Renate Klinkenberg & Willemijn Wilgenhof: Nedovršena emancipacija

Nastavljamo s tekstovima koji tematiziraju Nizozemsku u izboru Tonija Bandova. U ovotjednom prilogu Renate Klinkenberg i Willemijn Wilgenhof istražuju stanje stvari vezano uz emancipaciju žena u Nizozemskoj nudeći znatno drukčiju sliku od stava socijaldemokratske ministrice Jet Bussemaker koja objašnjavajući izvješće o emancipaciji tvrdi da su si žene same krive što im karijere šepaju. Tekst je izvorno objavljen u časopisu De Socialist.


Sljedeća informacija privlači pozornost: pogledamo li obrazovanje u Nizozemskoj, onda praktički više ne vidimo razlike između muškaraca i žena. Na ispitima u srednjim školama rezultati dječaka i djevojčica praktički su jednaki, žene u visokom obrazovanju postižu bolje rezultate u svim smjerovima, a u dobi između 15. i 24. godine žene su obrazovanije od muškaraca. No onda odjednom dolazi prekretnica: čim žene nahrupe na tržište rada i čim se počne govoriti o prvom djetetu, onda žene masovno krenu raditi sa skraćenim radnim vremenom. Godine 1980. majke su radile tek 6 sati tjedno izvan kućanstva. Godine 2005. to je bilo 17 sati tjedno. Porast, iako je broj sati i dalje nizak.

Naravno da se socioekonomski položaj žena poboljšao nakon drugog feminističkog vala, ali je emancipacija daleko od dovršene. Još uvijek je muškarac hranitelj obitelji, a žena u prvom redu skrbnica obitelji. Godine 2009. u 77 posto slučajeva radila su oba roditelja: u 62 posto obitelji otac je radio više sati, u 13 posto obitelji oboje su radili jednako dugo, a samo u 2 posto (!) majka je radila više. Majkama koje rade manje, u 65 posto slučajeva obitelj je najvažniji razlog da ne rade (ili da rade manje od 12 sati). Očevima ovo igra ulogu tek u 6 posto slučajeva: većinom ostaju kod kuće zbog bolesti ili invaliditeta. Razmatranja o ovim tzv. tipično muškim i ženskim ulogama su, najblaže rečeno, jako tradicionalna.

Iz istraživanja koje je 2008. proveo Društveno-kulturni ured za planiranje (Sociaal Cultureel Planbureau) proizašlo je da svaka treća žena i polovica muškaraca smatra da su žene podesnije za brigu o maloj djeci od muškaraca. Isto tako, četiri od deset Nizozemaca smatralo je da djeca pate ukoliko njihova majka radi puno radno vrijeme. Činjenica da majke rade, više nije problem, ali da imaju posao s punim radnim vremenom većini je Nizozemaca previše. Pitanje kako se briga za djecu kombinira s poslom praktički se i dalje postavlja samo ženama.

Iako žene možda mogu birati kombinaciju ‘part-time’ posla i ‘majčinstva’, taj izbor ipak ne stoji izvan neoliberalnog i seksističkog svijeta u kojem živimo. Žene u strukturnom smislu nailaze na određeni broj prepreka.

Jedan od težih problema jest taj što su žene i dalje, strukturno gledano, manje plaćene od muškaraca. List NRC 6. marta 2013. piše na osnovu brojki Središnjeg ureda za statistiku (Centraal Bureau voor Statistiek) da žene u Nizozemskoj zarađuju 55 posto „od prosječnih prihoda svojih muških kolega. Uzmu li se u obzir, međutim, samo oni koji rade puno radno vrijeme, tada se čini kako se razlika u prihodima spušta na 20 posto. Podese li se faktori kao što su obrazovanje, starosna dob i iskustvo onda i dalje postoji ‘neobjašnjiva razlika’ od 15 posto.“ Muškarci u Europi u prosjeku zarađuju 16,2 posto više od žena – drugim riječima, žene rade 59 dana ‘gratis’.

Ako žene po satu zarađuju manje od muškaraca, to sasvim jednostavno može presuditi o tome tko će se kod kuće brinuti za djecu: uostalom, ostane li raditi otac, na kraju mjeseca preostaje više novca nego ako majka ostane na poslu. Pribrojimo li tomu sve veće troškove za dječje vrtiće onda se odluka donosi sasvim brzo.

Dječji vrtići i zadatak skrbi


U periodu između 2011. i 2012. država je uštedjela 650 milijuna eura na dječjim vrtićima. Sljedeće godine će uštedjeti još 250 milijuna eura. Vlada je prihvatila maksimalnu satnu tarifu od 6,46 eura po djetetu. S prosječnim prihodima ubrzo će plaćanje vrtića postati nemoguće. Ankete koje je proveo Savez nizozemskih sindikata (FNV) 2012. godine pokazale su da je trećina žena počela raditi manje zbog rastućih troškova za dječju skrb. Corrie van Brenk je u radijskom programu Kamerbreed s pravom ukazala na činjenicu da bi se ministrica Bussemaker trebala početi brinuti o tome da su vrtići postali preskupi. Za takvo stanje stvari žene ne trebaju okrivljavati sebe, već stranku PvdA.


