Subvertiranje kapitalističkog „napretka‟: Alternativni hedonizam, kulturna revolucija i politika obnove

Polazeći od toga da kritika kapitalizma mora uzeti u obzir i kritiku načina života, subjektivnosti i društvenosti, dakle ne samo to kako radimo nego i kako konzumiramo i kako živimo, Kate Soper je otpočela predavanje s pozivom da se ponovno promisli ono šta se uobičajeno misli pod pojmom napretka i razvoja u kapitalističkim društvima, te što se podrazumijeva kao moderno, prirodno i ispravno. Oslanjajući se na statistike koje mjeru ekonomskog rasta odvajaju od klimatskih katastrofa, od nejednakosti u raspodeli bogatstva i drugih uvjeta, čini se da „napredne ekonomije‟ ne uzimaju u obzir aspekte koji planetu sve više čine nenastanjivom i nemogućom za život. Konzumerizam se danas dovodi u pitanje ne samo zbog etičkih i ekoloških posledica, već i zbog negativnog uticaja i na imućnije potrošače: on ide ruku pod ruku sa stresom, oskudicom vremena, zagađenjem zraka, saobraćajnim gužvama, lošim sistemom obrazovanja i lošim zdravljem. I čini se, kako tvrdi predavačica, da u pogledu toga odakle bi mogla doći promjena stavova, i kakva bi ona mogla biti, ljevica malo toga ima za reći. Soper smatra da nam je u gradnji ekosocijalizma potrebna i kulturna revolucija zajedno s političkom.

Klasne nejednakosti su i dalje bitan okvir. Pitanje klimatskih promjena i kako se nositi s njima se nikako ne može odvezati od pitanja nejednakosti u bogatstvu, jer su i odgovornosti za emisije štetnih gasova drastično nejednake. Između 1990. i 2015. je 10% najbogatijih slojeva populacije bilo odgovorno za polovinu emisija u atmosferu. Globalna elita je, dakle, najdogovornija za klimatske efekte koji utiču na sve, ali zbog kojih najviše pate najsiromašniji i nemaju moć da se zaštite. Radi se o disparitetu u odgovornosti za stvaranje problema, disparitetu u iskustvu ekoloških uticaja i disparitetu u pogledu raspoloživih resursa za ublažavanje posledica i prilagođavanje. I premda se mali broj najbogatijih (1%) može označiti „vandalima‟ u pogledu učinka na ekološke promjene i proizovodnje smeća, ne treba zaboraviti i onaj broj relativno bogatih koji to tolerišu i suučestvuju u perpetuiranju konzumerističke kulture. Ekološki problemi ne proizilaze samo iz industrije i trgovačkih manipulacija, postoji i aspekt relativne potrošačke autonomije i odgovornosti imućnijih. Soper tvrdi da imućnije i srednjoklasne potrošače ne bi trebalo tretirati kao potpuno izmanipulisane i nasamarene, kao da ne postoji baš nikakav aspekt autonomije. Uprkos ekološkim posledicama, u celokupnom političkom spektru diljem bogatih nacija postoji konsenzus da moramo održati konzumeristički life style i da bi bilo kakva ograničenja značila gubitak užitka. I dalje se tvrdokorno održava stav da su samo tehnološka otkrića ono što će ublažiti posledice ekoloških promjena, a bez promjene uobičajenih načina života. Obnovljeni i ubrzani ekonomski rast i zelena tehnologija ostaju recept za to kako nastaviti dalje. Primejrice, u vrijeme velikih vrućina, upali se klima uređaj, da bi se smanjilo zagađenje, kupuju se električni automobili itd. To će tobože osigurati da svima bude bolje i čini se kao da je svejedno da li 1% najbogatijih poseduju skoro polovinu društvenog bogatstva.

Među lijevim kritičarima robnog društva, posebice kroz kritičku teoriju, također postoji tendencija naglašavanja neslobodne i izmanipulisane želje potrošača, te portretisanje kupaca kao nasamarenih od strane kapitalističkog marketinga i industrije. Ne prepoznaje se ni najmanji stepen njihove autonomije i odgovornosti. Soper ipak smatra da su korporativna moć i moć vlada bitne dimenzije u promjeni obrazaca rada i potrošnje, ali da postoji i dimenzija individualnih potrošačkih ponašanja. Iako postoje sistemske prepreke na putu promjene u individualnim ponašanjima, Soper misli da imućniji potrošači nisu u potpunosti bez izbora te da također postoje i prepreke u njihovom odbijanju promena potrošačkih obrazaca. Otuda prepoznavanje dimenzija izbora i pogodnosti ukazuje i na aspekt kulturne revolucije, lične dobrobiti i kolektivnog prosperiteta kao preduslova za smislenu izbornu podršku za novi ekonomski poredak.

Njezin argument za alternativni hedonizam se zasniva na ideji da čak i kada bi stil rada i potrošnje bili beskrajno održivi oni ne bi uvećali sreću i dobrobit ljudskih bića preko određene tačke koju su neki dostigli. Pogrešno je i predstavljanje promjena u radu i životu samo kao suštinski odgovor na ekološke katastrofe, a ne kao poželjne po sebi. Održiva etika i politika ne bi trebalo samo da se tiče altruističke saosjećajnosti i ekoloških briga, već i (samo)zadovoljstva u drugačijem konzumiranju i drugačijim formamam življenja. Glavna meta, stoga, mora biti ideja rasta i kako ta ideja oblikuje nas i prirodu. Alternativno-hedonistički pristup kritikuje sve one koji konzumeristički način života smatraju neizbježnim. Kriza se ne vidi samo kao katastrofa koja je na pomolu, već i kao prilika da se prekine sa mnogim nezadovoljavajućim aspektima načina rada i konzumiranja imućnijih.

Naš tzv. dobar život je glavni uzrok stresa i lošeg zdravlja, izložen je buci i smradu, generira velike količine smeća. Radne navike i komercijalni prioriteti podrazumijevaju da mnogi ljudi najveći dio dana provodi u automobilima i saobraćajnim gužvama, u prenatrpanim vlakovima i autobusima, te da su prikovani uz ekrane i najčešće angažovani u zatupljujućim zadacima. Dobar komad produktivnih aktivnosti odlazi na stvaranje materijalne kulture nikad bržih kupovina, zbog ugrađenog brzog zastarevanja robe, čime se predupređuju neke zanimljivije i ugodnije forme ljudskog življenja. Kapitalističko tržište koje je orijentirano prema rastu se brani kao jedino koje omogućava slobodu. Marginalizijući sve što nije komercijalno isplativo, ono dominira vremenom većine ljudi (i bogatih i siromašnih) i monopolizuje sve drugačije koncepcije zadovoljstva, kao i estetski registar zadovoljstva. Konzumerizam je neka vrsta režima i zapravo ne omogućuje slobodu nego podupire korporativnu moć, na štetu zdravlja i blagostanja većine stanovnika planete. Imajući ovo u vidu, jasno je zašto i oni koji žive u bogatijim oblastima žale za onime što je izgubljeno u ovakvom modelu prosperiteta. Ovo je često naznačeno u žaljenju za izgubljenim prostorima i zajednicama, u nezadovoljstvu zbog komercijalizacije detinjstva, zbog strukovnog degradiranja obrazovanja itsl. U svemu ovome je implicitna čežnja za društvom koje više ne bi bilo podređeno imperativima rasta i konzumerističkoj ekspanziji. Iako se to još uvijek ne pojavljuje kao usredsređena politička reakcija, ipak ukazuje na osjećaj da su nam potrebne prilike za pravičniji, manje uznemirujući, manje destruktivan po okoliš, više ispunjen zadovoljstvima i uživanjem način života.

Ovaj progresivni aspekt čežnje, Kate Soper naziva avangardnom nostalgijom. I dok je savremena konzumeristička kultura u mnogim aspektima puritanska i iracionalna, zalaganje za drugačiji ekonomski poredak bi moglo otvoriti različite forme uživanja. Alternativni hedonizam slijedi uobičajeni obrazac kulturnih promjena u kojima estetsko redividiranje također igra važnu ulogu. Vizija alternativnog hedonizma je, utoliko, politički imaginarijum ‒ osmišljavanje načina življenja u kojem je radno vrijeme kraće, tempo života mnogo sporiji, forme društvenosti su razgranatije, a umjesto rada koji je podređen maksimizaciji profita otvaraju se drugačiji i kolaborativniji oblici rada, vještina i zanata. Radi se o začecima vizije svijeta u kojem bi bilo manje automobila, manje aviona, manje robe koja brzo zastareva i manje smeća, to je također dio političkog imaginarijuma.

Povodom ovoga, na predavanju se projektovao kratki film u produkciji Yellow Dot pod naslovom „Car Commercial 419‟, u kojem se prikazuje kontrast između (starih) reklama koje obećavaju sreću posednicima automobila i sve većih ekoloških i saobraćajnih katastrofa.

Ljudi sve više iskazuju nezadovoljstvo konzumerističkim aspektima potreba i preferencija, a to bi se u nekom momentu moglo konsolidirati u šire sistemske opozicije postojećem poretku. Oslanjajući se na kritičara kulture Raymoda Wiiliamsa, Soper koristi i koncept strukture osećanja (structure of feeling) kojim se ukazuje na (pred)pojavne odgovore, te kvalitativne promjene afekata koji ne moraju biti definisani ili racionalizovani prije nego li izvrše opipljive pritiske ili postave učinkovita ograničenja na iskustvo i delovanje. Dakle, i prije jasnijeg političkog oblikovanja stvaraju se osjećaji koji mogu naznačiti nove načine osjećanja, percepcije i življenja.

Soper kaže da je cilj ovakve kritike konzumerizma da se izbegne moraliziranje. Ona se oslanja na postojeće nezadovoljstvo kulturom šoping-molova. Alternativni hedonizam je utoliko imanentna kritika konzumerističkog društva, ali ne nameće ljudima osjećanja već nastoji odgovoriti na ona osjećanja koja se već pojavljuju. Transformaciju u samorazumijevanju koju bi ova kulturna revolucija mogla doneti Soper poredi i sa drugim istorijskim pokretima za emancipaciju, poput feminizma, borbe protiv ropstva i kampanja za rasnu pravdu.

Uprkos kulturalnim ratovima i naporima desnice da se preziru svi zeleni i eko-benigni projekti, neki koraci su ipak učinjeni i to uz podršku javnosti, poput Niskoemisionih zona (Low-emission zones), 15-minutnog grada (15-minute city), Obnavljanja divljine (Rewilding) i sličnih inicijativa. U tom kontekstu, kulturna politika koja naglašava dobrobiti pomeranja ka sporijim načinima rada (prije nego ka radu kao celokupnoj egzistenciji), prema prostorima s manje automobila, za više usmeravanje sredstava za bicikle i javni prevoz, za manje tehnički-zavisan a više ka-ljudima-orijentiran sistem brige i obrazovanja, politika je koja sve više nailazi na odobravanje.

Pribegavanje automatizaciji sigurno može uštedeti vrijeme, osloboditi nas težih oblika rada i olabaviti orodnjenu podelu rada, ali mogli bismo isto tako istražiti i potencijale manje radno-intenzivne kulture, više kolaborativnih oblika rada i zadataka, te oblike rada koji su ugodniji, koji uvode nove vještine i vraćaju se nekim starijim oblicima delovanja i proizvođenja. Hibridna kombinacija zelenih tehnologija i nekih starijih i više na zanatima temeljenim metodima i oblicima rada također bi mogla dati ljudima više prostora i vremena za neke druge aktivnosti koje ih ispunjavaju.

Cilj je, prema Soper, otvoriti perspektivu ekološke i hedonistički alternativne politike koja nije niti nekritički posvećena tehnologiji, niti „povratku prirodi“, već utemeljena na novim načinima rada i provođenja slobodnog vremena te senzualnim i duhovnim užicima koje oni mogu pružiti. U tom smislu ona alternativni hedonizam vidi kao stratešku ponudu za budućnost, koja bi se mogla pokazati efektivnom upravo zbog humanističkog utemeljenja u već iskušenom nezadovoljstvu i strepnji, te težnji za drugačijim načinima življenja i rada. Poziva na odbijanje razumijevanja prosperiteta kao beskonačnog rasta, dok istovremeno odbija kulturnu regresiju. Ne zagovarajući nereflektovanu nostalgiju, niti elegični eskapizam, predavačica je istakla kulturne politike koje bi bile oslobođene patricijskih i patrijarhalnih odnosa predmodernih društava, nastojeći da obnove, u transformisanom obliku, neke održive i ispunjavajuće aspekte ranijih načina življenja. Utoliko, neki resursi iz prošlosti bi mogli doprineti stvaranju održivije i ugodnije budućnosti. One nacije čija potrošnja prevazilazi mogućnosti planetarnih kapaciteta ne mogu više biti model za ostatak svijeta, dok se manje industrijalizirana društva sa održivijim metodima proizvodnje i potrošnje trebaju gledati kao progresivna. Te nacije bi se mogle repozicionirati i početi percipirati kao avangarda spram modela prekomernog razvoja imperijalnih sila i metropola.

Alternativni hedonizam, zaključila je Soper, jeste davanje glasa alternativnoj politici prosperiteta, odnosno struktura osećanja koja je još uvijek latentna ili tek u začetku. Alternativna hedonistička politika otvara horizont zamišljanja izvan zadatih i nametnutih okvira: nudi druge izvore koji bi mogli oblikovati naše načine mišljenja i percepcije, a koji nisu oni zasnovani na ideji rasta i poretku koji održava i produbljuje nejednakosti.

5.6.2024.

Kulturno informativni centar (KIC), Zagreb

Predavačica: Kate Soper

Moderira: Mladen Domazet

 

Subvertiranje kapitalističkog „napretka“: alternativni hedonizam, kulturna revolucija i politika obnove

 

Konzumeristička kultura upravljana rastom evidentno je katastrofalna za okoliš te postojano ovisi o neokolonijalnom transferu rada, resursa, proizvoda i usluga iz najsiromašnijih zemalja u one najbogatije. U svojem ću se predavanju fokusirati na konzumerizam imućnih pogonjen tom eksploatacijom, i razmotriti njegovu ekstenzivnu moć, ali i uzeti u obzir na koji bi način novonastajući oblici animoziteta prema njegovim negativnim aspektima mogli potaknuti podršku prijeko potrebnoj radikalnoj, društvenoj i ekonomskoj promjeni u bogatijim društvima. Iako se konzumerističku kulturu manje razvijenim zajednicama predstavlja kao model „dobroga života“, tvrdim kako ima više smisla tumačiti je s obzirom na ono što je u velikoj mjeri postala: mehanizam obogaćivanja korporativne elite na štetu zdravlja planeta i dobrobiti većine onih koji ga nastanjuju. Da bismo to krenuli ispravljati potrebna će nam biti kulturna revolucija koja propituje dominantne koncepcije „napretka“ i „modernosti“, te je usmjerena na promicanje „alternativne politike prosperiteta“. Govorit ću o oblicima koje bi ova „alternativna hedonistička“ politika prosperiteta mogla poprimiti, o njezinoj ulozi u tranziciji prema poretku temeljenom na post-rastu, te o načinima na koje bi se mogla povezati s eksplicitnijim i militantnijim antikapitalističkim inicijativama.

 

Kate Soper je profesorica emerita filozofije i bivša istraživačica na Institute for the Study of European Transformations londonskog Metropolitan University. Uređivala je časopise Radical Philosophy i New Left Review, te pisala kolumne za američki časopis Capitalism, Nature, Socialism. Aktivno je sudjelovala u mirovnom pokretu 1980-ih te predsjedala Pokretom za europsko nuklearno razoružanje. Prevela je radove autora među kojima su Sebastiano Timpanaro, Norberto Bobbio, Michel Foucault, Cornelius Castoriadis i Carlo Ginzburg. Među objavljenjim knjiga koje je napisala ili uredila su: On Human Needs: open and closed theories in a Marxist Perspective (O ljudskim potrebama; Otvorene i zatvorene teorije u marksističkoj perspektivi); Humanism and Anti-Humanism (Humanizam i anti-humanizam); Troubled Pleasures: Writings on Politics, Gender and Hedonism (Nevolje s užicima: Zapisi o politici, rodu i hedonizmu); What is Nature? Culture, Politics and the Non-Human (Što je priroda? Kultura, politika i ne-ljudsko); Citizenship and Consumption (Državljanstvo i konzumacija, suurednica); The Politics and Pleasures of Consuming Differently (Politika i užici drugačije konzumacije, suurednica). Njezina najnovija knjiga je Post-Growth Living: for an alternative hedonism (Život poslije rasta: Za alternativni hedonizam).

 

Projekt “Tribina iz fotelje” financiran je sredstvima Grada Zagreba u okviru Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2024. godinu.