Izjava za medije – 10. lipnja 2010.

Nakon što su studenti upali na sjednicu Senata Sveučilišta, rektor je nonšalantno odmahnuo rukom, jer studenti, naime, nisu niti provjerili što je na dnevnom redu. No zaključio je da “u programu studenata Filozofskog koji traže u potpunosti besplatno studiranje ima ‘puno elemenata koji su dobro koncipirani i koji bi Sveučilištu mogli pomoći'”, a da bi zatim okrenuo ploču i studente optužio za nasilnu i “neakademsku” akciju.

Studentska akcija prekida sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu svojom je „apsurdnošću“ i „deplasiranošću“, kako su je okarakterizirali javni mediji i autonomni rektor, ukazala na jedinu preostalu mogućnost očitovanja instanci na Sveučilištu, a to je zaobilazak merituma stvari ili pak iznalazak izlaska birokratskim putovima, pozivanjem na dnevni red sjednice na kojoj se, prema riječima rektora, nije trebalo raspravljati o modelu naplaćivanja studija. Međutim, politika skrivanja iza birokratskih zastora ovaj put je spriječena blokadom same sjednice, ali i razotkrivena dokumentom koji potvrđuje da se 8. lipnja na sjednici senata doista trebalo raspravljati o modelu zasnovanom na već dobro poznatom prijedlogu Rektorskog zbora – samo se „izvrsnim“ i „revnim“ i samo u toj kombinaciji omogućuje studiranje bez financijske participacije. Naime, pod petom točkom dnevnog reda sjednice trebala se vodit rasprava o Ugovoru o financiranju troškova studija u akademskoj godini 2010./2011. U materijalu sjednice Senata koji smo dobili od neimenovanog člana istog tijela stoji:

  • Uvjet za ostvarenje prava na svaku pojedinačnu godinu studija bez plaćanja participacije jest zadovoljenje studijskih obaveza propisanih od strane Sveučilišta iskazanih u ECTS bodovima
  • Studenti/studentice koji nisu zadovoljili propisane uvjete iz prethodne točke, iskazane ECTS bodovima koje određuje sveučilište, odnosno njegova sastavnica, za upis u višu godinu studija dužni su platiti participaciju utvrđenu općim aktom Sveučilišta
  • Sveučilište se obvezuje da će sa studentima sklopiti ugovor o studiranju

Senat je doista trebao raspravljati o modelu i potom usvojiti ugovor s Ministarstvom obrazovanja znanosti i športa kojim bi se odredio model sudjelovanja studenata u financijskoj participaciji tijekom svog studija, iako to rektor Bjeliš niječe, birokratski nas optužujući da nismo pogledali dnevni red. Konačnu potvrdu smjera u kojem se kreće model koji će biti predložen Senatu Sveučilišta u Zagrebu dobili smo i od samog rektora tijekom akcije blokade sjednice. Na studentsko pitanje o plaćanju studija na višim godinama rektor Bjeliš je izjavio: »Na višim godinama će biti plaćanja ovisno o tome kakva je prolaznost.« Doista, kako i sam rektor voli ustvrditi, Sveučilište u Zagrebu nastavlja s tradicijom – tradicijom ne samo financijskih penalizacija, nego i tradicijom uspostavljanja okvira za tržišnu utakmicu i među samim studentima stvaranjem prisline kompetitivnosti.

Spomenutim nastupom i izjavama o potrebi za omogućivanjem studentskog zaduživanja kod komercijalinih banaka ne daje se samo pogrešan odgovor na naše zahtjeve – nego se napokon jasno nudi odgovor koji vodi daljnjoj i potpunoj komercijalizaciji visokog školstva koja stupa na snagu novim zakonskim regulativama u području visokog obrazovanja. Cijeli koncept: od modela Rektorskog zbora preko Vladina programa gospodarskog oporavka do novih zakona u području visokog školstva imaju samo jedan cilj: skidanje fiskalne odgovornosti države pri financiranju visokog školstva i javnog sektora uopće. Ono što je apsurdno i ono o čemu nije deplasirano govoriti jest da država ovaj put ima saveznika u provođenju takvih mjera, a to su ni manje ni više nego čelnici naših visokoškolskih institucija. Jasno je da pozivi na solidarnost i zauzimanje zajedničkog zahtjeva prema Ministarstvu koje šaljemo samim provođenjem direktne demokracije koja omogućuje sudjelovanje svih u raspravi stvarajući jedini mogući politički okvir za dijalog, nisu naišli na odgovor od instanci na Sveučilištu koje vole ponavljati floskule o komunikacijskoj blokadi s naše strane. Ne čekajući njihov dolazak bili smo prisiljeni posjetiti jedino mjesto pod autonomijom sveučilišta na kojem možemo dobiti odgovor. Nakon dobivenog odgovora želimo poručiti javnosti i odgovornima da mi kao i rektor nastavljamo s tradicijom – tradicijom borbe protiv daljnje komercijalizacije visokog školstva!

Na kakav politički dijalog misli rektor dâ se saznati iz njegove retorike, kao i izjavâ članova senata prema studentskom tobože nasilnom prekidu sjednice kao jedinom mogućem odgovoru na sistemsko nasilje koje se vrši partnerstvom sveučilišnih čelništva i političke vlasti u svrhu onemogućavanja pristupa obrazovanju najnižim socijalnim slojevima. Pozivanje na (ne)kompetentnost i (ne)obaviještenost studenata koji su ušli u dvoranu Senata doista se čini kao očajnički potez ad hominem prema onima koji bi trebali činiti sastavni dio sveučilišne zajednice, a što im se u ovakvom uređenom predstavničkom sistemu ne dopušta.

Želimo istaknuti da nastavak takvog odnosa, te konstantnog javnog ignoriranja naše prisutnosti, naših zahtjeva i naše političke borbe (koja traje već dvije godine) ne znači ni naše povlačenje. Naš zahtjev je ostao isti: potpuno javno financirano obrazovanje na svim razinama. A na pokušaje rektora Bjeliša, ali i partnerâ mu u Vladi i Ministarstvu da taj dvogodišnji pritisak što prosvjedima, što blokadama fakulteta svede na hir studenata Filozofskog fakulteta izazvan modelom svog studiranja, odgovorili smo već puno puta: naša borba nije partikularna – borimo se za pravo svakog građanina ove države da ima pristup obrazovanju na svim razinama bez obzira na svoj imovinski status. Miran i nenasilan ulazak na sjednicu Senata Sveučilišta kao zadnja u nizu akcija imao je za cilj upozoriti članove Senata na njihovu ulogu pri osiguravanju zakonskog terena za stvaranje još većih socijalnih razlika.

Borba za javno visoko školstvo očišćeno od svakog vida komercijalizacije: linearnih ili nelinearnih modela participacija, kreditiranja kod komercijalnih banaka ili privatizacija do jučer javnih visokoškolskih ustanova – to je naše obećanje ovom društvu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve