Proglas

Proglas Zagreb Pridea 2010.

Borba za jednakost i ravnopravnost LGBTIQ populacije jedna je od linija borbe za socijalno pravedno društvo koje neće samo tolerirati nego i aktivno proizvoditi i prakticirati različitost. 19. lipnja ove godine javni prostor glavnog grada postat će mjesto političke artikulacije borbe za rodnu ravnopravnost i mnoštvenost, ali i zasad jedini prostor javne prakse tjelesne slobode i (bez)brojnih rodnih (samo)određenja. Prenosimo vam proglas kao i višednevni program Zagreb Pridea 2010. Vidimo se na Prideu!

PROGLAS

Sloboda seksualnog izražavanja i različitost seksualnih praksi

Sloboda rodnog izražavanja, različitost tjelesnih i seksualnih izričaja i praksi, mnogostrukost osobnih i kolektivnih identiteta kroz samodefiniciju trebaju postati i postat će dio hrvatske stvarnosti. Boriti se za rodnu slobodu – pravo svake osobe da izražava svoj rod i svoje tijelo na način koji izabere, kroz ženskost, androginost, muškost, hibridnost, nedorečenost i rodnu kontradiktornost – znači boriti se za slobodu kao vrhunsku vrijednost koja pripada svakom čovjeku. Zagreb Pride se aktivno i svakodnevno suprotstavlja svakom ograničavanju i sputavanju naših tijela i bezbrojnosti naših rodova. U Hrvatskoj do sada jedino u Povorci ponosa LGBTIQ osoba svi ljudi mogu biti rodno slobodni i oslobođeni. Mi u Zagreb Prideu smatramo da svaka pojedinka i svaki pojedinac imaju pravo definirati svoje osobne identitete, javno ih izražavati i očekivati od društva da ih poštuje i prihvaća.

Ljudska bića svojim su tijelima sposobna činiti i stvarati puno više od onoga što represivne norme tjelesnosti i izražavanja sebe kroz tijelo svakodnevno dopuštaju. To znači da neke i neki među nama nisu isključivo usredotočeni na izbor svog partnera samo na osnovi dva roda, već svoja tijela i svoju spolnost shvaćaju i žive šire, onkraj uvriježenih, opresivnih koncepata kao što su homoseksualnost ili heteroseksualnost, kategorija koje ljudsko iskustvo tijela i spolnosti svode samo na odabir spola ljubavnog ili seksualnog partnera ili partnerice.

Spolni i rodni stereotipi moćna su sredstava kontrole naše slobode i stalno nas guraju u skučene kategorije kao što su muško/žensko, gej/strejt, samac/ u paru, vjenčan/nevjenčan, normalan/nenormalan, običan/čudan. Stoga, mi, LGBTIQ (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer) osobe nastojimo svojim životnim praksama i aktivističkim intervencijama probijati i razbijati opresivne granice rodnih i spolnih uloga, gradeći na taj način društvo bez tih ograničavajućih i sputavajućih kategorija.

Kada dvoje ljudi izrazi sebe i svoju spolnost poljupcem u kafiću ili nekom klubu ako odgovaraju ustaljenim obrascima dopuštenog heteroseksualnog ponašanja bivaju prihvaćeni, podržani ili neprimijećeni. Kada to učinimo mi, LGBTIQ osobe te pojedinci i pojedinke koje svojim izgledom ili tijelom odudaraju od stereotipa, bivamo izbačeni, nasilno prekinuti, prekoreni, a nerijetko i pretučeni. Zagreb Pride želi da svaki uzajamno željeni i žuđeni poljubac, zagrljaj i dodir uvijek i svugdje budu izraz slobode i ljubavi.

Muško-muški zagrljaj i poljubac dopušteni su na travnjaku nogometnog igrališta i na tribinama, prilikom proslave pobjede. Kada privrženost iskažu dva gej muškarca, svoj život izlažu pogibelji. Kada se na plaži skupina mladića i djevojaka sunčaju, igraju picigin, mažu jedni drugima zaštitnu kremu nitko u tome ne vidi ništa posebno, doli mladenačke igre i zavođenja. Kada grupa žena na kupalištu slobodno izražava svoje lezbijstvo, izložena je seksističkim i muško-šovinističkim nasrtajima i riziku seksualnog napastovanja, a katkad i silovanja. Kada transrodna ili transeksualna osoba policajcu ili nekoj službenoj osobi na šalteru mora pokazati svoju osobnu iskaznicu na kojoj su prisiljene imati svoj državnim propisima jedini dopušteni urođeni identitet, najčešća reakcija je podsmijeh, omalovažavanje, a nerijetko i gađenje. Te osobe društvo prisiljava i gura na svoje rubove.

Zagreb Pride štiti i uvijek će štititi svaki poljubac.

Sloboda izražavanja različitosti tjelesnih izraza i pluralnosti seksualnih praksi ni na koji način ne ugrožavaju nikoga, no samim svojim postojanjem izloženi/e/a smo diskriminaciji i nasilju. Imamo isključivo pravo donositi odluke o našim tijelima i nikakva ideološka, politička, zakonska, medicinska ili religijska norma ne smije kršiti integritet naših tijela protiv naše volje i kočiti što i kako želimo raditi s našim tijelima.

Zagreb Pride će ovogodišnju, devetu po redu Povorku ponosa LGBTIQ osoba učiniti danom proslave i afirmacije slobode u svim njenim oblicima.

Proslavimo 19. lipnja slobodu rodnog i seksualnog izražavanja. Proslavimo zajedno bezbrojnost svih rodova, mnogostrukost i bogatstvo svih tjelesnih izričaja. Proslavimo slobodu seksualnih praksi svih ljudi.

3. lipnja 2010.
Tagovi:
, ,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu svjesnog njegova prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka