Poslodavci ili kapitalisti: o značaju riječi za radničku borbu
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić
Izvorno objavljeno 3. ožujka 2019. na portalu Centra za družbeno raziskovanje
„Ne samo da nam mediji, koji su u neposrednoj vlasti kapitalista ili javni mediji kojima većinom upravlja (kapitalistička) država, određuju sadržaj – kakve će nam vijesti biti na raspolaganju – već i terminološki okvir unutar kojeg ćemo promišljati o stvarima. (...) Ako radničke organizacije uistinu žele ostvariti radničke interese, moraju se osloboditi misaonih i jezičnih okvira u koje ih kapital zatvara. Ako radnici i radnički predstavnici počnu razmišljati kao kapitalisti, sudbina radničke borbe bit će zapečaćena.“
Od uspostave kapitalističkog sustava šefovi eksploatiraju radnice i radnike na različite načine. Povijesni začeci kapitalizma radnicima su donijeli ubitačni šesnaestosatni radni dan, nadnice s kojima su jedva uspijevali prehraniti sebe i svoje obitelji te diktatorske režime tvorničke svakodnevice: sve u potpunoj suprotnosti proklamaciji slobode, koju je propagirala buržoaska država.
Takve su ih okolnosti dovele do otpora i spoznaje da se jedino kolektivnom borbom mogu uspješno suprotstaviti vladajućoj klasi. Zbog toga su usprkos velikim poteškoćama sredinom 19. stoljeća počeli osnivati svoje organizacije: kulturna i obrazovna društva, sindikate, stranke te svoja glasila i časopise. Na taj su način radnici i radnice značajno poboljšali svoj položaj u klasnoj borbi. Istovremeno su mogli predstaviti ideje, zahtjeve i rješenja širokom krugu ljudi, što im je omogućilo da se barem djelomično oslobode političke i ideološke hegemonije u javnom društvenom životu koju kapitalistička klasa nameće putem svojih stranaka i medija.
Unatoč tome, kapital i dalje zadržava, a zadnjih par desetljeća i učvršćuje svoj dominantni položaj. Osim pritiscima koje radnici i radnice svakodnevno doživljavaju na svojim radnim mjestima, to se manifestira i u sferi javne komunikacije, gdje jezik igra važnu ulogu u oblikovanju naših misli i stavova. Ne samo da nam mediji, koji su u neposrednoj vlasti kapitalista ili javni mediji kojima većinom upravlja (kapitalistička) država, određuju sadržaj – kakve će nam vijesti biti na raspolaganju – već i terminološki okvir unutar kojeg ćemo promišljati o stvarima.
Za bolje razumijevanje ovakvog stanja analizirat ćemo termin „poslodavac“. Budući da tu riječ pored medija, poduzeća i gospodarskih udruženja koriste i vladine institucije te radničke organizacije, prilično se duboko ukorijenila u društvenoj svijesti. Tako na jednoj strani stoji radnik, odnosno posloprimac, a na drugoj „poslodavac“.
No, kakav je u stvarnosti odnos između radnika i njegovog „poslodavca“? Odgovor na to možemo pronaći promatrajući njihov odnos u kapitalističkom proizvodnom procesu. Radnik je netko tko ne može preživjeti bez da prodaje svoju radnu snagu – kapacitet svojeg mozga i mišića da obavljaju rad. Proizvodom svoga rada, bio to proizvod ili usluga, na kraju procesa ne može samostalno raspolagati.
Na drugoj strani proizvodnog procesa nalazi se kapitalist. Svoju ulogu u tom procesu vrši unajmljivanjem radnika koji za njega izrađuju proizvode ili pružaju usluge. Za najam radne snage isplaćuje im kompenzaciju (nadnicu), koja po nužnosti nije jednaka cjelokupnoj vrijednosti koja je stvorena radom. Kapital prisvaja rezultate viška rada, što mu omogućuju i zakoni kapitalističke države.
Iz opisanog proizlazi da je stoga radnik onaj koji rad daje, a kapitalist onaj koji rad dobiva (odnosno, prisvaja višak vrijednosti koji je stvoren radom). Ovom tvrdnjom ne otkrivamo toplu vodu. Apsurdnost imenovanja radnika kao posloprimca, a kapitalista kao poslodavca pokazao je još Friedrich Engels davne 1883. godine, u predgovoru trećem izdanju prvog toma Kapitala, problematizirajući takav način izražavanja:
„Nije mi bilo ni na kraj pameti da u Kapital uvedem uvriježeni žargon kojim su se skloni izražavati njemački ekonomisti, trabunjanje u kojem se, primjerice, onog kojemu za plaću u gotovini drugi daju svoj rad naziva poslodavcem, dok se posloprimcem naziva onaj kojemu za nadnicu uzimaju njegov rad. I na francuskom se travail [rad] u svakodnevnom životu koristi kada se govori o zaposlenju. Francuzi bi ekonomista, koji bi kapitalista nazvao donneur de travail [davalac rada, poslodavac], a radnika receveur de travail [primatelj rada, posloprimac], s pravom prozvali ludim.“
Što stoji u pozadini nastanka takve terminologije i zašto na njoj ustrajemo? Jednostavno objašnjenje – barem u grubim crtama – ponudio nam je još engleski pisac George Orwell. U romanu 1984 opisuje kako se termini ne koriste za posredovanje njihova izvornog značenja, već ga mijenjaju i preoblikuju pa i izvrću u njegovu suprotnost. Na taj način „alternativna“ značenja počnu prevladavati u javnom životu, a preko njega i u privatnim životima ljudi. Ovi „orvelizmi“ drastično mijenjaju tumačenje i smisao riječi, pa se, primjerice, imperijalističke ratove označava kao „širenje demokracije“, a borce za slobodu kao teroriste. U slučaju „poslodavaca“, ljude koji uzimaju rad te iz njega izvlače vlastitu korist označava se kao nekoga tko nam nešto daje. Kapital se time, namjesto svoje eksploatatorske prirode, definira pozitivno, kao onaj koji (gotovo humanitarno) održava radni narod.
Nekritičnim prihvaćanjem i ponavljanjem ovakvih misaonih okvira i društvene komunikacije ojačava se i opravdava prevlast kapitala. Zato ne iznenađuje da se u zadnjem desetljeću u naš rječnik uspio uvući još jedan primjer orvelizma – „štednja“ i „mjere štednje“.
Štednja je po definiciji privremeno dokidanje potrošnje s namjerom da kroz neko vrijeme uspijemo kupiti robu veće vrijednosti. U proteklom desetljeću bili smo svjedoci sistemskog pritiska na radničku klasu kroz snižavanje dohotka i produljivanje radnog vremena. Novac, kojeg su se bili prisiljeni odreći pred bojnim pokličem mjera štednje, nisu i nikada neće vidjeti. Još je manje vjerojatno da će njime moći nešto kupiti. Ustvari se nije radilo o nikakvoj štednji, već o pritiskanju radničke klase i sistemskom osiromašenju radnica i radnika. Istovremeno je u tom razdoblju, prema podacima časopisa Manager bogatstvo stotinu najimućnijih Slovenaca 2018. godine naraslo na 5,7 milijarde eura, a godišnja neto dobit poduzeća na gotovo 4,2 milijarde eura. Pod krinkom štednje došlo je do značajne preraspodjele imovine u korist bogatih.
Da riječi i termini imaju svoju snagu nedavno su uvidjeli i u engleskom časopisu The Guardian, gdje su usvojili nove smjernice u pogledu korištenja terminologije. Iako su to primijenili samo na okolišne teme, time su priznali da postojećim rječnikom (npr. klimatske promjene zamijenit će klimatskom krizom, klimatsko zatopljenje preinačiti u klimatsko pregrijavanje, a klimatski skeptik postat će osporavatelj znanosti o klimatskoj krizi,…) nije moguće vjerodostojno opisivati i izvještavati o okolišnim aktivnostima i procesima, a svojim su činom ujedno ukazali na to da riječi imaju svoju političku logiku.
Čitava je ova priča samo maleni dio suvremenog „novogovora“ koji se u vrijeme neoliberalizma raširio po čitavoj zemaljskoj kugli. Umjesto u kapitalizmu, živimo u suvremenoj tržišnoj ekonomiji, u kojoj apsolutnu slobodu uživa jedino kapital; gdje fleksibilizacija radne snage znači njezinu prekarizaciju; i gdje globalizacijom označavamo suvremenu verziju imperijalizma. Neoliberalni terminološki imperijalizam dio je simboličkog nasilja koje se oslanja na orvelijansku komunikaciju ne bi li kapitalu bilo jednostavnije podređivati radne ljude diljem svijeta.
Budući da organizacije u kojima radnici obavljaju svoj rad nisu sve u vlasništvu kapitala, već su brojni radnici zaposleni u javnom sektoru, riječ „poslodavac“ nadaje se kao prigodna, jer opisuje i kapitaliste i državu. Međutim, ta je prigodnost slab argument – u javnom je diskursu umjesto „poslodavac“ moguće koristiti termin „zapošljavatelj“, koji se povremeno i pojavljuje u javnosti. Potonji termin neutralnije opisuje odnose u radnom procesu. Naime, stvari je najbolje nazivati takvima kakve zaista jesu.
Ako radničke organizacije uistinu žele ostvariti radničke interese, moraju se osloboditi misaonih i jezičnih okvira u koje ih kapital zatvara. Ako radnici i radnički predstavnici počnu razmišljati kao kapitalisti, sudbina radničke borbe bit će zapečaćena.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
8. lipnja 2016.Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor
Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku
Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
31. prosinca 2018.Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako?
Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
31. prosinca 2018.Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini
Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
9. svibnja 2017.Diktat norme u agencijskom čišćenju
U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
30. prosinca 2017.Gori sve
Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
23. prosinca 2018.Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena
Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
11. prosinca 2017.Nismo svi u istom čamcu
S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
31. prosinca 2017.Posljednji put o pesimizmu
Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
22. prosinca 2018.Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
28. prosinca 2018.Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
31. prosinca 2016.O rodu, jeziče, da ti pojem
Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.