Ozren Pupovac: “Nečuveno”

Stigao nam je još jedan tekst! Ovoga se puta radi o kratkom osvrtu o buntu studenata koji je za nas napisao Ozren Pupovac.


Što znači zahtjev “besplatno obrazovanje za sve” pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom “društvene osjetljivosti” ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?

Pitanje značenja studentskoga zahtjeva, međutim, nije pitanje rezultata koje možemo unaprijed odrediti po nekoj teleologiji. Prije nego što se dohvatimo ovakve vrste “realizma” ili pak zasladimo naš cinični jezik, trebamo se jednostavno pitati o konkretnom mjestu i vremenu, o aktualnosti javljanja ovoga zahtjeva. Jer tu leži početni i pravi ključ za razumijevanje njegova značaja.

Moja je teza sljedeća: u općem kontekstu svog iskazivanja, dakle u političkom prostoru jedne specifične državne konstrukcije koja se u zadnjih dvadeset godina razvija na marginama kapitalističkog sustava, iako po sebi stoji u samom srcu njegovih nasilnih učinaka, zahtjev koji artikuliraju studenti avangardan je zahtjev. Avangardan u prvom redu stoga što je nečuven. A nečuven zato što se doista ne može čuti, zato što ne pristaje na uši, zato što odzvanja kao nešto iz mraka prošlosti, ili još gore kao nešto izvan svakoga vremena i svake pameti. Studentski zahtjev je nečuven jer je potpuno nepojmljiv iz sâme racionalnosti vladajućih klasa u takozvanom post-socijalizmu. Tako nas, kada studenti kažu “besplatan pristup obrazovanju”, kada razapinju slogane “znanje nije roba”, ne treba uopće čuditi da je prva reakcija, reakcija uvriježenog javnog mnijenja, odnosno reakcija naše novopečene buržoazije, upravo sljedeća: “Pa to je suludo. Ništa nije i ne može biti besplatno. Sve se plaća i zarađuje, kupuje i prodaje. Znanje je upravo roba kao i bilo koja druga, privatno vlasništvo koje pojedinac stječe profitom baš kao i nekretnine”. U isti mah progovara i država preko svojih aparata, kao i uvijek u pragmatičarskom duhu: “Studenti postupaju idealistički i utopistički. Trebaju uvijek postojati jasne procedure i kriteriji. A to znači postavljanje sustava vrednovanja u kojemu je osnovno mjerilo upravo izvrsnost, volja za uspjehom, poduzetnički duh pretvoren u želju za uzdizadnjem, što je u krajnoj liniji i zlatni padobran svih onih koji nisu već rođenjem obdareni privatnim dobrima i društvenim statusom”. Treći odgovor, odgovor etablirane “ljevice”, uz blagonaklon pogled propagira umjerenost, realističnost, i dijalog: “Studenti djeluju nerealistički. Oni bi trebali svoje zahtjeve ispravno i argumentirano uputiti na one instance koje su spremne i sposobne krojiti institucionalnu politiku, koje doista mogu preuzeti odgovornost za realističko mijenjanje društvene stvarnosti”.

Zahtjev studenata, međutim, nije niti sulud, niti utopistički, niti nerealističan. On čak nije niti nedorečen, nego je upravo takav kakav jest, minimalan i kategoričan, razumljiv na temelju vlastite konciznosti i kroz tu konciznost. O čemu se tu radi? Ni o čemu drugom nego o beskompromisnom traženju jednakosti. “Besplatno obrazovanje za sve” u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane “države blagostanja”). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja.

No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih “socijalnih” pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan “realistički” i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.

Ovaj mistični savez između ekonomije, parlamentarne reprezentacije, pravne države i znanstvene legitimacije upravo predstavlja samu strukturu vladajuće ideologije naše sadašnjosti: to je ono što uređuje poredak post-socijalističkog diskursa, ono što regulira govor javnosti, ono što omogućuje racionalnost političke klase, i što na kraju daje sâmu mjeru razumljivosti i prepoznatljivosti političkih iskaza. A upravo u tu logiku praznovjerja studentski zahtjev za besplatnim obrazovanjem upisuje duboki rascjep.

Zato treba posebno istaknuti: navodna “nerealnost” studentskog zahtjeva, njegovo argumentativno siromaštvo, ni na koji način ne izražavaju nedostatak političke mudrosti. Upravo suprotno, odbijanjem dijaloga, odbijanjem bilo kakvog kompromisa s administrativnom formulacijom sadržaja, studenti pokazuju iznimnu političku oštroumnost, disciplinu i ustrajnost, što su upravo odlike inventivnosti mišljenja u politici. Jer političko mišljenje, ako je doista mišljenje, a ne tek sud ili mnijenje, ne može biti drugo nego ono što upisuje prekid, ono što na vidjelo iznosi mogućnosti koje su heterogene dominantnom poretku stvari. A simptomatski je da ono što studenti danas iskazuju, misle i prakticiraju nije ništa drugo nego to što niti država niti alternativno civilno društvo u proteklih dvadeset godina nisu bili kadri staviti na jezik, a kamoli izgovoriti: nesvodivost principa jednakosti. Odnosno, činjenicu da jednakost nije i ne može biti stvar fiktivnog ekvilibrija “nevidljive ruke” kao ni formalnosti državne raspodjele i planiranja; činjenicu da jednakost nije stvar harmonizacije sukobljenih interesa ili mnijenja, kao ni stvar “društvenog dijaloga” ili konsenzusa koji djeluju na duge staze. Jednakost je, naprotiv, samo nešto što se beskompromisno deklarira i prakticira ovdje i sada, kao nužna maksima djelovanja u sukobu s datim oblicima nepravednosti, tlačenja i izrabljivanja u situaciji.

Egalitaristički zahtjev studenata, punktualan i lokalan, artikuliran oko razornoga cilja hrvatske vlasti da sustav obrazovanja učini manje pristupačnim, dakle više nejednakim i nepravednijim, sadrži, međutim, i nesvodivo univerzalno značenje. Ne samo zato što je artikuliran “za sve”, zato što traži besplatno obrazovanje za sve pojedince na svim stupnjevima obrazovnog procesa, već zato što je u krajnjoj liniji adresiran svima, zato što nam svima upućuje poziv da imamo jednak kapacitet kolektivnog mijenjanja situacije. I to je ono što ovaj zahtjev čini istinski avangardnim. Jer on nije ništa drugo do najava otvaranja novog prostora: prostora jednakosti, prostora prakse jednakosti koji razbija praznovjerje neizbježnosti kapitalističkih odnosa i njihove državne regulacije. Studentski zahtjev je, u svojoj biti, točka koja daje mjeru moći države i kapitala u određivanju naših društvenih odnosa, točka koja pokazuje da ta moć nije neizmjerna, već da se može odrediti, što znači i da joj se možemo i suprostaviti: kolektivnim prakticiranjem mišljenja, putem militantne i organizirane discipline, izvan oportunizma i cinizma službenih institucija politike. I upravo zato je rascjep koji studenti danas upisuju u logiku funkcioniranja aparata hrvatske države rascjep koji će nužno pokrenuti nove rascjepe, nove prijelome. Upravo zato je studentski zahtjev nova, ekperimentalna prethodnica političkog mišljenja i djelovanja protiv same logike post-socijalističkog bezumlja.

Ozren Pupovac




Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve