Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa
S engleskog preveo: Martin Beroš
Izvorno objavljeno 13. veljače 2016. godine na Jacobinu.
Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...
Dragi uredniče,
Zanimaju me socijalističke ideje, međutim, nekoliko me stvari ipak brine. Primjerice, hoće li mi biti dopušteno da zadržim svoju kolekciju ploča Kennyja Logginsa?
Može li se u mojem slučaju napraviti iznimka, ili će to biti situacija koja podsjeća na komunu, gdje ćemo biti primorani sjediti u krugu i razgovarati o našim osjećajima slušajući povazdan Johna Lennona?
Hvala,
Kiran T.
Philadelphia, PA
Dragi Kirane,
Ikonička singlica „Imagine“ Johna Lennona iz 1971. godine od svojih slušatelja traži da zamisle svijet bez posjedovanja, bez pohlepe i gladi, svijet u kojem cijelo čovječanstvo ravnopravno raspolaže Zemljinim bogatstvima. Stoga ne čudi da je pjesma postala himna za generacije sanjara, no ona je uspjela uhvatiti i djelić socijalističke vizije – snažnu želju da se okonča bijeda i ugnjetavanje te svakoj osobi pomogne da dosegne svoj puni potencijal.
No prizor koji nam oslikava Lennonova pjesma mogao bi zabrinuti one među nama koji ne žele svijet bez osobne imovine – svojevrsnu globalnu komunu gdje smo prisiljeni nositi narukvice od konoplje i međusobno dijeliti naše ploče Kennyja Logginsa.
Srećom, socijalisti nisu zainteresirani za kolektivizaciju tvoje glazbene kolekcije. I to ne zato što ne volimo Logginsa. Naprosto ne želimo živjeti u svijetu bez osobnog vlasništva – onih stvari koje su namijenjene individualnoj konzumaciji.
Iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom
Umjesto toga, socijalisti se zalažu za stvaranje društva bez privatnog vlasništva – stvari koje ljudima koji ih posjeduju daju moć nad onima koji ih ne posjeduju.
Moć koju stvara privatno vlasništvo odražava se najjasnije na tržištu rada, gdje vlasnici poduzeća odlučuju tko zaslužuje posao, a tko ne, i gdje im je omogućeno nametnuti uvjete rada koje bi obični ljudi u pravilu odbili, ukoliko bismo im predočili poštenu alternativu. Naime, iako radnici obavljaju većinu stvarnog rada na svojim radnim mjestima, vlasnici unilateralno određuju na koji će se način profiti razdijeliti i ne kompenziraju zaposlenicima svu vrijednost koju isti proizvedu. Socijalisti ovaj fenomen nazivaju eksploatacijom.
Eksploatacija se ne odvija samo u kapitalizmu. Ona postoji u svakom klasnom društvu, i naprosto podrazumijeva da će neki ljudi biti primorani raditi pod upravom, i za dobrobit drugih.
U usporedbi sa sustavima ropstva ili kmetstva, teškoće s kojima su mnogi radnici danas suočeni u manjoj su mjeri neposredno očigledne. Oni u većini zemalja uživaju realnu pravnu zaštitu i mogu si priuštiti osnovne potrepštine – što je rezultat bitaka koje je izvojevao radnički pokret ne bi li ograničio razmjer i intenzitet eksploatacije.
Međutim, eksploataciju se u kapitalizmu nikada ne može eliminirati, tek ublažiti. Razmotrimo ovaj (priznajem, apstraktan) primjer: recimo da vas vlasnik stabilne i profitabilne firme plaća 15$ po satu. Radite tamo proteklih pet godina, i obavljate otprilike 60 radnih sati tjedno.
Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije
Neovisno kakav je vaš posao – lagan ili mukotrpan, dosadan ili uzbudljiv – jedna stvar je sigurna: vaš rad proizvodi više (vjerojatno mnogo više) od 15$ po satu za vašeg šefa. Ova postojana razlika između onoga što proizvodite i onoga što vam se vraća naziva se eksploatacijom – i ključan je izvor profita i bogatstva u kapitalizmu.
I, naravno, prisiljeni ste pomoću svoje plaće kupiti sve stvari koje su vam potrebne za dobar život – smještaj, zdravstvenu skrb, skrb o djeci, fakultetsko obrazovanje – također robe, koje proizvode drugi radnici koji također nisu u potpunosti plaćeni za svoj trud.
Radikalna promjena situacije podrazumijevala bi oduzimanje izvora kapitalističke moći: privatnog vlasništva nad imovinom.
U socijalističkom društvu – čak i u onom gdje su se tržišta zadržala u sferama poput potrošačkih dobara – vi i vaši kolege radnici ne biste provodili svoje dane obogaćujući druge. Zadržavali biste mnogo više vrijednosti koju stvarate. To bi se moglo prevesti u više materijalne ugode, ili alternativno, u mogućnost da odlučite raditi manje bez gubitka u kompenzaciji, kako biste mogli pohađati školu ili se baviti svojim hobijem.
Ovakve stvari možda zvuče kao pusti snovi, no u potpunosti su plauzibilne. Radnici na svim razinama projektiranja, proizvodnje i distribucije znaju kako proizvesti stvari koje su potrebne društvu – čine to svakodnevno. U stanju su kolektivno upravljati svojim radnim mjestima te izbaciti posrednike koji posjeduju privatno vlasništvo. Štoviše, demokratska kontrola nad našim radnim mjestima i drugim
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć
institucijama koje oblikuju naše zajednice ključna je za ukidanje eksploatacije.
Socijalistička vizija podrazumijeva ukidanje privatnog vlasništva nad stvarima koje svi trebamo i koristimo – tvornicama, bankama, uredima, prirodnim resursima, komunalnim uslugama, komunikacijama i prometnom infrastrukturom – i zamjenu istog društvenim vlasništvom, čime se podriva moć elita da zgrću bogatstvo i moć. I u tome ujedno leži i etička privlačnost socijalizma: svijeta u kojem ljudi ne pokušavaju kontrolirati druge za osobnu korist, već surađuju kako bi svatko mogao napredovati.
A što se tiče osobnog vlasništva, možete zadržati svoje ploče Kennyja Logginsa.
Štoviše, u društvu koje je oslobođeno destruktivnih ekonomskih krahova endemičnih za kapitalizam, u društvu s više sigurnih radnih mjesta, u društvu u kojem su ljudske potrebe uklonjene iz sfere tržišta, vaša će zbirka ploča biti izvan opasne zone jer je nećete morati založiti kako biste platili stanarinu.
Ukratko, to je socijalizam: manje Johna Lennona, više Kennyja Logginsa.
Solidarno,
Bhaskar.
Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik časopisa Jacobin.
27. rujna 2024.Solidarnost kao uzajamna pomoć
Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
23. rujna 2024.Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam
Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
10. rujna 2024.Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici
U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
5. rujna 2024.Nema većeg Nijemca od Antinijemca
Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
25. kolovoza 2024.Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici
Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
23. kolovoza 2024.Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline
Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
21. kolovoza 2024.Novi iracionalizam
Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
28. lipnja 2024.Kada je kamera oružje?
Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
9. svibnja 2024.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!