Ključne riječi: magični voluntarizam

"Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Grafit izložen u Freak Alley galeriji, Boise, Idaho, SAD, 28. ožujka 2013. godine (izvor: Thomas Hawk @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U našoj aktualnoj seriji tekstova o neoliberalizmu, Ieuan Pugh objašnjava kako neoliberalna individualistička ideologija oblikuje ideje o mentalnom zdravlju



Prije desetak godina, Mark Fisher se pozvao na sintagmu psihologa Davida Smaila „magični voluntarizam“ kako bi opisao trajektoriju diskursa o mentalnom zdravlju.
 
Ovaj se koncept oslanja na individualističku ideju prema kojoj smo svi gospodari vlastite sudbine – što znači da možemo i trebamo postati gospodari i svojega mentalnog zdravlja. Kako se „veliko društvo“ Davida Camerona oblikovalo, a socijalna davanja kresala, ovaj fokus na pojedinca postao je esencijalna komponenta neoliberalne ideologije.
 
Neoliberalna nadmoć od tada ima oslonac u medijima, koji podupiru ovu poruku. Televizijske ličnosti, utjecajne osobe, pa čak i slavni stručnjaci za uštedu novca uključili su se u rad vladajuće klase na propagiranju magičnog voluntarizma. Podsjećaju nas da živimo u meritokraciji – svi imamo ista 24 sata u danu – gdje je društvena mobilnost ograničena jedino time što se mi ne trudimo dovoljno da promijenimo svoju sudbinu.
 
Gledano kroz objektiv krize troškova života, to znači da prioritiziramo stvari poput savjeta o balansiranju kućnim budžetom, tečajeva kuhanja i obveze žrtvovanja slobodnog vremena. Potom možemo prenijeti duboki osjećaj srama na one koji nisu u stanju upotrijebiti tako nemoćne metode da se izvuku iz siromaštva koje ih pomalo proždire.
 
Istovremeno su kampanje koje se bore protiv stigmatizacije dobile na snazi u jeziku mentalnog zdravlja, s dobronamjernim, ali često mlakim mantrama kao što su „vrijeme je za razgovor“. Naravno, pokazalo se da je zapošljavateljima i političarima ovo lako ostvariva razina intervencije – omogućuje im da se odreknu odgovornosti i prebace je natrag na leđa pojedinca, na kojem ostaje da inicira, i u konačnici kontrolira vlastiti oporavak.
 
Uloga terapije u društvu također je postala žrtvom ove vrste aspiracijskog idioma. Terapiju bismo trebali smatrati korisnim ispušnim ventilom za obradu emocionalnih trauma ili pronalaženje rješenja za egzistencijalne probleme, ali i nju se podvodi pod našu rastuću opsjednutost retorikom „rada na sebi“. Terapija se danas smatra još jednim osobnim postignućem – dokazom da radimo na sebi – i svodi vrijedne resurse mentalnog zdravlja na robu preko koje se možemo omjeravati.
 
Čak i na ljevici svjedočimo naglašenoj „brizi o sebi“ koja obećava adresirati – vrlo opipljive – probleme sagorijevanja, eksploatacije i nedovoljnog financiranja u aktivističkim krugovima, ali se također fokusira na pojedince, a ne na sustave ili strukture.
 
Ovi pristupi također skladno prianjaju uz neoliberalnu ideologiju – što više uložite, više ćete zaraditi – iz čega proizlazi da je dužnost brige ponovno gurnuta na pojedinca; mi sami moramo preuzeti odgovornost za to koliko nam je dobro. Međutim, kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. Tehnike poput CBT-a i atentivnosti (mindfulness) sve se više predstavljaju kao nemedicinske panaceje – no, premda sam svjedočio tome koliko mogu biti korisne u upravljanju stresom i tjeskobom, često se krivo koriste, a njihove se prednosti precjenjuju.
 
U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti simptomatične za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja.






Dodatna literatura:

 
David Smail, Power, Interest and Psychology: Elements of a Social Materialist Understanding of Distress (2005)
 
Mark Fisher, „Good for Nothing“, u: The Occupied Times (ožujak, 2014)





Ieuan Pugh je stručnjak za mentalno zdravlje sa sjedištem u Cardiffu.



Nova redovita rubrika Red Peppera Ključne riječi, nadahnuta radom i nasljeđem Raymonda Williamsa, propituje značenje aktualnih političkih termina te povijest i politiku u pozadini njihove upotrebe.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve