Mačak u paketu
Prigovori koji su ovih dana stizali paketu zakona o znanosti i visokom obrazovanju uglavnom su bili parcijalni i površni. Najbolje rješenje za znanost i visoko obrazovanje bilo bi da se zaštite kao opće i nacionalno dobro, da se znatno povećaju ulaganja u ovaj resor i da se provede u potpunosti javno financirano visoko obrazovanje. Tekst prenosimo s h-altera.Ovih je dana završio prvi dio javne rasprave o paketu zakona koji se tiču znanosti i visokog obrazovanja. U svom F.A.Q.- you Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta obavještava nas da je prema Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću minimalni rok za javnu raspravu dva tjedna, te da su predviđena tri tjedna dakle čak i više nego što je minimalno potrebno, što znači da je ponuđeno vrijeme dovoljno za javno raspravljanje o nedoumicama oko prijedloga zakona. Čest je prigovor u zadnja tri tjedna bila činjenica da Ministarstvo nije ponudilo nikakvo obrazloženje, kakvo se inače donosi uz prijedloge zakona, o razlozima njihova donošenja, kao ni o njihovu društvenom kontekstu. MZOŠ to objašnjava govoreći da ćemo obrazloženje dobiti kad “prijedlog postane nacrt koji će biti upućen u saborsku proceduru” jer tako nalaže procedura Poslovnika Vlade RH, no također nam se daje do znanja da nisu htjeli zbuniti javnost dodatnim objašnjenjima zakona:
“Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je objavilo nacrte triju zakona iz sustava znanosti i visokog obrazovanja u predloženoj formi kako bi zainteresiranoj javnosti omogućilo objektivan i nepristran uvid u nacrt zakonskog teksta. […] Također treba istaknuti kako je želja predlagatelja bila vidjeti koliko su predložene zakonske odredbe razumljive i bez obrazloženja kako bi spriječili pogrešna tumačenja u budućnosti.”
Takva logika dovela je do mnoštva različitih nejasnoća. Zainteresirana, odnosno zakonima pogođena, a u njih loše upućena akademska zajednica reagirala je kako se moglo i očekivati – nekoncizno, s puno promašenih primjedbi i nadasve kontradiktorno (o tome niže). No, usprkos različitim stajalištima, zainteresirana javnost jedinstveno je, u potpunosti, a ponegdje čak i s indignacijom, odbacila sva tri prijedloga zakona.
Ministarstvo nas također uvjerava u punu demokratičnost donošenja ovih prijedloga, te kaže kako su „zainteresirani najizravniji dionici” (u kuloarima je to izraz za korupciju, op.a.) i prije objavljivanja zakona na svojim stranicama imali uvide u njih, da se s čelnicima institucija cijelo vrijeme provode konzultacije, da je izrada prijedloga bila transparentna i da je prvi nacrt zakona „dan na uvid” u travnju 2009. No ono što Ministarstvo smatra demokratičnošću i transparentnošću u stvarnosti je izgledalo kao toleriranje curenja državne tajne. Istina je da je zakon dan na uvid javnosti prije nego je to napravilo Ministarstvo, i to dvaput – oba puta na portalu SlobodniFilozofski, www.slobodnifilozofski.com jednom na jesen 2009. pred drugu blokadu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a drugi put nekoliko dana prije nego je MZOŠ objavio zakone na službenim stranicama. Kad MZOŠ tvrdi da je zakon „dan na uvid” u travnju 2009. to se zapravo odnosi na osnivanje Povjerenstva za donošenje novog sustava školarina koje jest bilo koliko-toliko transparentno osnovano, no sastalo se samo tri puta. Treći put se raspalo izlaskom članova Sveučilišta u Zagrebu iz Povjerenstva te je osnovano novo povjerenstvo za izradu nacrta zakona (koji su već postojali) u koje nijedna institucija nije imenovala članove. Poučeni prvim curenjem Zakona o sveučilištima, sljedeći nacrti zakona donosili su se obilježeni vodenim žigom s imenom i prezimenom svake osobe koja je zakon dobila. Čelnici raznih institucija zakone su počeli dobivati dva tjedna prije druge objave, no kako su bili zaštićeni vodenim žigovima, pazilo se kome se zakoni daju u ruke. Puni sastav radne skupine za izradu nacrta zakona javnosti je postao poznat tek u MZOŠ-evim čestim pitanjima.
Bez senzacionalističke namjere i bez obzira na to što se krajnje autoritarna, no ipak europska, praksa donošenja zakona ponovila po tko zna koji put, uvijek je iznova skandalozno suženo shvaćanje demokracije i eksplicitna bahatost vladajućih elita. No ipak, bila bi greška nedemokratične postupke Ministarstva znanosti obrazovanja i športa smatrati hrvatskom inovacijom ili prišivati im bilo kakve etikete balkanizma ako znamo da dvije trećine zakona Europske unije ne donosi parlament u Bruxellesu već Europska komisija. Također bi bilo naivno očekivanje da bi sadržaj zakona bio imalo drugačiji da je na vlasti bilo koja druga stranka. Sve je u Hrvatskoj podređeno ulasku u Europsku uniju i svi se zakoni donose u skladu s pravnom stečevinom EU. U carstvu neoliberalizma, u kojem se režu posljednji ostaci javnih davanja, a dokreditiraju banke i subvencioniraju korporacije, pod pritiskom pravilnika i direktiva, izboriti se za zakone koji nemaju za cilj komercijalizaciju, liberalizaciju i deregulaciju izvedivo je samo uz žestoku potporu javnosti. Stoga se zakoni donose po hitnoj proceduri, dijele se s vodenim žigovima i slično, a razlozi ulaska u izmjene zakonskih regulativa je, naravno, Europska unija:
„Treba naglasiti da je, u svjetlu skorog ulaska RH u EU, u cilju ravnopravnog sudjelovanja građana RH u ERA i EHEA, potrebno u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti nacionalni institucionalni okvir s EU okvirom u ovim područjima. U nedavno usvojenoj strategiji Europske unije, Europe 2020, koja se poglavito bavi sveobuhvatnom strategijom izlaska iz gospodarske krize, posebna je uloga dana istraživanju i inovacijama te modernizaciji visokog obrazovanja na organizacijskoj i upravljačkoj razini. Pri izradi nacrta gornjih zakona, uzimajući u obzir nacionalne specifičnosti, posebna je pažnju posvećena upravo ovim elementima.”
Ministarstvo nadalje kaže da se postojeća regulativa pokazala neučinkovitom:
„Kroz primjenu postojećih zakona tijekom proteklih godina, postojeća normativna rješenja u području znanosti i visokog obrazovanja […] pokazala su se u mnogočemu neodgovarajućima, teško provedivima i dugoročno teško održivima. Razina stupnja provedbe tzv. ‘Bolonje’, financijska učinkovitost i transparentnost sustava, nedovoljna povezanost javno financiranog visokog obrazovanja i znanstvenih istraživanja s potrebama hrvatskog gospodarstva, loša međunarodna kompetitivnost i izostanak privlačenja inozemnih studenata i stručnjaka na hrvatske javne akademske i istraživačke institucije, samo su neki od primjera očitih problema.”
Postojeća normativna rješenja pokazala su se neodgovarajućima za provedbu bolonjskog procesa, za provedbu komercijalizaicje i privatizacije obrazovanja, zbog toga su proglašena dugoročno teško održivima. Kad se postavlja tvrdnja o tome da je obrazovanje financijski neučinkovito, nužno je pitanje: neučinkovito za koga? Država putem viših poreza koje uplaćuju visoko obrazovani dobiva natrag svaku lipu uloženu u obrazovanje. Amerikanci i Britanci su izračunali da se natrag u ekonomiju, na različite načine, što kroz poreze, što kroz veću potrošnju svaki uložen dolar odnosno funta vrati se natrag ekonomiji 6 do 8 puta. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg je komercijalizacija obrazovanja najdalje otišla upravo u tim državama. Sprega s tržištem, tj. gospodarstvom, najjača je upravo u tim zemljama, najveći profiter takvog sustava nije državni proračun, nisu ljudi (koji su okovani robovskim odnosom prema bankama zbog studentskih dugova koje je postalo nemoguće isplatiti, stoga npr. je Obamina administracija počela otpisivati dugove, a o istome razmišljaju i Britanci) nego vlasnici privatnih sveučilišta i privatni investitori i banke (krediti)! Ulagati u obrazovanje je ne samo financijski učinkovito nego višestruko isplativo. Ono što se danas naziva potrebama gospodarstva zapravo su potrebe gospodarstvenika. Razlika je u tome što je gospodarstvu koje bi djelovalo u općedruštvenom interesu potrebna obrazovana i kvalitetna radna snaga, a gospodarstvenicima koji su u potrazi za kratkoročnim što većim profitom je potrebna jeftina obrazovana radna snaga. Upravo u tome leži cijela poanta bolonjske reforme: produkcija jeftine visokoobrazovane radne snage. Kvaliteta obrazovanja ne leži u komercijalizaciji, nego upravo suprotno, nju narušava komercijalizacija. Dokazi za to leže u komparativnoj analizi različitih obrazovnih sustava. Na primjeru PISA-istraživanja koje mjeri matematičku i pravopisnu educiranost osnovnoškolaca: finski osnovnoškolci (Finska ima potpuno javno financirano obrazovanje, navodno je kostur za to kreiran prema ex-jugoslavenskom modelu) već godinama zauzimaju vrhove ljestvice tih istraživanja dok su npr. britanski osnovnoškolci sve niže kotirani.
Također je iluzija da unifikacija obrazovnih sustava na europskoj razini može ostaviti nekog bitnijeg prostora za očuvanje specifičnosti nekog sustava. Ugrožavanjem obrazovnih sustava ugrožavaju se i kulturne posebnosti pojedinih naroda. To se možda čak najbolje vidi iz Zakona o znanosti, zamke koju je dobro prepoznao Institut za etnologiju i folkloristiku. Stručnjake izvana ne privlačimo jer nemamo uvjete za razvoj ni znanosti ni obrazovanja, no laž je da će to riješiti sprega s tržištem – takva suradnja može samo ugroziti kvalitetu i rezultate znanstvenih istraživanja. Najbolji način da se to riješi je povećavanje izdvajanja iz državnog proračuna za znanost i obrazovanje. To će otvoriti i radna mjesta i podići razinu znanja. Ulaganje u obrazovanje je lijek za izlaz iz krize, ovo nije topla voda već recept koji su iskušale i SAD (GI bill) i Kuba u trenucima najvećih kriza, uključujući i ovu trenutnu.
Igra deregulacije u dijelovima u kojima bi država trebala štititi narod, te prenormiranje u dijelovima u kojima država još – zbog javnog pritiska – ne može srezati javno financiranje, još je jedan od nepobitnih dokaza da je doktrina koja je ovladala političkim strankama u RH neoliberalna. Za nas – javnost, odnosno neposredne korisnike zakona – to znači da se svaka odluka i svaki pokušaj donošenja odluke Vlade i Sabora, svaki istup u javnost mora budno motriti. Neoliberalizam je koncept obrnut konceptu Robina Hooda – uzima se narodu i daje bogatima. Da se vidi da je to neslučajni i sustavni skup političkih odluka, dovoljno je napraviti paralelu između npr. poljoprivrednih subvencija i visokog obrazovanja. Kome se uzimaju, a kome daju. Deregulacija u jednom području, a prenormiranje u drugom području ima za cilj stvaranje tržišta visokog obrazovanja i otvaranje puta slobodnom tržištu. Slobodno tržište u području obrazovanja znači da država ne smije selektivno subvencionirati jedne, npr. samo javne (visoko)obrazovne institucije, a druge (npr. privatne) ne. Posljedice toga po društvo su katastrofalne.
Zbog svega rečenoga bilo bi pogrešno upasti u zamku rasplamsale javne rasprave i veseliti se padu zakona. Prigovori koji stižu sa svih strana parcijalni su i površni. Zanimljivo je da znanstvenici u javnoj raspravi održanoj na Medicinskom fakultetu nisu prepoznali najteži prekršaj protiv političke i financijske autonomije akademske zajednice, nego upravo suprotno, podržali su uopće postojanje programskog ugovora koji je osnovni instrument komercijalizacije i donošenje kojeg je doista točka iza koje nema povratka. Opasnosti Programskog ugovora vidljive su jedino ako se njime pozabavi iz različitih aspekata. On je reguliran djelomično Zakonom o sveučilištima, djelomično će biti prepušten pravilnicima o osnovama financiranja sveučilišta – što je upravo deregulacija u najvažnijem segmentu, te djelomično komparativnom analizom s drugim zemljama koje su tu reformu već provele i posljedicama s kojima se danas nose, kao npr. Velika Britanija ili Austrija. (Pravilnik sveučilišta u Zagrebu je donesen u svoj svojoj strahoti. Ironično je da su ga pomogli pisati upravo humanisti i društvenjaci.) Programski ugovor pribavlja sredstva visokoobrazovnim i znanstvenim institucijama, temeljem pregovora čelnika institucija s Vladom na razdoblje od samo tri godine, a dobivanje sredstava za idući ciklus ovisi o „uspješnosti” dotadašnje tri godine. Prenormiranje vidljivo je i u ovom segmentu jer se proračunski ugovor vodi prema programskoj formuli koju donosi Vlada.
Programsko financiranje stoga nikako ne može „omogućavati mnogo kvalitetniju i učinkovitiju provedbu znanstvenih istraživanja i visokog obrazovanja kao javne djelatnosti”.Na primjeru Austrije, velikim dijelom zbog izravnih posljedica programskog ugovora, profesori teško dobivaju financije za projekte, ograničenja na kolegijima su velika, studenti moraju čekati po godinu dana ili više da bi dobili mjesto na kolegiju zbog čega im je onemogućeno završavanje fakulteta na vrijeme, te je velik broj studenata koji zbog toga moraju plaćati fakultet. Upravo to dovodi do čestih prosvjeda i blokada na bečkom sveučilištu.
Kritiziranjem izvrsnosti i uspješnosti i sličnih pojmova ne želi se reći da znanost ne bi trebala biti kvalitetna ili da obrazovanje ne bi trebalo stremiti kvaliteti, već se dovodi u pitanje definicija „izvrsnosti”, „uspješnosti” i „kompetitivnosti”. Istraživanja naravno nisu provedena o tome što utječe na izvrsnost i kako bi se ona trebala definirati te o čemu je ovisna i što je ovisno o njoj.
Zaključak akademske zajednice koja je bez sumnje najzaštićenija kasta društva otkriva suštinsko nepoznavanje sustava unutar kojeg se kreću:
“Postojeći sustav znanstvene i visokoborazovne djelatnosti potrebno je svakako poboljšati. Predloženim prijedlozima zakona to nije moguće.”
Posljedice nemara i konformizma akademske zajednice bit će katastrofalne po društvo, po one najmlađe koji tek dolaze.
Opasnost koju krije druga faza javne rasprave je divide et impera taktika kojom Ministarstvo može ugasiti javnu raspravu zadovoljavanjem ili onog dijela zajednice koje više brine gubitak političke autonomije, ili drugog dijela koji više brine gubitak financijske autonomije. Opasnost se stoga krije u kozmetičkim promjenama prijedloga. Npr. tako da se akademskoj zajednici da još jedan član u famoznom Vijeću, da se ukloni odredba o premijeru/premijerki kao predsjedniku Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje, zatim da se izbrišu odredbe o obveznoj preoblici sveučilišta, da se institutima makne razlika državni i nacionalni te da se isprave greške u člancima koji brkaju polja i grane. Ukoliko ovo budu promjene koje će se uvrstiti, opasnost od dodatne komercijalizacije više nije samo opasnost, nego realizacija. Programski ugovor, po kojem sredstva koja će dobiti visoko učilište ovisi o pregovaračkim i menadžerskim sposobnostima čelnika visokog učilišta, ostaje i dalje u punom opsegu na snazi.
Koliko je moguće da promjena političkog kursa može biti toliko radikalna da se potpuno odustane od ovih prijedloga? Programski ugovor jedan je od glavnih instrumenata provedbe lump suma (cjelovite sume). Lump sum je, ukratko, princip po kojem visoko učilište dobiva to više sredstava što više samostalno privredi na tržištu.
Najbolje rješenje za znanost i visoko obrazovanje bilo bi da se i jedno i drugo zaštiti kao opće i nacionalno dobro, da se znatno povećaju ulaganja u ovaj resor i da se provede u potpunosti javno financirano visoko obrazovanje.
