Gordan Duhaček: Mediji blokiraju blokadu

Ako ćemo govoriti o uspjesima ove blokade, onda bez fige u džepu možemo zaključiti da je jedan od većih uspjeha iste – razotkrivanje terminološke i kritičke ograničenosti određenih ličnosti našeg medijskog prostora koje bi trebale s obzirom na svoje vokacije razumjeti što je (u najmanju ruku) npr. neoliberalizam ili anarhija. Prenosimo komentar Gordana Duhačeka, novinara Radija 101 koji, kao i neke njegove (malobrojne) kolege, analizira medijske blokadne horizonte (ako takvi uopće postoje).

«Anarhija ili utemeljeni zahtjevi?», zapitala se neki dan u Dnevniku činjenicama poslovično zbunjena Dijana Čuljak, najavljujući prilog o studentskom prosvjedu ispred Ministarstva obrazovanja. Time je nastavljeno sramotno izvještavanje i komentiranje velikog broja utjecajnih medija, s izuzetkom Novog lista, o blokadi (nažalost) sve manjeg broja hrvatskih visokoškolskih ustanova.

Za početak, iako ta politička ideologija nema nikakve veze s onime za što se zalažu studenti, zašto anarhija ne bi bila utemeljen zahtjev, odnosno cilj? No, već bi ovo pitanje moglo izazvati kratki spoj na sinapsama svih onih koji se još muče sa značenjem neoliberalnog kapitalizma – iako su u hrvatskoj inačici istog sebi priskrbili zavidne privilegije – pa nećemo na tome insistirati.

Lažna dvojba gospođe Čuljak ili Šelebaj jedna je od tri dominantne strategije kojima se pokušava omalovažiti blokada. Primjeri toga su himbeno zabrinuti vapaji o studentima koji žele učiti, a zla manjina im ne dozvoljava, iz čega se onda izvodi pitanje je li važnije demokratsko pravo većine ili teror manjine? Naravno, navodna većina može svaki dan doći na Plenum i izglasati prekid blokade, ali tužna je istina da oni koji navodno žele samo učiti zapravo ne žele ništa, niti ih je i za što posebno briga.

Drugi način manipulacije jest prozirna zamjena teza, što dovodi do potpuno apsurdnih tvrdnji, poput one da je besplatno školstvo «reakcionarna ideja». U sličnom tonu je i konstatacija o totalitarno-birokratskim studentima bez individualnog identiteta, jer je upravo obrnuto: studenti koji sudjeluju u blokadi i na plenumu su pokazali, za razliku od većine hrvatskih građana, da mogu misliti vlastitom glavom. Pa ih zato, uostalom, ne shvaćaju korporativni komentatori. Oni ipak «misle» tuđom glavom.

Treća i naročito jadna strategija istovjetna je ponašanju nekih zaposlenika nadležnog ministarstva, koji su studentima vikali da su stoka, gazili ih i pljuvali. Posebno je bio groteskan moment – u medijima naglašavan kao dirljiv – kada je neka mlada majka zavapila da mora po svoje dijete u vrtić, te zbog toga konzekventno gazi i pljuje – tuđu djecu. Sličan nastup se može naći u javnim reakcijama nekih predavača s Filozofskog fakulteta, koji svoje misleće studente nazivaju banditima i lošim vicem, a oduševljavaju se lobotomiranima, vjerojatno jer se s njima lakše identificiraju.

Naravno, uvijek postoji i Ivan Zvonimir Čičak, čija se «oriđinalnost» ne može svrstati u racionalne kategorije, ali u njega ovaj put doista ne treba ugaziti. U konačnici, možda i paradoksalno, ali zapravo toliko domaće specifično i točno, činjenica da su vodeće medijske face Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne Dalmacije i HTV-a protiv blokade, te apsolutno ne kuže što se događa, pokazuje koliko su studenti u pravu. Mi možemo reći: «Sapienti sat!» – iako bismo, zapravo, trebali reći: «No Pasaran!».

Gordan Duhaček
preuzeto sa stranica Radija 101

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.