Slika 1. Razlozi roditelja za odustanak od plaćenog posla u razdoblju 2007.-2009. Izvor: Statistics Netherlands, http://www.cbs.nl/en-GB/menu/home/default.htm

Pored sve većih poskupljenja u dječjoj skrbi, ova vlada vrši enormne uštede na skrbi uopće – u sektoru gdje veliku većinu radnika čine žene. Žene, s jedne strane, podnose udarce masovnih otkaza koji se zbivaju ovoga trenutka: samo u sektoru kućne njege premijer Rutte želi ukinuti 50.000 radnih mjesta. S druge strane, ove uloge preuzimaju osobe iz neposredne blizine (članovi obitelji, rođaci, prijatelji). Isto tako važan rad – briga za starije, bolesne i djecu – i dalje obavljaju većinom žene, ali sada neplaćeno.

Nezaposlenost među ženama raste brzo, posebno u skupini doseljenica koje nisu sa Zapada. Godine 2001. u toj je grupi bilo 9,3 posto nezaposlenih žena. Godine 2012. ta se brojka povećala na 15,8 posto. A potom čuti ministricu Bussemaker kako izjavljuje da su si žene same krive što im karijere posrću, jednostavno je skandalozno.

Osmoga aprila je naročito veliki broj žena prosvjedovao protiv prijetećih masovnih otkaza u kućnoj njezi pod sloganom ‘Handen thuis Rutte!’ (Miči ruke, Rutte!) Astrid iz Rotterdama dala je izjavu koju dijele mnogi radnici u kućnoj njezi:

„Već 33 godine radim u kućnoj njezi. Bila sam ponosna na to što sam uvijek uspijevala raditi, čak i kad su mi djeca bila malena, i onda nakon toga moram ostati kod kuće? Ne želim u WW (novčana naknada za nezaposlene), želim raditi!“

Zajedno s izvješćem o emancipaciji, vlada zapravo započinje diskusiju o poziciji žena u Nizozemskoj, ali samo kako bi naknadno poziciju žena dodatno stavili pod pritisak. Ministrica Bussemaker smatra da se žene „moraju osjećati krivima zbog činjenice da je vlada toliko u njih investirala“. Naš odgovor na ove lažne vladine optužbe mora biti: vi održavate strukturno podređenu poziciju žena na tržištu rada.

O prvom zahtjevu možemo biti sasvim kratki: muškarci i žene moraju pri jednakom radu biti i jednako plaćeni. Ne postoji niti jedan argument kako bi se te razlike i dalje održavale. Ministrica smatra da žene moraju više raditi, dok u međuvremenu rastuća nezaposlenost pronalazak zaposlenja čini samo težim. Puno bi logičnije bilo bolje podijeliti postojeće poslove između muškaraca i žena. To bi istovremeno povećalo šanse žena za zaposlenje i mogućnost muškaraca da igraju veću ulogu u brizi za svoju djecu.

Iako se posljednjih godina, posebno među ministrima stranke CDA (demokršćani), često isticala uloga očeva u obitelj, uvjeti koji bi omogućili igranje jednakih uloga muškaraca i žena u obitelji od samog početka nisu prisutni. Da novopečeni očevi u Nizozemskoj imaju pravo na tek dva (!) dana dopusta, sasvim je smiješno. U ta dva dana tek što ste mogli zadrijemati nakon poroda, a vrijeme za izučavanje zanata oca jedva da je prisutno. Onda i nije niti čudno što opstaje predodžba da se majke bolje mogu brinuti za djecu: iako je deset tjedana porodiljnog dopusta za majke još uvijek jako malo, on je ipak višestruko veći od onoga za oca.

Pored toga, uštede u skrbi i vrtićima moraju se zaustaviti. Država neće provesti nikakve strukturne promjene ukoliko ih mi ne budemo zahtijevali putem kolektivne borbe. Sva poboljšanja koja se tiču pozicije žene uostalom su dobivena štrajkovima, akcijama i demonstracijama: sjetimo se prava glasa žena, prava na abortus, zakonski jednake plaće, itd.

Emancipacija žena u Nizozemskoj ide puževim korakom naprijed, ali ne budemo li radili ništa, ona isto tako može stagnirati ili se čak zaokrenuti. Dostignuća koja su postigle žene jako će se brzo slomiti ukoliko ih ne budemo nastavili braniti. U ovome trenutku nam radnici u kućnoj njezi daju dobar primjer. Podržimo ih u njihovoj borbi.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

*Tekst je izvorno objavljen u časopisu ‘De Socialist’, br. 255, lipanj/srpanj 2013., str. 6-7. pod nazivom ‘Onvoltooide emancipatie’.

Adaptirana fotografija preuzeta sa socialisme.nu


Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve