Dean Duda: “Solidarnost”

Nakon Viktora Ivančića, evo još jednoga britkog teksta za naš blog! Profesor Dean Duda s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu poslao nam je, ustupivši nam ujedno i sva prava na tekst, svoje viđenje sad već poprilično rasplamsanog studentskoga blokadnog bunta i rekacija na isti. Tekst, osim na našemu blogu, možete čitati u današnjem izdanju Novoga lista, 27. travnja 2009. Profesore, zahvaljujemo na potpori! Jedan svijet – jedna borba. Ama nego kako drugačije, u zemlji već predugo kontaminiranoj ustajalom atmosferom u kojoj je glavna zabava prebacivanje loptice odgovornosti za nastalu situaciju s jedne beskorisne političke stranke na drugu? Pred oštrom i izuzetno zrelom aktivističkom i verbalnom lekcijom što im ove mlade generacije studenata i studentica svakodnevno dijele i u izjavama za medije i kroz sjajnu organizaciju blokada, političari i mediji u ovoj zemlji nikada nisu bili manji nego sad.



Izgleda da neke osnovne stvari treba neprestano ponavljati. Ni šest brojeva Skripte, ni dokumenti dostupni na blogu, niti sedam jasno i razgovjetno sročenih izjava za medije, nije dovoljno da bi zahtjevi studenata probili barijeru unaprijed zacementiranog nerazumijevanja. Ispada da je u Hrvatskoj obrazovanje doista u dubokoj krizi kad ni oni koji su institucionalno licencirali vlastitu pismenost na nešto zahtjevnijim razinama ne znaju čitati. Na elementarnu zbunjenost što je u reprezentativnim sistemskim glavama izaziva učinak direktne demokracije, plenumskog odlučivanja i depersonalizacije prosvjeda, gotovo da je izlišno trošiti energiju.

U međuvremenu, međutim, množi se legija zaduženih za cipelarenje. HTV se nakon Primorčeva istupa ponaša kao da blokada ne postoji (jer su očevidno instrukcije napokon stigle), a tiskanim medijima paradiraju ugledne inozemne znanstvene karijere čija se retorika sažimlje dubokim uvidima sloganskoga tipa «kavu plaćaju, a znanje ne bi platili» ili «najskuplje je najbolje». Istu razinu smisla, nažalost, zauzimaju i brojna naklapanja o impotenciji, kolateralnim žrtvama, pravu na rad, dostojanstvu, strančarenju ili predstojećem izboru dekana. Zato vrijedi ponavljati.

Duboko je zazorno odricati se društvenih stečevina koje smo svojedobno i sami uživali. Svaki upravljač, čelnik ili pak tzv. dužnosnik koji, nakon što se domogao trona, reducira u javnom polju, osobito kad je obrazovanje posrijedi, prava i slobode što ih je i sam iskusio i od njih profitirao, politički je promašaj. Kako zagovarati plaćanje studija ako se trošilo njegovu besplatnost? Kako se, na primjer, zalagati za jednopredmetnost ako se profitiralo od dvopredmetnog sistema studija koji je svojedobno nakon uspješne dvije godine omogućavao i upis treće studijske grupe?

Drugi problem koji proizlazi iz nerazumijevanja studentskih zahtjeva obuhvaća položaj studenata doktorskog studija koji socijalna i zdravstvena prava ne ostvaruju zahvaljujući studentskom statusu. Sustav zagovara aktivno obrazovanje i tobože doživljava poslijediplomski studij kao očekivani i kvalitetan nastavak, ali svoja socijalna i zdravstvena prava nezaposleni poslijediplomski studenti, ako ih nije nekim projektom zaskočila akademska elita, ne ostvaruju kao studenti, nego kao nezaposleni s burze rada. U tom smislu prosvjed jest, naravno, i njihov prosvjed.

Vijeće FF samo je sebi zavezalo ruke odlučivši da prekid nastave traje do petka, uz sjednicu zakazanu u srijedu, do kada se, paradoksalno, očekuje očitovanje resornog ministra odnosno Vlade RH. Ministar se u međuvremenu očitovao, a Vijeće je ostavilo nastavnike da administrativno lebde u zbunjenosti između prekida nastave do kraja radnog tjedna, blokade i sljedeće sjednice. Nesnalaženje je očevidno u samoj činjenici zapitkivanja ima li u ponedjeljak nastave. Ako je podrška iskrena, onda dvojbe ne bi trebalo biti. Ako je cilj zajednički, štoviše, službeno podržan odlukama središnjega predstavničkog fakultetskog tijela, nedoumice teško da postoje. Alternativni oblici nastave ionako su otvoreni svim nastavnicima FF. Ovdje se, naime, ni oko čega ne pregovara, niti se funkcionira po starom dobrom hrvatskom načelu da tražimo sedam i da smo, zatim, zadovoljni ako dobijemo tri, dakle kompromisa nema.

Stoga vrijedi razmisliti da se sjednica Vijeća održi u D7 uz slobodnu participaciju studenata, mimo delegatskog odnosno zastupničkog modela. Ako nastavnici mogu slobodno participirati u radu plenuma, često larpurlartistički i ne baš odviše smisleno oslobađajući potisnuti glas, zašto se doista do kraja ne bi ispoštovao način studentske borbe (ako smo već suglasni u metodi i ciljevima). Nastavnici moraju kao nastavnici sudjelovati u ostvarenju cilja. Paradoks izigravanja takve pozicije iskusio je rektor: došao je na plenum kao građanin, a otišao kao kurir u smjeru Senata.

Ukratko, zahtjevi studenata jasno su iskazani, artikulirani i politički iznimno pismeni. Adresa kojoj su upućeni jednako tako. Sveučilišni nastavnici uvijek mogu biti tutori, mentori i savjetnici zbog naravi svoga posla. Jesu li odgojitelji preodgojeni ili je preodgoj samo skrivanje, dodvoravanje ili taktičko kupovanje vremena? Solidarnost i respekt. Bez fige u džepu, tutorstva i diplomatske medijacije.

Jedan svijet, jedna borba. Ako nam je imalo stalo.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve