Bhaskar Sunkara
31. prosinca 2017.
Kozmopolitizam bez internacionalizma
Eksploatacijski temelji ekonomskog liberalizma, maskirani u ideologiju slobode i garnirani odozdo nametnutim demokratskim vrijednostima neosporno ukazuju na ograničene emancipatorne dosege liberalnog projekta, kojeg zadnje desetljeće prate sve dublje klasne i društvene razlike. U historijskom trenutku u kojem je politički centar u rasulu, a populistička desnica još uvijek nema dovoljno jaku infrastrukturu, lijevi projekt ne smije propustiti momentum. Pročitajte intervju s Bhaskarom Sunkarom, glavnim urednikom i izdavačem socijalističkog magazina Jacobin.
S drugim ste urednicima/ama časopisa Jacobin, 2011. godine upozorili da se ne smijemo veseliti propasti liberalizma. Stojite li još pri tome?
U raspravi o ovom pitanju ključno je, između ostalog, naglasiti da pojam „liberalizam“ u američkom kontekstu ima drugačije značenje nego u Europi. Liberalizam se u SAD-u ne odnosi samo na režim slobodnog tržišta, već i na tradiciju reformizma, koja umnogočemu naprosto predstavlja razvodnjeni surogat socijaldemokratske tradicije.
Tim uredničkim komentarom argumentirali smo da ljevica ne profitira nužno od kolapsa lijevog centra. Naime, veliki broj birača koji mu trenutno daje podršku, ujedno je i biračko tijelo radikalne ljevice. Neovisno radi li se o američkom ili europskom kontekstu, liberalizam slijedi određenu logiku i obećava određenu razinu slobode i neovisnosti, kao i jednakost u pojedinim životnim sferama. Dakle, svaki dosljedni liberal držat će do nekih temeljnih građanskih prava, kao što su sloboda govora i okupljanja itsl.
Umjesto da kao socijalisti zauzmemo antiliberalni stav, trebali bismo navesti liberale da preispitaju svoja uvjerenja. Primjerice, ako je sloboda dobra stvar u političkoj sferi, zašto istu logiku ne bismo primijenili na društvenu i ekonomsku sferu? To je prava radikalna kritika liberalizma – umjesto da ga naprosto odbaci, vodi ga na mjesta na koja odbija ići.
Koje su najočitije slijepe pjege liberalizma u pristupu ekonomskim pitanjima? Radi li se o materijalističkom pristupu?
Do određene bismo ga mjere mogli nazvati materijalističkim. Liberalizam, kao ideologija slobodnog tržišta na kojem se pojedinci natječu i uživaju određena prava, donio nam je bogatstvo i prosperitet. Još uvijek ubiremo plodove golemog uspješnog eksperimenta liberalnog poretka – raskidanje feudalnih i merkantilističkih okova čovječanstvu je pružilo obilje.
Međutim, mogli bismo reći da je ovoj ideologiji istekao rok trajanja. Iako su mnogi u velikoj, novoj ekonomiji završili kao pobjednici, liberalna ideologija u suštini je ovisila o eksploataciji. Dakle, umnogočemu, liberalizam možemo poimati kao teoriju slobode, ali ne treba izgubiti iz vida da postoji i sloboda onih čiji su izbori ograničeni jer su, primjerice, prisiljeni prodavati svoju radnu snagu i raditi za poslodavca.
Liberalizam se predstavlja kao branitelj univerzalne slobode, ali ono što mi ustvari želimo je drugačiji aranžman, u kojem će biti više slobode za većinu, čak i ako to dolazi nauštrb manjineNaime, poslodavac i radnik poimaju slobodu na vrlo različite načine. Umiranje od gladi ne predstavlja pošten izbor za radnike, ali je jedini izbor koji je većini radnika ponuđen u liberalnom društvu. Riječima Fredrica Jamesona, jedino gore od toga da vas eksploatira kapital, jest da vas ne eksploatira kapital.
Stvar se u suštini svodi na pitanje suprotstavljenih sloboda. Današnjem su liberalizmu puna usta hvale za slobodu u cjelini, no zapravo podržava samo slobodu jedne klase ljudi. Drugim riječima, ako ste vi moj poslodavac, i za mene u tom aranžmanu postoje neka ograničenja, ja mogu zagovarati donošenje zakona koji bi mi omogućio da stupim u štrajk i zahtijevam dvostruku plaću za upola manje posla, ili da vas oporezuju po višoj stopi, i time vam oduzeti dio slobode.
Međutim, oduzimanje dijela slobode jednoj osobi u ovome slučaju dovodi do povećanja slobode mnogo drugih ljudi, jer vodi tome da radnici zarađuju više te imaju više vremena za odmor i dokolicu, općenito borave više sati podalje od proizvodnog procesa itd. Dakle, liberalizam se predstavlja kao branitelj univerzalne slobode, ali ono što mi ustvari želimo je drugačiji aranžman, u kojem će biti više slobode za većinu, čak i ako to dolazi nauštrb manjine. Mogli bismo zamisliti drugačije uređenje, u kojem bismo uzeli najbolje dijelove liberalizma i kombinirali ih s istinskom slobodom i jednakošću za sve.
Koji je sadržaj i funkcija denuncijacije „liberal“ kada ona dolazi iz desnih redova, u odnosu na kritiku liberalizma upućenu s radikalno lijevih pozicija? Postoje li potencijalne zamke kritiziranja liberalizma s lijevih pozicija u mainstreamu?
Ovo je trnovito pitanje. Glavni prioritet za ljevicu u SAD-u tijekom idućih nekoliko mjeseci nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima, zapravo će biti napadanje političkog centra. U našim ćemo reakcijama zauzeti obrambeni stav naspram djelovanja desnice, ali neki od naših glavnih neprijatelja nalaze se upravo na centru. Plan je riskantan, jer bi naša kritika centra na prvu mogla zvučati kao da dolazi s desnice. Naime, ni nama se ne sviđa ovaj „kozmopolitski“ elitni liberalni projekt, ali iz drugih razloga. Ne vrijeđaju nas različitosti, već obespravljenost tolikih radnika, kozmopolitizam bez internacionalizma i čitav niz ostalih problema. Dakle, opasnosti postoje, no stvar je u sljedećem – ljudi su bijesni.
Svjesni su činjenice da su im u razvijenom kapitalističkom svijetu i neoliberalnom poretku tijekom posljednjih nekoliko desetljeća primanja sve manja, a broj radnih sati sve veći. Njihov će se gnjev manifestirati ili kroz desnicu ili kroz ljevicu. Ako se ljevicu prepoznaje kao silu establišmenta koja brani stari poredak, bit će marginalizirana, a pobjedu će odnijeti desnica, čije se djelovanje svodi na traženje dežurnih krivaca za lošu situaciju, i pronalaženje istih u imigrantima i drugim skupinama koje su joj u pravilu na meti. Centar se raspada, a ljevica mora biti ta koja će ga uništiti, ako uistinu želimo razvijati projekt koji će nadograđivati one ispravne ideje koje dolaze s centra.
Kako se pozicionirati prema normalizaciji štetnih aspekata liberalizma? Koje su ulazne točke za njegovu dekonstrukciju?
Liberalni poredak u osnovi je povezan s kapitalističkim razvojem, putem kojega proizvodi bogatstvo i obilje, i uvjete za centralizaciju radnika – ljudi koji dijele niz zajedničkih interesa. Valja naglasiti da se liberalizam ne može odvojiti od kapitalizma, i da kapitalisti nikada ne žele demokraciju. Mi živimo u demokratskim društvima u onoj mjeri u kojoj je liberalizam kooptirao demokratske vrijednosti koje mu je nametnula ljevica. Međutim, radnici u trenutnom poretku uistinu osjećaju da imaju pravo izreći svoje mišljenje, organizirati se itsl., a to vodi prema situaciji u kojoj počinju propitivati ne samo distribuciju političkih prava, nego i distribuciju ekonomskih dobara. Distribucija mogućnosti u neoliberalnom je poretku vrlo neravnomjerna. Nameće se pitanje zašto radnici rade 40-50 sati tjedno, a jedva spajaju kraj s krajem, za razliku od svojih poslovođa i poslodavaca koji žive mnogo bolje, dok neki treći naprosto imaju sreće i naslijede bogatstvo.
Kada funkcioniraju optimalno, liberalna društva ostavljaju nam mnogo više prostora u civilnom društvu nego što je to slučaj s mnogim aliberalnim društvima. Biste li radije gradili komunističku opoziciju u tzv. komunističkoj zemlji bivšeg sovjetskog bloka ili u zapadnoj demokraciji? Mislim da bi to bilo puno lakše učiniti u zapadnoj demokraciji. Jedino oko čega se kolebam jest u kojoj bismo mjeri zasluge za to trebali pripisati liberalnim teoretičarama, umjesto radnicima i drugima koji su se borili protiv starog poretka kako bi u društvo ugradili tračak demokracije.
Koje bismo političke granice liberalnog horizonta morali nadići da utabamo put prema sistemskim političkim transformacijama?
Uzmimo kao primjer pitanje imigracije. Liberali će reći da postoje različiti razlozi zbog kojih je imigracija poželjna. Jedan od tih razloga su i ekonomske potrebe brojnih europskih zemalja sa sve većim brojem stanovnika treće životne dobi. Reći će i da je različitost dobra zbog same različitosti. Smatram da je ona iznimno važna – i sam dolazim iz obitelji koja je imigrirala u SAD – međutim, nije isto govoriti da je „različitost dobra zbog same različitosti“ i ustvrditi da je nužno osigurati jednaka prava za sve.
Liberalizam danas zagovara velike kozmopolitske centre bogate različitostima, ali najmanju zadršku ili zabrinutost radnika s dna ekonomske ljestvice, čije su nadnice pod pritiskom, doživljava kao najobičniju reakcionarnu ksenofobijuDrugim riječima, kada je moja obitelj došla u SAD, nismo htjeli biti trofejni primjerci multikulturalizma i ostati u getu svoje etničke zajednice. Željeli smo se uklopiti u američko društvo i prihvatiti kulturu u koju smo došli, ali istovremeno zadržati i dijelove vlastite kulture, poput domaće kuhinje itd.
Liberali se često koriste imigracijom kao ekonomskim alatom, ali i kao metodom reduciranja količine rasizma u vlastitim društvima. Ljevica bi trebala pristupiti imigraciji kao nečemu što služi moralnom i etičkom dobru, ali i nečemu što, pored uključivanja novih ljudi u zajednicu, zahtijeva brigu o tome da radnici u tim zajednicama ne steknu dojam kako se radi o situaciji u kojoj će dobrobit novih članova zajednice ići njima na štetu, već da će i sami od toga imati neke koristi. Liberalizam danas zagovara velike kozmopolitske centre bogate različitostima, ali najmanju zadršku ili zabrinutost radnika s dna ekonomske ljestvice, čije su nadnice pod pritiskom, doživljava kao najobičniju reakcionarnu ksenofobiju. Naravno da iz lijeve pozicije nećemo ustuknuti pred ksenofobijom i reakcionarnom politikom, no smatram da pristupamo ovim pitanjima slojevitije i kompleksnije te da ćemo zato biti u stanju izgraditi realnu politiku i osvojiti većinu.
Kako se liberalizam mijenjao od klasičnog liberalizma 19. stoljeća do liberalne demokracije 21. stoljeća te koje su danas osnovne karakteristike i proturječja liberalne politike?
Rekao bih da se liberalizam kultivirao i da je evoluirao, inkorporirajući brojne kritike s ljevice – oblikovan je pod pritiskom lijevih društvenih pokreta. To je razlog zašto danas povezujemo one koji brane liberalni poredak s braniteljima demokracije. Demokracija je liberalizmu nametnuta.
Trenutno proturječje liberalizma leži u činjenici da on zapravo nema masovnu bazu, tj. biračko tijelo koje podržava njegove politike. Liberalizmu je potrebna takva baza, no sve više svjedočimo da mu izmiče, a birači koji su prije glasovali za liberalne (ili lijeve) stranke sada glasuju za desničarske populiste. Danas je jasnije no ikada da ovakav poredak nije održiv i da nam je potrebna lijeva alternativa – u protivnom ćemo moći tek gledati kako vlast preuzimaju reakcionarni elementi s desnice.
U komentaru iz 2012. godine napisali ste da je rekonfiguracija ljevice u SAD-u krajem dvadesetog stoljeća proizvela prazninu, koju su ispunili „anarho-liberali“. Možete li to pojasniti?
Postoje dijelovi ljevice koji su odustali od preuzimanja državne vlasti i umjesto toga se usmjerili na popravljanje situacije na margini, primjerice, osnivanje kooperativa, ili nešto slično, kako bi pronašli prostore slobode u pukotinama sustava. Smatram da je to znak našeg poraza.
Mnogo je toga pogrešnog u vezi s dva velika projekta radničkog pokreta u 20. stoljeću: socijaldemokracijom i boljševizmom. Međutim, oba su, i u dobrom i u lošem smislu, djelovala transformativno na svijet. To osobito vrijedi osvrnemo li se na nasljeđe socijaldemokracije i njezinu ostavštinu nepreglednih prostranstava socijalnih država itsl. Ako se pak usredotočite na rane godine Ruske revolucije, također ćete uočiti progresivne pomake. Bili su to projekti koji su se proširili svijetom i nad njim preuzeli kontrolu.
Dijelovi ljevice još uvijek se koriste jezikom i radikalnom retorikom ovih pokreta, iako je ono što žele postići lako ostvarivo unutar kapitalizma, ne predstavlja nikakvu sistemsku prijetnju i u mnogo slučajeva zapravo samo pojačava određene kapitalističke procese atomizacije.
Jedne od najvećih podržavateljica Hillary Clinton bile su bijele žene, uglavnom više srednje klase. Smatrate li da je buržoaski feminizam koji je stao iza Hillary djelomično odgovoran i za glasove žena koji su otišli Trumpu, i ako je tome tako, zašto?
Mislim da su žene, kojima je rečeno da je glas za Donalda Trumpa glas za seksizam i glas koji bi ih prokazao kao idiotkinje, odbile takvu poruku po klasnoj i kulturnoj liniji, što je razlog zašto Trump, za razliku od Hillary Clinton, toliko konkurira među bijelim ženama iz radničke klase. Feminizam i antirasizam nametnuti su kao svojevrsna emancipacija odozgo, što je radnička klasa doživjela kao patroniziranje ili u najmanju ruku kao uvredu.
Naravno da kao socijalisti želimo antirasističko i antiseksističko društvo, ali znamo da ćemo do njega doći jedino postepenim procesom organiziranja i pridobivanja ljudi uz program koji korespondira sa stvarnim stanjem na terenu i zbog kojega se neće osjećati kao da su prisiljeni podnijeti žrtvu,
Žene su najranjivije i najpotlačenije u procesu proizvodnje – o kojem, kao i o ekonomskoj nesigurnosti s kojom se svakodnevno suočava veliki broj žena, buržoaske feministkinje nemaju što za rećijer razumijemo da je svaka privilegija koju uživaju zapravo relativna, čak i kada govorimo o zaposlenim muškarcima. Njihove privilegije su relativne jer bi zapravo i sami dugoročno imali koristi od egalitarnijeg demokratskog poretka koji bi išao u korist žena. Nema sumnje kako nije jednostavno predstaviti ovu ideju, stoga ne umanjujem količinu organiziranja koju je potrebno obaviti u te svrhe.
Međutim, buržoaski srednjostrujaški feminizam pokušava agresivno nametati svoj program, nastojeći pridobiti neodlučne, bilo da se radi o muškarcima ili ženama. Liberalne srednjostrujaške feministkinje time ne ostavljaju dojam posvećenosti idejama koje zastupaju, a ne uspijevaju izgraditi ni ozbiljne klasne organizacije kakve su nam potrebne da bismo došli do pravog antiseksizma. Naime, osnova problema leži u utvrđivanju gdje su žene najranjivije i najpotlačenije, a to je u procesu proizvodnje – o kojem, kao i o ekonomskoj nesigurnosti s kojom se svakodnevno suočava veliki broj žena, buržoaske feministkinje nemaju što za reći. Sve što one uspijevaju jest upućivati moralističke apele da ljudi počnu drugačije živjeti.
Nakon što je Syriza prihvatila Treći memorandum Trojke i doživjela politički krah, pojavili su se Corbyn i Sanders, vrativši na europsku periferiju tračak nade, jer se nakon dramatičnog pada Syrize, u zemljama kapitalističkog centra, nakon dosta vremena moglo vidjeti jačanje demokratskih socijalističkih čelnika koji uza sebe imaju i rastuće pokrete odozdo te pomažu graditi neke nove lijeve političke infrastrukture, motivirajući i mlađe generacije da se politiziraju. Njihov učinak nije bio zanemariv, no kakav je daljnji politički razvoj Bernieja Sandersa i #FeeltheBern kampanje?
Bernie Sanders trenutno je popularniji i snažniji nego ikad prije, i s pokretom koji je izrastao oko njega ima potencijal preobraziti američku politiku. Ovo je prvi put u generaciji da u SAD-u postoji ljevica, centar i desnica. Ljevica je donedavno bila integrirana u centar koji se trenutno nalazi u krizi.
Svjedočimo pojavi populističke desnice, koja, međutim, nema dugoročnu koaliciju pomoću koje bi mogla doći na vlast, pa nam se pruža prilika za neku novu vrstu populističke ljevice koja bi mogla predstaviti drugačiji program. Zato smatram da priča sa Sandersom nije završena i da je ostalo još potencijala za budućnost. Ne treba izgubiti iz vida da su u američkoj javnosti trenutno najpopularnije ideje koje dolaze iz socijaldemokratske tradicije.
U Ujedinjenom Kraljevstvu na djelu je drugačiji scenarij jer Corbyn dobro stoji među tradicionalnim laburističkim izbornim jedinicama i biračima, ali zato ima više problema s centrom. Situacija u SAD-u je obrnuta, jer smo najviše uspjeha imali upravo s političkim centrom i tzv. umjerenim biračima, dok još uvijek gradimo svoju bazu među tradicionalnim izbornim jedinicama lijevog centra.
Kakva su vaša očekivanja za budućnost lijevog pokreta u SAD-u?
Naš bi cilj trebao biti da platforma lijevog populizma kakvog zastupaju, primjerice, Bernie Sanders i Keith Ellison, osvoji državnu vlast do 2020. godine. Socijalisti poput mene imat će ulogu u ovoj lijevoj koaliciji, međutim, još nas mnogo desetljeća dijeli od izgradnje dovoljno jake socijalističke opozicije koja će biti u stanju doći na vlast u svoje ime.
Dakle, zasad će to biti narodni front?
Narodni front do 2020., državna vlast do 2036.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o liberalizmu devete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 23.12.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
