Ozren Pupovac: “Nečuveno”

Stigao nam je još jedan tekst! Ovoga se puta radi o kratkom osvrtu o buntu studenata koji je za nas napisao Ozren Pupovac.


Što znači zahtjev “besplatno obrazovanje za sve” pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom “društvene osjetljivosti” ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?

Pitanje značenja studentskoga zahtjeva, međutim, nije pitanje rezultata koje možemo unaprijed odrediti po nekoj teleologiji. Prije nego što se dohvatimo ovakve vrste “realizma” ili pak zasladimo naš cinični jezik, trebamo se jednostavno pitati o konkretnom mjestu i vremenu, o aktualnosti javljanja ovoga zahtjeva. Jer tu leži početni i pravi ključ za razumijevanje njegova značaja.

Moja je teza sljedeća: u općem kontekstu svog iskazivanja, dakle u političkom prostoru jedne specifične državne konstrukcije koja se u zadnjih dvadeset godina razvija na marginama kapitalističkog sustava, iako po sebi stoji u samom srcu njegovih nasilnih učinaka, zahtjev koji artikuliraju studenti avangardan je zahtjev. Avangardan u prvom redu stoga što je nečuven. A nečuven zato što se doista ne može čuti, zato što ne pristaje na uši, zato što odzvanja kao nešto iz mraka prošlosti, ili još gore kao nešto izvan svakoga vremena i svake pameti. Studentski zahtjev je nečuven jer je potpuno nepojmljiv iz sâme racionalnosti vladajućih klasa u takozvanom post-socijalizmu. Tako nas, kada studenti kažu “besplatan pristup obrazovanju”, kada razapinju slogane “znanje nije roba”, ne treba uopće čuditi da je prva reakcija, reakcija uvriježenog javnog mnijenja, odnosno reakcija naše novopečene buržoazije, upravo sljedeća: “Pa to je suludo. Ništa nije i ne može biti besplatno. Sve se plaća i zarađuje, kupuje i prodaje. Znanje je upravo roba kao i bilo koja druga, privatno vlasništvo koje pojedinac stječe profitom baš kao i nekretnine”. U isti mah progovara i država preko svojih aparata, kao i uvijek u pragmatičarskom duhu: “Studenti postupaju idealistički i utopistički. Trebaju uvijek postojati jasne procedure i kriteriji. A to znači postavljanje sustava vrednovanja u kojemu je osnovno mjerilo upravo izvrsnost, volja za uspjehom, poduzetnički duh pretvoren u želju za uzdizadnjem, što je u krajnoj liniji i zlatni padobran svih onih koji nisu već rođenjem obdareni privatnim dobrima i društvenim statusom”. Treći odgovor, odgovor etablirane “ljevice”, uz blagonaklon pogled propagira umjerenost, realističnost, i dijalog: “Studenti djeluju nerealistički. Oni bi trebali svoje zahtjeve ispravno i argumentirano uputiti na one instance koje su spremne i sposobne krojiti institucionalnu politiku, koje doista mogu preuzeti odgovornost za realističko mijenjanje društvene stvarnosti”.

Zahtjev studenata, međutim, nije niti sulud, niti utopistički, niti nerealističan. On čak nije niti nedorečen, nego je upravo takav kakav jest, minimalan i kategoričan, razumljiv na temelju vlastite konciznosti i kroz tu konciznost. O čemu se tu radi? Ni o čemu drugom nego o beskompromisnom traženju jednakosti. “Besplatno obrazovanje za sve” u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane “države blagostanja”). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja.

No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih “socijalnih” pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan “realistički” i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.

Ovaj mistični savez između ekonomije, parlamentarne reprezentacije, pravne države i znanstvene legitimacije upravo predstavlja samu strukturu vladajuće ideologije naše sadašnjosti: to je ono što uređuje poredak post-socijalističkog diskursa, ono što regulira govor javnosti, ono što omogućuje racionalnost političke klase, i što na kraju daje sâmu mjeru razumljivosti i prepoznatljivosti političkih iskaza. A upravo u tu logiku praznovjerja studentski zahtjev za besplatnim obrazovanjem upisuje duboki rascjep.

Zato treba posebno istaknuti: navodna “nerealnost” studentskog zahtjeva, njegovo argumentativno siromaštvo, ni na koji način ne izražavaju nedostatak političke mudrosti. Upravo suprotno, odbijanjem dijaloga, odbijanjem bilo kakvog kompromisa s administrativnom formulacijom sadržaja, studenti pokazuju iznimnu političku oštroumnost, disciplinu i ustrajnost, što su upravo odlike inventivnosti mišljenja u politici. Jer političko mišljenje, ako je doista mišljenje, a ne tek sud ili mnijenje, ne može biti drugo nego ono što upisuje prekid, ono što na vidjelo iznosi mogućnosti koje su heterogene dominantnom poretku stvari. A simptomatski je da ono što studenti danas iskazuju, misle i prakticiraju nije ništa drugo nego to što niti država niti alternativno civilno društvo u proteklih dvadeset godina nisu bili kadri staviti na jezik, a kamoli izgovoriti: nesvodivost principa jednakosti. Odnosno, činjenicu da jednakost nije i ne može biti stvar fiktivnog ekvilibrija “nevidljive ruke” kao ni formalnosti državne raspodjele i planiranja; činjenicu da jednakost nije stvar harmonizacije sukobljenih interesa ili mnijenja, kao ni stvar “društvenog dijaloga” ili konsenzusa koji djeluju na duge staze. Jednakost je, naprotiv, samo nešto što se beskompromisno deklarira i prakticira ovdje i sada, kao nužna maksima djelovanja u sukobu s datim oblicima nepravednosti, tlačenja i izrabljivanja u situaciji.

Egalitaristički zahtjev studenata, punktualan i lokalan, artikuliran oko razornoga cilja hrvatske vlasti da sustav obrazovanja učini manje pristupačnim, dakle više nejednakim i nepravednijim, sadrži, međutim, i nesvodivo univerzalno značenje. Ne samo zato što je artikuliran “za sve”, zato što traži besplatno obrazovanje za sve pojedince na svim stupnjevima obrazovnog procesa, već zato što je u krajnjoj liniji adresiran svima, zato što nam svima upućuje poziv da imamo jednak kapacitet kolektivnog mijenjanja situacije. I to je ono što ovaj zahtjev čini istinski avangardnim. Jer on nije ništa drugo do najava otvaranja novog prostora: prostora jednakosti, prostora prakse jednakosti koji razbija praznovjerje neizbježnosti kapitalističkih odnosa i njihove državne regulacije. Studentski zahtjev je, u svojoj biti, točka koja daje mjeru moći države i kapitala u određivanju naših društvenih odnosa, točka koja pokazuje da ta moć nije neizmjerna, već da se može odrediti, što znači i da joj se možemo i suprostaviti: kolektivnim prakticiranjem mišljenja, putem militantne i organizirane discipline, izvan oportunizma i cinizma službenih institucija politike. I upravo zato je rascjep koji studenti danas upisuju u logiku funkcioniranja aparata hrvatske države rascjep koji će nužno pokrenuti nove rascjepe, nove prijelome. Upravo zato je studentski zahtjev nova, ekperimentalna prethodnica političkog mišljenja i djelovanja protiv same logike post-socijalističkog bezumlja.

Ozren Pupovac




Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve