Occupy LSE – Free University of London: Zašto okupiramo

Studentsko zauzimanje glavne dvorane upravne zgrade Sveučilišta LSE započelo je 17. ožujka 2015. Zahtijevaju uspostavu Slobodnog sveučilišta Londona koje ne bi podlijegalo profitnom motivu, kojim bi upravljali studenti i svi radnici Sveučilišta (kako akademski tako i ne-akademski) i koje bi bilo oslobođen prostor kritičkog mišljenja. U ovoj kolektivnoj izjavi objašnjavaju razloge svoje borbe te navode zahtjeve i ciljeve. “Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i “dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom.”


Okupacijom dvorane za sastanke u zgradi uprave Sveučilišta London School of Economics studenti tog sveučilišta pridružili su se pokretu u nastajanju koji se protivi neoliberalnom sveučilištu.


Okupirali smo Vera Anstey Suite, središnju dvoranu za sastanke upravne zgrade LSE-a. Zahtijevamo promjenu postojećeg sveučilišnog sustava.

LSE epitomizira neoliberalno sveučilište. Sveučilišta u sve većoj mjeri uvode privatizirani, profitom pogonjeni, birokratski „poslovni model“ visokog obrazovanja, koji studente veže za velike dugove, pretvara sveučilište u tvornicu diploma a studente u konzumente.

LSE je postao uzor prema kojem se provodi transformacija drugih sveučilišnih sustava kako u Britaniji tako i drugim zemljama. Golema zaduženost sveučilištâ, mjerila efikasnosti koja postavlja tržište i podčinjavanje obrazovanja interesima korporacija dubinski su izopačili način razmišljanja o svrsi sveučilišta i obrazovanja.

Zahtijevamo obrazovanje koje oslobađa – ono na kojem ne stoji cijena. Želimo sveučilište kojim će upravljati studenti, predavači i ostali njegovi radnici.

Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i „dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom. Borba protiv institucionalnog seksizma i rasizma, kao i za bolje uvjete rada sveučilišnog osoblja i predavača, postaju distrakcije takvim institucijama usmjerenima na stjecanje profita.

U svojoj se borbi pridružujemo drugim borbama u Velikoj Britaniji, drugim zemljama Europe i svijeta. One imaju za cilj suprotstaviti se i odbaciti ovaj sustav koji nije promijenio tek obrazovanje već i društvo u cijelosti. Od okupacija sveučilišta u Sheffieldu, Warwicku, Birminghamu i Oxfordu do aktualnog kolektivnog preuzimanja Sveučilišta u Amsterdamu – studenti su jasno pokazali da se jednostavno ne može dopustiti nastavljanje postojećeg sustava.

U ovoj borbi nismo sami.

Zašto Occupy?

Cilj ove okupacije je da stvorimo otvoreni, kreativni i oslobođeni prostor u kojem svi mogu sudjelovati u izgradnji novog, direktno-demokratskog, nehijerarhijskog i svima dostupnog obrazovanja – da stvorimo Slobodno sveučilište Londona.

Taj će prostor biti organiziran oko pokretanja radionica, diskusija i sastanaka s ciljem slobodne razmjene ideja. Znanje nije roba već nešto samo po sebi dragocjeno i vrijedno. Želimo dokazati, pa makar u ovom ograničenom vremenu i prostoru, da obrazovanje može biti besplatno.

Ovaj oslobođeni prostor također treba biti prostor za otvorenu raspravu o smjeru u kojem se kreću ovo sveučilište i naš cjelokupni obrazovni sustav. Želimo naglasiti da ovaj proces nije otvoren samo za studente – potičemo na sudjelovanje svo osoblje LSE-a, kako akademske radnike tako i ne-akademske.

Naša borba temelji se na principima jednakosti, direktne demokracije, solidarnosti, uzajamne pomoći i podrške. Ovo su naši sadašnji zahtjevi – pozivamo sve da otvoreno o njima raspravljamo, debatiramo i nadopunjujemo ih.

1. Besplatno i svima dostupno obrazovanje koje nije usmjereno na profit

– Zahtijevamo da uprava LSE-a pritisne vladu da ukine školarine kako za domaće tako i za međunarodne studente.

2. Radnička prava

– U solidarnosti s radnicima LSE-a zahtijevamo stvarnu sigurnost zaposlenja, kraj ugovora s nestalnim radnim vremenom, poštene plaće za obavljen rad i drastično smanjivanje razlike između najviše i najslabije plaćenih zaposlenika.

3. Stvarna sveučilišna demokracija

– Zahtijevamo osnivanje vijeća sastavljenog od studenata i osoblja Sveučilišta koje bi izravno birali studenti, akademsko i neakademsko osoblje, a koje bi bilo odgovorno za donošenje svih odluka koje se tiču upravljanja Sveučilištem.

4. Deinvestiranje

– Zahtijevamo da LSE prekine svoje veze s izrabljivačkim i destruktivnim organizacijama, tj. onih koje su upletene u ratove, vojne okupacije i uništavanje planeta. To se odnosi (no nije na to ograničeno) na trenutno i neodgođeno deinvestiranje iz industrije fosilnih goriva i svih korporacija koje stječu profit u okupaciji Palestine od strane Izraela.

5) Oslobođenje

– Zahtijevamo da LSE promijeni svoju politiku koja se tiče uznemiravanja, te da provodi nultu toleranciju na uznemiravanje.

– Zahtijevamo da LSE ne provede tzv. Protuteroristički zakon, koji kriminalizira neslaganje i drugačije mišljenje te posebice cilja na muslimanske studente i osoblje.

– Zahtijevamo da se policiji zabrani pristup sveučilišnom kampusu.

– Zahtijevamo da se LSE pretvori u oslobođen prostor bez rasizma, seksizma, homofobije, diskriminacije osoba s invaliditetom, transfobije i vjerske diskriminacije.

– Zahtijevamo da LSE odmah vrati na snagu stari etički kodeks i učini ga pravno obvezujućim, u skladu s prijedlogom kojeg je nedavno izglasalo Studentski savez LSE-a (LSESU).

– Zahtijevamo da LSE zajamči sigurnost i jednakost međunarodnih studenata, osobito s obzirom na njihov neizvjesni status po pitanju trajanja viza, te da ih potpuno uključi u naš projekt slobodnog sveučilišta.


S engleskog preveo Damjan Rajačić




Fotografije preuzete sa stranice Occupy LSE.



Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve