Crvena akcija: Tranzicija i fašizam: slučaj Mađarske

Politika većine tranzicijskih zemalja već se dvadesetak godina nemoćno koprca između liberalizma “ljevice” i nacionalizma “desnice”. Paradoksalno, nitko se nije pokazao kao veći izdajnik nacionalnih interesa i sluga stranog kapitala kao nacionalisti, a nitko se nije pokazao kao veći neprijatelj ljudskih socijalnih prava od liberala.


Jučerašnji prvi krug parlamentarnih izbora u Mađarskoj došao je pod posebnu pažnju “međunarodne javnosti” iz dva glavna razloga. Prvi je katastrofalni poraz dotad vladajuće Mađarske socijalističke stranke, a drugi je senzacionalni uspjeh ekstremno desnog Pokreta za bolju Mađarsku (Jobbik). Pažnja koju Jobbik privlači motivirana je prije svega uočljivom sličnošću te stranke sa fašističkim pokretima koji su se u Europi stvarali tridesetih godina, za vrijeme velike depresije, dakle u vrijeme jedne druge velike krize kapitalizma. Kao i fašisti iz tridesetih, i Jobbik za simptome krize kapitalizma optužuje nacionalne manjine i korumpiranu vlast koja ne zna upravljati “čvrstom rukom”.

Program te stranke uključuje i “reviziju” Trianonskog ugovora, ugovora iz 1920. kojim je stara Kraljevina Mađarska smanjena za dvije trećine za kaznu zbog sudjelovanja na krivoj strani u Prvom svjetskom ratu. Osim huškanja protiv manjina i iredentizma prema susjednim državama, Jobbik ima i treću karakteristiku fašističke organizacije: paravojnu organizaciju Mađarsku gardu. Ako ksenofobna demagogija i nije neka novost u političkim kampanjama u Europi, postojanje paravojne postrojbe svakako jest. Iako je teško razumljivo kako su najsiromašniji Romi i malobrojni Židovi odgovorni za pad socijalnih prava ili zbog čega je promjena granica iz 1920. ključna za blagostanje mađarske nacije, Jobbikova retorika očito ima uspjeha.

Uzrok Jobbikova velikog uspjeha treba tražiti u drugoj zanimljivosti ovih izbora: kolapsu Mađarske socijalističke stranke. Zapravo, od katastrofalnog poraza socijalista na izborima, veće je čudo to da se ta stranka uopće održala na vlasti, pošto je već godinama poznato kako uživa vrlo malu potporu. Presudni događaj u gubitku potpore toj stranci bili su veliki prosvjedi 2006. koji su izbili nakon što je u javnost izašla snimka na kojoj mađarski premijer priznaje kako je u kampanji lagao kako bi se održao na vlasti. Spoznaja da političari lažu teško da je mogla šokirati ikoga, pa uzrok pobune svakako nije incident sa snimkom, on je mogao biti samo povod, a uzrok je svakako veliko nezadovoljstvo socijalnim stanjem koje je moralo erumpirati prije ili kasnije. Tako je mađarska pobuna 2006. bila zapravo prva pobuna vezana uz krizu (koja tada još nije imala globalni karakter), dvije godine prije grčke prosinačke pobune nakon ubojstva dječaka od strane policije. Prosvjedi koji su trajali više od mjesec dana u rujnu i listopadu 2006. kulminirali su velikim neredima i sukobima s policijom na proslavi mađarske pobune iz 1956. Obljetnica je iskorištena od strane ekstremne desnice da bi se u antikomunističkoj retorici povukla paralela između bivšeg režima i socijalista. Mađarska socijalistička stranka nastala je kao pravni slijednik vladajuće partije iz “realsocijalističkog” razdoblja (slično kao hrvatski SDP) i bila je na vlasti kroz veći dio tranzicijskog razdoblja. Mađarska je od kasnih pedesetih (uz Jugoslaviju) prednjačila po uvođenju tržišnih mehanizama u službeno plansku socijalističku privredu, pa je tranzicija kasnih osamdesetih više bila nastavak tržišnih reformi nego neka stvarna promjena. Tako pripremljena, Mađarska je u tranzicijskom periodu bila često hvaljena kao uzor po uvođenju neoliberalnih reformi u čemu su socijalisti imali ključnu ulogu. 1995. socijalistička vlada je uvela paket mjera koji je između ostalog uključivao zamrzavanje plaća, ubrzavanje privatizacije, uvođenje obaveznih školarina, ukidanje zubarske zaštite, dječjih doplataka i porodiljinih naknada. Zanimljivo je da je autor te reforme Lajos Bokros danas član Odbora za proračun i Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku pri Europskom parlamentu. Ove klasične neoliberalne mjere pojačala je i produbila ponovno socijalistička vlada 2006. koja se morala suočiti s početkom stagniranja mađarskog gospodarstva i to sve neposredno prije pobune. Mađari su sigurno imali sasvim opravdanih razloga da se bune protiv socijalista, a taj razlog je bila njihova ne samo antisocijalistička, nego i antisocijalna politika.

Zapravo je veliki paradoks tranzicijskih zemalja da su upravo vlade “ljevice”, često nasljednici “komunista” iz realsocijalističkog razdoblja, bili glavni zagovornici antisocijalnih i neoliberalnih reformi. Set takvih reformi donijela je i SDP-ova vlada u Hrvatskoj neposredno nakon pobjede na izborima 2000. Logično je da tzv. gubitnici tranzicije, odnosno žrtve neoliberalnih reformi, alternativu liberalnom ekstremizmu “ljevice” traže u ekstremnoj desnici pri čemu se socijalna demagogija miješa s antikomunizmom. Problem je samo u tome što su političari kojima se oni protive sve samo ne komunisti, a njihova politika (bilo ona iz perioda tržišnog “realsocijalizma”, bilo ona iz perioda neoliberalne tranzicije) sve samo ne komunistička. Ono što je kolabiralo u Mađarskoj nije samo Mađarska socijalistička stranka, nego tranzicijski liberalni ekstremizam, ali koja je njegova alternativa? Jobbik nije pobijedio na izborima (pobijedila je Mađarska građanska zajednica – Fidesz), ali Jobbik se čvrsto pozicionirao kao realna alternativa sa dobrim šansama za napredovanje pošto je izvjesno da liberalni konzervativci i umjereni nacionalisti iz Fidesza neće riješiti mađarske tranzicijske probleme. Što u tom slučaju nudi Jobbik može se u velikoj mjeri iščitati iz sličnih nacionalističkih projekata u drugim tranzicijskim zemljama. Naime, politika većine tranzicijskih zemalja već se dvadesetak godina nemoćno koprca između liberalizma “ljevice” i nacionalizma “desnice”. Paradoksalno, nitko se nije pokazao kao veći izdajnik nacionalnih interesa i sluga stranog kapitala kao nacionalisti, a nitko se nije pokazao kao veći neprijatelj ljudskih socijalnih prava od liberala. Poljski nacionalisti (među koje je spadao i nedavno pokojni predsjednik Lech Kaczyński) bili su među glavnih podražavateljima američke intervencije u Iraku i Afganistanu, te zagovornici izgradnje američkih raketnih baza u Poljskoj kojoj se prema svim anketama protivila većina Poljaka. Istodobno, “lijeve” vlade su u pravilu na tranzicijske probleme odgovarale prebacivanjem tereta na leđa radnika intenzivnim rezanjima socijalnih prava (osim spomenutih primjera Hrvatske i Mađarske i u Bugarskoj 1996., Češkoj 1999., Poljskoj 2002. itd…). Sve te reforme vođene su u ime “bolnih rezova” koji su trebali donijeti dugoročno blagostanje koje nikad nije došlo, bar ne za većinu stanovništva.

Nacionalistički mit o vječnom blagostanju nakon konačnog nacionalnog oslobođenja i/ili ujedinjenja bolno je udario po glavi i nas u Hrvatskoj, a nacionalistički projekti pokazali su se kao sjajan paravan su besramnu krađu, bilo javne imovine, bilo socijalnih prava. S druge strane, projekti “euroatlanskih integracija” bili su i ostaju usko vezani uz “liberalizaciju” gospodarstva što je samo šifra za jeftinu prodaju javne imovine uglavnom zapadnoeuropskim tvrtkama uz smanjenje radničkih i socijalnih prava. Ta politika doista je uspjela uključiti ekonomiju tranzicijskih zemalja u svjetsku ekonomiju, ali na način da ju je podredila stranim ekonomijama i pretvorila u periferiju kapitalizmu ovisnu o centru, uspjela je izgraditi tržišno gospodarstvo, ali na način da je izvlastile građane tih zemalja otimajući javnu imovinu i znatno smanjivši socijalna prava. U svakom slučaju, rezultat kojem se malo tko u tranzicijskim zemljama nadao početkom devedesetih. Osim toga, ova kriza jasno pokazuje da ta politika nije donijela ni željenu stabilnost pošto su tranzicijske zemlje među najteže pogođenima recesijom (pogotovo baltičke zemlje, Ukrajina, Mađarska i Rumunjska). Najveći paradoks tranzicije je da ona ne vodi nikuda: ona ne stvara uspješnu ekonomiju i ne rješava osnovne probleme zaostale ekonomije, ona samo cementira perifernu poziciju tranzicijskih zemalja u svjetskom gospodarstvu.

Bez obzira na sukobe i smjene nacionalista i liberala na vlasti u tranzicijskim zemljama, ono što ni jedna ni druga strana nikada nisu ugrozile su interesi kapitala. U tom smislu treba promatrati i Jobbik i njegovu funkciju u održanju sustava. Ta stranka je u velikoj mjeri uspjela kooptirati masovni otpor neoliberalnim reformama i usmjeriti tu borbu protiv manjina i socijalista (koji to nisu). U svemu tome, ono što ostaje zaštićeno od narodnom bijesa je diktatura kapitala koja je jedini stvarni protivnik socijalnih prava većine. U toj situaciji ono što treba u svim tranzicijskim zemljama je pokret koji će biti alternativa politici i jednih i drugih, a ta alternativa može biti samo borba protiv diktature kapitala i njezinih vjernih sluga, liberala i fašista podjednako.


Objavljeno na stranici Crvene akcije 12. travnja 2010.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve