COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu

"COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."

Migrantski radnici iz Azije čekaju autobus pored QP zgrade u Dohi, Qatar, 1. veljače 2014. godine (foto: Alex Sergeev, izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema GNU Free Documentation licenci)
COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati.

U studenom 2019. godine, službenik federalne vlade posjetio je školu Munk na sveučilištu u Torontu i zatražio od tamošnjeg fakultetskog osoblja da skicira moguće globalne prijetnje. Između ostalog, razgovarali smo o nejednakosti, gladi, klimatskim promjenama, sanitaciji, i zagađenju plastikom. Nitko nije spomenuo mikrobe; rasprava o prijetnji koju antibiotici predstavljaju za imunitet najbliže je što smo došli takvoj temi.

 

Četiri mjeseca kasnije, svatko tko se nalazio u toj prostoriji bio je u karanteni. COVID-19 protutnjao je svijetom na isti način na koji teretni vlak prolazi kroz automobil zastao na željezničkom prijelazu. Virus je raskomadao ritam naše svakodnevice, i nastavit će rekonfigurirati naše ekonomije i politike.

 

I dalje je nejasno na koji će to način učiniti, ali jedno je sigurno: širom svijeta, životni standard srednje klase ovisi o radu, a tijekom globalne pandemije i umiranju armije jeftinih migrantskih radnica i radnika. Virus je objelodanio ovu ovisnost, ali tu nema ništa novog; ona je osnovna karakteristika nacionalnog i globalnog kapitalizma još od barem 1970-ih. Koliko god se govorilo o novom, pravednijem svijetu koji će se izdići iz pepela pandemije COVID-19, svjetska ovisnost o jeftinom radu ne ide nikamo.

 

Virus je stavio fokus na strukturnu svjetsku ovisnost o jeftinom radu kojeg je moguće eksploatirati.

 

Kako su se karantene proširile svijetom tijekom veljače (u najvećem dijelu Azije) i ožujka (u najvećem dijelu Europe i Sjeverne Amerike), niskokvalificirane migrantske radnike i radnice zadesila je kombinacija četiriju sudbina: nezaposlenosti, internacije, protjerivanja i infekcije.

 

U Turskoj je pandemija smanjila domaći rast i doznake iz inozemstva, a među prvima su otpušteni mnogi od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica zaposlenih u neformalnom sektoru. U Singapuru je pod karantenom 30 000 migrantskih radnika i radnica zatvoreno u prenatrpane dormitorije s čak i do dvadeset kreveta na kat po prostoriji. U Indiji, gdje je premijer Modi 24. ožujka zatvorio zemlju od 1,3 milijarde ljudi, barem 600 000 internih migranata pokušalo se vratiti kući – zagušujući ceste i željezničke pruge te dovodeći do prizora koji evociraju sjećanja na velike zbjegove i protjerivanja tijekom diobe Indije. Kako je Saudijska Arabija proglasila karantenu, tako je Kraljevstvo izbacilo preko 2 800 etiopijskih migranata.

 

Ove karantene, otpuštanja i protjerivanja naglasila su do kojeg su stupnja globalni Jug i globalni Sjever strukturno ovisni o jeftinoj (e)migrantskoj radnoj snazi. Novčane doznake iz inozemstva, čiji je globalni iznos 2019. godine bio 554 milijarde američkih dolara, osiguravaju više prihoda od međunarodne pomoći; u Tadžikistanu godišnji iznos novčanih doznaka preko milijun gastarbajtera u Rusiji osigurava polovinu BDP-a. Očekuje se da će, zahvaljujući pandemiji, globalni iznos novčanih doznaka ove godine pasti za čak 108 milijardi američkih dolara. Međutim, globalni Jug također je ovisan o jeftinom migranstkom radu – uglavnom internih migranata u Indiji i Kini, te poglavito eksternih migranata u Malaziji, Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu i Zaljevskim državama – u građevini, proizvodnji, preradi mesa, skrbi, čišćenju i nebrojenim drugim fizičkim poslovima.

 

Više sektora na globalnom Sjeveru ovisi o niskokvalificiranoj migrantskoj radnoj snazi, ali u dva sektora je to najizraženije: u agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji. U pakiranju i preradi mesa radi se rame uz rame te komada perad, svinjetinu i govedinu koja leti po pokretnoj traci pri brzini koja desetljećima samo raste. MIgrantski radnici žive u prenatrpanim, često zapuštenim nastambama. Česti su primjeri trgovanja ljudima, i u sklopu toga prevara na ugovorima, krađi nadnica, te ilegalnog zadržavanja dokumenata. Ovaj je sektor savršeni inkubator koronavirusa: u Njemačkoj, Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, tvornice za preradu mesa postale su COVID-19 žarišta, a virus je zarazio desetke tisuća radnica i radnika. Već samo u SAD-u je 16 200 radnika u tvornicama za preradu mesa i peradi pokazalo pozitivne rezultate testiranja još u svibnju (najkasniji datum za koji je CDC iznio brojke), od kojih je 86-ero umrlo; 87 posto umrlih bili su pripadnici manjina.

 

Dobar dio medijskih komentatora izrazio je svoju šokiranost, čak i zgranutost ovakvim događanjima. Međutim, nije jasno zašto, imamo li u vidu da globalna ekonomija u potpunosti ovisi o rezervoaru jeftine, potrošne radne snage. Prema statistikama Međunarodne organizacije rada (ILO), 21 posto globalne migrantske radne snage čine niskokvalificirani radnici i radnice, a to je vjerojatno i niska procjena, jer je velik dio nominalno srednjekvalificiranih radnika zapravo niskokvalificiran. Sustavna primjena tejlorističkih metoda u kompanijama još od 1970-ih pretvorila je prethodno kvalificirane poslove – pomoćnice u kupnji, sastavljače, blagajnice u supermarketima, i administrativno osoblje – u niskokvalificirani rad. Firme su ukinule obučavanja, rutinizirane funkcije i poslužile se tehnologijom (najbolji primjer je bar kod) kako bi dekvalificirale rad. Niskokvalificirani rad podrazumijeva nesindikaliziranost, niske nadnice te male, ako i takve beneficije. Postojanje podsloja loše plaćenih radnica i radnika u trgovini, hotelijerstvu, građevini, agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji, znači da će odjeća, kuće, brza hrana, namirnice i svakojaki maloprodajni proizvodi biti jeftiniji od uobičajenog. Uvjeti u kojima se ova dobra i usluge proizvode toliko su odbojni da lokalni radnici i radnice napuštaju te sektore u zamjenu za bolje plaćene poslove ili zbog nezaposlenosti i zloporabe opojnih sredstava. Jednom kada oni odu, dovlači se migrantske radnike kako bi – legalno ili ilegalno – popunili ta radna mjesta.

 

Radi se o globalnom procesu: niskokvalificirane Filipinke migriraju u Hong Kong kako bi radile kao kućne pomoćnice; niskokvalificirani Kambodžijanci i Burmijci migriraju u Tajland kako bi radili u agrikulturi i proizvodnji; niskokvalificirani Meksikanci i Meksikanke migriraju u Sjedinjene Države kako bi radile u mesoprerađivačkoj industriji, agrikulturi, građevini, i industriji njege; niskokvalificirani Bangladešani, Indonezijci i Centralnoazijci migriraju u Zaljevske države, Malaziju odnosno Rusiju kako bi radili u građevini. U Indiji i Kini, deseci milijuna internih migranata vrše istu funkciju. Virus i stanje koje će proizvesti neće nimalo promijeniti ovu dinamiku. Štoviše, u siromašnijem svijetu pogođenom ogromnom strukturnom štetom koju je nanio virus, potražnja za jeftinim radom – kao i jeftinim migrantskim radom – samo će porasti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve