11teza: “Pouke okupacije – o smislu jednog bunta”

Ovaj tekst napisali su kolege iz časopisa 11teza kao podršku blokadi Filozofskog fakulteta. Zbog slučajne omaške ovaj tekst nismo objavili na vrijeme, točnije 24.4.2009., te se ovim putem ispričavamo časopisu 11teza, jer oni su nam među prvima pružili podršku. Uživajte u tekstu. Bujrum!



Zauzimanje Filozofskog fakulteta što nam se odvija pred očima od svog početka nazivano je najvećim i najznačajnijim studentskim prosvjedom u zadnje vrijeme. Misli se, možda, i od vremena revolucionarne šezdesetosme i kontrarevolucionarne sedamdeset i prve. Pitanje koje si moramo postaviti glasi: kome taj prosvjed i zbog čega ima da bude značajan? U čemu se očituje njegova eventualna veličina? Više je mogućih odgovora. Istinitost nekih treba primiti sa žalom. Drugih pak s oduševljenjem. Ovaj bi tekst prije svega htio podržati radikalnu političku dimenziju događaja, koja svojom izraženošću i osviještenošću prosvjed čini više nego zanimljivim. U tom smislu živost i uspjeh duha ove akcije u pravom svjetlu će se pokazati tek po svom svršetku, ovisno o mogućnosti novog oživljavanja i kontinuiteta borbe. No krenimo redom.

Postoji uvjerenje kako je jedna od zadaća studenata, omladine uopće, da prosvjeduju. Bunt i prosvjed ne pretpostavljaju se samo kao dio studentske kulture, već ključ njihova odgoja i obrazovanja. Naročito na području humanističkih znanosti čiju puninu nikada ne može otkriti sterilan i pasivan primatelj gotovih saznanja. Njegovo aktiviranje tu je dio njegova obrazovanja kao čovjeka i intelektualca. Studentsko prosvjedovanje, baz obzira na svoj sadržaj, u tom je smislu instrument odgoja (shvaćenog u najširem smislu). Istinitost takvih pretpostavki proizlazi iz činjenice kako praktično pokretanje i aktiviranje, ono nazivano borbom za ideale, oslobađa svu silu ličnih potencijala; od, bukvalno, fizičkih do intelektualnih sa svim svojim finesama. Ispravno bi bilo reći naprosto – borba. Jer ideali sa svojim sadržajem tu nužno ostaju sekundarni. Borba sama po sebi atomski je pokretač duha. Sva sila raznovrsne revolucionarne borbe šezdesetih proizvela je ekspoloziju kreativnosti buržoaskog društva desetljeća koja su usljedila. Sasvim nam je poznati u kakvom se odnosu nalaze sadržaji tih borbi i historijske manifestacije dotične kreativnosti. Famoznu metamorfozu hipija u japije pogrešno bi bilo gledati kao poništenje duha pobune – ono se, naizgled paradoksalno, pokazalo kao njegov rezultat. Rezultat pobune, promatrano sa odgojnog stanovišta, nedvojbeno je oslobađanje skrivenih potencijala. Zahtjev za proizvođenjem kvalitetnijeg ljudskog materijala nedvojbeno je ključ sveprisutnog žalovanja oko izostanka studentskih nemira u zadnje vrijeme. Okupacija FFZGa u tom smislu predstavlja melem na ranama prohtjeva buržoaske javnosti. Nakon dugo vremena studenti nisu samo odglumili prosvjed, što će reći: isiljeno pokušali biti ono što bi, u skladu sa ovim zahtjevom, trebali da budu. Lažno švercovanje u tom se smislu prepoznaje prvim pogledom. Spontanost i bogatstvo života zbiljskog prosvjeda očituje se na svim razinama; od organizacije, pametne artikulacije stavova, okretnosti u borbi itd. A upravo takvi indikatori govore: ovo je nešto drugačije, ovo je nešto veliko i značajno. Pa onda nepismeni novinari poneseni atmosferom staju na stranu studenata. Pa se onda stari profesori nostalgično prisjećaju svojih pobuna i zbunjeni govore o potrebi za dodatnom radikalizacijom zahtjeva. Netko će u javnosti podržati, a netko istupiti protiv zahtjeva. No zahtjevi sami padaju u drugi plan. Njihova istinitost izborena je samim činom pobune; upravo su metode te koje ovdje stvaraju legitimonst cilja. Stoga su sasvim smješni oni što govore o opravdanosti cilja, no neadekvatnosti sredstva. I Srbija do Karlovca prošla bi kao cilj kada bi se studenti tako živo za nju digli! I ponovo: sva podrška prosvjedu prolazi tu kao podrška specifičnom odgojnom procesu – pouke šezdesetih prokazuju nam Woodstock i Latinsku četvrt kao rasadnike građanske vitalnosti.

Dalje: načelno govoreći angažiranje građana oko određenog posebnog cilja odavno je poznato kao jedno od najkoristijih sredstava osiguranja političke performativnosti. Kompleksnost suvremenog društva otežava rad specijaliziranih, tehnificiranih političkih institucija. Prepuštene sebi oficijelne političke instance, sa svom silom svojih tehničara, teško su u mogućnosti dovoljno učinkovito artikulirati i izbalansirati posebne interese društva koji se pojavljuju u sve većoj varijaciji. Donošenje odluka i rješavanje problema u novom se kontekstu pojavljuju kao nerješivi problemi prikupljanja i selekcije informacija, kao i iznalaženja učinkovitih tehnika (sa stanovišta političke performativnosti sve od uvjerenja do zakona ima da bude reducirano na tehniku). Real-socijalistički poreci, recimo, sasvim očito su pali su upravo na tom planu. Jedino učinkovito rješenje problema involviranje je samih građana u tehniku političke artikulacije. Njihov aktivizam pojavljuje se kao most između kompleksnosti socijalnog života i ograničenih mogućnosti politike kao tehnike. Građani se aktiviranjem (bilo da se povode za pravima životinja, uređenjem parkova ili visine školarina), sprežu u politički mehanizam kojim država učinkovitije izvršava svoju funkciju. Ovdje nećemo dalje govoriti o stravičnoj bezobzirnosti takvog reduciranja politike. Ono što jedino moramo primjetiti je kako ovaj studentski prosvjed može da posluži ovakvoj svrsi. Konkretna vlada, od Sanadera do Čobankovića i natrag, može biti bijesna i neprijateljski raspoložena prema prosvjednicima; no vlada uopće, država i sistem dugoročno potrebuju i koriste upravo takve akcije. Ovdje, za razliku od prethodne svrhe borbe kao odgoja, sadržaj zahtjeva jedini je značajan. Tu ima da se oslušuju konkretni zahtjevi, da ih se prevede na egzaktan i mjerljiv jezik, da bi ih se potom kao faktore ubacilo u jednadžbu. Studenti vrište kako žele besplatno obrazovanje. Političko-tehnokratska mašinerija to prevodi na svoj jezik; dovodi u vezu sa ostalim faktorima, i na koncu više ili manje uspješno dolazi do politički najperformativnijeg rješenja. Politička performativnost je pak općeprihvaćen kriterij legitimnosti ovog ili onog zahtjeva. Vlast je na koncu sudija istine, jer njena je bit maksimalizacija političke performativnosti. Optimalno rješenje o obliku financiranja visokog školstva biti će iznađeno – bez ikakve sumlje. Kao što borba u prvom slučaju biva instrument odgoja neovisno o sadržaju zahtjeva, tako u drugom slučaju biva instrument političke tehnike upravo po tom sadržaju. Istinski prosvjedi studenata, pa tako i ovaj na FFZG, za građansko su društvo uistinu veliki i značajni u ova dva smisla. Nad istinom te veličine i značajnosti možemo jedino žalovati.

Ovaj je prosvjed, na sreću, bogat i drugim dimenzijama. Prije svega onom radikalno političkom. To naravno ne znači kako mnoštvo praktičnih sudionika u događanju ne sudjeluje isključivo zbog želje da manje plaća školovanje, ili pak poneseno borbom i atomsferom. No sam karakter zahtjeva, njegova svjesna artikulacija i, na koncu, samo praktično naličje događanja na sebi nose jasan politički žig. Sudionici sami naglašavaju kako im je jasno da njihova borba za besplatno obrazovanje može završiti uspješno jedino pod pretpostavkom ukidanja onoga što nazivaju neoliberalnim kapitalizmom, dok s druge strane pretpostavljaju kako ta borba i nije ništa drugo doli konkretiziranje borbe protiv istog. Ukoliko to i ne naglašavaju i ne pretpostavljaju na takav način oni bi to trebali, jer upravo tako djeluju. Tu se u suštini uopće ne radi o racionalnom osporavanju postojeće fiskalne računice, već upravo suprotno: osporavanju njene racionalnosti same. Politička radikalnost ovog prosvjeda očituje se u činjenici da su stvarni zahtjevi studenata, sa stanovišta buržoaske racionalnosti sasvim neostvarivi. Neki komentatori naglašavaju kako obrazovanje uvijek košta, jedino je pitanje tko ga plaća. Oni su naravno sasvim ideologizirani jer ne shvaćaju da obrazovanje kao obrazovanje zapravo ne košta ništa. Ili drugačije: tko je platio Aristotelovu školarinu? Obrazovanje košta utoliko ukoliko postoji u obliku kapitala, tj. ukoliko se kupuje, koristi i prodaje. Ukoliko je roba. U tom smislu parola znanje nije roba jedna je od uistinu genijalnih. Iako realno netočnih jer znanje je upravo roba i to čini cijeli problem.Reći znanje nije roba jednako je političkom zahtjevu za ukidanjem znanja kao robe. Prosvjednici su, očito, svijesni paradoksalnosti cijele situacije i nemogućnosti sporazumjevanja dvaju nepomirljivih principa. No istovremeno su dovoljno inteligentni da komunikaciju održavaju u granicama u kojima je sporazumijevanje prividno moguće: besplatno obrazovanje interpretirano kao obrazovanje koje ne plaća student, tj. plaća ga država; zahtjev za ukidanjem znanja kao robe dobija naličje zahtjeva za jednakim mogućnostima svih, bez obzira na primanja. Puni smisao političkog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem i ukidanjem znanja kao robe (što znači ukidanje odnosa kapitala i robe kao takve) u sebi, naravno, sadrži zahtjev za socijalnom jednakošću. S druge strane zahtjev za socijalnom jednakošću, čak i obliku običnog ukidanja participacije, pojavljuje se kao sasvim iracionalan u kontekstu kapitalističkog društva. Tu otprilike, jezgrovito rečeno, leži sva nesporazumljivost prosvjedika sa protivnicima, kao i njihova nepomirljiva suprostavljenost. Ovdje naravno nećemo dalje analizirati sam sadržaj općeg problema. Bitno je primjetiti kako prosvjed u sebi ima dovoljno radikalnog političkog sadržaja da bi isti mogli uzeti kao jedno od njegovih specifičnih obilježja. U tom smislu zauzimanje FFZGa bez daljnjega oživljava neprijateljtvo u odnosu kapitalističkog društva i njegovih članova. I to u sasvim artikuliranom obliku. S druge strane potrebno je razumjeti ograničenja radikalnog političkog zahtjeva u takvim okvirima. Utoliko ukoliko se okupacija pojavljuje kao konkretno uobličenje općeg političkog zahtjeva ona svoj život može nastaviti jedino u novom obliku. Dakle: ili kontinuitetom uobličenja iste svrhe u drugom predmetu, ili svojim praktičnim zamiranjem. U tom smislu okupacija filozofskog fakulteta svojim je ostvarenjem već napola svršena stvar – praktično realiziranje određenog načela samo po sebi težište prebacuje na mogućnosti svog budućeg oživotvorenja. S druge strane nepregledno mnoštvo raznovrsnih praktičnih pokretača cijele stvari zabranjuje nam stavljanje znaka jednakosti među samim događajem i radikalnom političkom svrhom. Cijela stvar još ima da se odigra do kraja i sasvim je neodredivo kakav će praktični karakter na koncu zadobiti sama okupacija. O kontinuitetu cijele priče da niti ne govorimo. Ograničavanje na prve dvije (unutarsistemske) dimenzije, još izrazitije artikuliranje treće (radikalno političke) ili pak prevladavanje neke četvrte – mogućnosti su, naravno, sasvim otvorene. Radikalna politička dimenzija cijele stvari, kao i uvijek, ima da ovisi o praktičnom umijeću i teorijskoj inteligenciji svojih protagonista.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve