Resetiranje države blagostanja

"Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."

Aneurin Bevan, ministar zdravstva Ujedinjenog Kraljevstva u Park Hospital, u Davyhulmeu blizu Manchestera, na prvi dan uspostave National Health Servicea (NHS), 5. srpnja 1948. godine (izvor: University of Liverpool Faculty of Health & Life Sciences @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
2,5 milijardi funti u prošlotjednim javnim natječajima NHS-a“, kukurikali su prošlog tjedna iz konzultantske firme za podugovaranje Tussell, podsjećajući još jednom da je naša država blagostanja postala zlatni rudnik za privatne kompanije. Kao što je apostrofirano u nedavnom izvješću Instituta za državu (Institute for Government), do 2017. godine više je od trećine ukupne javne potrošnje u Ujedinjenom Kraljevstvu odlazilo na nabavu dobara, rada i usluga od vanjskih dobavljača – a isti se trend, ako išta, dodatno ubrzao od pandemije koronavirusa.
 
Međutim, situacija nije oduvijek bila ovakva. Naša država blagostanja uspostavljena je nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se, da iskoristimo Beveridgeovu nezaboravnu frazu, borila protiv pet „velikih zala“ – zapuštenosti, neznanja, oskudice, besposličarstva i bolesti. Poslijeratna vlada Clementa Attleeja u njezinom se kreiranju vodila dvama ključnim principima: univerzalnošću i redistribucijom. Zdravstvo, srednjoškolsko obrazovanje, dječji doplatci i nacionalni sustav osiguranja koji pruža mirovine i mrežu socijalne sigurnosti, omogućeni su svima na jednak način, a plaćeni na način kojim se pobrinulo za to da bogati plaćaju relativno već trošak za sve to nego siromasi, kroz graduirane razine poreza na dohodak, poreza na nasljedstvo i poreza na kupovinu luksuznih dobara.
 
Iako ni u kojem smislu nije savršena (osobito u pogledu toga kako tretira žene i imigrante), poslijeratnu državu blagostanja moguće je zamisliti kao zajednički rezervoar koji crpi višak resursa onih koji su bili sretnije ruke, kako bi se pobrinulo da oni koji su bili lošije sreće nikada ne završe u bijedi. Tijekom sedamdeset godina koliko je prošlo otada, državna potrošnja nastavila je rasti, navodeći mnoge da pomisle kako je država postala sve velikodušnija, te da hrani gomilu nezasluženih grebatora na račun marljivih poreznih obveznika – a takvo uvjerenje snažno se potiče iz desničarskog tiska i od kreatora dnevnog televizijskog programa.
 
Zbog toga je iznimno teško uvidjeti da je – premda je rezervoar i dalje tu – iza kulisa došlo do podle rekalibracije mreže cjevovoda te je tok novca nedvosmisleno promijenjen. Danas zajednički rezervoar disproprocionalno puni sirotinja, dok bogataši izvlače većinu njegova sadržaja. Prema Institutu za fiskalne studije, sve manje prihoda dolazi od korporacija i bogatih, a sve više iz poreza na dodanu vrijednost (Value Added Tax, VAT) i drugih neizravnih poreza. Usto, kao što je pokazao Richard Murphy, „najsiromašnijih 20 posto kućanstava u Ujedinjenom Kraljevstvu snosi najveći ukupni porezni teret u usporedbi s bilo kojim drugim kvintilom, kao i najviše opterećenje VAT-om.“
 
S druge strane, pažljivije razmatranje onoga na što se troši pokazuje da se sredstva neumoljivo kanaliziraju prema korporacijama i bogatima. Gdje završava naknada za stanovanje? U rukama privatnih najmodavaca. Što se događa s novcem koji se ulaže u zdravstvo, obrazovanje i socijalne službe? Sve veći dio završava kao profit privatnih kompanija koje pružaju podugovorene usluge, naplaćuju rentu i troškove održavanja sukladno PFI ugovorima (private finance initiative) koji uređuju javno-privatna partnerstva, ili upravljaju staračkim domovima i privatnim akademijama. Što se pak tiče poreznih olakšica koje se isplaćuju kućanstvima s niskim primanjima, čim se zapitamo zašto su njihove plaće toliko niske, postaje jasno da te olakšice efektivno predstavljaju subvenciju škrtim zapošljavateljima koji plaćaju svoje radnike i radnice daleko ispod cijene troškova života.
 
Toliko o redistribuciji. No kako stoje stvari s drugom ključnom značajkom države blagostanja: njezinom univerzalnošću? Uviđamo da je i to tijekom godina poprilično umanjeno. Nigdje to nije toliko očigledno kao na tržištu rada, gdje standardni model zapošljavanja iz sredine 20. stoljeća ubrzano nestaje – zajedno s pravima i zaštitama koje su ga pratile. Naknada za nezaposlenost više ne postoji kao pravo. „Tražitelji zaposlenja“ moraju preskakati nebrojene birokratske prepreke kako bi ostvarili naknade, koje im se ukidaju na najmanji povod, te ih se primorava da pristaju na kakva god radna mjesta im se ponude, neovisno o tome koliko su nisko plaćena ili neprikladna njihovim sposobnostima. Režim kaznenih sankcija kombinira se s univerzalnom olakšicom kako bi se uspostavilo prisilni sustav rada koji se ne razlikuje previše od ubožnica iz 19. stoljeća – iako im je viktorijanska ubožnica barem osigurala zdjelicu kaše, suhi krevet i krov nad glavom.
 
Zaštićeno zaposlenje na neodređeno i na puno radno vrijeme zamjenjuje se prekarnim radom na koji stalno dežurate kada će se pojaviti i kojim upravljaju algoritmi te uz izostanak radničkih prava. Istraživanje koje sam provela s kolegicama i kolegama na Sveučilištu u Hertfordshireu pokazalo je da se broj odraslih ljudi koji rade na online platformama udvostručio s 4,7 na 9,6 posto samo u trogodišnjem periodu između 2016. i 2019. godine. Od početka pandemije, taj je postotak dodatno narastao. Radnici i radnice na platformama zarobljene su u začaranom krugu siromaštva u kojem novac progoni vrijeme.
 
Jasno je da naša država blagostanja više ne služi svojoj svrsi. No kako je popraviti? U svojoj novoj knjizi, Reinventing the Welfare State (Rekonstruiranje države blagostanja) tvrdim da se, poput Humpty Dumptyja, model iz 20. stoljeća ne može ponovo sastaviti i, štoviše, da bi bilo pogreška čak i pokušavati. Dijelom je tome tako zato što su globalizacija i neoliberalizam toliko suštinski transformirali svijet da uvjeti u kojima je država blagostanja rođena više nisu održivi. Međutim, dijelom i zato što je od samog početka bila duboko manjkava, osobito u pogledu toga kako nije osigurala jednakost za žene, pravdu za imigrante i uvažavanje planeta.
 
Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća.
 
U knjizi ne pokušavam iznijeti cjelokupni nacrt ovog ambicioznog projekta. Umjesto toga, fokusiram se na četiri ključne značajke:
 
  • Reforma sustava poreznih olakšica koja ih neće učiniti samo istinski univerzalnima već i odista redistributivnima
  •  
  • Podizanje minimalne plaće
  •  
  • Reforma zakona o zapošljavanju i njegovog sustava provedbe kako bi svim radnicima i radnicama, kao i samozaposlenima, zajamčilo univerzalna prava
  •  
  • Novi javni servisi (omogućeni platformskim tehnologijama) kako bi se osigurala visoko kvalitetna briga i kućanske usluge, doprinoseći pritom rodnoj jednakosti i poboljšavajući balans rada i života kako za muškarce tako i za žene, uz istovremeno smanjivanje otpada i održivo razvijanje lokalnih ekonomija.
  •  



    Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

    Vezani članci

    • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
    • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
    • 31. kolovoza 2021.
      Featured Video Play Icon
      Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
      Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
    • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
    • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
    • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
    • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
    • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
    • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Fusnote

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve