Odbačene trice i semantičke tričarije

NBA liga spada u vrh svjetske profesionalne košarke i godišnje obrće milijarde dolara, što sa sobom, kao i u slučaju drugih visokolukrativnih sportova, povlači mnoge negativne pojave, poput ograničavanja slobode govora njezinih igrača. Žonglirajući politički korektnim govorom i pokaznim gestama, čelnici lige kozmetički prikrivaju problem rasizma i rasne diskriminacije u američkom sportu i društvu.

Odavanje počasti američkim veteranima tijekom NBA utakmice, Sacramento, California, 9. studenog 2012. (foto: Staff Sgt. Robert M. Trujillo/Released, izvor: U.S. Air Force photo)
Komercijalizacija National Basketball Associationa (NBA), najbolje i najgledanije košarkaške lige na svijetu, već desetljećima nije novost. Svaki profesionalni sport funkcionira po logici tržišta, a prema količini novca koji okreće, NBA spada u sam svjetski vrh, ispred National Football Leaguea (NFL), Major League Baseballa (MLB) i National Hockey Leaguea (NHL), najpopularnijih američkih liga u američkom nogometu, bejzbolu i hokeju na ledu. Samo prodajom TV prava na prijenos utakmica NBA-a čelnici uprihode vrtoglave 24 milijarde dolara po sezoni. Četiristotinjak igrača sveukupno zaradi značajno manje – „samo“ 2 milijarde, odnosno 5 milijuna dolara godišnje u prosjeku. Svih 30 klubova u privatnom su vlasništvu uglavnom domaćih, ali zadnjih godina i sve većeg broja stranih biznismena. Uoči aktualne sezone, upravo su vlasnici NBA-a bili predmet vijesti koja je u dobrom dijelu sportske javnosti prošla ispod radara.
 
U sjeni velikih tradeova i selidbe top igrača u nove klubove, glavni tajnik NBA-a Adam Silver obznanio je kako će liga prestati koristiti termin vlasnik (owner) i zamijeniti ga terminom guverner (governor). Većina klubova poslušala je direktivu i na svojim službenim web-stranicama i drugim komunikacijskim kanalima provela korekciju terminologije. Kao glavna motivacija ove leksičke reforme navodi se argument da je termin „vlasnik“ preosjetljivo koristiti u ligi u kojoj većinu vlasnika čine bijelci, a većinu njihovih zaposlenika (igrača) Crni muškarci.
 
Naime, čelnici NBA lige ulažu napore kako bi neke stvari ostale u okvirima političke korektnosti, u pravilu promptno reagirajući na devijacije. U posljednje vrijeme najviše se pamti skandal iz 2014. godine povezan s tadašnjim vlasnikom Los Angeles Clippersa, Donaldom Sterlingom. Ovog mogula koji je bogatstvo stekao trgujući nekretninama, potajno je snimila njegova djevojka dok joj je prigovarao što se druži s Crnim muškarcima i dovodi ih na „njegove“ utakmice te proslijedila snimku medijima. Sterlingu je ubrzo izrečena kazna u iznosu od 2,5 milijuna dolara, zabrana ulaska u sve NBA dvorane, te je bio prisiljen prodati vlasnički udio u Clippersima.
 
Zvuči kao reakcija sportske organizacije koja itekako baštini antirasističke vrijednosti, no realnost je kompleksnija. NBA puno pažnje pridaje propagiranju svog multikulturnog karaktera i raznolikosti. Tijekom sezone promiče Black history Month ili Martin Luther King Month, periode godine za vrijeme kojih se ponosno ističu doprinosi Crne zajednice američkom društvu, snimaju promidžbeni klipovi i štampaju posebne edicije dresova. Ukratko, prakticira se sve što može donijeti zaradu. Međutim, kako sport nigdje, pa tako ni u slučaju najkomercijalnije lige na svijetu, nije odvojen od politike – niti bi to trebao biti – tema rasizma sve češće izlazi u prvi plan.
 
U odnosu na najpopularnije profesionalne sportove u SAD-u, košarka zapravo nije najčešće poprište političkih sukoba. Na temu policijskog nasilja i ubojstava Crnih žena i muškaraca najviše su progovarali igrači američkog nogometa. Protesti njih nekolicine sastojali su se u klečanju za vrijeme intoniranja državne himne prije početka utakmica. Ovi igrači ubrzo su se našli pod paljbom velikog dijela javnosti. Colin Kaepernick, prvi koji se odlučio za takav vid protesta, nakon isteka ugovora više nije dobivao ponude nijedne NFL ekipe, što podsjeća na slučaj Craiga Hodgesa, jednog od ponajboljih tricaša u NBA-u devedesetih, koji je na vrhuncu karijere zbog svojeg političkog aktivizma povezanog s pitanjem prava Crne zajednice također izguran iz profesionalnog bavljenja sportom.
 
Iako LeBron James, najbolji košarkaš današnjice, nikada nije demonstrirao radikalnije metode društvenog angažmana, brojni su ga mediji razapeli kada je vlasnike NFL-a nazvao „hrpom bijelih staraca koji još uvijek imaju robovlasnički mentalitet“. LeBronovu opasku teško je opovrgnuti uzmemo li u obzir Kaepernickov primjer. Vlasnici sportskih klubova imaju apsolutnu moć nad svojim zaposlenicima, što njihovo preimenovanje u guvernere u NBA-u čini grotesknim. U američkom političkom životu postoje guverneri – oni upravljaju saveznim državama, ali nisu njihovi vlasnici, imaju kakav-takav izborni kredibilitet i nemaju apsolutističke ovlasti. Dakle, razlika između imućnih privatnika i guvernera prilično je jasna. No, NBA ligi stalo je do marketinških i kozmetičkih mjera i učinit će sve kako bi putem stotina medijskih kanala u svijet odaslala poruku o ligi koja brine o ljudskim pravima i jednakosti. Također, promovirat će priče o igračima koji iz skromnih uvjeta svojim mukotrpnim radom dolaze do uspjeha. Najpopularniji je primjer upravo LeBron James, dijete maloljetne samohrane majke iz geta.
 
Međutim, postoje podaci koji potvrđuju da je LeBronova zaista nevjerojatna priča ipak izuzetak od pravila. U članku „Košarkaški put iz američkog siromaštva“ Julien Brygo prenosi studiju časopisa International Review for the Sociology of Sport iz 2010. godine, koja
„zaključuje kako 66 posto Crnih igrača i 93 posto njihovih bjelačkih kolega potječe iz privilegiranog okruženja. Još jedno istraživanje, iz 2013., potvrdit će taj zaključak. ‘Analizirani podaci’, piše statističar Seth Stephens-Davidowitz, ‘pokazuju kako je socioekonomski kontekst u kojem budući igrači odrastaju puno važniji od njihove ambicije. (…) Crni igrači NBA-a su u 30 posto manje slučajeva potomci samohranih ili maloljetnih majki nego ostali Afroamerikanci’. Ovaj istraživač navodi nekognitivne sposobnosti čiji razvoj ovisi o socioekonomskom kontekstu u kojem su igrači odrasli: ustrajnost, disciplina, samopouzdanje, ali također i visina, okretnost, fizička snaga ili refleksi. ‘Prehrana siromašne djece u današnjoj Americi prilično je ispod minimalnog praga, što nužno utječe na njihov rast. Ta djeca pokazuju i višu stopu smrtnosti i nižu tjelesnu težinu po rođenju’, nastavlja. ‘Nedavne studije pokazuju kako siromaštvo u suvremenoj Americi također utječe na visinu njezinih stanovnika’.“
Sport je nemoguće odvojiti od politike i društvenog ustroja koji ga okružuje. Ako na tom odvajanju naivno inzistiramo, samo ćemo igru koju volimo još brže potpuno predati u ruke vlasnika, odnosno guvernera. Nažalost, na horizontu ne postoji gotovo nikakva nada za demokratizaciju u cijelosti privatizirane NBA lige. Cijene ulaznica u vrtoglavom su porastu te je odlazak u dvoranu odavno postao privilegija onih najdubljeg džepa, a zbog ekspanzije i porasta cijena pay-per-view TV usluge pitanje je hoćemo li utakmice moći pratiti preko malih ekrana. U nimalo sjajnim okolnostima, pored uživanja u košarci, preostaje nam učiniti suprotno od onoga što NBA glavešine sugeriraju. Nazvati stvari pravim imenom.




[Ispravak: U prvotnoj verziji članka pogrešno je umjesto košarkaša Craiga Hodgesa naveden Larry Hodges. Autor i uredništvo zbog ove se pogreške ispričavaju navedenim košarkašima i čitateljstvu.]







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 20. prosinca 2019. Poslodavci ili kapitalisti: o značaju riječi za radničku borbu „Ne samo da nam mediji, koji su u neposrednoj vlasti kapitalista ili javni mediji kojima većinom upravlja (kapitalistička) država, određuju sadržaj – kakve će nam vijesti biti na raspolaganju – već i terminološki okvir unutar kojeg ćemo promišljati o stvarima. (...) Ako radničke organizacije uistinu žele ostvariti radničke interese, moraju se osloboditi misaonih i jezičnih okvira u koje ih kapital zatvara. Ako radnici i radnički predstavnici počnu razmišljati kao kapitalisti, sudbina radničke borbe bit će zapečaćena.“
  • 25. srpnja 2014. Američki koledž sport i sindikalno udruživanje igrača
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 15. veljače 2015. Berlinski zid oko kubanskog bejzbola
  • 5. lipnja 2012. Euro 2012: Kruha, a ne igara
  • 1. srpnja 2015. Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon
    Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima
    Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 26. studenoga 2015. Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 12. kolovoza 2009. Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve