Sindikalni igrokazi protiv izmjena Zakona o radu

Donosimo tekst objavljen na službenoj stranici Crvene akcije kojim se dovode u pitanje iskrene namjere naše sindikalne vrhuške u borbi za radnička prava. Je li aktualni zahtjev za referendumom o izmjenama Zakona o radu samo puki performativ udruženih sindikalnih čelnika već unaprijed osuđen na neuspjeh? Zašto sindikati umjesto “mobilizacije” 450 tisuća potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma ne mobiliziraju radnike i građane za izlazak na ulice? Krajnje je vrijeme!


Prošlog je tjedna Vlada u hitnu saborsku proceduru uputila prijedlog izmjena Zakona o radu kojim se produžetak kolektivnog ugovora nakon njegova isteka ograničava na šest mjeseci. Tako više ne bi bilo automatskog produženja kolektivnog ugovora već bi otkazni rok, ukoliko se drugačije ne ugovori, trajao mjesec dana. Izmjenama članka 262. i 263. ZOR-a omogućilo bi se otkazivanje svih kolektivnih ugovora bez obzira da li su sklopljeni na određeno ili na neodređeno vrijeme. Mijenjao bi se i stavak 3. članka 79. čime se olakšava otkaz radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad ukoliko nema radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika.
To bi već bila druga izmjena ZOR-a u posljednjih šest mjeseci. Podsjetimo, novi Zakon o radu je prošao krajem prošle godine nakon igrokaza sindikata koji su organizirali prosvjed unaprijed osuđen na propast. Tako je bez ozbiljnijeg otpora prošao zakon kojim su se drastično smanjila prava radnika u korist kapitalista. Svi su se ti napadi na radnike, kao krizni porez, šestpostotno skidanje plaća zaposlenima u državnim službama i slična oduzimanja prava, događala pod izgovorom krize. Novo oduzimanje ranije izborenih prava se događa pod istim izgovorom. Vlada želi prikazati kako se izmjene donose zbog recesije, ali da to nije ništa čudno jer se slična rješenja provode u Europi. To su čiste besmislice koje jedva prikrivaju otvoreno ulizivanje Vlade kapitalistima. Naime, Međunarodna organizacija rada donijela je Deklaraciju o temeljnim načelima i pravilima pri radu prema kojoj sve države, bile one članice ili ne, moraju priznati ovu deklaraciju, a koju Vlada, ograničavanjem slobode ugovaranja, svjesno krši. Izmjenama ZOR-a postoji velika mogućnost da radnici izgube ugovorenu, višu razinu prava, odnosno sva prava iz radnog odnosa koja nisu uređena zakonom. Tako radnici mogu izgubiti prava poput uvećane plaće za noćni i prekovremeni rad, rad nedjeljom i državnim blagdanom, povećanje plaće za 0,5% po godini staža, naknadu putnih troškova, jubilarne nagrade, povećani broj dana godišnjeg odmora ovisno o godinama radnoga staža, regres za godišnji odmor, božićnicu, darove za djecu, naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, topli obrok, uskrsnicu, regres, terenski dodatak, dnevnice, naknade za odvojeni život, razne jednokratne pomoći (primjerice zbog dugog bolovanja), veće otpremnine, dužih otkaznih rokova, veće razine zaštite zdravlja i sigurnosti na radu i druga. Rezultat toga će biti smanjenje broja kolektivnih ugovora uz povećanje broja pravilnika o radu, koje jednostrano donose kapitalisti po principu “uzmi ili ostavi” čime su radnici prepušteni na milost i nemilost gazdi. Time se nakon protunarodnog Programa gospodarskog oporavka donose nove, još žešće mjere protiv radnika koje će obuhvatiti svih milijun i pol zaposlenih u zemlji. Kako ove mjere direktno idu protiv radnika, a vladajući ni na koji način nisu mogli umiriti svoje dojučerašnje saveznike sindikate, započeo je blagi otpor protiv izmjena ZOR-a. Sindikati su se odlučili za referendum. Tako će od 9. do 23. lipnja trebati sakupiti 450.000 potpisa, koliko zakon nalaže, za raspisivanje referenduma o tome da li su građani za “zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima”. Crvena akcija smatra da je odabrana pogrešna metoda sindikata protiv izmjena ZOR-a koja samo ide na ruku Vlade i kapitalista. Sindikati, koji imaju oko 400.000 članova, trebali su pozvati svoje članstvo na generalni štrajk, kojemu bi se priključili i ostali radnici u Hrvatskoj, sve do ispunjenja jednog jedinog zahtjeva – odustajanja Vlade od izmjena Zakona o radu. No, sindikati su se odlučili za avanturu bez sigurnog ishoda. Zašto je to avantura, a ne organizirana akcija, pokazuju nam sindikati iz dana u dan. Referendumsko pitanje postavljeno je tako da Vlada, čak i da referendum uspije, može pronaći rješenje koje joj odgovara, a referendum ne škodi. U tu svrhu već su se aktivirali i koalicijski partneri. Osim toga, referendum je najavljen tek prije nekoliko dana što nije dovoljno za detaljnu pripremu da bi se ispunili svi zakonski uvjeti. Kako se potpisi se mogu skupljati jedino na za to predviđenim mjestima, dobivanje dozvola može potrajati onoliko koliko vladajući žele. Upravo ograničeni broj mjesta za skupljanje potpisa, uz lošu medijsku kampanju zbog koje većina građana Hrvatske niti ne zna za ovu inicijativu, dovodi do toga da ogroman broj ljudi, bilo zbog neznanja o kampanji, ili nedostupnosti štandova, neće moći potpisati peticiju. Za potpisivanje peticije potreban je velik broj volontera pa su sindikati, svjesni svojih slabosti i fijaska nakon tragikomičnog sindikalnog Prvog maja, tražili podršku svih, pa čak i raznih “celebrityja”. Većina podrške je samo verbalna, a ne materijalna i ljudska. Tako referendum podržavaju razne udruge, stranke, crkve i pojedinci. Oporba licemjerno podržava referendum za koji su još nedavno rekli kako je neprovediv i kako je on čista floskula čime, dokazani protivnici radničke klase, samo žele dobiti političke bodove bez da išta daju zauzvrat. Tako su i neke sindikalne središnjice, do jučer sumnjale u uspjeh. Čak i da sindikati uspiju sakupiti potreban broj potpisa, referendum mora biti odobren od strane Sabora. Ako Vlada odustane u bilo kojem trenutku od prijedloga ili ga promijeni tada raspisivanje referenduma nema smisla, ako se ocijeni da je pitanje postavljeno pogrešno tada se zahtjev za referendumom odbacuje, a ako sve prođe u najboljem redu, referendum će se održati. Da bi uspio, na njega treba izaći polovica glasača, što je jedva ostvareno tek u drugom krugu posljednjih

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve