Prosvjed protiv krađe Varšavske – srijeda 10.2., 18h, Varšavska

S bloga inicijative Ne damo Varšavsku! prenosimo poziv na Prosvjed protiv krađe Varšavske, u srijedu, 10. veljače 2010. u 18 sati, u Varšavskoj ulici. Aktivisti Prava na grad i Zelene akcije sinoć su započeli stalno čuvanje Varšavske. Postavljena su dva kontejnera koji će služiti kao info-točka gdje se građani mogu prijaviti u Živi zid za Varšavsku. Od danas aktivisti neprekidno dežuraju u Varšavskoj i pozivaju građane da im se pridruže.

U petak 5. veljače ističe rok za žalbe stanara na rješenje Grada Zagreba o početku radova u Varšavskoj ulici te očekujemo ponovni protupravni pokušaj raskopavanja pješačke zone od strane Hoto grupe bez obzira na odluku Ministarstva zaštite okoliša o žalbama stanara.

Nastavljamo s obranom pješačke zone te pozivamo sve sugrađanke i sugrađane na Prosvjed protiv krađe Varšavske koji će se održati u sljedeću srijedu 10. veljače u 18 sati u Varšavskoj ulici. Od gradskih institucija zahtijevamo sljedeće:

1. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da zaustave radove u Varšavskoj iz barem dva nova razloga.

a) Hoto grupa je za jedan projekt dobila dozvole, a potpuno drugi trenutno realizira. Da bi se za njega moglo dobiti dozvole, projekt je od strane Gradskog poglavarstva 30. siječnja 2008. godine proglašen javnim interesom. Ta je odluka donesena na temelju činjenice da se njime otvara prolaz kroz blok između Cvjetnog trga i Gundulićeve. Sada se međutim realizira projekt bez prolaza kroz blok, a o tome govori i promjena službenog imena projekta iz “Cvjetni prolaz” u “Cvjetni”.

b) Lokacijska dozvola za ulazno – izlaznu rampu u pješačkoj zoni Varšavske ulice nije pravomoćna jer je od ožujka do lipnja 2009. pred Upravnim sudom pokrenut niz upravnih sporova od strane stanara i osnovne škole u Varšavskoj koji još uvijek traju. Ukoliko stanari i osnovna škola u Varšavskoj uspiju u svojim upravnim sporovima Grad Zagreb mora vratiti Varšavsku ulicu u prvobitno stanje. To znači da bi građani Zagreba u konačnici prvo platili više od 10 milijuna kn za kopanje rupe u Varšavskoj, a zatim bi morali platiti i vraćanje na staro stanje.

2. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da se odredbe GUP-a koje su izmijenjene tijekom 2007. godine radi pogodovanja Hoto grupi vrate na staro tj. da se u GUP-u vrati zona zabrane izgradnje novih javnih garaža u središtu grada, da se vrati koeficijent izgrađenosti u blokovima na 3,0 te da se zabrani denivelacija javnih površina u Donjem gradu.

3. Zahtijevamo od Skupštine Grada Zagreba da hitno održi posebnu tematsku sjednicu na kojoj bi se postavili temelji za novu održivu prostornu politiku u Gradu Zagrebu, te da se u tu svrhu ustanovi stalno savjetodavno tijelo pri gradskoj vlasti koje bi se sastojalo od predstavnika znanstvenih institucija, neovisnih stručnjaka i udruga građana.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.