Aljoša Pužar: Opća opasnost

Pročitajte tekst Aljoše Pužara objavljen u subotu u Glasu Istre. Što zapravo hoće studenti, pita se autor teksta, i odgovara “Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.”

Drugovi prijatelji, divlja razularena banda donedavno malodobnih čupavaca ponovno je poput divlje horde preplavila hramove znanja širom Lijepe naše i prijeti poretku stvari. Nečuveno. Zato treba tu malo reda uvesti, malo legitimiranja, kasnije i pendreka, tko zna… Da se pokaže toj postrevolucionarnoj balavurdiji da su u velikoj manjini, da se ne bi pusta raja umislila da su akteri povijesti, što li, agenti historijskih mijena… tako nešto.

Da… sjećam se opet svoje omiljene uvodne scene iz jednog Kazancakisovog romana: Aga iz Likovrisija sjedi na doksatu i pije rakiju i neki mu bucmasti dječačić pjevuši s glavom u krilu… dok raja pod doksatom gluhari (što je isto što i gluvari, valjda), aga misli da je Alah to baš sve lijepo smislio da je on tamo gore, a raja tamo dolje, tako on misli i baš mu je lijepo. Nema u toj sceni mjesta za to da ga dječačić ugrize za bedro, niti za to da se raja hitne kamenjem po doksatu pa da vidiš prisjele rakije… Eto, tako kod nas neki sjede na doksatu (doksat je nešto sasvim obrnuto od baladura!) i lijepo im je, a kad se glasovi raje pridignu do prozora onda se lede i ljute i zazivaju “demokraciju”. Joj, ti studenti!

Za početak nekima od njih trebalo bi šampona za kosu i češalj poslati, simpatični su, ali malo masni, često bubnu svašta, ponekad i glupo. Stalno se hihoću, a to su taaako ozbiljne stvari. Nekima se od njih i ne uči previše. Što zapravo hoće ti zgubidani, pitaju se praščine dvolične poput mene, češkajući trbuhe? Pa da malo ponovimo gradivo: ti mladi (i ključni) članovi akademske zajednice traže ono što su imali njihovi roditelji i njihovi profesori: besplatno obrazovanje. Samo po sebi zvuči malo banalno… kao: oće nešto klinci ušićarit od jadnih poreznih platiša. Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.

Pitanje koje postavljaju svjetsko je pitanje. Zbog njega prosvjeduju i fakultete blokiraju studenti širom svijeta. Masa novca potrebna za povratak na ona socijalna prava koja smo u visokom obrazovanju izgubili paljenjem svjetala tranzicijskog cirkusa nije nipošto veća od novca koji se poreznim platišama oduzima za razne oblike jalovosti i tuposti, popovanja i nacionalističkog preseravanja, koje sve, začudo, košta. Prema tome, oni koji izvrdavaju obećanja studentima i javnosti i kolutaju očima i podvaljuju rog za svijeću u krivu su ako misle da mi to ne vidimo, drugo: blesavi su ako misle da studenti na kraju neće uspjeti.

Javljaju se vojske posvuda i odosvuda i još će za naših života biti svačega i neka bude. Javljaju se neki profesori, pozivajući se na vlastiti liberalizam i tome slično, javljaju se štrajkbreheri, deklasirani uvlakači, sva ta bezbojna i dosadna reakcionarna masa nekreativna i sad će oni furat svoju demokraciju. Eto, tu se lijepo vidi kako je demokracija smeće ako nije kreativna, hrabra, zanesena i poletna. Nije stvar u tome što je na plenumima neposredna, a drugdje posredna. Za mene je stvar u tome da je bitnije imati sjajne i čiste misli nego sjajnu i čistu kosu (makar je korisno težiti objema stvarima).

Uvlakači su zazorni čak i kad su dobri studenti i prividni demokrati, jer od uvlakača i mlitavaca nema kreatora, a bez kreatora kultura smrdi po onom mjestu na koje se ti obično uvlače. Što se tiče remećenja sveučilišnog poslovanja, nastavnog procesa i edukacijskih rituala, bolonjeze je tu poremetio toliko toga, naročito u humanistici, da to ne bi ni ratoborniji studenti mogli izvesti, ni da ih je na stotine tisuća na plenumima, oboružanih čekićima, srpovima, šiljilima i šestarima. Svaki lijeni student zezne sebe, svaki lijeni profesor i funkcioner zezne tisuće, time sam vam sve rekao, zato bi nekima bilo bolje da šute i da tiho čestitaju mladim kolegama kad već osjećaju da nisu kadri da im priskoče u pomoć.

Aljoša Pužar
preuzeto sa stranica Glasa Istre

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.