Bhaskar Sunkara
26. veljače 2016.
Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa
Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...
Dragi uredniče,Zanimaju me socijalističke ideje, međutim, nekoliko me stvari ipak brine. Primjerice, hoće li mi biti dopušteno da zadržim svoju kolekciju ploča Kennyja Logginsa?Može li se u mojem slučaju napraviti iznimka, ili će to biti situacija koja podsjeća na komunu, gdje ćemo biti primorani sjediti u krugu i razgovarati o našim osjećajima slušajući povazdan Johna Lennona?Hvala,Kiran T.Philadelphia, PA
Dragi Kirane,
Ikonička singlica „Imagine“ Johna Lennona iz 1971. godine od svojih slušatelja traži da zamisle svijet bez posjedovanja, bez pohlepe i gladi, svijet u kojem cijelo čovječanstvo ravnopravno raspolaže Zemljinim bogatstvima. Stoga ne čudi da je pjesma postala himna za generacije sanjara, no ona je uspjela uhvatiti i djelić socijalističke vizije – snažnu želju da se okonča bijeda i ugnjetavanje te svakoj osobi pomogne da dosegne svoj puni potencijal.
John Lennon: Imagine (1971) (Izvor: JohnLennonMusic @ YouTube)
No prizor koji nam oslikava Lennonova pjesma mogao bi zabrinuti one među nama koji ne žele svijet bez osobne imovine – svojevrsnu globalnu komunu gdje smo prisiljeni nositi narukvice od konoplje i međusobno dijeliti naše ploče Kennyja Logginsa.
Srećom, socijalisti nisu zainteresirani za kolektivizaciju tvoje glazbene kolekcije. I to ne zato što ne volimo Logginsa. Naprosto ne želimo živjeti u svijetu bez osobnog vlasništva – onih stvari koje su namijenjene individualnoj konzumaciji.
Iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijomUmjesto toga, socijalisti se zalažu za stvaranje društva bez privatnog vlasništva – stvari koje ljudima koji ih posjeduju daju moć nad onima koji ih ne posjeduju.
Moć koju stvara privatno vlasništvo odražava se najjasnije na tržištu rada, gdje vlasnici poduzeća odlučuju tko zaslužuje posao, a tko ne, i gdje im je omogućeno nametnuti uvjete rada koje bi obični ljudi u pravilu odbili, ukoliko bismo im predočili poštenu alternativu. Naime, iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom.
Eksploatacija se ne odvija samo u kapitalizmu. Ona postoji u svakom klasnom društvu, i naprosto podrazumijeva da će neki ljudi biti primorani raditi pod upravom, i za dobrobit drugih.
U usporedbi sa sustavima ropstva ili kmetstva, teškoće s kojima su mnogi radnici danas suočeni u manjoj su mjeri neposredno očigledne. Oni u većini zemalja uživaju realnu pravnu zaštitu i mogu si priuštiti osnovne potrepštine – što je rezultat bitaka koje je izvojevao radnički pokret ne bi li ograničio razmjer i intenzitet eksploatacije.
Kenny Loggins: Footloose (1984) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)
Međutim, eksploataciju se u kapitalizmu nikada ne može eliminirati, tek ublažiti. Razmotrimo ovaj (priznajem, apstraktan) primjer: recimo da vas vlasnik stabilne i profitabilne firme plaća 15$ po satu. Radite tamo proteklih pet godina, i obavljate otprilike 60 radnih sati tjedno.
Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije
Neovisno kakav je vaš posao – lagan ili mukotrpan, dosadan ili uzbudljiv – jedna stvar je sigurna: vaš rad proizvodi više (vjerojatno mnogo više) od 15$ po satu za vašeg šefa. Ova postojana razlika između onoga što proizvodite i onoga što vam se vraća naziva se eksploatacijom – i ključan je izvor profita i bogatstva u kapitalizmu.
I, naravno, prisiljeni ste pomoću svoje plaće kupiti sve stvari koje su vam potrebne za dobar život – smještaj, zdravstvenu skrb, skrb o djeci, fakultetsko obrazovanje – također robe, koje proizvode drugi radnici koji također nisu u potpunosti plaćeni za svoj trud.
Radikalna promjena situacije podrazumijevala bi oduzimanje izvora kapitalističke moći: privatnog vlasništva nad imovinom.
U socijalističkom društvu – čak i u onom gdje su se tržišta zadržala u sferama poput potrošačkih dobara – vi i vaši kolege radnici ne biste provodili svoje dane obogaćujući druge. Zadržavali biste mnogo više vrijednosti koju stvarate. To bi se moglo prevesti u više materijalne ugode, ili alternativno, u mogućnost da odlučite raditi manje bez gubitka u kompenzaciji, kako biste mogli pohađati školu ili se baviti svojim hobijem.
Kenny Loggins: Danger Zone (1986) (Izvor: KennyLogginsVEVO @ YouTube)
Ovakve stvari možda zvuče kao pusti snovi, no u potpunosti su plauzibilne. Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moćinstitucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije.
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć. I u tome ujedno leži i etička privlačnost socijalizma: svijeta u kojem ljudi ne pokušavaju kontrolirati druge za osobnu korist, već surađuju kako bi svatko mogao napredovati.
A što se tiče osobnog vlasništva, možete zadržati svoje ploče Kennyja Logginsa.
Štoviše, u društvu koje je oslobođeno destruktivnih ekonomskih krahova endemičnih za kapitalizam, u društvu s više sigurnih radnih mjesta, u društvu u kojem su ljudske potrebe uklonjene iz sfere tržišta, vaša će zbirka ploča biti izvan opasne zone jer je nećete morati založiti kako biste platili stanarinu.
Ukratko, to je socijalizam: manje Johna Lennona, više Kennyja Logginsa.
Solidarno,
Bhaskar.
Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik časopisa Jacobin.
