Anakrono doba

Među najiščekivanijim publicističkim naslovima ove godine zasluženo mjesto sigurno zauzima studija Svena Beckerta, profesora povijesti s Harvarda, naslovljena „Capitalism: A Global History“. Sam naslov dovoljno govori o ambicioznosti i razlogu iščekivanosti knjige koja će se na policama pojaviti 25. studenog. Valja istaknuti da je prema podacima izdavača Beckert svoju globalnu povijest kapitalizma raspisao na 1344 stranice. Kada se radi o tako obimnim studijama, običaji nalažu da autor kraćim tekstom u jednoj od euroatlantskih tiskovina koje se na našim prostorima nazivaju uglednim samu knjigu na određeni način i najavi. Ponekad se samo prilagodi neko poglavlje, ponekad se sažme glavna teza, a ponekad se i reflektira o društveno-političkom trenutku u kojem knjiga izlazi. Za potonju se varijantu odlučio i Beckert i na stranicama New York Timesa pokušao približiti svoju studiju kroz donekle opreznu dijagnostiku društveno-političkog trenutka.

Naime, Beckert sugerira da je njegova globalna povijest kapitalizma vrijedna čitanja i zbog toga što se, prema svemu sudeći, nalazimo u prijelomnom razdoblju. Pojednostavljeno, varijanta kapitalizma koja se uvriježila nazivati neoliberalizmom postupno nestaje i trenutno živimo u vremenu u kojem se „kreira“ nova faza u povijesti kapitalizma. Beckert nabraja simptome i razloge kraja neoliberalne faze, a mogu se svesti pod detabuizaciju raznih oblika državnih intervencija u ekonomiju kao što su carine i druge protekcionističke mjere. Međutim, navodi Beckert, najzanimljivija odlika prijelaznih perioda nisu konkretne promjene prevladavajućih oblika kapitalističke ekonomije već duboka neizvjesnost i nemogućnost predviđanja raspleta. Kako bi tu tvrdnju dokazao Beckert u tekstu spominje prijašnje prijelaze među fazama, a koje u samoj knjizi dublje i obuhvatnije analizira, i sugerira kako tadašnji akteri, uključujući i one glavne koji su izravno sudjelovali u samim promjenama, bilo kao državnici bilo kao ekonomisti, nisu mogli ni naslutiti u kojem će smjeru ekonomija krenuti.

Povijesna lekcija koju nam Beckert iznosi trebala bi poslužiti kao znak upozorenja. Dijagnoze koje kolaju o novoj epohi ili fazi kapitalizma trebali bi uzeti s izraženom dozom opreza. Istovremeno, čitav niz tih različitih dijagnoza, koje nastoje sintetizirati ekonomske, društvene i tehnološke trendove, sugerira da stvarno jesmo u nekoj vrsti prijelaznog trenutka. A ako prihvatimo Beckertov stav da nije moguće predvidjeti ili procijeniti smjer kretanja (političke) ekonomije u trenutku dok se kreira, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da dijagnoze, svjesne i manje svjesne, individualne i kolektivne, tretiramo kao neku vrstu političkih simptoma.

Ono što te simptome spaja određena je doza anakronosti. Bilo da svjesno u sadašnjem društveno-političkom trenutku vide povratak nekih starih vremena i načina proizvodnje; bilo da polusvjesno suvremene trendove tumače anakrono, kao navodni odmak od društvene normalnosti koja je u nekom zamišljenom trenutku postojala; bilo gotovo nesvjesno tako da ne razmišljaju o prijelaznoj fazi kao takvoj već se s njom pokušavaju suočiti racionalizacijama i utjehama koje eksploatiraju imaginarnu prošlost. Svjesnost nije najsretniji pojam zbog konotacija koje sadrži, ali teško je u ovom kontekstu pronaći precizniji jer se konkretno radi o stupnju svijesti o promjenama koje se događaju. Pritom stupanj ne određuje intelektualne kapacitete nego ambiciju da se promjena odredi i definira.

Dakle, svojevrsna oklada ovog teksta glasi: prevladavajući način tretiranja prijelazne faze u kojoj živimo jest anakronizam. Budući da ne znamo što nas čeka, pomoć tražimo u nečemu poznatom. Slično vrijedi i za akademsko-publicističku industriju i takozvanog običnog čovjeka. Samo što ta potražnja pomoći s obzirom na statusne razlike ima drukčije ishode.

Kao što smo već gore trijadnom strukturom dali naslutiti, pažnju ćemo posvetiti trima pristupima enigmi suvremenog svijeta. Skalirali smo ih po stupnju svjesnosti, ali valja naglasiti da se ne radi o vrijednosnom skaliranju. Svjesnost tih pristupa mahom varira s obzirom na podjelu rada, dakle poslove i ambicije onih koji te pristupe javno iznose, artikuliraju i izvode. Prvi se pristup odnosi na skroz „svjesnu“ i razrađenu dijagnostiku ekonomskog i tehnološkog razdoblja u kojem živimo ili u koje smo taman ušli. To se razdoblje naziva tehnofeudalizmom ili neofeudalizmom. Sam izbor središnjeg pojma sugerira da smo doživjeli neki vid povijesne regresije i da se ono što nam se zbiva može objasniti samo anakrono. Prefiksi tehno- i neo- su tu da uvaže promjenu, ali pojam feudalizma je tu da nas upozori da živimo u nečem novom, ali povijesno poznatom.

Drugi pristup ili simptom, tiče se navodne krize muškosti ili maskuliniteta. Nazivi te navodne krize variraju, kao i uzroci i propisane „terapije“, ali sve te varijante imaju zajednički nazivnik: nešto se toliko promijenilo u suvremenom svijetu da se muškarci više ne snalaze i da trebaju pomoć. I sve sugeriraju da je postojao trenutak u povijesti u kojem su se muškarci odlično snalazili i znali svoje mjesto u društvu i ulogu koja im je namijenjena. I u detekciji tog navodnog trenutka leži anakrona dimenzija. Ovaj smo pristup nazvali „polusvjesnim“ jer sadrži i napore dijagnostike povijesnih zbivanja na općoj razini, ali i pojedinačne reflekse muškaraca koji se navodno ne snalaze u promijenjenim okolnostima i poljuljanim rodnim ulogama.

Treći pristup, uvjetno nazvan „nesvjesnim“, zasniva se na suvremenoj eskalaciji nacionalizma različitih vrsta. Donedavno se smatralo da je nacionalizam politički projekt na zalasku i da će ga „globalizacija“ postepeno učiniti izlišnim. Međutim, nacionalizam doživljava strelovit uspon i nudi očito različite oblike utjehe i racionalizacije različitim društvenim skupinama na svim kontinentima. I to takve da u gotovo potpuno komodificiranom svijetu nudi otoke zajedništva koje naravno uključuje diskriminaciju nepovoljnih i nepouzdanih. Anakronost je u nacionalizam upisana otpočetka jer je naciju trebalo „izmisliti“, tj. predstaviti njenu opstojnost prije nego li je uspostavljena, uglavnom kroz 18. i 19. stoljeće. Ali u ovoj varijanti suvremenog nacionalizma prevladava anakronizam vezan uz procese industrijalizacije. Stoga, posvetimo svakom od pristupa malo više pažnje da bismo vidjeli koji ih mehanizmi pokreću.

Vjerojatno globalno najpoznatiji predstavnik teze o tehnofeudalizmu je grčki ekonomist i bivši ministar financija Janis Varufakis. I kod nas je objavljen prijevod mu knjige na ovu temu, ali Varufakisu sekundiraju i brojni drugi teoretičari i ekonomisti, uglavnom lijeve provenijencije. Odakle sama teza da više ne živimo u kapitalizmu već da smo se vratili u feudalizam? Prefiks tehno- sugerira da su ključnu ulogu imale tehnološke promjene pod čim se misli na pojavu različitih internetskih platformi. Svi mi dakle besplatno radimo na različitim društvenim mrežama i pretraživačima, i platforme iz tog našeg „rada“ kupe podatke i monetiziraju ih. Riječ je pritom o prilično fleksibilnoj definiciji rada, ako o definiciji uopće možemo govoriti. Smatra se da naša proizvodnja sadržaja predstavlja rad jer privlači pažnju drugih korisnika i onda se ta pažnja prodaje kao mjesto za oglasni prostor. Na problematičnost ovakve upotrebe koncepta rada možda najbolje upućuje usporedba: kao da radom proglasimo našu šetnju glavnom gradskom ulicom jer je netko tamo stavio billboard i tako „uhvatio“ našu pažnju koju smo „proizveli“ šetnjom. Naravno, postoje nezanemarive tehnološke razlike, ali platforme i dalje glavni prihod dobivaju od reklama koje ne predstavljaju nikakvu novinu u kapitalizmu, pogotovo ne dovoljnu da proglasimo njegov kraj. I naš je pristanak na taj navodni rad tu potpuno nebitan, kao kad su feudalci uzimali proizvode od seljaka bez puno pitanja.

Međutim, analogija je prilično upitna jer su seljaci proizvode morali davati pod prisilom. Naš „rad“ možemo proglasiti ovisnošću, ali sigurno ne i usporediti s uvjetima preživljavanja kao što je bilo u slučaju kmetova. Uz tu navodnu promjenu rada – iako većina ljudi i dalje prodaje radnu snagu da bi preživjela, što je jedan od ključnih elemenata definicije kapitalizma – svjedočimo navodno i sve raširenijoj pojavi različitih predatorskih oblika stjecanja dobiti u suvremenom kapitalizmu. Ili u pojednostavljenom prijevodu, renta je preuzela primat u odnosu na profit. Ističu se i druge varijante političke redistribucije prema gore, patenti, reketi, zaštite određenih sektora i elementi korupcije.

Uglavnom, smatraju zagovornici teze o povratku feudalizma, klasično stjecanje profita na slobodnom tržištu više nije prevladavajući ekonomski mehanizam. Sama teza je uvjerljivo oborena u više navrata, bilo empirijski bilo teorijskom obranom nepostojanja „čistog“ kapitalizma, i tu preporučujemo tekstove Jevgenija Morozova i Alexa Hochulija, ali nas više zanima motivacija za kreiranje takvih teorija i njihova uvjerljivost. Teško se oteti dojmu da motiv iza bijega u anakronost leži u nemoći ljevice da se teorijski i politički suoči s kapitalizmom kao takvim već pokušava ocrtati lakšu metu – feudalizam – koji može privući širu frontu, ali i omogućiti kritiku kojoj je dovoljna moralna dimenzija. Feudalizam implicira potpunu nepravdu, a kapitalizam ipak, barem na ideološkoj ravni, sadrži meritokratsku dimenziju.

Naveli smo već da se drugi pristup ili simptom tiče navodne krize muškosti. Uglavnom, promijenila se ekonomija, promijenili su se i kulturni trendovi, došlo je do stanovitog rasta rodne jednakosti i muškarci se u tim uvjetima teško snalaze. Priča se o epidemiji muške usamljenosti i drugim čudnim fenomenima iza kojih uvijek leži čvrsta pretpostavka da je ženama trenutno podosta sjajno. No često nauštrb muškaraca, pa se čini kao da su rodni odnosi neka vrsta igre nulte sume. Valja, dakako, u ovom pristupu razlučiti različite varijante.

Neke od njih, prilično popularne, zasnivaju se na čistoj mizoginiji i šovinizmu. Takozvana „rodna ideologija“ posve se razmahala i binarizme i rodne uloge treba pod hitno vratiti u „prirodne“ okvire. Čitav spektar konzervativnih i ultra konzervativnih influensera, javnih persona i političara, zdušno pokušava otjerati bauk i uvjeriti da postoji prirodna hijerarhija između muškaraca i žena. Tvrde da živimo u svijetu koji je od „prirodnog“ odustao te mu se hitno trebamo vratiti zbog zdravlja obitelji, budućnosti nacija i opstanka svijeta kao takvog.

Postoje, s dosta nijansi između, i one varijante pristupa koje poriču bilo kakvu hijerarhiju, zastupaju jednakost i postavljaju se kao rodno neutralni. Radi se o varijantama uglavnom onih autora i političkih influensera koji se smatraju liberalnima, ali ne odbacuju teze konzervativaca o navodnom rodnom izazovu pred kojim se čovječanstvo nalazi. Oni ne smatraju da su žene krive za probleme s kojima se suvremeni muškarci suočavaju, ali smatraju da je nešto pošlo krivo i da muškarcima treba pomoći jer su izbačeni iz svoje društvene uloge. Sugeriraju da im treba povratiti muškost kakvu je, recimo, pružao period visoke industrijalizacije. I tu dolazimo do anakronosti. Tada je, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, vrijedio skoro pa prirodni balans, ali deindustrijalizacija je gotovo pa uništila tzv. muške poslove i žene su navodno počele dominirati tržištem rada. Navodna demoraliziranost mlađih muškaraca vidi se i po tome što su žene sve uspješnije u akademskim karijerama. Ali ne uzima se, primjerice, u obzir da i dalje postoji rodni jaz u plaćama i da su žene dodatno motivirane da završe fakultet kako bi taj jaz zaobišle. Drugim riječima, nemamo ništa protiv jednakosti, ali iz nekog razloga muškarci se u toj jednakosti ne snalaze najbolje i trebalo po tom pitanju nešto učiniti. Vratiti tvornice? Poručiti ženama da budu malo osjetljivije?

I na kraju, treći simptom, a vezan je za suvremenu inačicu nacionalizma. Uvjerljivu i podrobnu analizu na tu temu mogli ste na ovom portalu čitati iz pera Hrvoja Tuteka, a ovdje ćemo se dotaknuti jedne dimenzije koja je prisutna u hrvatskom nacionalizmu, a vjerojatno i u drugim nacionalizmima. U Hrvatskoj se posljednjih desetljeća prilično raširio i prihvatio mit da je najautentičnije hrvatstvo u značajnoj mjeri geografski određeno. I to tako da prvenstvo drže zapadna Hercegovina i područje koje se naziva Dalmatinskom zagorom. Razloga je nekoliko. Smatra se da su ta područja povijesno najviše oponirala jugoslavenstvu i socijalizmu, što je djelomično točno. Međutim, ono što njih kvalificira za „najautentičnije hrvatstvo‟, a samim tim i za najautentičnije političko mišljenje, jest činjenica da se radi o dominantno ruralnim područjima koje je u značajnoj mjeri zaobišla industrijalizacija. I to socijalistička. I samim tim su ostali najautentičniji jer ruralni način života jamči čuvanje autentične tradicije još od stoljeća sedmog.

Problem s tim čuvanjem tradicije jest da nacionalizam na hrvatsko selo u masovnijem obliku nije došao prije početka dvadesetog stoljeća i da su seljaci, kao uglavnom svugdje, bili posljednja društvena skupina koja je prihvatila nacionalizam. Nacionalizam je bio građanska ideologija. Međutim, ta maštarija i mitologija u prijelaznom razdoblju pružaju ljudima često toksične utjehe i racionalizacije. One su samo simptomi, ali ako se krene s alternativnim kreiranjem naredne faze prijete da postanu nesavladiva politička prepreka. Svijet u kojem značajnu ulogu igraju teorije i pristupi zasnovani na anakronosti ne može ići u dobrom smjeru.

Da zaključimo, anakronost ne tretiramo kao vrijednosnu kategoriju, kao pristup kojega je vrijeme pregazilo. U politici taj luksuz nitko nema. Pod anakronošću mislimo samo na poteškoće pri shvaćanju političko-ekonomskih promjena koje se manifestiraju u pribjegavanju zamišljenim i stvarnim prošlim vremenima kojima se tumači ili usmjerava sadašnjost. I te poteškoće smatramo politički sugestivnim simptomima tih promjena. One upućuju na načine na koji ljudi pokušavaju shvatiti suvremeni svijet. Presjek ovdje odabranih simptoma upućuje na trend koji treba uzeti u obzir pri političkom razmišljanju i djelovanju.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.