Grčka: prema frontalnom sudaru

Na početku tjedna neizvjesnosti za budućnost Grčke, ali i cijele eurozone, član središnjeg odbora Syrize analizira inauguralni govor grčkog premijera: “Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Cipras je to na više načina naglasio. Eksplicitno se referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju”.

Večerašnji inauguralni govor Aleksisa Ciprasa popraćen je s posebnom pažnjom kako u samoj zemlji tako i u europskim uredima – a bez sumnje i u SAD-u. U Grčkoj se, nakon ustrajnih iznuda ECB-a i napadâ europskih vođa, širi mobilizacijski duh povraćenog dostojanstva, spremnosti da se istovremeno podrži vladu suočenu s ucjenom, kao i da se izvrši pritisak koji bi joj zapriječio svako uzmicanje. Izvan zemlje, a osobito u krugovima europskih elita, važe se svaka riječ i svaka pojedina najavljena mjera kako bi se procijenilo odlučnost premijera i njegove vlade.

Većina se nadala značajnoj promjeni smjera, najavljivanju povlačenja, što bi na europskim sastancima na vrhu tijekom narednog tjedna otvorilo prostor za „kompromis“, a ustvari označavalo pokoravanje Grčke njihovim diktatima. U to su se nesumnjivo razočarali jer Aleksis Cipras zapravo nije napravio niti jedan značajan ustupak. Nema sumnje kako je izbjegavao upotrebu termina „poništenje duga“. Međutim, čvrsto je ustrajao na njegovom neodrživom karakteru, i zahtijevao njegovo „smanjenje“ i „restrukturiranje“. Nadalje: nije najavio hitno vraćanje zajamčene minimalne plaće na razinu iz 2009. godine (751 euro), ali se obavezao učiniti to tijekom 2015. godine. Što se ostaloga tiče, iznio je sve točke Solunskog programa Sirize: hitne mjere za suočavanje s humanitarnom katastrofom (prehrana, ponovno uključivanje električne energije, osiguran prijevoz i zdravstvena skrb za sve), uspostava radnog zakonodavstva, ukidanje nepravednih zemljišnih poreza, porezna reforma koja bi povećala stope za imućnije stanovnike zemlje, podizanje poreznog praga na 12 tisuća eura, ponovno zapošljavanje otpuštenih radnika u javnom sektoru, kraj dodijeljivanja privilegija privatnim medijima, rekonstrukcija ERT-a (javne radiotelevizije), aktiviranje moći koje država ima preko udjela u bankama, obustavljanje dražbi javne imovine (luke, infrastruktura, energija) te okončanje policijske represije nad narodnim mobilizacijama.

Bitne strateške točke koje je Aleksis Cipras opetovano naglašavao su odbijanje zahtjeva za produljenjem trenutnog „programa pomoći“ i nadzora Trojke, produljenje likvidnosti odobrene grčkim bankama na temelju povrata efektivnih profita koje su centralne banke iz eurozone ostvarile na grčkom dugu, kao i produženje mogućnosti zaduživanja grčke vlade. Naposljetku je naglasio nužnost uravnoteženog proračuna, odbijajući prevelika prekoračenja koja vode vraćanju duga ad vitam eternam, kao i recikliranju autoriteta. Međutim, ovaj zavjet uravnoteženom proračunu doima se teško uskladivim s najavljenim socijalnim mjerama u kontekstu anemičnog fiskalnog povrata.

Gromoglasno je orio o iznimno simboličnoj reformi zakona o nacionalnosti, kojom bi svoj imigrantskoj djeci rođenoj u Grčkoj bilo dodijeljeno državljanstvo. Također je specifično naglasio ulogu novostvorenog ministarstva imigracija u zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba, istovremeno zahtijevajući promjenu europske politike po tom pitanju – za slučaj da smo trebali dokaz kako sudjelovanje Nezavisnih Grka (ANEL) u vlasti nije ništa izmijenilo po pitanju Sirizine politike prema migrantima.

Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Aleksis Cipras je to na više načina naglasio. Na samome se početku eksplicitno referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti u borbama koje vodi vlada, što je snažno pozdravio. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju, a uopće ne sumnjam da će njegov poziv glasno odjeknuti, kako u Grčkoj, tako i u Europi.

Povrh toga je na kraju svoga govora, nakon podužeg odavanja počasti dugoj povijesti borbe grčkog naroda, ponovno na dnevni red stavio pitanje njemačke ratne odštete te na čelo tog procesa, kojega će vlada u budućnosti poticati, postavio Manolisa Glezosa. Svi smo itekako svjesni da je spominjanje te teme poput „crvene krpe“ kojom Siriza maše pred njemačkim vladajućim slojevima.

Općenito gledajući, mogli bismo reći da je Aleksis Cipras odaslao poruku čvrstine i borbenosti, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu. Opovrgnuo je očekivanja onih koji su već počeli prognozirati kako će vlada pravljenjem ustupaka krenuti nizbrdo prema kapitulaciji. Doima se gotovo nemogućim da europski vođe na bilo koji način toleriraju prijedloge politika koje je danas iznio pred grčkim parlamentom.

Stoga smo uistinu suočeni sa scenarijem izravne konfrontacije, u kojem će tijekom narednog tjedna, na podlozi konjunkcije europskih sastanaka na vrhu i uličnih demonstracija, doći do odlučujućeg zaokreta. Nema sumnje kako se nalazimo na pragu velikih događaja koji bi mogli dramatično utjecati na trenutni razvoj situacije u Grčkoj i Europi.

Kombinacija odlučnosti grčkog državnog vodstva, mobilizacije naroda i međunarodne solidarnosti krije u sebi „čarobnu formulu“ moguće pobjede!
S francuskog prevela Sanda Čerkez

Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize

Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica izdavačke kuće Verso

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve