Primož Krašovec

Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije, 4.4.2014.

Pogledajte snimku predavanja Primoža Krašovca, održanog u Galeriji Nova u sklopu izložbe “To ti je politička ekonomija, budalo” u organizaciji kustoskog kolektiva WHW i CRS-a. Polazeći od optužbe upućene tradicionalnom marksizmu za ekonomski redukcionizam kojim se ne uspijeva objasniti neekonomske oblike društvene dominacije, Krašovec u predavanju izdvaja dvije glavne teorijske pogreške tradicionalnog marksizma koje onemogućavaju adekvatnu teoretizaciju rasne i rodne društvene dominacije i nudi alternativu u polemičkom suočavanju teorije fetišizma s liberalnom politikom identiteta.

4.4.2014. Galerija Nova, Zagreb

Kustoski kolektiv WHW / Što, kako i za koga i Centar za radničke studije vas pozivaju na predavanje Primoža Krašovca ‘Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije’:

Jedna od najvažnijih i najpertinentnijih optužbi koje se upućuju tradicionalnom marksizmu jest ona za ekonomski redukcionizam. Optužba pretpostavlja da marksizam nije u stanju objasniti i politički artikulirati neekonomske oblike društvene dominacije i segregacije poput rasizma i seksizma. Iako se temelji na donekle pojednostavljenom i karikiranom prikazu tradicionalnog marksizma, ipak nije sasvim neosnovana.

U predavanju ću izdvojiti dvije glavne teorijske pogreške klasičnog, ili tradicionalnog, marksizma koje onemogućavaju adekvatnu teoretizaciju rasne i rodne društvene dominacije. Prva proizlazi iz isključivog fokusa na reprodukciju kapitalskog odnosa (“u idealnom prosjeku” ili “na najvišoj razini apstrakcije”) koji nedovršenost Marxova rada pretvara u analitičku prednost i ne polaže dovoljno pažnje reprodukciji kapitalističkog društva kao cjeline, već samo njegovim ekonomskim aspektima. Politički učinak te teorijske skučenosti jest marginalizacija društvenih borbi koje su samo indirektno vezane uz kapitalistički način proizvodnje — one se tretiraju kao strateški sekundarne i kao derivati “prave” klasne borbe. Druga pogreška vezana je uz manjkavu teoriju ideologije koja ne uzima u obzir teoriju fetišizma. Ona je posljedica redukcija rodne ili rasne dominacije i segregacije na stvar ideologije (tj. nadgradnje) te toga što ne uzima u obzir fundamentalne kapitalističke (iako ne strogo kapitalske) društvene odnose. A eliminacija neekonomskih oblika društvene dominacije paradoksalno se predstavlja kao automatski efekt promjena u bazi (tj. socijalizacije sredstava za proizvodnju, planskog upravljanja ekonomijom itd.).

U zaključku ću pokazati kako teorija fetišizma u polemičkom suočavanju s liberalnom politikom identiteta može biti korisnija od dogmatskog inzistiranja na “primatu klasne borbe”.

***

Predavanje se održava u sklopu izložbe ”To ti je politička ekonomija, budalo” koja je u Galeriji Nova otvorena do 10/5/2014.

Primož Krašovec (1979) je freelance sociolog i član, ne funkcioner, Iniciative za demokratične socializem iz Ljubljane. Bavi se pisanjem, prevođenjem, predavanjem i uredničkim radom. Prethodno je radio na Pedagoškom inštitutu i kao suradnik Inštituta za delavske študije (prije poznatog kao Delavsko punkerska univerza). Trenutno predaje teoriju ideologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i prevodi knjigu ”The Socialist Alternative” Michaela Lebowitza. Njegovi teorijski interesi obuhvaćaju marksističku teoriju vrijednosti, fetišizam, ideologiju i marksističke teorije države i prava.

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)
9. travnja 2014.
Tagovi:
, , , , , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka