Djelomično automatizirani platformski kapitalizam

Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.

„Digital Percesution“, Philip Hunt, linorez iz zbirke „Demons of Capitalism“, 9. ožujka 2021. godine (izvor: Philip Hunt @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Žanr predviđanja budućnosti u domeni ekonomije zacijelo nigdje nije toliko zasićen koliko u sferi rada i zaposlenosti. Pogled na čuveni Keynesov esej Ekonomske mogućnosti za naše unuke iz 1930. godine pokazuje o kakvom se nezahvalnom žanru radi. John M. Keynes, kojemu u pravilu nije manjkalo osjećaja za realnost, gotovo sanjari kada spekulira o budućnosti koja bi se trebala materijalizirati negdje oko 2030. godine – budućnosti u kojoj je ljudsko društvo zahvaljujući znanosti i tehnologiji nadraslo uska ograničenja i, prema njegovim riječima, patologije koje donosi akumulacija kapitala postavljena u središte ekonomskog života. Kako 2030. godina nije toliko daleko, možemo sa stanovitom sigurnošću reći da nismo previše blizu petnaestosatnom radnom tjednu, niti se ekonomska profesija preobrazila u skromnu i kompetentnu disciplinu nalik stomatologiji, kako se Keynes u istom tekstu nadao.
 
Relativno veliki broj promašaja u nezahvalnom žanru predviđanja nije nipošto umanjio broj pokušaja. Projekcije i futurološka razmišljanja gomilaju se na svim područjima, a osobito su uporna u domeni „budućnosti rada“, u kojoj već desetljećima dominiraju različiti scenariji postupne zamjene ili istiskivanja ljudskog rada, zajedno s tehnološkom nezaposlenošću kao naličjem istog procesa. Osvrnemo li se malo dalje u prošlost vidjet ćemo da je u prethodnim desetljećima predodžba o tehnološkoj promjeni koja transformira tipično fordistički način proizvodnje bila isprepletena s pripovijestima o globalizaciji, koristima slobodne trgovine i takozvane vitke proizvodnje (lean production). Danas, u ponešto promijenjenim okolnostima nakon globalne ekonomske krize i postpandemijske recesije – u svjetlu kojih nezaustavljive sile globalizacije više nemaju onu uvjerljivost kakvu su imale tijekom, primjerice, devedesetih godina – zaposlenost, radna mjesta i opstojnost pojedinih profesija ugroženi su usponom digitalnih platformi i strojnog učenja. Ili barem tako glasi sažetak novih pripovijesti.
 
Ako su stručna sociološka literatura i publicistika još nedavno bile središnja mjesta na kojima smo se mogli informirati o onome što slijedi u budućnosti, danas su to posebna izvješća odnosno „studije“ poznatih konzultantskih tvrtki ili think tankova. Samo za ilustraciju, sredinom rujna 2022. mnogobrojne su domaće novine i medijski portali objavili vijest o studiji podružnice konzultantske kuće McKinsey, u kojoj se tvrdi da će do 2030. godine „140.000 Hrvata morati promijeniti zanimanje“[1]. Prema izjavama Marka Radenovića, analitičara zaposlenog u McKinseyju,
„oko 140 tisuća radnika koji trenutačno obavljaju neko zanimanje morat će ga promijeniti do 2030., zbog ubrzane automatizacije i digitalizacije. Tu računam na one koji će morati promijeniti ne samo sektor u kojem rade, nego i narav svog posla, kao na primjer uredski službenici, knjigovođe, računovođe, radnici u proizvodnji, službenici u nabavi, maloprodajno osoblje, konobar, blagajnici, itd.“.
Na razini diskursa, ova naizgled marginalna vijest pokazuje kako funkcionira ono što je Sun-ha Hong okarakterizirao kao tehnobudućnosti (technofutures). Naime, pripovijesti, projekcije i predviđanja budućnosti rijetko kada nude točne informacije o budućnosti ili barem približno istinitu sliku budućih događaja. Slaba snaga predviđanja ili repetitivnost nisu fatalne poteškoće jer se, poput kršćanskih eshatoloških priča, njihove operacije prvenstveno tiču sadašnjosti, a manje budućnosti. Naime, žanr tehnobudućnosti možda djeluje kao inačica tehnološkog optimizma, sagrađena oko postavljanja „napretka kao sudbine“, no u najvećem se dijelu zapravo radi o vježbanju društvenog konzervativizma, odnosno, kako zapaža Hong:
„Tehnobudućnosti propovijedaju revolucionarnu promjenu, istovremeno prakticirajući politiku inercije. One ne uključuju samo usporavanje tehnološkog napretka u određenim domenama, nego i ukorjenjivanje istih starih vizija o budućim društvima te postojećim odnosima moći i načinima života“[2].
Paradoks, prema tome, leži u činjenici da govor o budućnosti, dapače slavljenički govor o budućnosti u kojoj je tehnološkim inovacijama moguće riješiti gotovo sve probleme, od zakrčenog prometa do klimatskih promjena, ustvari donosi sužavanje pažnje i, često, zanemarivanje ekonomske i društvene cijene tehnoloških transformacija. Izmještanje tehnologije iz društvenog konteksta u kojem je nastala i razvijala se, uzimanje tehnologije kao ljudske inovacije neovisne o vladajućim ekonomskim i političkim odnosima donosi predvidljive obrate u kojima se doima da tehnologija sama vodi prema društvenom napretku, u mjeri u kojoj se definicija da je tehnologija napredak, a napredak tehnologija jednostavno pretpostavlja.
 
Kao protuotrov takvim kružnim određenjima, barem na razini interpretacije, dolazi socijalizacija tehnologije. Riječ je o prilično staroj kritičko-sociološkoj lekciji, dovoljno staroj da je David F. Noble o njoj rekao gotovo sve u danas dobro poznatim knjigama America by Design iz 1977. i Forces of Production: A Social History of Industrial Automation, objavljenoj prvi put 1984. godine. Međutim, usprkos pisanim objašnjenjima sociologa i povjesničara tehnologije, ponavlja se iluzija da je posljednja runda tehnološkog napretka kvalitativno drugačija od prethodnih, te da prepuštanje fantastičnim imaginarijima – proizvedenima samo manjim dijelom na temelju uvida – neće imati negativnih posljedica u obliku održavanja ekonomskih nejednakosti, koncentracije društvene moći i, konačno, daljnjeg obesmišljavanja demokratskog odlučivanja.
 
Svakako, zastanemo li na trenutak, složit ćemo se s tezom Jensa Beckerta da je pogled u budućnost – uključujući stvaranje kontrafaktičkih, pa onda i fantastičnih pripovijesti – upisan u sam kostur kapitalizma, barem u mjeri u kojoj su konkurencija i financije dvije ključne poluge kapitalističke akumulacije, obje dakako usredotočene na budućnost ili, preciznije rečeno, na djelovanje potrebno da bi se ta budućnost usmjerila ili preduhitrila[3]. U ekonomskom režimu formiranom oko povećavanja dobiti i širenja tržišnih udjela, pripovijesti o budućnosti, zamišljeni ekonomski scenariji, fantastične projekcije itsl. pomažu ekonomskim akterima – kompanijama i pojedincima – da se nose s neizvjesnošću tržišnog natjecanja i stihijom financijskih tokova, te imaju ulogu u formiranju očekivanja koja onda, povratno, mogu mobilizirati resurse i legitimirati politike. To vrijedi i za uspon platformskog kapitalizma i pojavljivanje umjetne inteligencije kao posebnog načina formiranja i upotrebe znanja za rješavanje širokog spektra privatnih i javnih problema, od sortiranja elektroničke pošte do poboljšavanja zdravstvenog sustava.
 
Ipak, čak i ako krenemo od tvrdnje da su diskursi o budućnosti funkcionalno vezani za kapitalizam na način na koji to nije slučaj u ranijim režimima proizvodnje, na nešto konkretnijoj razini bit će potrebno više od načelnog slaganja o značaju budućnosti, odnosno značaju neizvjesnosti u kontekstu tržišnog natjecanja i razmjene. U najmanju ruku, potrebno je razlučiti posve fantastična ili čak smušena predviđanja – poput onog Elona Muska, prema kojem će upotreba jezika postati redundantna razvojem fizičkih implantata i, dakako, odgovarajućih modela umjetne inteligencije[4] – od rasprava o daljnjem utjecaju umjetne inteligencije i digitalnih platformi na kretanja u ekonomiji i društvu. U potonjem slučaju radi se o procesima koji su već u tijeku, pa ih u tom smislu treba shvatiti ozbiljno, imajući u vidu poteškoće vezane uz mjerenje učinaka tehnološke promjene; tim više što neka pitanja – poput onog o budućnosti rada i zaposlenosti – ne mogu izbjeći implikacije koje proizlaze iz činjenice i dalje aktualnog društvenog sukoba kapitala i rada. To znači da su okvir rasprave i temeljne pretpostavke od kojih krećemo neizbježno uključene u taj sukob, odnosno da borba oko rješenja i razumijevanja učinaka tehnološke promjene istovremeno podrazumijeva i borbu oko značenja.
 
Razvoj umjetne inteligencije i s njime povezani uspon digitalnih platformi – fenomeni koje Jenna Burrell i Marion Fourcade pokušavaju zahvatiti u terminima „reorganizacije društvenih procesa putem algoritama“[5] – otvorili su, nasuprot diskursu tehnološkog optimizma, pitanja o nadziranju i privatnosti, tehnokratizaciji politike i transformaciji ekonomske razmjene. Neka od njih dotaknut ćemo kasnije, no prvo je potrebno nešto reći o materijalnim aspektima tehnologije i radnim procesima koji je održavaju.
 
Uobičajeno je da se utjecaj tehnologije na funkcioniranje rada i radnih odnosa razmatra kroz prizmu posljedica, to jest kroz pitanje o učincima tehnologije: je li na djelu izmještanje radne snage kroz kombinaciju novih tehnoloških rješenja; iziskuje li promjena same prakse rada da radna snaga usvoji nove vještine i znanja; ili pak dolazi do stvaranja posve novih oblika rada koji takoreći izviru iz novih organizacijskih formi kao što su digitalne platforme[6]. Međutim, ova načelno relevantna pitanja pod utjecajem mnogobrojnih izvješća i kataloga konzultantskih kuća poput McKinsey&Co. ili Deloitte, ili organizacija poput Svjetskog ekonomskog foruma bivaju sužena na brojčana predviđanja o broju ugroženih zanimanja ili radnih mjesta. Izostaje rasprava o uvjetima rada – dakle, o autonomiji i dominaciji u najširem smislu – ključnim problemima domene rada danas, jednako kao i tijekom prethodnog stoljeća.
 
Nadalje, primjena umjetne inteligencije u istom se konzultantskom diskursu, veoma utjecajnom u oblikovanju javnog mnijenja, prikazuje kao gotovo metafizičko rješenje, ne samo za sukob rada i kapitala, nego i za druge društvene probleme: dok je na stranicama Svjetskog ekonomskog foruma izlistano pet izazova koji mogu nestati primjenom umjetne inteligencije, magazin Forbes nudi čak petnaest društvenih problema koji mogu biti riješeni implementacijom umjetne inteligencije, od spašavanja ugroženih životinjskih vrsta do smanjenja troškova zdravstvenog sustava putem personalizacije medicinskih usluga. Naravno, kritički osvrti na umjetnu inteligenciju ne poriču mnogobrojna područja njezine uspješne primjene. Ako ostavimo po strani projekcije i predviđanja koja rubno dotiču znanstvenu fantastiku ili naprosto imaju, kako je ranije rečeno, funkciju mobilizacije resursa i zakonodavstva u sadašnjosti, umjetna je inteligencija čak i u svojim manje razvijenim inačicama koje su prethodile strojnom učenju i neuronskim mrežama, nesumnjivo omogućila lakše ili bolje savladavanje poteškoća, podjednako u privatnoj i javnoj sferi.
 
Kritički je fokus, međutim, na maločas spomenutoj materijalnosti tehnologije, čija analiza pokazuje da su, daleko od toga da bi umjetna inteligencija i digitalne platforme bile panaceja za boljke suvremenih tržišnih društava, obje komponente uklopljene u postojeći ekonomski režim, te da gdjekad čak pojačavaju za kapitalizam tipične tenzije i sukobe. U zaoštrenoj formulaciji Kate Crawford karakterizira ekonomsku upotrebu umjetne inteligencije kao ekstraktivnu industriju u mjeri u kojoj suvremeni sustavi umjetne inteligencije ovise o trošenju energije i drugih prirodnih resursa, eksploataciji radne snage te izvlačenju i obradi velikih količina podataka. Referirajući se na Lewisa Mumforda[7], Crawford piše:
„Umjetna inteligencija još je jedna vrsta megastroja, odnosno skup tehnoloških pristupa koji ovise o industrijskim infrastrukturama, opskrbnim lancima i ljudskom radu koji se proteže diljem svijeta, ali ostaju neprozirni. Vidjeli smo da je umjetna inteligencija puno više od baza podataka i algoritama, modela strojnog učenja i linearne algebre. Ona je metamorfna: oslanja se na proizvodnju, transport i fizički rad; na podatkovne centre i podvodne kabele trasirane između kontinenata; na osobne uređaje i sirovine od kojih su napravljeni; na prijenos signala eterom; na kompendije podataka proizvedene ekstrakcijom s interneta i na kontinuirane računalne cikluse. Sve to ima svoju cijenu.“[8]
Crawford cilja na činjenicu da tehnološki sektor ovisi o izvlačenju relativno rijetkih elemenata poput disprozija i neodimija, potrebnih za funkcioniranje pametnih telefona, ili velikih količina litija bez kojih električni automobili, s ili bez vozača, ne bi mogli izaći s parkirališta. Ovisi, dakle, o ekstrakciji prirodnih resursa.
 
U pogledu ljudskog rada, sami sustavi ili platforme temeljeni na umjetnoj inteligenciji radno su intenzivni, pri čemu se ne radi samo o dobro plaćenim programerskim ili dizajnerskim poslovima. Značajan dio radnih sati odlazi na održavanje ili nadopunjavanje sustava ljudskim radom koji uskače na mjestima na kojima umjetna inteligencija zakazuje ili je još uvijek nedostatna. Primjera ima mnogo, počevši od radne snage aktivne u robotiziranim skladištima i operativnim centrima Amazona, osoba čiji je radni ritam usklađen s naprednom Amazonovom logistikom na način koji oživljava danas gotovo zaboravljene uvide Harryja Bravermana o dekvalifikaciji radnika i gubitku vještina u regimentiranom tvorničkom sustavu[9].
Clickfarm platforma, Kina[11]
Mary Gray i Sid Suri govore o nevidljivim oblicima rada – u njihovoj formulaciji ghost work – potrebnima, štoviše ključnima za funkcioniranje radnih procesa zasnovanih na umjetnoj inteligenciji. O takvim se oblicima rada još uvijek malo govori jer njihovo postojanje ne odgovara dominantnoj predodžbi umjetne inteligencije, a prvenstveno ne odgovara kompanijama koje unajmljuju takvu radnu snagu, s obzirom na radne uvjete i ispodprosječnu razinu plaća[10].
 
Još uvijek tražimo nazive za te mikro poslove i posebne zadatke – u literaturi kolaju nazivi kao što su crowdsourcing, crowdwork ili gig work, no ono što je važno tiče se gole činjenice da na ulazu i izlazu iz sustava umjetne inteligencije zatičemo mnogobrojnu ljudsku radnu snagu. Čini se da u oba slučaja govorimo o prilično heterogenim oblicima rada. Primjerice, jedan dio radnika_ca obavlja poslove pregledavanja sadržaja, odnosno prolazi kroz objavljeni sadržaj ili rezultate pretraživanja, češljajući ih i razdvajajući prihvatljivi od neprihvatljivog dijela. Usprkos tome što kompanije poput Microsofta, Googlea ili Facebooka upotrebljavaju softver za filtriranje sadržaja, često je veoma teško razlikovati „palac od penisa, a kamoli govor mržnje od sarkazma“, kako navode Gray i Suri, pa na mjestima gdje umjetna inteligencija prestaje dostatno funkcionirati ulazi ljudska inteligencija, uglavnom prekarna i loše plaćena.
 
Ponekad će influenseri, političari i PR stručnjaci kupiti usluge clickfarm platforme, što je samo naziv za veliki broj prekarnih radnika_ca koji će lajkanjem ili nekim sličnim oblikom interakcije simulirati veću popularnost klijenta ili sadržaja kojeg pokušava poturiti javnosti, kako bi mu povećali vidljivost. Iako je naziv relativno nov i vezan je uz platformski kapitalizam, sâm rad je repetitivan i zamoran, otprilike kao i sâmo lajkanje izvan radnog konteksta.
Primjer zadatka za strojno učenje[13]
Dalje, jedan dio nove „digitalne“ radne snage bavi se treniranjem, odnosno doradom različitih modela umjetne inteligencije – prije nego što neki model umjetne inteligencije može prepoznati psa na nekoj slici ili brod u nekom videu, potreban je ljudski input odgovarajućeg označavanja tisuće prikaza kako bi protokol umjetne inteligencije mogao, uz što manje pogrešaka, prepoznati željeni objekt. Taj posao često obavljaju i obični korisnici interneta kada stavljaju kvačice sudjelujući u automatiziranom Turingovom testu poznatom pod nazivom CAPTCHA[12]. No, potrebe čišćenja, označavanja podataka i testiranja modela za sustave umjetne inteligencije mnogo su veće, i stoga crowdsourcing platforme, kao što su Amazon Mechanical Turk ili ClickWorker, omogućuju distribuciju tih radnih zadataka difuznoj „digitalnoj“ radnoj snazi.
 
U tom pogledu, prvi učinak umjetne inteligencije nije tehnološka nezaposlenost, nego stvaranje privremenih mikro poslova i prekarne, često nevidljive radne snage. Kako pišu Gray i Suri:
„Milijarde ljudi svaki dan konzumiraju sadržaj s različitih web stranica, služe se tražilicama, čitaju tweetove i postove, te koriste usluge putem mobilnih aplikacija. Pretpostavljaju da njihove aktivnosti omogućuje isključivo čarolija tehnologije. Međutim, u stvarnosti ih poslužuju zaposlenici iz različitih zemalja koji tiho rade u pozadini. Ti poslovi, u kojima dominiraju freelance i povremeni radni aranžmani umjesto onih s punim radnim vremenom ili barem s plaćom određenom po satu, nemaju jasan pravni status. Ponekad se te poslove uzdiže kao vjesnike ‘novog doba strojeva’ ili ‘četvrte industrijske revolucije’, ili kao elemente šire digitalne ili platformske ekonomije, a ponekad ih se nehajno naziva gig poslovima.“[14]
Potplaćenost radne snage u crowdwork segmentu, kao što smo rekli, nije nepoznanica. Istraživanje grupe ekonomista iz 2018. pokazuje da su radnici_e koje je Amazon Mechanical Turk angažirao dobivali medijalnu nadnicu po satu rada u visini od 2 dolara, dakle daleko ispod minimalne nadnice u SAD-u od 7,25 dolara po satu. Bez obzira na potplaćenost, ovaj je segment doživio značajni rast tijekom COVID-19 pandemije. Uslijed smanjenja ekonomske aktivnosti i gubitka standardnih zaposlenja, mnogi su se okrenuli različitim mikro poslovima kako bi osigurali bilo kakva sredstva za život ili nadopunili nedostatni kućni budžet.
 
Mimo specifično pandemijskog konteksta, Gray i Suri na temelju mnogobrojnih intervjua s radnicima_ama u Sjedinjenim Državama i Indiji pokazuju da je ulazak u crowdwork segment često motiviran željom za autonomijom u pogledu odabira poslova i preuzimanja zadataka, osobnim preferencijama poput izbjegavanja odlaska iz obiteljskog okružja, te nadom radnica i radnika da će kroz taj segment steći iskustva i vještine za koje drže da ih ne mogu dobiti na standardnim radnim mjestima u uslužnim djelatnostima ili prerađivačkoj industriji. Također, za neke radnike_ce se rad od kuće pojavljuje kao važna prednost jer imaju člana obitelji koji treba neprestanu njegu i pažnju ili su sami zbog narušenog fizičkog ili psihičkog zdravlja prinuđeni da rade izvan standardnog radnog okružja[15]. Šarolikost motiva ovdje odgovara šarolikosti radnih zadaća koje nalazimo kada uopćeno govorimo o platformskom kapitalizmu.
 
Primjerice, u studijama o motivaciji vozača Ubera, fleksibilnost radnog vremena i relativna autonomija redovito se spominju kao značajni razlozi ulaska u domenu platformskog rada, što odgovara raznolikosti životnih situacija, odnosno ekonomskih pozicija. Neki vozači koriste platformu kao dodatni izvor zarade, a u nekim je slučajevima sama zarada na drugom mjestu, dok primat drži fleksibilnost radnog vremena i s njom povezana mogućnost željene ravnoteže radnog i slobodnog vremena. Zanimljivo je da analiza zarade i motiva londonskih vozača Ubera pokazuje da najveći dio te radne snage dolazi, dakako, iz donjeg dijela distribucije dohotka u Londonu, međutim uglavnom nije riječ o radnicima istisnutima iz standardne zaposlenosti, nego o mlađim ljudima, uglavnom muškarcima u tridesetim godinama života, kojima se platformski rad nudi kao izlaz iz lošije plaćenih poslova u uslužnom i prerađivačkom sektoru, uz fleksibilnost kao pozitivno obilježje koje su spremni izgubiti jedino u slučaju značajnog povećanja zarade[16].
 
Ovi nalazi odgovaraju sličnim studijama o platformskim vozačima u SAD-u[17], i donekle reklamnoj retorici samih platformskih kompanija, primjerice Ubera koji traži svoje partnere putem slogana poput „With Uber, you have total control. Work where you want, when you want, and set your own schedule“ („S Uberom imate potpunu kontrolu. Radite gdje želite, kada želite i sami si organizirajte raspored“) ili „Freedom pays weekly“ („Sloboda je tjedna plaća“). Naravno, na mnogim točkama stvarnost nadmašuje reklamne slogane i tamo nalazimo onaj dio radnika kojima je platformski rad primarni izvor dohotka ili značajan sekundarni izvor zarade, što povlači ovisnost o poslodavcu i zadanim uvjetima privređivanja, bez obzira na trenutnu subjektivnu percepciju zadovoljstva radom.
 
Platformski kapitalizam nesumnjivo preoblikuje tržišta rada i proizvodi nove oblike zaposlenosti i rada koji zbog svoje heterogenosti zaslužuju zasebne i detaljne analize, osobito na pozadini činjenice da je prethodna etapa kapitalizma obilježena usponom financija, stagnacijom i izmještanjem tradicionalnih industrija, te posljedično značajnim slabljenjem ekonomske i političke pozicije rada. Krećući se od pitanja društvene pozicioniranosti umjetne inteligencije do analize funkcioniranja digitalnih platformi, možemo sažeti dosadašnja empirijska saznanja na činjenicu da, nasuprot diskursu tehnobudućnosti, upotreba umjetne inteligencije nije proizvela punu automaciju u domenama proizvodnje i razmjene roba. Dakle, nije isključila ljudski faktor, već ih je reorganizirala na način da je ostvarena djelomična automacija, koja je zatim nadopunjena kroz outsourcing jeftine i fleksibilne radne snage[18]. Nadalje, digitalne radne platforme – bez obzira da li je riječ o online ili web platformama usmjerenima na mikro poslove (AMT, Figure Eight, ClickWorker itd.), ili platformama-na-lokaciji, usmjerenima na konkretne usluge (Uber, Taskrabbit, Deliveroo itd.) – stvaraju nepregledni kontingent radne snage čiji pravni status ostaje nejasan, kako promatračima, tako i samim radnicima[19].
Klasifikacija radnih platformi[20]
Iz nejasnog pravnog statusa proizlaze daljnje nedoumice u vezi radničkih i socijalnih prava, dodatno usložene uslijed raznolikosti definicija i postojeće regulative na nacionalnim razinama. Budući da radnice_ci na digitalnim platformama mahom rade izolirani od drugih zaposlenica_ka, osobito ako rade od kuće, te su (pogotovo u crowdwork segmentu) razasuti po različitim geografskim lokacijama, uobičajena organizacija i reprezentacija ove algoritamski navođene i upravljane radne snage uglavnom nije moguća. Iako, doduše, postoje internetski forumi i online grupe, one nisu zamjena za organizaciju i reprezentaciju interesa rada[21].
 
Ovdje nailazimo na dva politička problema, proizašla iz uspona radnih digitalnih platformi. Prvo, pokazuje se da ono što se doima kao racionalno djelovanje u individualnom registru ima suprotne učinke u kolektivnom registru. Potraga za autonomijom, te izbjegavanje prepreka sadržanih u standardnim oblicima zaposlenosti i etabliranim zanimanjima koja mnoge dovodi u segment digitalnih platformi kumulativno stvara novo polje prekarnih radnih odnosa u kojima zatičemo stare, odnosno već poznate točke sukoba i spora. Počevši od fiktivne samozaposlenosti, preko odsustva mehanizama kolektivnog pregovaranja i predstavljanja, do prepreka prilikom potraživanja plaće za već obavljene poslove, cjelokupni segment radnih platformi zahtjeva žurnu regulaciju u cilju zaštite i osnaživanja pozicije rada[22].
 
Međutim, onda slijede daljnje poteškoće s obzirom na to da regulatorni okvir uglavnom kasni za praksom platformskog kapitalizma u svim segmentima, a ne samo onom koji se odnosi na radne odnose, te što kralježnicu tehnološkog sektora čine digitalne platforme koje zahvaljujući monopolnoj ili približno monopolnoj poziciji imaju na raspolaganju dovoljno financijskih i drugih resursa za sprečavanje regulacije protivne njihovim interesima. Njihovi interesi, u najširim crtama, tiču se mogućnosti zadržavanja širokog i dubokog bazena radne snage koja će za relativno sitnu zaradu obavljati jednostavne mikro poslove i zadaće, obavljati ih na zahtjev uz neprestano algoritamsko nadgledanje i upravljanje, te jednosmjerno ocjenjivanje kvalitete rada.
 
Platformizacija rada umnogome znači – ako izostavimo platformske mogule, financijske investitore, programere i inženjere – povratak na standarde kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, uz ključnu razliku da današnjim prekarnim radnicima_ama opasnost ne dolazi samo od konkurencije zainteresirane za iste poslove, već i od samog procesa djelomične automacije, podešenog da istovremeno ukida određene poslove i stvara nove zadaće koje će biti ponuđene difuznoj platformskoj radnoj snazi.
 
Drugi vezani problem tiče se utjecaja platformskog kapitalizma na političku sferu, koju još uvijek zamišljamo barem načelno odvojenu od tržišne razmjene. Vraćajući se na diskurse o budućnosti i projekcije tehnoloških rješenja, „reorganizacija društvenih procesa putem algoritama“ dolazi s izraženom tendencijom ka tehnokraciji i onome što je Evgeny Morozov nazvao solucionizam. Slavljenički nastrojen diskurs o tehnologiji, iako se prvenstveno tiče privatnog kapitala i tržišne razmjene, neizostavno dotiče javne institucije i javne usluge, preobražavajući i oblikujući ih prema modelima privatnog sektora. Ako inovativnost koja se ogleda u primjeni umjetne inteligencije i razvoju digitalnih platformi može poboljšati poslovne procese privatnih kompanija, ako je moguće optimizirati aktivnost kompanija, njihovih zaposlenika_ca i suradnika_ca, onda nema razloga da isti postupci ne nađu svoj put do javnih institucija i usluga.
 
Solucionizam, odnosno „preinaka svih složenih društvenih situacija u uredno definirane probleme s konačnim, izračunljivim rješenjima ili u transparentne i samorazumljive procese koji se mogu lako riješiti optimizacijom – samo je potrebno da su pravi algoritmi postavljeni na pravo mjesto“[23], jest neologizam koji označava specifični tip aspiracije za tehnološkim rješenjima koja se postupno premješta iz privatne tržišne u javnu, to jest političku sferu. Imaginarij tehnološkog uspjeha i algoritamskog savladavanja neizvjesnosti pojavljuje se danas u govoru političara i državnih službenika, u strategijama i drugim dokumentima koji se tiču javnih poslova.
 
Analogija s radnim procesima pod platformskim kapitalizmom ogleda se u individualizaciji: budući da se politički ne smije utjecati na disrupciju (odnosno pretpostavljena poboljšanja) koju donose digitalne platforme u domeni proizvodnje, proizvodnih odnosa i razmjene, ono što ostaje jest nadgledanje i promjena individualnog ponašanja. Pametni uređaji i pametna okruženja (gradovi, domovi…) postoje u svrhu optimizacije ponašanja, bilo da je riječ o povećanju radne produktivnosti, poboljšanju zdravstvenog stanja ili učinkovitijem korištenju radnog i slobodnog vremena. Naravno, upravljanje sobom i drugima putem kvantifikacije i zgotovljenih procedura stara je tehnologija moći koja, kako je pokazao Michel Foucault, dolazi kao pandan aparatâ države kakvi se formiraju od 17. stoljeća naovamo[24]. Ono što je novo tiče se upotrebe nevjerojatne mase podataka, uključujući onoga „što radimo na vlastitim uređajima i (…) što uređaji bilježe o našoj okolini“[25].
 
Sâmo to obilje podataka čini algoritamsko upravljanje mnogo moćnijim nego što je bilo ranije, čime se otvara put za preobrazbu neuredne i falibilne politike u neku inačicu tehnokracije. Razumljivo je, tvrdi Morozov, zašto su političke klase sklone prihvatiti čari solucionizma: u teškoćama da utječu na ekonomsko-društvene procese na makro razini i usmjeravaju ih, bihevioralni mikromenadžment ostavlja privid da politika pod plaštom tehnokracije postiže barem neke rezultate. Učinak je, dakle, upravo suprotan od politizacije ekonomije: umjesto da se ekonomska pitanja razumiju u okviru rasprave o sadržaju javnog interesa, politička se problematika reducira na ono što je dohvatljivo i što se doima učinkovitim pod premisama „digitalne“ tehnokracije.
 
Procesi koje smo opisali, njihovi učinci unutar, ali i izvan ekonomske domene, te historijski period prijelaza u 20. stoljeće u kojem se zrcale, upečatljivo pokazuju da je razdoblje države blagostanja i regulirane privrede prije iznimka nego uobičajeni način funkcioniranja kapitalizma. To ukazuje da regulacija platformskog kapitalizma, koja se u posljednje vrijeme nudi kao rješenje[26] – barem za njegove najzloćudnije osobine – čak i ako jest dio rješenja, zasigurno nije i cjelovito rješenje.






Bilješke:

[1] Do 2030. nestaju radna mjesta za 140.000 Hrvata? Posebno su ugrožena ova zanimanja, Poslovni dnevnik; McKinsey: Do 2030. oko 140.000 hrvatskih radnika trebat će promijeniti zanimanje, N1 (n1info.hr)

[2] Sun-ha Hong „Predictions without Futures“, u: History & Theory, 61(3) (2022), 3.

[3] Jens Beckert, Imagined Futures (Harvard University Press, 2016).

[4] Neuralink Brain Chip Will End Language in Five to 10 Years, Elon Musk Says, Science Times

[5] Jenna Burrell i Marion Fourcade „The Society of Algorithms“, u: Annual Review of Sociology, br. 47 (2021), 214.

[6] Jamie Morgan „Will We Work in Twenty-first Century Capitalism? A Critique of the Fourth Industrial Revolution Literature“, u: Economy and Society, 48(3) (2019), 376.

[7] Vidi Lewis Mumford, Mit o mašini (Grafički zavod Hrvatske, 1986).

[8] Kate Crawford, Atlas of AI: Power, Politics and Planetary Costs of Artificial Intelligence (Yale University Press, 2021), 49.

[9] Harry Braverman, Rad i monopolni kapital (Globus, 1983).

[10] Mary Gray i Siddarth Suri, Ghost Work. How to Stop Silicon Valley from Building a New Global Underclass (Houghton Mifflin Harcourt, 2019).

[11] Izvor: An insight into click farms, Diggit Magazine

[12] Completely Automated Public Turing test to tell Computers and Humans Apart (Potpuno automatizirani javni Turingov test za razlikovanje računala od ljudi)

[13] Izvor: ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 19.

[14] Mary Gray i Siddarth Suri, Ghost Work. How to Stop Silicon Valley from Building a New Global Underclass (Houghton Mifflin Harcourt, 2019), 14.

[15] ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 37-40.

[16] Thor Berger, Chen Chinchih i Carl Benedikt Frey, „Drivers of Disruption? Estimating the Uber Effect“, u: European Economic Review, 110(4) (2018).

[17] Vidi Alex Rosenblat i Luke Stark, „Algorithmic labor and information asymmetries: A case study of Uber’s drivers“, u: International Journal of Communication, br. 10 (2016).

[18] ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 7.

[19] Annarosa Pesole i dr., Platform Workers in Europe Evidence from the COLLEEM Survey (European Commission JRC, 2018).

[20] ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 4.

[21] ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 79-81.

[22] ILO, Digital Labour Platforms and the Future of Work (2018), 105-111.

[23] Evgeny Morozov, To Save Everything Click Here (Public Affairs, 2013), 5.

[24] Vidi Michel Foucault, Rođenje biopolitike (Mizantrop, 2016).

[25] Jenna Burrell i Marion Fourcade, „The Society of Algorithms“, u: Annual Review of Sociology, br. 47 (2021), 218.

[26] Lina Khan, „Amazon’s antitrust paradox“, u: Yale law journal, br. 126 (2017).






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 21. prosinca 2016. Tehnooptimizam na staklenim nogama Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
  • 18. listopada 2016. Neraskidiva veza tehnologije i društva Tijekom godina, digitalne tehnologije prešle su razvojnu putanju od stranog utjecaja na kontekste ljudskih interakcija, preko alata za održavanje digitalnih kultura do integracije u svakodnevni život. S obzirom na rast važnosti digitalnih tehnologija za čovjeka i njihov transformativni potencijal, one dobivaju brojne umjetničke reprezentacije – bilo utopijske, bilo distopijske. No prikaz tehnologija kao dobrih i loših, ističući psihološki aspekt njihove recepcije analitički je manjkav. Utoliko je važno vratiti fokus na dijalektički odnos tehnologija i društva te ih kontekstualizirati u kapitalističke društvene odnose i emancipatorne borbe. O ovim temama razgovarali smo s Petrom Jandrićem, kritičkim pedagogom i profesorom na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu.
  • 29. prosinca 2017. Okovane tehnologije Uronjene u profitno orijentiranu instrumentalizaciju koja svakodnevno oblikuje dinamiku tehnoloških tranzicija u kapitalizmu, tehnologije su prošarane proturječnim silnicama i mjestima otpora. O tehnodeterminizmu, piratstvu, distributivnom karakteru i konfliktnim dimenzijama mrežnih medija, digitalnim repozitorijima, vlasničkim i autorskim pravima kao klasnom pitanju te manjku političke ekonomije u raspravama o mrežnoj slobodi, razgovarali smo s Katarinom Peović Vuković, docenticom na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i članicom Radničke fronte.
  • 9. svibnja 2017. Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 29. prosinca 2019. Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih "Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve