Aljoša Pužar: Opća opasnost
Pročitajte tekst Aljoše Pužara objavljen u subotu u Glasu Istre. Što zapravo hoće studenti, pita se autor teksta, i odgovara “Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.”Drugovi prijatelji, divlja razularena banda donedavno malodobnih čupavaca ponovno je poput divlje horde preplavila hramove znanja širom Lijepe naše i prijeti poretku stvari. Nečuveno. Zato treba tu malo reda uvesti, malo legitimiranja, kasnije i pendreka, tko zna… Da se pokaže toj postrevolucionarnoj balavurdiji da su u velikoj manjini, da se ne bi pusta raja umislila da su akteri povijesti, što li, agenti historijskih mijena… tako nešto.
Da… sjećam se opet svoje omiljene uvodne scene iz jednog Kazancakisovog romana: Aga iz Likovrisija sjedi na doksatu i pije rakiju i neki mu bucmasti dječačić pjevuši s glavom u krilu… dok raja pod doksatom gluhari (što je isto što i gluvari, valjda), aga misli da je Alah to baš sve lijepo smislio da je on tamo gore, a raja tamo dolje, tako on misli i baš mu je lijepo. Nema u toj sceni mjesta za to da ga dječačić ugrize za bedro, niti za to da se raja hitne kamenjem po doksatu pa da vidiš prisjele rakije… Eto, tako kod nas neki sjede na doksatu (doksat je nešto sasvim obrnuto od baladura!) i lijepo im je, a kad se glasovi raje pridignu do prozora onda se lede i ljute i zazivaju “demokraciju”. Joj, ti studenti!
Za početak nekima od njih trebalo bi šampona za kosu i češalj poslati, simpatični su, ali malo masni, često bubnu svašta, ponekad i glupo. Stalno se hihoću, a to su taaako ozbiljne stvari. Nekima se od njih i ne uči previše. Što zapravo hoće ti zgubidani, pitaju se praščine dvolične poput mene, češkajući trbuhe? Pa da malo ponovimo gradivo: ti mladi (i ključni) članovi akademske zajednice traže ono što su imali njihovi roditelji i njihovi profesori: besplatno obrazovanje. Samo po sebi zvuči malo banalno… kao: oće nešto klinci ušićarit od jadnih poreznih platiša. Zapravo je jednostavno ako se malo udubiš: ta šačica glasnih i nasmijanih mladih ljudi zadnja su barikada pred potpunom pobjedom socijalnog nasilja i obrazovnog besmisla upakiranog u paštu bolonjeze bez mesa i bez pašte.
Pitanje koje postavljaju svjetsko je pitanje. Zbog njega prosvjeduju i fakultete blokiraju studenti širom svijeta. Masa novca potrebna za povratak na ona socijalna prava koja smo u visokom obrazovanju izgubili paljenjem svjetala tranzicijskog cirkusa nije nipošto veća od novca koji se poreznim platišama oduzima za razne oblike jalovosti i tuposti, popovanja i nacionalističkog preseravanja, koje sve, začudo, košta. Prema tome, oni koji izvrdavaju obećanja studentima i javnosti i kolutaju očima i podvaljuju rog za svijeću u krivu su ako misle da mi to ne vidimo, drugo: blesavi su ako misle da studenti na kraju neće uspjeti.
Javljaju se vojske posvuda i odosvuda i još će za naših života biti svačega i neka bude. Javljaju se neki profesori, pozivajući se na vlastiti liberalizam i tome slično, javljaju se štrajkbreheri, deklasirani uvlakači, sva ta bezbojna i dosadna reakcionarna masa nekreativna i sad će oni furat svoju demokraciju. Eto, tu se lijepo vidi kako je demokracija smeće ako nije kreativna, hrabra, zanesena i poletna. Nije stvar u tome što je na plenumima neposredna, a drugdje posredna. Za mene je stvar u tome da je bitnije imati sjajne i čiste misli nego sjajnu i čistu kosu (makar je korisno težiti objema stvarima).
Uvlakači su zazorni čak i kad su dobri studenti i prividni demokrati, jer od uvlakača i mlitavaca nema kreatora, a bez kreatora kultura smrdi po onom mjestu na koje se ti obično uvlače. Što se tiče remećenja sveučilišnog poslovanja, nastavnog procesa i edukacijskih rituala, bolonjeze je tu poremetio toliko toga, naročito u humanistici, da to ne bi ni ratoborniji studenti mogli izvesti, ni da ih je na stotine tisuća na plenumima, oboružanih čekićima, srpovima, šiljilima i šestarima. Svaki lijeni student zezne sebe, svaki lijeni profesor i funkcioner zezne tisuće, time sam vam sve rekao, zato bi nekima bilo bolje da šute i da tiho čestitaju mladim kolegama kad već osjećaju da nisu kadri da im priskoče u pomoć.
