Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji

"U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."

Plaćanje zdravstvenih usluga aplikacijom M-TIBA, mobilnim novčanikom za zdravstvo, u koji je moguće pomalo uplaćivati i štedjeti male svote novca za buduće zdravstvene izdatke, Nairobi, Kenija, 20. ožujka 2018. godine (izvor: ITU Pictures @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti.



Često se kaže da je zdrav narod onaj koji radi, ali u zemlji u kojoj je zdravstvena skrb uglavnom privatizirana, a stopa nezaposlenosti visoka, nema ni zdravlja ni rada. Svjedočio sam tome iz prve ruke, osobito kada se moja sestra razboljela.
 
Ostvario sam prvostupničku diplomu ekonomije s Ekonomske škole sveučilišta u Nairobiju 2017. godine. Dok sam pohađao fakultet, radio sam u kompaniji Kenya Wines and Agencies Limited (KWAL) kao prekarni radnik. Radi se o prostoru u kojem su radnici potpuno otuđeni od proizvoda svojega rada. Radili smo na proizvodnji, prepakiranju i distribuciji alkoholnih i drugih zaslađenih napitaka, ali većina radnika i radnica, uz dnevnicu od 400 kenijskih šilinga (4 američka dolara), nije si mogla priuštiti proizvode svoga rada, te je bilo uobičajeno da ih uhite i odvedu u policijsku stanicu industrijskog područja ako otkriju da su kušali neke od proizvoda.
 
Motivacija iza moje odluke da studiram ekonomiju na sveučilišnoj razini bila je želja da razumijem ekonomiju u pozadini makro i mikro razina proizvodnje u Keniji, i da poboljšam materijalne uvjete svoje obitelji. Kao studenti, naša su očekivanja varirala od zaposlenja u državnom ministarstvu, Centralnoj banci ili ministarstvu financija. Međutim, nakon što smo se osposobili za čitanje, pisanje i sve povezano s našom diplomom, stvarnost na tržištu rada je drukčija, jer su prilike za zapošljavanje ograničeni u zemlji u kojoj godišnje barem 9000 diplomanata uđe na tržište rada.
 
Nakon diplome, uz obiteljska očekivanja o poboljšanju njihovih materijalnih uvjeta, moja sestra, pokojna Winnie Anyango Otieno, u siječnju 2018. godine se razboljela. Pronašli smo je tri dana nakon što je kolabirala u vlastitom domu. Primljena je u državnu bolnicu Kenyatta, gdje su joj liječnici dijagnosticirali problem s živčanim sustavom, koji je posljedično doveo do gubitka koordinacije u njezinim nogama. Dvije i pol godine je prolazila program liječenja, ali nije se oporavljala. U prvom tjednu svibnja 2020. godine, ponovno je kolabirala te je žurno odvedena u bolnicu Svete Marije u Lang’ati, gdje je otkriveno da je cijelo vrijeme imala tumor na mozgu. Kada su liječnici u bolnici Svete Marije usporedili MRI snimke državne bolnice Kenyatta iz 2018. godine i one koje su sami snimili 2020. godine, otkrili su da se tumor pojavio i na prvoj pretrazi, ali je u to vrijeme bio malen i moglo se s njime nositi. Dakle, moja sestra je 2018. godine krivo dijagnosticirana.
 
Ovo otkriće potreslo je našu obitelj, između ostalog zato što bi operacija Winnijinog mozga bila skupa. U obitelji smo si postavili nekoliko pitanja: kako ćemo joj priuštiti liječenje? Bude li potrebno da putuje van zemlje na liječenje, kako će se to dogoditi s obzirom na karantenu zbog COVID-19 pandemije? Učinili smo sve što smo kao obitelj mogli kako bismo prikupili sredstva za njezino liječenje, ali Winnie je podlegla svojoj bolesti 28. svibnja 2020. godine.
 
Zajedno s nezaposlenošću, moja zemlja je suočena sa slabom zdravstvenom skrbi za svoje građane i građanke te si samo oni koji su u talonu s kapitalizmom mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Čak i srednju klasu, koju bismo mogli nazvati našom sitnom buržoazijom, ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijele od siromaštva. Mnogo je slučajeva krivog dijagnosticiranja prilikom traženja liječenja, i mnogi ljudi umiru od bolesti koje bi u protivnom bilo moguće izliječiti kada bi se dovoljno rano otkrile, ili da su otišli u veće, skuplje privatne bolnice. Situacije je gora za one koji su siromašni i žive u neformalnim naseljima, kao što je vidljivo iz istraživačkog projekta „Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi u sjevernoj izbornoj jedinici Embakasi u Nairobiju“ („Access to Quality Healthcare in Embakasi North Constituency in Nairobi“) – koji smo nedavno proveli. Vrijedi ponoviti saznanja:
 
1. Većina privatnih ustanova za zdravstvenu skrb često traži barem 10 000 kenijskih šilinga, odnosno oko 100 američkih dolara, prije pružanja hitne medicinske pomoći pacijentima koje se dovodi u bolnice u kritičnom stanju, od kojih većina riskira umrijeti prije negoli se netko njima krene baviti;
 
2. Javne zdravstvene ustanove nemaju dovoljno lijekova (što je strukturni problem), a pacijente se za nabavku lijekova često upućuje na ljekarne preko puta bolnica, koje ih prodaju po prekomjernim cijenama;
 
3. Zdravstvene ustanove također nisu prijateljski raspoložene prema osobama s invaliditetom, koje se, primjerice, ne mogu služiti toaletom jer u njima nema opreme pomoću koje bi to učinili;
 
4. Usluge brige o pacijentima u određenim su bolnicama loše, a pružatelji usluga zdravstvene skrbi nerijetko čavrljaju umjesto da se brinu za pacijente;
 
5. Ne postoje specijalizirani liječnici, zbog čega dolazi do mnogo slučajeva pogrešnih dijagnoza;
 
6. Većini javnih zdravstvenih ustanova manjka i neophodnih laboratorijskih usluga, što je također rezultiralo u nekoliko slučajeva krive dijagnoze pacijenata;
 
7. Manjak svijesti i neadekvatne usluge obiteljskog planiranja ili programa informiranja o seksualnom reproduktivnom zdravlju. Trenutno su djeca od čak dvanaest godina starosti seksualno aktivna i upuštaju se u nesigurne seksualne aktivnosti te izlažu seksualno prenosivim bolestima, spolno i rodno utemeljenom nasilju i ranim neplaniranim trudnoćama (važno je napomenuti da je jedna od pet djevojaka između 15 i 19 godina ili trudna ili je već rodila). To također može dovesti do nesigurnih pobačaja, što pak povećava rizik od umiranja. Stoga je nužno smanjiti legalnu dob u kojoj mlade djevojke i adolescentice mogu ostvariti pristup informacijama o seksualnom reproduktivnom zdravlju, kako bi mogle postupati informirano;
 
8. Islamske prakse zahtijevaju da se pacijentima bave liječnici, a pacijenticama liječnice. U mnogim bolnicama ova potreba nije uračunata u pružanje usluga;
 
9. Ne postoji profesionalizam u javnim zdravstvenim uslugama; liječnici se koriste uvredljivim rječnikom, a trudnice se tuče kako bi pogurale dijete tijekom poroda;
 
10. Naposljetku, u javnim bolnicama nema dovoljno lijekova za trudnice. Nakon poroda, redovno ih se prisiljava da kupe vlastite lijekove u obližnjim ljekarnama.
 
U težnji za maksimizacijom profita, kapitalizam je obične ljude lišio osnovnih egzistencijalnih potreba. Naša je obveza kao aktivista za socijalnu pravdu u centrima za socijalnu pravdu stoga nastaviti s političkim obrazovanjem i zahtijevati bolju zdravstvenu skrb, stanovanje, prehranu, čistu vodu i sanitarne uvjete, besplatno i kvalitetno obrazovanje, radna mjesta, i poštivanje ljudskih prava i digniteta, između ostalih prava. U konačnici, kao što je Dedan Kimathi jednom rekao, „bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima“ – s vremenom će se i sami ljudi pobuniti kako bi se oslobodili. Kako bismo bili zdrav radni narod, moramo zahtijevati bolju kvalitetu radnih mjesta i pravednije zdravstvene usluge.




Ovaj prilog dio je našeg niza priloga „Capitalism In My City“, koje donosimo u partnerstvu s Mathare Social Justice Centrom u Nairobiju, Kenija.




Antony Adoyo je član Dandora Community Justice Centra i sazivač Participatory Action Research Committeeja koji djeluje u sklopu Socijal Justice Centre Working Group (SJCWG) u Keniji.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve