Ozren Pupovac: “Nečuveno”

Stigao nam je još jedan tekst! Ovoga se puta radi o kratkom osvrtu o buntu studenata koji je za nas napisao Ozren Pupovac.


Što znači zahtjev “besplatno obrazovanje za sve” pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom “društvene osjetljivosti” ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?

Pitanje značenja studentskoga zahtjeva, međutim, nije pitanje rezultata koje možemo unaprijed odrediti po nekoj teleologiji. Prije nego što se dohvatimo ovakve vrste “realizma” ili pak zasladimo naš cinični jezik, trebamo se jednostavno pitati o konkretnom mjestu i vremenu, o aktualnosti javljanja ovoga zahtjeva. Jer tu leži početni i pravi ključ za razumijevanje njegova značaja.

Moja je teza sljedeća: u općem kontekstu svog iskazivanja, dakle u političkom prostoru jedne specifične državne konstrukcije koja se u zadnjih dvadeset godina razvija na marginama kapitalističkog sustava, iako po sebi stoji u samom srcu njegovih nasilnih učinaka, zahtjev koji artikuliraju studenti avangardan je zahtjev. Avangardan u prvom redu stoga što je nečuven. A nečuven zato što se doista ne može čuti, zato što ne pristaje na uši, zato što odzvanja kao nešto iz mraka prošlosti, ili još gore kao nešto izvan svakoga vremena i svake pameti. Studentski zahtjev je nečuven jer je potpuno nepojmljiv iz sâme racionalnosti vladajućih klasa u takozvanom post-socijalizmu. Tako nas, kada studenti kažu “besplatan pristup obrazovanju”, kada razapinju slogane “znanje nije roba”, ne treba uopće čuditi da je prva reakcija, reakcija uvriježenog javnog mnijenja, odnosno reakcija naše novopečene buržoazije, upravo sljedeća: “Pa to je suludo. Ništa nije i ne može biti besplatno. Sve se plaća i zarađuje, kupuje i prodaje. Znanje je upravo roba kao i bilo koja druga, privatno vlasništvo koje pojedinac stječe profitom baš kao i nekretnine”. U isti mah progovara i država preko svojih aparata, kao i uvijek u pragmatičarskom duhu: “Studenti postupaju idealistički i utopistički. Trebaju uvijek postojati jasne procedure i kriteriji. A to znači postavljanje sustava vrednovanja u kojemu je osnovno mjerilo upravo izvrsnost, volja za uspjehom, poduzetnički duh pretvoren u želju za uzdizadnjem, što je u krajnoj liniji i zlatni padobran svih onih koji nisu već rođenjem obdareni privatnim dobrima i društvenim statusom”. Treći odgovor, odgovor etablirane “ljevice”, uz blagonaklon pogled propagira umjerenost, realističnost, i dijalog: “Studenti djeluju nerealistički. Oni bi trebali svoje zahtjeve ispravno i argumentirano uputiti na one instance koje su spremne i sposobne krojiti institucionalnu politiku, koje doista mogu preuzeti odgovornost za realističko mijenjanje društvene stvarnosti”.

Zahtjev studenata, međutim, nije niti sulud, niti utopistički, niti nerealističan. On čak nije niti nedorečen, nego je upravo takav kakav jest, minimalan i kategoričan, razumljiv na temelju vlastite konciznosti i kroz tu konciznost. O čemu se tu radi? Ni o čemu drugom nego o beskompromisnom traženju jednakosti. “Besplatno obrazovanje za sve” u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane “države blagostanja”). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja.

No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih “socijalnih” pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan “realistički” i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.

Ovaj mistični savez između ekonomije, parlamentarne reprezentacije, pravne države i znanstvene legitimacije upravo predstavlja samu strukturu vladajuće ideologije naše sadašnjosti: to je ono što uređuje poredak post-socijalističkog diskursa, ono što regulira govor javnosti, ono što omogućuje racionalnost političke klase, i što na kraju daje sâmu mjeru razumljivosti i prepoznatljivosti političkih iskaza. A upravo u tu logiku praznovjerja studentski zahtjev za besplatnim obrazovanjem upisuje duboki rascjep.

Zato treba posebno istaknuti: navodna “nerealnost” studentskog zahtjeva, njegovo argumentativno siromaštvo, ni na koji način ne izražavaju nedostatak političke mudrosti. Upravo suprotno, odbijanjem dijaloga, odbijanjem bilo kakvog kompromisa s administrativnom formulacijom sadržaja, studenti pokazuju iznimnu političku oštroumnost, disciplinu i ustrajnost, što su upravo odlike inventivnosti mišljenja u politici. Jer političko mišljenje, ako je doista mišljenje, a ne tek sud ili mnijenje, ne može biti drugo nego ono što upisuje prekid, ono što na vidjelo iznosi mogućnosti koje su heterogene dominantnom poretku stvari. A simptomatski je da ono što studenti danas iskazuju, misle i prakticiraju nije ništa drugo nego to što niti država niti alternativno civilno društvo u proteklih dvadeset godina nisu bili kadri staviti na jezik, a kamoli izgovoriti: nesvodivost principa jednakosti. Odnosno, činjenicu da jednakost nije i ne može biti stvar fiktivnog ekvilibrija “nevidljive ruke” kao ni formalnosti državne raspodjele i planiranja; činjenicu da jednakost nije stvar harmonizacije sukobljenih interesa ili mnijenja, kao ni stvar “društvenog dijaloga” ili konsenzusa koji djeluju na duge staze. Jednakost je, naprotiv, samo nešto što se beskompromisno deklarira i prakticira ovdje i sada, kao nužna maksima djelovanja u sukobu s datim oblicima nepravednosti, tlačenja i izrabljivanja u situaciji.

Egalitaristički zahtjev studenata, punktualan i lokalan, artikuliran oko razornoga cilja hrvatske vlasti da sustav obrazovanja učini manje pristupačnim, dakle više nejednakim i nepravednijim, sadrži, međutim, i nesvodivo univerzalno značenje. Ne samo zato što je artikuliran “za sve”, zato što traži besplatno obrazovanje za sve pojedince na svim stupnjevima obrazovnog procesa, već zato što je u krajnjoj liniji adresiran svima, zato što nam svima upućuje poziv da imamo jednak kapacitet kolektivnog mijenjanja situacije. I to je ono što ovaj zahtjev čini istinski avangardnim. Jer on nije ništa drugo do najava otvaranja novog prostora: prostora jednakosti, prostora prakse jednakosti koji razbija praznovjerje neizbježnosti kapitalističkih odnosa i njihove državne regulacije. Studentski zahtjev je, u svojoj biti, točka koja daje mjeru moći države i kapitala u određivanju naših društvenih odnosa, točka koja pokazuje da ta moć nije neizmjerna, već da se može odrediti, što znači i da joj se možemo i suprostaviti: kolektivnim prakticiranjem mišljenja, putem militantne i organizirane discipline, izvan oportunizma i cinizma službenih institucija politike. I upravo zato je rascjep koji studenti danas upisuju u logiku funkcioniranja aparata hrvatske države rascjep koji će nužno pokrenuti nove rascjepe, nove prijelome. Upravo zato je studentski zahtjev nova, ekperimentalna prethodnica političkog mišljenja i djelovanja protiv same logike post-socijalističkog bezumlja.

Ozren Pupovac




Vezani članci

  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti "Trump je pokazao svoje karte. Odlučan je da se zadrži na dužnosti neovisno o rezultatima izbora – bez naznaka od vodećih Demokrata da su voljni boriti se. To znači da je na nama da obranimo demokraciju. I trebamo krenuti odmah."
  • 20. rujna 2020. Resetiranje države blagostanja "Potrebno je potpuno resetiranje – redizajn države blagostanja za digitalno doba, ali tako da se, umjesto da poštimavamo detalje na lešini koju smo naslijedili, vratimo temeljnim principima koji su inspirirali socijaldemokrate sredinom 20. stoljeća."
  • 20. rujna 2020. Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada "Povjerenstvo koje je u potpunosti sačinjeno od osoba sa življenim iskustvom sustava socijalnih naknadi pokrenulo je radni plan kako bi preuredilo sustav socijalne sigurnosti."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve