijalne države i ukupnim uništenjem blagostanja naroda i stvaranjem segmentiranih i hijerarhijski organiziranih kategorija eksploatiranih. Oslanjajući se na re-patrijarhalizaciju ponovna uspostava kapitalističkih društvenih odnosa drukčije je utjecala na žene nego na muškarce. To je direktan rezultat transfera troškova i odgovornosti za društvenu i biološku reprodukciju sadašnje i budućih generacija radne snage od vlasnika kapitala ka ženama kao specifičnoj grupi ljudi, pomažući pritom rastu akumulacije kapitala za vlasnike. Ovaj proces gura žene nazad u izolaciju njihovih domova, pridajući im ulogu neplaćenih, ekonomski zavisnih ili poluzavisnih, reproduktivnih radnica, i u toj svojoj dodijeljenoj ulozi neplaćenih cjelodnevnih reproduktivnih radnica se percipiraju kao sekundarni donositelji prihoda i velika rezervna armija reda ograničena uglavnom na neformalni sektor. Ponovnim nametanjem kapitalističkih društvenih odnosa napušta se socijalistička ideja rodne jednakosti koja se među ostalim oslanja na nužnosti socijalizacije društvene reprodukcije. U kapitalizmu je naprotiv privatizirana, što je neposredno povezano sa uspostavom i naturalizacijom konzervativnih rodnih konstrukcija. Ova vrlo konkretna materijalnost kapitalizma oblikuje društvene strukture i svakodnevnu realnost ljudske egzistencije i praksi i ima direktan utjecaj na dostupne forme svijesti.

  • Dr.sc. Lilijana Burcar je docentica na odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Bavi se feminističkom teorijom, studijama roda, postkolonijalnom i neokolonijalnom teorijom i suvremenom američkom i engleskom književnošću.

Toni Prug: Egalitarni ciljevi i raskidanje sa (političkom) ekonomijom: vrijednosti, razmjenske i uporabne

Politička ekonomija, njene kritike (poput Marxove), te ekonomika se ne bave proizvodnjom i potrošnjom generalno. Njihove analize su primarno i gotovo isključivo izvedene iz ugla interesa kapitala. Zbog toga ne čudi što se njihovim teoretskim aparatima ne može sistematski obuhvatiti materija iz egalitarnih, kapitalu antagonističkih, pozicija. U periodu evropskih politika štednje koje napadaju javni sektor i dolaze upravo iz ideoloških matrica ekonomike, izlaganje će sagledati neke od marksističkih teorija vrijednosti u cilju koncipiranja kategorija vrijednosti iz egalitarnih perspektiva, sa naglaskom na proizvodnju vrijednosti u javnom sektoru i kućanstvima.

  • Toni Prug (1972) je doktorant na School of Business and Management, Queen Mary, Sveučilištu u Londonu, na kojemu takoder predaje hakiranje kao grupu istrazivačkih metoda. Neki od njegovih tekstova se mogu naći na http://www.slobodnifilozofski.com/ i http://hackthestate.org/. Trenutno studira marksističku i heterodoksnu ekonomiju, otvorene procese i fikcijsku strukturu realnosti.

Tagovi:
, , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve