Profil International, sinonim za mobing

Nedavno je javnost šokirana izvještajima o tome kako su u izdavačkoj tvrtki Profil radnici prisilno podvrgnuti poligrafskom testiranju kako bi se utvrdili mogući kradljivci robe. Ipak, ta šokantna priča samo je vrh sante leda, a ispod površine skriva se pravi radnički horor. Bivši i sadašnji radnici Profila za odnos uprave prema radnicima, tzv. politiku “ljudskih resursa”, imaju samo jednu riječ – mobing. U zadnjih godinu dana preko sto ljudi je napustilo firmu, većina je otpuštena, dok su drugi natjerani da odu. Priče koje smo čuli od radnika dokazuju kako primjeri nasilja i zlostavljanja nisu tek ekscesi, nego dio sustavne politike zastrašivanja i terora.

U metode uprave spadaju stalna prozivanja i opomene pred otkaz za najmanji propust prilikom čega se nastoji što više poniziti čovjeka (npr. tjerajući ga da na list papira na piše u čemu je “pogriješio”), periodično smanjivanje plaća i još češće prijetnje istim, stvaranje sistema “miljenika” među radnicima kako bi se uništila svaka solidarnost, zapošljavanje “probnih radnika” koji rade besplatno, a situacija je nedavno eskalirala i fizičkim napadom šefa skladišta Davora Škrinjara na studenta koji je tamo honorarno radio. Nakon incidenta, kao kompenzaciju za to što ga na poslu napadaju student je dobio – otkaz. Davanje otkaza trudnicama također je postalo pravilo, kao i neplaćanje prekovremenih, ali taj dio priče, koliko god užasava, ionako postaje više pravilo nego iznimka u privatnom sektoru. Profil nije uvijek bio pakao, a stariji radnici pamte i bolja vremena. Nekada je, kažu radnici, u firmi vladala kolegijalna i opuštena atmosfera. Sve se promijenilo dolaskom nove garniture menadžera od kojih su mnogi zanat vježbali u Atlantic grupi Emila Tedeschija. S njima se Profil počeo udaljavati od ozbiljne izdavačke kuće, pošto je sve ovisnija o literaturi kao što su knjige za “samopomoć”, autobiografije poznatih i slično, a otvaranjem Profil Megastorea knjižara se pretvorila u šoping-centar. No, ono što je puno važnije od toga je uvođenje politike strahovlade u odnosima s radnicima. Kao glavni nosioci ovog programa spominju se direktor izdavaštva Krunoslav Krunić i financijski direktor Hrvoje Matezović. Matezović je ranije radio u Tisku i Privrednoj banci, a ima i dobre veze u vladi, u čijim je projektima i agencijama u više navrata surađivao. Uz njegov odlazak iz PBZ-a vezane su priče o optužbama za mobing, ali je cijeli slučaj po svemu sudeći zataškan kada je napuštao tu firmu. Ova grupa menadžera svoje postupke pravda povećavanjem profita kuće, ali upitno je koliko su njihovi programi korisni tvrtki. Sustavno tjeranje iskusnih radnika i njihovo mijenjanje mlađima ili studentima koji su spremni raditi po nepovoljnijim uvjetima i za manju plaću na prvi pogled snižava troškove, ali stalno mijenjanje radnika stvara velike probleme u poslovanju. Odgovor uprave na te probleme je veći pritisak na radnike: kašnjenje u poslu koje je rezultat neiskustva ili preopterećenja uprava iskorištava da bi odgovornost za sve probleme prebacila na radnike i to kasnije koristila u zastrašivanju i ucjenjivanju radnika. Sigurno je, međutim, da ipak postoji netko tko se okoristio ovim metodama rada, a to su upravo menadžeri koji svakom degradacijom firme i radnika postaju sve bogatiji, jer su im primanja vezana uz dobit, pa se njihove plaće penju i do četrdesetak tisuća kuna, procjenjuju radnici. U kući, koja za sebe kaže da su joj ljudi “glavna snaga“, ništa ne može biti dalje od istine, ali radnici su sada spremni da krenu u spašavanje tvrtke u kojoj rade. O tim aktivnostima izvještavat ćemo i dalje.