Poslodavci ili kapitalisti: o značaju riječi za radničku borbu

Od uspostave kapitalističkog sustava šefovi eksploatiraju radnice i radnike na različite načine. Povijesni začeci kapitalizma radnicima su donijeli ubitačni šesnaestosatni radni dan, nadnice s kojima su jedva uspijevali prehraniti sebe i svoje obitelji te diktatorske režime tvorničke svakodnevice: sve u potpunoj suprotnosti proklamaciji slobode, koju je propagirala buržoaska država.

Takve su ih okolnosti dovele do otpora i spoznaje da se jedino kolektivnom borbom mogu uspješno suprotstaviti vladajućoj klasi. Zbog toga su usprkos velikim poteškoćama sredinom 19. stoljeća počeli osnivati svoje organizacije: kulturna i obrazovna društva, sindikate, stranke te svoja glasila i časopise. Na taj su način radnici i radnice značajno poboljšali svoj položaj u klasnoj borbi. Istovremeno su mogli predstaviti ideje, zahtjeve i rješenja širokom krugu ljudi, što im je omogućilo da se barem djelomično oslobode političke i ideološke hegemonije u javnom društvenom životu koju kapitalistička klasa nameće putem svojih stranaka i medija.

Unatoč tome, kapital i dalje zadržava, a zadnjih par desetljeća i učvršćuje svoj dominantni položaj. Osim pritiscima koje radnici i radnice svakodnevno doživljavaju na svojim radnim mjestima, to se manifestira i u sferi javne komunikacije, gdje jezik igra važnu ulogu u oblikovanju naših misli i stavova. Ne samo da nam mediji, koji su u neposrednoj vlasti kapitalista ili javni mediji kojima većinom upravlja (kapitalistička) država, određuju sadržaj – kakve će nam vijesti biti na raspolaganju – već i terminološki okvir unutar kojeg ćemo promišljati o stvarima.

Za bolje razumijevanje ovakvog stanja analizirat ćemo termin „poslodavac“. Budući da tu riječ pored medija, poduzeća i gospodarskih udruženja koriste i vladine institucije te radničke organizacije, prilično se duboko ukorijenila u društvenoj svijesti. Tako na jednoj strani stoji radnik, odnosno posloprimac, a na drugoj „poslodavac“.

No, kakav je u stvarnosti odnos između radnika i njegovog „poslodavca“? Odgovor na to možemo pronaći promatrajući njihov odnos u kapitalističkom proizvodnom procesu. Radnik je netko tko ne može preživjeti bez da prodaje svoju radnu snagu – kapacitet svojeg mozga i mišića da obavljaju rad. Proizvodom svoga rada, bio to proizvod ili usluga, na kraju procesa ne može samostalno raspolagati.

Na drugoj strani proizvodnog procesa nalazi se kapitalist. Svoju ulogu u tom procesu vrši unajmljivanjem radnika koji za njega izrađuju proizvode ili pružaju usluge. Za najam radne snage isplaćuje im kompenzaciju (nadnicu), koja po nužnosti nije jednaka cjelokupnoj vrijednosti koja je stvorena radom. Kapital prisvaja rezultate viška rada, što mu omogućuju i zakoni kapitalističke države.

Iz opisanog proizlazi da je stoga radnik onaj koji rad daje, a kapitalist onaj koji rad dobiva (odnosno, prisvaja višak vrijednosti koji je stvoren radom). Ovom tvrdnjom ne otkrivamo toplu vodu. Apsurdnost imenovanja radnika kao posloprimca, a kapitalista kao poslodavca pokazao je još Friedrich Engels davne 1883. godine, u predgovoru trećem izdanju prvog toma Kapitala, problematizirajući takav način izražavanja:

Što stoji u pozadini nastanka takve terminologije i zašto na njoj ustrajemo? Jednostavno objašnjenje – barem u grubim crtama – ponudio nam je još engleski pisac George Orwell. U romanu 1984 opisuje kako se termini ne koriste za posredovanje njihova izvornog značenja, već ga mijenjaju i preoblikuju pa i izvrću u njegovu suprotnost. Na taj način „alternativna“ značenja počnu prevladavati u javnom životu, a preko njega i u privatnim životima ljudi. Ovi „orvelizmi“ drastično mijenjaju tumačenje i smisao riječi, pa se, primjerice, imperijalističke ratove označava kao „širenje demokracije“, a borce za slobodu kao teroriste. U slučaju „poslodavaca“, ljude koji uzimaju rad te iz njega izvlače vlastitu korist označava se kao nekoga tko nam nešto daje. Kapital se time, namjesto svoje eksploatatorske prirode, definira pozitivno, kao onaj koji (gotovo humanitarno) održava radni narod.

Nekritičnim prihvaćanjem i ponavljanjem ovakvih misaonih okvira i društvene komunikacije ojačava se i opravdava prevlast kapitala. Zato ne iznenađuje da se u zadnjem desetljeću u naš rječnik uspio uvući još jedan primjer orvelizma – „štednja“ i „mjere štednje“.

Štednja je po definiciji privremeno dokidanje potrošnje s namjerom da kroz neko vrijeme uspijemo kupiti robu veće vrijednosti. U proteklom desetljeću bili smo svjedoci sistemskog pritiska na radničku klasu kroz snižavanje dohotka i produljivanje radnog vremena. Novac, kojeg su se bili prisiljeni odreći pred bojnim pokličem mjera štednje, nisu i nikada neće vidjeti. Još je manje vjerojatno da će njime moći nešto kupiti. Ustvari se nije radilo o nikakvoj štednji, već o pritiskanju radničke klase i sistemskom osiromašenju radnica i radnika. Istovremeno je u tom razdoblju, prema podacima časopisa Manager bogatstvo stotinu najimućnijih Slovenaca 2018. godine naraslo na 5,7 milijarde eura, a godišnja neto dobit poduzeća na gotovo 4,2 milijarde eura. Pod krinkom štednje došlo je do značajne preraspodjele imovine u korist bogatih.

Da riječi i termini imaju svoju snagu nedavno su uvidjeli i u engleskom časopisu The Guardian, gdje su usvojili nove smjernice u pogledu korištenja terminologije. Iako su to primijenili samo na okolišne teme, time su priznali da postojećim rječnikom (npr. klimatske promjene zamijenit će klimatskom krizom, klimatsko zatopljenje preinačiti u klimatsko pregrijavanje, a klimatski skeptik postat će osporavatelj znanosti o klimatskoj krizi,…) nije moguće vjerodostojno opisivati i izvještavati o okolišnim aktivnostima i procesima, a svojim su činom ujedno ukazali na to da riječi imaju svoju političku logiku.

Čitava je ova priča samo maleni dio suvremenog „novogovora“ koji se u vrijeme neoliberalizma raširio po čitavoj zemaljskoj kugli. Umjesto u kapitalizmu, živimo u suvremenoj tržišnoj ekonomiji, u kojoj apsolutnu slobodu uživa jedino kapital; gdje fleksibilizacija radne snage znači njezinu prekarizaciju; i gdje globalizacijom označavamo suvremenu verziju imperijalizma. Neoliberalni terminološki imperijalizam dio je simboličkog nasilja koje se oslanja na orvelijansku komunikaciju ne bi li kapitalu bilo jednostavnije podređivati radne ljude diljem svijeta.

Budući da organizacije u kojima radnici obavljaju svoj rad nisu sve u vlasništvu kapitala, već su brojni radnici zaposleni u javnom sektoru, riječ „poslodavac“ nadaje se kao prigodna, jer opisuje i kapitaliste i državu. Međutim, ta je prigodnost slab argument – u javnom je diskursu umjesto „poslodavac“ moguće koristiti termin „zapošljavatelj“, koji se povremeno i pojavljuje u javnosti. Potonji termin neutralnije opisuje odnose u radnom procesu. Naime, stvari je najbolje nazivati takvima kakve zaista jesu.

Ako radničke organizacije uistinu žele ostvariti radničke interese, moraju se osloboditi misaonih i jezičnih okvira u koje ih kapital zatvara. Ako radnici i radnički predstavnici počnu razmišljati kao kapitalisti, sudbina radničke borbe bit će zapečaćena.