Izbjeglička kriza: Merkeličina dvostruka igra

Iako prvotne reakcije njemačke vlade na izbjegličku krizu pozitivno odskaču u usporedbi s drugim svjetskim državama, aktivnosti neonacističkih skupina ukazuju na to da prijem u društvu nije posve srdačan. Nadalje, nedovoljna sredstva koja su alocirana kako bi se adresiralo potrebe smještaja masovnog broja ljudi, kao i fiskalni stisak koji ne omogućava gradskim vlastima da adekvatno povećaju proračunska sredstva u svrhu osnaživanja sustava socijalne zaštite, potencijalno mogu dovesti do jačanja tenzija. Povrh toga, statistički pregled njemačkog gospodarstva ukazuje na manjak radne snage, a time i na postojanje racionalne ekonomske računice u pozadini toplog prijema. U drugim vijestima, čelnik trgovačke komore već je iznio prijedlog spuštanja minimalne nadnice ispod 8,5 eura.


Mediji izvještavaju o dobrodošlici koja je dočekala izbjeglice u Njemačkoj, a u usporedbi s Cameronovom neadekvatnom reakcijom na izbjegličku krizu čak i Angela Merkel ispada pozitivka. Međutim, kao što Mark Bergfeld piše iz Njemačke, ondašnja vlada ima i vlastite motive – a topao prijem na koji izbjeglice nailaze proteklih dana, mogao bi se ohladiti vrlo brzo.


Stranice ovdašnjih medija pune su fotografija, video snimaka i članaka o tome kako je narod u Njemačkoj iskazao dobrodošlicu sirijskim izbjeglicama u Münchenu, Frankfurtu i Dortmundu. Bilo je nadahnjujuće vidjeti kako ljudi pokazuju suosjećanje i solidarnost prema sirijskim i iračkim izbjeglicama u bijegu iz svojih ratom razorenih zemalja. No to nije cijela priča. Domovi izbjeglica i tražitelja azila gotovo su svakodnevna meta paleža. U nedjelju je ozlijeđeno petero osoba u centru za smještaj izbjeglica u Rottenburgu, u jugozapadnoj Njemačkoj. Zgrade koje su predviđene za korištenje kao skloništa za izbjeglice u Ebelebenu, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, zapaljene su isti dan.

Prošli je tjedan Spiegel izvijestio da su „dužnosnici zabrinuti zbog potencijalnog širenja mreža neonacista diljem zemlje“, dok Guardian u nedjelju izvještava kako su se tijekom vikenda nacisti okupili na dortmunškom kolodvoru ne bi li „dočekali“ vlak pun izbjeglica. I sâm sam vidio iscrtane svastike oko željezničkog kolodvora u gradu Horremu, u blizini Kölna, gdje slični prizori nisu uobičajena pojava.

Također, bit će ozbiljan problem održati duh dobrodošlice u narednim mjesecima. Do sada su sredstva koja su utrošena da se izbjeglicama pruži dobrodošlica prikupili obični ljudi. Merkel je danas najavila kako će 6 milijardi eura biti alocirano za osiguravanje domova i radnih mjesta – međutim, s obzirom da Njemačka prima 800,000 izbjeglica, to znači da će po osobi biti osigurano 7,500 eura, što niti izbliza nije dovoljno da bi se osigurao smještaj i druge usluge za toliki broj ljudi.

Merkeličina „Dobrodošli u Njemačku“ linija daleko je bolja od pozicija koje su zauzele Velika Britanija, Francuska i druge zemlje. Njome se za ljevicu u cjelini otvara prostor u kojem bi mogla izgraditi pro-izbjeglički pokret. No, ispod površine, Merkeličin odgovor predstavlja čisti oportunizam. Trenutno u Njemačkoj postoji manjak ljudi za popunjavanje 280,000 radnih mjesta. Procjenjuje se kako će do 2020. godine ta brojka narasti na 1 milijun. Njemački poglavari u izbjegličkoj krizi vide priliku, međutim, o tome se nigdje ne govori.

Ovdje leži problem za ljevicu. Ukoliko država podbaci u osiguravanju potrebnih sredstava, oni koji ovise o socijalnoj državi – koji čekaju u redovima zavoda za zapošljavanje ili obiteljskog biroa – osjetit će pritisak u idućih nekoliko tjedana, kako će pružanje usluga postajati sve podkapacitiranije. U tom bi trenutku situacija mogla postati eksplozivna.

Zato ljevica mora pokrenuti kampanje u kojima će naglasiti sljedeće argumente:

  • Merkeličina bi vlada trebala ukinuti restrikcije na zaduživanja gradova ne bi li se u njima (nanovo) mogli izgraditi domovi za izbjeglice te prikladno i dostojanstveno podržati obitelji i pojedince.
  • Njemačka i dalje izvlači korist od sporazumâ Dublin II, koji u osnovi vrše pritisak na Grčku i Italiju, te koriste istočne države EU kao vanjske granice njemačke države.
  • Uloga Njemačke u ratu na Balkanu iz 1999. godine, ratu u Afganistanu iz 2001. godine, kao i nastavak njezina članstva u NATO paktu, dio je uzroka izbjegličke krize.
  • Ljudi ne dolaze u Njemačku da bi iskorištavali njezin sustav socijalne zaštite, već zbog puno boljih uvjeta za pronalaženje zaposlenja, daleko većih razina nadnica i više prilika za mirnim i stabilnim životom nego li u drugim dijelovima Europe.
  • Sve izbjeglice su dobrodošle, bilo da su iz Iraka, Sirije, Palestine, Makedonije ili iz afričkih država.

Njemačka vlada igra dvostruku igru zbog koje bi se trenutni topao prijem izbjeglica mogao ohladiti vrlo brzo. Njemački socijalisti morat će se boriti kako bi osigurali da do toga ne dođe.


S engleskog prevela Karolina Hrga




Fotografija sirijskih izbjeglica preuzeta je sa stranice benewsberlin.com i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve