Andrea Milat: Visoko obrazovanje u EU
Ostvarenje ideala “znanje-imanje”: Znanje prestaje biti vrijednost stjecana radi općedruštvenog i kulturnog napretka i postaje instrumentom uslužnih djelatnosti. Nužna posljedica takvog smjera donošenja politikâ je i selekcija vrstâ znanja koja se želi posjedovati. Potrebe tržišta ne preklapaju se s civilizacijsko kulturnim potrebama društva.Usprkos brojnim tekstovima o reformi visokog školstva u Hrvatskoj rijetko koji bolonjskoj reformi pristupa iz šire socijalne perspektive, odnosno iz perspektive pojedinaca kojima pristup visokom obrazovanju nije jednostavan. Najčešće su to pojedinci koji ne dolaze iz velikih gradova, pojedinci iz brojnijih obitelji, ili pojedinci s prosječnim i/ili ispodprosječnim obiteljskim primanjima. Bolonjska reforma nije ni zamišljena kao socijalno osjetljiv projekt. Ona je prvenstveno stvorena i provodi se radi unifikacije europskog tržišta rada što znači jedinstven obrazovni sustav na europskoj razini, jedinstvene svjedodžbe i diplome pa tek onda jedinstveno tržište rada. Pri ujednačavanju svega nabrojenoga polazišna perspektiva je poboljšavanje sustava visokog obrazovanja kako bi funkcionirao što skladnije s tržištem rada. Jedan od osnovnih nusprodukata reforme su prvostupnici.
Prvostupnikom se postaje nakon završenog prvog visokoobrazovnog ciklusa koji traje 6 ili 8 semestara. Upravo u ovom dijelu skrivena je instrumentalizacija europske reforme visokog obrazovanja za svrhu komercijalizacije odnosno podređivanja znanja i obrazovanja tržištu rada. Ciklički sustav obrazovanja primjenjuje se od potpisivanja Sorbonske deklaracije 1998. godine. Prema njemu postoje tri visokoobrazovna stupnja: preddiplomski, diplomski i poslijediplomski studiji. Obrazovanje stečeno na pojedinom stupnju izražava se u svjedodžbama, diplomama i doktoratima. Svaka od tih isprava treba eksplicitno sadržavati stečene kompetencije, kvalifikacije, vještine i znanja; brzinu usvajanja istih i postotak usvojenosti (ocjene). Zanimljivo je pritom
Bolonjska reforma nije ni zamišljena kao socijalno osjetljiv projekt. Ona je prvenstveno stvorena i provodi se radi unifikacije europskog tržišta rada što znači jedinstven obrazovni sustav na europskoj razini, jedinstvene svjedodžbe i diplome pa tek onda jedinstveno tržište rada
da prvi odnosno prvostupnički ciklus završava samo stjecanjem kompetencijâ i vještinâ te je usmjeren na primjenu. Služi kao temelj za stjecanje diplome. Kompetencije su skup znanja, vještina i kompetencija u užem smislu, a vještine skup primjene znanja i upotrebe propisanih načina rada u izvršenju zadaća i rješavanju problema. Kvalifikacija je formalni naziv za skup kompetencija određenih razina koja se dokazuje javnom ispravom koju izdaje nadležna ustanova.
Sve ovo znači brisanje razlika između srednje, više i visoke stručne spreme. Uloga bolonjskog procesa u komercijalizaciji obrazovanja eksplicira nam se na europskoj razini. Ciklički sustav primjenjuje se u različitim europskim zemljama, a od 2005. i u Hrvatskoj, producirajući pritom potpuno sivu kategoriju visokoobrazovne i teško zapošljive radne snage, prvostupnika. S obzirom na definiciju prvostupništva kao prakse i primjene vještina određene s obzirom na razinu visokog obrazovanja, moglo bi se reći da je u Hrvatskoj to ono što je nekad bila viša stručna sprema koju se stjecalo po uspješnom izlasku s veleučilišta, no prvostupnici mogu biti i sveučilišni, pri čemu njihove kvalifikacije ostaju nedefinirane, a prvostupnici prepušteni vlastitom snalaženju i kretivnosti pri zapošljavanju. U tako brisanom prostoru izgledno je zapošljavanje prvostupnika na radna mjesta koja zahtijevaju visoku stručnu spremu s osnovicom plaće srednje stručne spreme.
Više nema podjele na srednju, višu i visoku stručnu spremu već se razina obrazovnih stupnjeva numerira brojkama 5,6,7,8. Pitanje koeficijenta prema kojima će pojedini stupanj biti plaćen problem je o kojem se još ne priča. Pretpostavka je da će biti potrebno mijenjati i zakone o radu, ukoliko se ne misli poslodavcima ostaviti na slobodnu volju plaćanje obavljenih poslova.
Da je prvostupništvo kontroverzna kategorija pokazuje i činjenica da je dosada jedino Irska donijela Nacionalni kvalifikacijski okvir kao i to da se usprkos tome nijedna zemlja nije osjetila pozvanom odgoditi uvođenje cikličkog visokoobrazovnog sustava do regulacije kvalifikacija.
Europski kvalifikacijski okvir trebao bi regulirati ponudu radnih mjesta s obzirom na stečenu obrazovnu kvalifikaciju. Hrvatski nacionalni kvalifikacijski okvir koji bi trebao biti dodirna kategorija, filter, koji omogućava prijelaz iz visokog obrazovanja k zapošljavanju usklađujući kvalifikacije stečene diplomama i tržište rada, odnosno čini kvalifikacije i kompetencije (diplome) prepoznatljive tržištu rada. Kako je zadani cilj stvaranje jedinstvenog europskog tržišta rada, stupanj obrazovanja postignut nakon svakog obrazovnog ciklusa treba odgovarati europskom tržištu rada odgovarajućom razinom kvalifikacije. Nacionalni kvalifikacijski okvir je određen europskim kvalifikacijskim okvirom čije donošenje također još uvijek nije gotov proces. Rok za oba je 2010. godina.
Bolonjska reforma je dio globalnog degradiranja procesa stjecanja znanja u visokoobrazovnom sustavu jer zadire u proces stjecanja znanja na način da čini znanje bitnim onoliko koliko je to tržišno isplativo. Znanje prestaje biti vrijednost stjecana radi
Kompetencije, vještine, kvalifikacije i znanje su operativni pojmovi oko kojih se grade tekstovi deklaracijâ koje potpisuju ministri zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije
općedruštvenog i kulturnog napretka i postaje instrumentom uslužnih djelatnosti. Nužna posljedica takvog smjera donošenja politikâ je i selekcija vrstâ znanja koja se želi posjedovati. Potrebe tržišta ne preklapaju se s civilizacijsko kulturnim potrebama društva. U tržišno isplative struke se više ulaže, humanistika na primjer nije jedna od takvih grana, stoga se proces komercijalizacije visokog obrazovanja na svjetskoj razini može iščitavati i u brojevima ukinutih i smanjenih humanističkih odsjekâ odnosno strukâ na pojedinim sveučilištima.
Isti negativni trendovi na razini donošenja politikâ u visokom obrazovanju događaju se u Hrvatskoj, Europi i svijetu, stoga se ne može reći da je problem komercijalizacije visokog obrazovanja sadržan u provedbi bolonjske reforme. Univerzalan je pomak fokusa od procesa stjecanja znanja, na rezultat obrazovanja. Pri tome prenošenje i stjecanje znanja više nisu prioriteti, znanje više nije centralni pojam prema kojemu se sustav oblikuje, već prioritetima postaju brzina stjecanja kompetencijâ i njihova iskoristivost na tržištu. Kompetencije, vještine, kvalifikacije i znanje su operativni pojmovi oko kojih se grade tekstovi deklaracijâ koje potpisuju ministri zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije. Na temelju tih deklaracijâ donose se zakonski i podzakonski akti čija primjena i provedba osigurava provedbu načela usuglašenih na europskoj razini. U praksi to zapravo znači opširno, no često i sakato prepisivanje i primjenjivanje zakona koje zatim treba godinama mijenjati i usklađivati sa specifičnim potrebama zemlje.
Među svim ostalim što komercijalizacija visokog obrazovanja znači za pojedine skupine već uključene u sustav visokog obrazovanja, ona za društvo znači nejednak pristup obrazovanju s obzirom na ekonomsku moć. U zadnjih pola stoljeća opći je svjetski trend povećanje broja studenata, no to u većini slučajeva ne znači izjednačavanje startnih pozicija, već još veću razliku po izlasku iz sustava. U većini zemalja situacija je takva da studenti slabije ekonomske moći s fakulteta izlaze s minusima i kreditima koje tek trebaju početi otplaćivati.
U reformama visokog obrazovanja socijalna dimenzija sve je nevidljivija, a socijalni principi postaju anakronizmi nekih ugaslih vremena.Andrea Milatobjavljeno na H-alteru 11. siječnja 2010.
