Krik i plan

"Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

foto: Fred Murphy
Anarhisti su često najskromniji. Primjerice, kada kažu da je revolucionarno djelovanje ono što činimo sada: na koji smo način tu jedni za druge. Ovaj bojkot plaćanja stanarine, ova pobuna. Bez pretenzije na držanje titule revolucionarne partije na čekanju, avangarde koja širi evanđelje među radničkom klasom. Bez postavljanja samih sebe kao donositelja smisla, sintetizatora koji vezu fragmente društvene borbe u cjelinu. Naime, kakvo pravo ima itko od nas da konstruira značenje na temelju tuđe boli?
 
Odaniji revolucionarnoj partiji kao posrednici socijalističke politike, a manje optimističan u pogledu neminovnosti revolucionarnoga sada, radikalni filozof i strateg Daniel Bensaïd podržavao je nešto što je nazvao „polaganim nestrpljenjem” ili „hitnom strpljivošću”. Umjesto da očajavate zbog pomisli da biste mogli cijeli život čekati i ne dočekati taj prevrat u borbi koji bi mogao sve izmijeniti, umjesto da kradomice zirkate na suvremene tmurne odnose snaga i ustrajete u tome da se revoluciju već sada može praviti na prefigurativne načine, Bensaïd poziva na „aktivno čekanje…izdržljivost i ustrajnost koje su oprečne pasivnom čekanju čuda.”
 
Elegantan je to savjet. Međutim, protiv glasa revolucionarnog strpljenja, koji govori nepobitnu istinu da se ništa ne događa na brzinu sve dok se ne dogodi, iznova se čuje glas revolucionarne potrebe koji naprosto kaže: „Ova je patnja prevelika i ja je ne mogu podnijeti.” A ponekad: „Odbijamo ju podnijeti. Više ni trena.” Potrebe koja djeluje, čak i ako je malobrojna, čak i ako je njezina misija beznadna, a uhićenja gotovo izvjesna: na barikadi ili dok brani tabor od ubojica sa značkama. Ta je potreba prkosno priznanje činjenice da je ovaj nesklad između hitnosti kriza i obzora revolucionarne obnove, taj nemogući historijski preduvjet strpljenja pri suočavanju sa sadašnjim užasom, povreda. I to nepodnošljiva. Uprkos tome kričati i jurišati ponekad je jednako časno kao i planirati.
 
Gdje se ti impulsi susreću? Kakav je oblik revolucionarne nestrpljivosti koja ima sposobnost ne samo da se kreće hitro i odlučno kako bi zadovoljila hitnu potrebu, već i da izgradi moć u obliku koji je moguće nadograditi do dimenzija koje su potrebne kanimo li sve promijeniti?
 
U kanadskoj državi, kao i bilo gdje drugdje, na ovo se pitanje često odgovora u smislu izgradnje ili intervencije u političke organizacije. Kada se, na primjer, lijevi socijaldemokrati bore kako bi osvojili uporište u Novoj demokratskoj stranci, jedno od obrazloženja je da hitnost i razmjeri trenutnih kriza znače da ljevici treba pristup državnoj vlasti, i to što je prije moguće. Marksističke skupine s kadrovskim modelom – usmjerene na razvijanje sloja vođa – podučavaju svoje borce revolucionarnoj teoriji i povijesti te traže od svojih drugova da se posvete borbi na terenima najurgentnijih društvenih potreba, uz netransakcijsko priželjkivanje da zauzvrat ta solidarnost po mogućnosti poveća revolucionarnu organizaciju.
 
To je izgledan način premošćivanja krika i plana. Ali nije cilj sam po sebi; nije jedini put. Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati.
 
To jest: dati prioritet, prije svega, neprestanoj transformaciji naših političkih ideja putem medija naših odnosa, koji obnavljaju oblik naših postojećih i nadolazećih organizacija, na kojima radimo kao da su (jer i jesu) srž svakog održivog revolucionarnog projekta: jake i fleksibilne spone koje nas premošćuju, tako da mi koji kažemo: „Nećemo to trpjeti i nećemo čekati”, mi koji kažemo: „Sada!”, akumuliramo moć da riječ učinimo djelom i nanovo mapiramo svjetove. Spone izgrađene u svakom organiziranom neboderu i mobiliziranom sindikalnom ogranku; u svakoj abolicionističkoj skupini koja nudi drugarsku pripadnost kriminaliziranima; u privatnim porukama trans osoba koje se online koordiniraju kako bi jedni druge održali na životu; i kada židovski i palestinski glasovi zajedno zahtijevaju slobodnu Palestinu.
 
Dakle, ne odbijanje organiziranja (kao da je to moguće), niti socijalističkog organiziranja – već napuštanje svih mesijanizama, svih proročkih uvjerenja i strpljivih planova pravljenih pod njihovim utjecajem, svih ulaganja u budućnost koja također služe kao nefleksibilna vezanost za minule organizacijske forme. Umjesto toga, težnja za podatnim kolektivitetima, skromnim i pokusnim, spremnima da se u trenutku pretvore u ono što je tada potrebno, čak i ako egzoskeleta gotovo da i ne ostane.
 
Strpljivost s tim kolektivnim eksperimentima koja je nužna upravo zato što su krize već odavno tu, potrebna nam je moć da promijenimo sve i nikako ne možemo čekati.





Daniel Sarah Karasik (they/them) je glavni_a urednik_ca časopisa Midnight Sun i član_ica mreže Artists for Climate & Migrant Justice and Indigenous Sovereignty (ACMJIS).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
  • 11. srpnja 2022. Privatizacija distribucije Po razdvajanju južnoafričke elektroprivredne kompanije u javnom vlasništvu Eskom na tri dijela – proizvodni, transmisijski i distribucijski – proces privatizacije usmjerava se u dio prodaje. Ovakvo koncentriranje privatnog kapitala u distribuciju događa se i u javnim željeznicama, gdje se slijeva u sektor prodaje karata, dok se u samu željezničku infrastrukturu ne ulaže. I dok su vodovodne cijevi, sustav kanalizacije, sistemi za pročišćavanje, lokalne ceste i ostala infrastruktura u većini mjesta u raspadu, jedini odgovor vlade Južne Afrike jest da ulaže tamo gdje je unosno za krupni kapital i klasu bogatih, primjerice, u „pametne gradove“.
  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve