COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu

"COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."

Migrantski radnici iz Azije čekaju autobus pored QP zgrade u Dohi, Qatar, 1. veljače 2014. godine (foto: Alex Sergeev, izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema GNU Free Documentation licenci)
COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati.



U studenom 2019. godine, službenik federalne vlade posjetio je školu Munk na sveučilištu u Torontu i zatražio od tamošnjeg fakultetskog osoblja da skicira moguće globalne prijetnje. Između ostalog, razgovarali smo o nejednakosti, gladi, klimatskim promjenama, sanitaciji, i zagađenju plastikom. Nitko nije spomenuo mikrobe; rasprava o prijetnji koju antibiotici predstavljaju za imunitet najbliže je što smo došli takvoj temi.
 
Četiri mjeseca kasnije, svatko tko se nalazio u toj prostoriji bio je u karanteni. COVID-19 protutnjao je svijetom na isti način na koji teretni vlak prolazi kroz automobil zastao na željezničkom prijelazu. Virus je raskomadao ritam naše svakodnevice, i nastavit će rekonfigurirati naše ekonomije i politike.
 
I dalje je nejasno na koji će to način učiniti, ali jedno je sigurno: širom svijeta, životni standard srednje klase ovisi o radu, a tijekom globalne pandemije i umiranju armije jeftinih migrantskih radnica i radnika. Virus je objelodanio ovu ovisnost, ali tu nema ništa novog; ona je osnovna karakteristika nacionalnog i globalnog kapitalizma još od barem 1970-ih. Koliko god se govorilo o novom, pravednijem svijetu koji će se izdići iz pepela pandemije COVID-19, svjetska ovisnost o jeftinom radu ne ide nikamo.
 
Virus je stavio fokus na strukturnu svjetsku ovisnost o jeftinom radu kojeg je moguće eksploatirati.
 
Kako su se karantene proširile svijetom tijekom veljače (u najvećem dijelu Azije) i ožujka (u najvećem dijelu Europe i Sjeverne Amerike), niskokvalificirane migrantske radnike i radnice zadesila je kombinacija četiriju sudbina: nezaposlenosti, internacije, protjerivanja i infekcije.
 
U Turskoj je pandemija smanjila domaći rast i doznake iz inozemstva, a među prvima su otpušteni mnogi od 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica zaposlenih u neformalnom sektoru. U Singapuru je pod karantenom 30 000 migrantskih radnika i radnica zatvoreno u prenatrpane dormitorije s čak i do dvadeset kreveta na kat po prostoriji. U Indiji, gdje je premijer Modi 24. ožujka zatvorio zemlju od 1,3 milijarde ljudi, barem 600 000 internih migranata pokušalo se vratiti kući – zagušujući ceste i željezničke pruge te dovodeći do prizora koji evociraju sjećanja na velike zbjegove i protjerivanja tijekom diobe Indije. Kako je Saudijska Arabija proglasila karantenu, tako je Kraljevstvo izbacilo preko 2 800 etiopijskih migranata.
 
Ove karantene, otpuštanja i protjerivanja naglasila su do kojeg su stupnja globalni Jug i globalni Sjever strukturno ovisni o jeftinoj (e)migrantskoj radnoj snazi. Novčane doznake iz inozemstva, čiji je globalni iznos 2019. godine bio 554 milijarde američkih dolara, osiguravaju više prihoda od međunarodne pomoći; u Tadžikistanu godišnji iznos novčanih doznaka preko milijun gastarbajtera u Rusiji osigurava polovinu BDP-a. Očekuje se da će, zahvaljujući pandemiji, globalni iznos novčanih doznaka ove godine pasti za čak 108 milijardi američkih dolara. Međutim, globalni Jug također je ovisan o jeftinom migranstkom radu – uglavnom internih migranata u Indiji i Kini, te poglavito eksternih migranata u Malaziji, Hong Kongu, Singapuru, Tajlandu i Zaljevskim državama – u građevini, proizvodnji, preradi mesa, skrbi, čišćenju i nebrojenim drugim fizičkim poslovima.
 
Više sektora na globalnom Sjeveru ovisi o niskokvalificiranoj migrantskoj radnoj snazi, ali u dva sektora je to najizraženije: u agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji. U pakiranju i preradi mesa radi se rame uz rame te komada perad, svinjetinu i govedinu koja leti po pokretnoj traci pri brzini koja desetljećima samo raste. MIgrantski radnici žive u prenatrpanim, često zapuštenim nastambama. Česti su primjeri trgovanja ljudima, i u sklopu toga prevara na ugovorima, krađi nadnica, te ilegalnog zadržavanja dokumenata. Ovaj je sektor savršeni inkubator koronavirusa: u Njemačkoj, Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, tvornice za preradu mesa postale su COVID-19 žarišta, a virus je zarazio desetke tisuća radnica i radnika. Već samo u SAD-u je 16 200 radnika u tvornicama za preradu mesa i peradi pokazalo pozitivne rezultate testiranja još u svibnju (najkasniji datum za koji je CDC iznio brojke), od kojih je 86-ero umrlo; 87 posto umrlih bili su pripadnici manjina.
 
Dobar dio medijskih komentatora izrazio je svoju šokiranost, čak i zgranutost ovakvim događanjima. Međutim, nije jasno zašto, imamo li u vidu da globalna ekonomija u potpunosti ovisi o rezervoaru jeftine, potrošne radne snage. Prema statistikama Međunarodne organizacije rada (ILO), 21 posto globalne migrantske radne snage čine niskokvalificirani radnici i radnice, a to je vjerojatno i niska procjena, jer je velik dio nominalno srednjekvalificiranih radnika zapravo niskokvalificiran. Sustavna primjena tejlorističkih metoda u kompanijama još od 1970-ih pretvorila je prethodno kvalificirane poslove – pomoćnice u kupnji, sastavljače, blagajnice u supermarketima, i administrativno osoblje – u niskokvalificirani rad. Firme su ukinule obučavanja, rutinizirane funkcije i poslužile se tehnologijom (najbolji primjer je bar kod) kako bi dekvalificirale rad. Niskokvalificirani rad podrazumijeva nesindikaliziranost, niske nadnice te male, ako i takve beneficije. Postojanje podsloja loše plaćenih radnica i radnika u trgovini, hotelijerstvu, građevini, agrikulturi i mesoprerađivačkoj industriji, znači da će odjeća, kuće, brza hrana, namirnice i svakojaki maloprodajni proizvodi biti jeftiniji od uobičajenog. Uvjeti u kojima se ova dobra i usluge proizvode toliko su odbojni da lokalni radnici i radnice napuštaju te sektore u zamjenu za bolje plaćene poslove ili zbog nezaposlenosti i zloporabe opojnih sredstava. Jednom kada oni odu, dovlači se migrantske radnike kako bi – legalno ili ilegalno – popunili ta radna mjesta.
 
Radi se o globalnom procesu: niskokvalificirane Filipinke migriraju u Hong Kong kako bi radile kao kućne pomoćnice; niskokvalificirani Kambodžijanci i Burmijci migriraju u Tajland kako bi radili u agrikulturi i proizvodnji; niskokvalificirani Meksikanci i Meksikanke migriraju u Sjedinjene Države kako bi radile u mesoprerađivačkoj industriji, agrikulturi, građevini, i industriji njege; niskokvalificirani Bangladešani, Indonezijci i Centralnoazijci migriraju u Zaljevske države, Malaziju odnosno Rusiju kako bi radili u građevini. U Indiji i Kini, deseci milijuna internih migranata vrše istu funkciju. Virus i stanje koje će proizvesti neće nimalo promijeniti ovu dinamiku. Štoviše, u siromašnijem svijetu pogođenom ogromnom strukturnom štetom koju je nanio virus, potražnja za jeftinim radom – kao i jeftinim migrantskim radom – samo će porasti.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve