Krik i plan

"Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

foto: Fred Murphy
Anarhisti su često najskromniji. Primjerice, kada kažu da je revolucionarno djelovanje ono što činimo sada: na koji smo način tu jedni za druge. Ovaj bojkot plaćanja stanarine, ova pobuna. Bez pretenzije na držanje titule revolucionarne partije na čekanju, avangarde koja širi evanđelje među radničkom klasom. Bez postavljanja samih sebe kao donositelja smisla, sintetizatora koji vezu fragmente društvene borbe u cjelinu. Naime, kakvo pravo ima itko od nas da konstruira značenje na temelju tuđe boli?
 
Odaniji revolucionarnoj partiji kao posrednici socijalističke politike, a manje optimističan u pogledu neminovnosti revolucionarnoga sada, radikalni filozof i strateg Daniel Bensaïd podržavao je nešto što je nazvao „polaganim nestrpljenjem” ili „hitnom strpljivošću”. Umjesto da očajavate zbog pomisli da biste mogli cijeli život čekati i ne dočekati taj prevrat u borbi koji bi mogao sve izmijeniti, umjesto da kradomice zirkate na suvremene tmurne odnose snaga i ustrajete u tome da se revoluciju već sada može praviti na prefigurativne načine, Bensaïd poziva na „aktivno čekanje…izdržljivost i ustrajnost koje su oprečne pasivnom čekanju čuda.”
 
Elegantan je to savjet. Međutim, protiv glasa revolucionarnog strpljenja, koji govori nepobitnu istinu da se ništa ne događa na brzinu sve dok se ne dogodi, iznova se čuje glas revolucionarne potrebe koji naprosto kaže: „Ova je patnja prevelika i ja je ne mogu podnijeti.” A ponekad: „Odbijamo ju podnijeti. Više ni trena.” Potrebe koja djeluje, čak i ako je malobrojna, čak i ako je njezina misija beznadna, a uhićenja gotovo izvjesna: na barikadi ili dok brani tabor od ubojica sa značkama. Ta je potreba prkosno priznanje činjenice da je ovaj nesklad između hitnosti kriza i obzora revolucionarne obnove, taj nemogući historijski preduvjet strpljenja pri suočavanju sa sadašnjim užasom, povreda. I to nepodnošljiva. Uprkos tome kričati i jurišati ponekad je jednako časno kao i planirati.
 
Gdje se ti impulsi susreću? Kakav je oblik revolucionarne nestrpljivosti koja ima sposobnost ne samo da se kreće hitro i odlučno kako bi zadovoljila hitnu potrebu, već i da izgradi moć u obliku koji je moguće nadograditi do dimenzija koje su potrebne kanimo li sve promijeniti?
 
U kanadskoj državi, kao i bilo gdje drugdje, na ovo se pitanje često odgovora u smislu izgradnje ili intervencije u političke organizacije. Kada se, na primjer, lijevi socijaldemokrati bore kako bi osvojili uporište u Novoj demokratskoj stranci, jedno od obrazloženja je da hitnost i razmjeri trenutnih kriza znače da ljevici treba pristup državnoj vlasti, i to što je prije moguće. Marksističke skupine s kadrovskim modelom – usmjerene na razvijanje sloja vođa – podučavaju svoje borce revolucionarnoj teoriji i povijesti te traže od svojih drugova da se posvete borbi na terenima najurgentnijih društvenih potreba, uz netransakcijsko priželjkivanje da zauzvrat ta solidarnost po mogućnosti poveća revolucionarnu organizaciju.
 
To je izgledan način premošćivanja krika i plana. Ali nije cilj sam po sebi; nije jedini put. Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati.
 
To jest: dati prioritet, prije svega, neprestanoj transformaciji naših političkih ideja putem medija naših odnosa, koji obnavljaju oblik naših postojećih i nadolazećih organizacija, na kojima radimo kao da su (jer i jesu) srž svakog održivog revolucionarnog projekta: jake i fleksibilne spone koje nas premošćuju, tako da mi koji kažemo: „Nećemo to trpjeti i nećemo čekati”, mi koji kažemo: „Sada!”, akumuliramo moć da riječ učinimo djelom i nanovo mapiramo svjetove. Spone izgrađene u svakom organiziranom neboderu i mobiliziranom sindikalnom ogranku; u svakoj abolicionističkoj skupini koja nudi drugarsku pripadnost kriminaliziranima; u privatnim porukama trans osoba koje se online koordiniraju kako bi jedni druge održali na životu; i kada židovski i palestinski glasovi zajedno zahtijevaju slobodnu Palestinu.
 
Dakle, ne odbijanje organiziranja (kao da je to moguće), niti socijalističkog organiziranja – već napuštanje svih mesijanizama, svih proročkih uvjerenja i strpljivih planova pravljenih pod njihovim utjecajem, svih ulaganja u budućnost koja također služe kao nefleksibilna vezanost za minule organizacijske forme. Umjesto toga, težnja za podatnim kolektivitetima, skromnim i pokusnim, spremnima da se u trenutku pretvore u ono što je tada potrebno, čak i ako egzoskeleta gotovo da i ne ostane.
 
Strpljivost s tim kolektivnim eksperimentima koja je nužna upravo zato što su krize već odavno tu, potrebna nam je moć da promijenimo sve i nikako ne možemo čekati.





Daniel Sarah Karasik (they/them) je glavni_a urednik_ca časopisa Midnight Sun i član_ica mreže Artists for Climate & Migrant Justice and Indigenous Sovereignty (ACMJIS).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve