Ozren Pupovac: “Nečuveno”

Stigao nam je još jedan tekst! Ovoga se puta radi o kratkom osvrtu o buntu studenata koji je za nas napisao Ozren Pupovac.


Što znači zahtjev “besplatno obrazovanje za sve” pri kojemu već tri tjedna militantno ustraje bunt studenata? Kakav je njegov sadržaj? Kakva je njegova forma? Radi li se tu – a tako većina glasova političkog i intelektualnog establišmenta tvrdi – o impulzivnosti i tvrdoglavosti mladosti koja, iako postavlja dobra pitanja, još nije dovoljno zrela da bi se uhvatila u koštac s realnim mehanizmima njihovih rješavanja? Nedostaje li tom zahtjevu argumentacijskog duha, stvarne mogućnosti, volje i intelekta da pokrene neki društveni ili politički dijalog? Znači li to, nadalje, da je zahtjev naivno utopistički, zahtjev koji će vrlo brzo ispariti i iscrpiti se upravo zato što ne predviđa nikakve konkretne uvjete svoje realizacije, raspravu s relevatnim akterima i institucijama, planove svojega ozbiljenja, prijedlog jedne nove državne politike prema znanosti i obrazovanju, nove zakonske mehanizme, pravno i političko osiguravanje prostora civilnodruštvenog angažmana na distanci od države, itd.? Trebamo li, dakle, stati sa strane i u nedostatku svih ovih konkretnih odgovora koje nam studenti ne nude reći da ćemo po samoj logici stvari biti svjedoci nužne kooptacije studentskih zahtjeva od državnih tijela i političkih elita, što će reći, da ćemo nakon ovoga u najbolju ruku doživjeti da se država na vrhu studentskih strasti počne kititi parolom “društvene osjetljivosti” ili, u najgoru ruku, da ćemo vidjeti da se ti isti studenti, kao i njihova militantnost, kolektivno razvijena u borbi, sutra prelijevaju u kadrove parlamentarističkih stranaka i njihov birokratski um?

Pitanje značenja studentskoga zahtjeva, međutim, nije pitanje rezultata koje možemo unaprijed odrediti po nekoj teleologiji. Prije nego što se dohvatimo ovakve vrste “realizma” ili pak zasladimo naš cinični jezik, trebamo se jednostavno pitati o konkretnom mjestu i vremenu, o aktualnosti javljanja ovoga zahtjeva. Jer tu leži početni i pravi ključ za razumijevanje njegova značaja.

Moja je teza sljedeća: u općem kontekstu svog iskazivanja, dakle u političkom prostoru jedne specifične državne konstrukcije koja se u zadnjih dvadeset godina razvija na marginama kapitalističkog sustava, iako po sebi stoji u samom srcu njegovih nasilnih učinaka, zahtjev koji artikuliraju studenti avangardan je zahtjev. Avangardan u prvom redu stoga što je nečuven. A nečuven zato što se doista ne može čuti, zato što ne pristaje na uši, zato što odzvanja kao nešto iz mraka prošlosti, ili još gore kao nešto izvan svakoga vremena i svake pameti. Studentski zahtjev je nečuven jer je potpuno nepojmljiv iz sâme racionalnosti vladajućih klasa u takozvanom post-socijalizmu. Tako nas, kada studenti kažu “besplatan pristup obrazovanju”, kada razapinju slogane “znanje nije roba”, ne treba uopće čuditi da je prva reakcija, reakcija uvriježenog javnog mnijenja, odnosno reakcija naše novopečene buržoazije, upravo sljedeća: “Pa to je suludo. Ništa nije i ne može biti besplatno. Sve se plaća i zarađuje, kupuje i prodaje. Znanje je upravo roba kao i bilo koja druga, privatno vlasništvo koje pojedinac stječe profitom baš kao i nekretnine”. U isti mah progovara i država preko svojih aparata, kao i uvijek u pragmatičarskom duhu: “Studenti postupaju idealistički i utopistički. Trebaju uvijek postojati jasne procedure i kriteriji. A to znači postavljanje sustava vrednovanja u kojemu je osnovno mjerilo upravo izvrsnost, volja za uspjehom, poduzetnički duh pretvoren u želju za uzdizadnjem, što je u krajnoj liniji i zlatni padobran svih onih koji nisu već rođenjem obdareni privatnim dobrima i društvenim statusom”. Treći odgovor, odgovor etablirane “ljevice”, uz blagonaklon pogled propagira umjerenost, realističnost, i dijalog: “Studenti djeluju nerealistički. Oni bi trebali svoje zahtjeve ispravno i argumentirano uputiti na one instance koje su spremne i sposobne krojiti institucionalnu politiku, koje doista mogu preuzeti odgovornost za realističko mijenjanje društvene stvarnosti”.

Zahtjev studenata, međutim, nije niti sulud, niti utopistički, niti nerealističan. On čak nije niti nedorečen, nego je upravo takav kakav jest, minimalan i kategoričan, razumljiv na temelju vlastite konciznosti i kroz tu konciznost. O čemu se tu radi? Ni o čemu drugom nego o beskompromisnom traženju jednakosti. “Besplatno obrazovanje za sve” u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane “države blagostanja”). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja.

No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih “socijalnih” pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan “realistički” i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.

Ovaj mistični savez između ekonomije, parlamentarne reprezentacije, pravne države i znanstvene legitimacije upravo predstavlja samu strukturu vladajuće ideologije naše sadašnjosti: to je ono što uređuje poredak post-socijalističkog diskursa, ono što regulira govor javnosti, ono što omogućuje racionalnost političke klase, i što na kraju daje sâmu mjeru razumljivosti i prepoznatljivosti političkih iskaza. A upravo u tu logiku praznovjerja studentski zahtjev za besplatnim obrazovanjem upisuje duboki rascjep.

Zato treba posebno istaknuti: navodna “nerealnost” studentskog zahtjeva, njegovo argumentativno siromaštvo, ni na koji način ne izražavaju nedostatak političke mudrosti. Upravo suprotno, odbijanjem dijaloga, odbijanjem bilo kakvog kompromisa s administrativnom formulacijom sadržaja, studenti pokazuju iznimnu političku oštroumnost, disciplinu i ustrajnost, što su upravo odlike inventivnosti mišljenja u politici. Jer političko mišljenje, ako je doista mišljenje, a ne tek sud ili mnijenje, ne može biti drugo nego ono što upisuje prekid, ono što na vidjelo iznosi mogućnosti koje su heterogene dominantnom poretku stvari. A simptomatski je da ono što studenti danas iskazuju, misle i prakticiraju nije ništa drugo nego to što niti država niti alternativno civilno društvo u proteklih dvadeset godina nisu bili kadri staviti na jezik, a kamoli izgovoriti: nesvodivost principa jednakosti. Odnosno, činjenicu da jednakost nije i ne može biti stvar fiktivnog ekvilibrija “nevidljive ruke” kao ni formalnosti državne raspodjele i planiranja; činjenicu da jednakost nije stvar harmonizacije sukobljenih interesa ili mnijenja, kao ni stvar “društvenog dijaloga” ili konsenzusa koji djeluju na duge staze. Jednakost je, naprotiv, samo nešto što se beskompromisno deklarira i prakticira ovdje i sada, kao nužna maksima djelovanja u sukobu s datim oblicima nepravednosti, tlačenja i izrabljivanja u situaciji.

Egalitaristički zahtjev studenata, punktualan i lokalan, artikuliran oko razornoga cilja hrvatske vlasti da sustav obrazovanja učini manje pristupačnim, dakle više nejednakim i nepravednijim, sadrži, međutim, i nesvodivo univerzalno značenje. Ne samo zato što je artikuliran “za sve”, zato što traži besplatno obrazovanje za sve pojedince na svim stupnjevima obrazovnog procesa, već zato što je u krajnjoj liniji adresiran svima, zato što nam svima upućuje poziv da imamo jednak kapacitet kolektivnog mijenjanja situacije. I to je ono što ovaj zahtjev čini istinski avangardnim. Jer on nije ništa drugo do najava otvaranja novog prostora: prostora jednakosti, prostora prakse jednakosti koji razbija praznovjerje neizbježnosti kapitalističkih odnosa i njihove državne regulacije. Studentski zahtjev je, u svojoj biti, točka koja daje mjeru moći države i kapitala u određivanju naših društvenih odnosa, točka koja pokazuje da ta moć nije neizmjerna, već da se može odrediti, što znači i da joj se možemo i suprostaviti: kolektivnim prakticiranjem mišljenja, putem militantne i organizirane discipline, izvan oportunizma i cinizma službenih institucija politike. I upravo zato je rascjep koji studenti danas upisuju u logiku funkcioniranja aparata hrvatske države rascjep koji će nužno pokrenuti nove rascjepe, nove prijelome. Upravo zato je studentski zahtjev nova, ekperimentalna prethodnica političkog mišljenja i djelovanja protiv same logike post-socijalističkog bezumlja.

Ozren Pupovac




Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve