Istraživanje osporilo zagovaratelje zakona ‘Right to Work’: proturadnički zakoni rezultiraju nižim plaćama

Zakoni naziva ‘Pravo na rad’ postoje u 25 saveznih država SAD-a. Ovi zakoni zabranjuju sindikatima da od radnika zahtijevaju da uplaćuju članarine čak i kada su ti radnici zaštićeni kolektivnim ugovorima koje su sindikati ispregovarali u njihovu korist. Sindikati su zakonski primorani u istoj mjeri u kojoj pravno i materijalno štite svoje članove štititi i radnike koji nisu članovi, bez obzira na visinu troškova. To sindikate stavlja u težak položaj i oslabljuje poziciju radnika pri pregovorima s poslodavcima. Rezultati istraživanja Instituta za ekonomsku politiku o ekonomskoj situaciji radnika u saveznim državama koje imaju te zakone pokazuju kako radnici u tim državama, u usporedbi s onima u drugim državama, imaju u prosjeku 3,1 posto niže plaće te da je niži postotak onih kojima poslodavci uplaćuju zdravstveno osiguranje i doprinose za mirovine.

Godišnja plaća radnika u saveznim državama SAD-a koje imaju zakone naziva ‘Pravo na rad’ u prosjeku je 1558 dolara niža od godišnje plaće radnika u državama bez tih proturadničkih zakona
Rezultati nedavnog istraživanja Instituta za ekonomsku politiku (Economic Policy Institute, EPI) u jasnoj su suprotnosti s argumentima koje obično koriste zagovaratelji zakona nazvanih ‘Pravo na rad’ (Right to Work) i pokazuju da su plaće i beneficije zaposlenih ustvari manje u saveznim državama koje imaju takve proturadničke zakone.

Izvještaj o istraživanju, objavljen u sklopu EPI-jevog projekta “Podizanje plaća u Americi”, pokazuje da negativan utjecaj zakona ‘Pravo na rad’ (PNR) – koji oslabljuju sindikate tako što omogućuju radnicima koristi od kolektivnih pregovora bez obveze da plaćaju članarinu – rezultira s 1558 dolara nižom godišnjom zaradom za prosječnog radnika s punim radnim vremenom.

U saveznim državama koje imaju PNR zakone plaće su 3,1 posto niže od plaća u državama koje ih nemaju. Do tog se podatka došlo pomoću kontroliranja pojedinih demografskih i socio-ekonomskih varijabli te makroekonomskih pokazatelja saveznih država prilikom istraživanja, navode EPI-jeva viša ekonomistica Elise Gould i asistent istraživanja Will Kimball.

Prilikom medijskog predstavljanja rezultata istraživanja Gould je bila izravna, kazavši da je “sasvim jasno da su zakoni ‘Pravo na rad’ u negativnoj korelaciji s plaćama radnika”.

EPI je također izvijestio da je postotak radnika kojima poslodavci uplaćuju zdravstveno osiguranje i doprinose za mirovine manji u državama s PNR zakonima od onog u drugim državama.

“Zakonima PNR glavni je cilj oslabiti sposobnost sindikata da omoguće zaposlenicima jaču poziciju pri pregovorima s poslodavcima za bolje plaće, beneficije i radne uvjete”, objašnjavaju Gould i Kimball u uvodu izvještaja. “S obzirom na to da sindikalna organiziranost radnika povećava plaće kako za članove sindikata tako i za radnike koji nisu članovi sindikata ali rade u sektorima koji su sindikalno organizirani, ne čudi da istraživanje pokazuje da i sindikalizirani i nesindikalizirani radnici u državama s PNR zakonima imaju u prosjeku niže plaće i manje beneficija od radnika u istim sektorima u drugim državama.”

PNR zakoni trenutno postoje u 25 saveznih država, uključujući Wisconsin u kojem je republikanski guverner Scott Walker početkom ožujka potpisao PNR zakon koji je izazvao kontroverze. Tom je prilikom rekao da je to “ispravan čin koji će koristiti kako stvarateljima radnih mjesta (eng. job creators, op. prev.) tako i zaposlenicima”. Zakonodavci u državama Illinois, Kentucky, New Mexico i Zapadna Virginia razmatraju uvođenje sličnih zakona.

No umjesto da uvode politike koje otežavaju situaciju radnicima i gospodarstvu, političari bi trebali primijeniti drugačiji pristup, rekao je Kimball.

“Političari koji su zabrinuti zbog tri i pol desetljeća stagnacije plaća koja su teško pogodila američke radnike trebali bi pokušavati ojačati sindikate”, preporučuje Kimball. “Kolektivno pregovaranje je siguran način da se podignu plaće, a zakoni ‘Pravo na rad’ ga onesposobljuju.”
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Fotografija je preuzeta sa stranice Common Dreams (Foto: Light Brigading/flickr/cc) i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve