Uništavanje proizvodnje hrane

Sustavno uništavanje proizvodnje u određenoj grani privrede teško da je vijest u Hrvatskoj. Nestanak velike većine proizvodnih kapaciteta posljedica je svjesne i namjerne politike privatizacije koja je počela još u Jugoslaviji za vrijeme posljednje, Markovićeve vlade u dogovoru s MMF-om, a revno su je nastavile sve vlade devedesetih, pa ponovo vlada “koalicije” 2000. koja je započela još jedan veliki val privatizacija. Netko tko danas pogleda stanje hrvatskog gospodarstva teško će moći uopće vjerovati da je ova zemlja nekad bila div tekstilne i strojarske industrije od kojih je ova druga posebno važna za razvoj svake zemlje. Gotovo je nevjerojatno da se unatoč svim tim katastrofalnim iskustvima Vlada priprema zabiti posljednji čavao u još jednu granu proizvodnje koja još uvijek čini presudan dio izvoza – brodogradnju. Sve to nakon što je već uništila željezare vezane uz nju.

Neće biti pretjerano reći da su sve te privatizacije s katastrofalnim posljedicama u znatnoj mjeri potaknute stranim faktorom, u početku MMF-om, a sada Europskom unijom, kao i interesima malog broja profitera i kompradora. Ali privatizacije iz devedesetih i one sada razlikuju se u tome što je tada bilo ljudi koji su zaista vjerovali da je privatizacija preduvjet brzog gospodarskog uspona Hrvatske, dok nas danas samo sluge kapitala pokušavaju uvjeriti da je to nužno. No, dok je svaka od uništenih grana proizvodnje pojedinačno važna, postoji jedna koja je strateški presudna, a to je proizvodnja hrane. To zadovoljenje osnovne ljudske potrebe previše je važno da bi bilo prepušteno fluktuacijama tržišta. Zato najveće svjetske imperijalističke sile gorljivo štite vlastitu poljoprivredu: Kina izravnim ograničavanjem uvoza, a SAD i EU prije svega subvencijama. Poljoprivredne subvencije čine nevjerojatnih 40% budžeta EU. Ta ogromna sredstva imaju samo jednu ulogu – da zadrže status izvoznika hrane za zapadnoeuropske zemlje, status koji bi u “slobodnoj trgovini” brzo izgubile u konkurenciji s Afrikom i Azijom. Ulaskom novih članica iz Istočne Europe u EU dolazi do promjena u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (CAP) EU. Plan je učiniti poljoprivredu “konkurentnijom” i “dinamičnijom” što je samo šifra za usmjeravanje subvencija prema velikim tvrtkama umjesto prema malim proizvođačima. Time se osigurava da istočnoeuropski seljaci koji još nisu dio CAP-a neće u budućnosti konkurirati u proizvodnji hrane zapadnoeuropskim firmama. Te mjere pomoći će koncentraciji kapitala u zemljama zapadnoeuropskog centra, a istočnoeuropsku periferiju ostavit će trajno zavisnom direktnom intervencijom, a sve pod izgovorom tržišne održivosti. Odrazi ove politike vidljivi su i kod nas u zagovaranju “tržišno orijentirane” i “europske” poljoprivrede, ali i još više po nedavnim potezima Vlade. Početkom ove godine subvencije za stočarsku proizvodnju smanjena su na manje od četvrtine, a negdje i posve ukinute! Ovime je Vlada trajno onemogućila razvoj hrvatske proizvodnje hrane. Naime, ovogodišnja proizvodnja će bez sumnje biti znatno smanjena i vjerojatno će predstavljati minimum proizvodnje u zadnje vrijeme. Taj minimum bit će ubuduće maksimum pošto će se po ovogodišnjoj proizvodnji određivati kvote za Hrvatsku u Europkoj uniji.

Ova politika imat će katastrofalne posljedice na još jednoj razini. Nije nikakva tajna da sela u Hrvatskoj ubrzano stare i depopuliziraju, te postaju sve manje aktivna u proizvodnji. Ipak, u Hrvatskoj je prema zadnjem popisu još bilo preko preko 100 000 sitnih seljaka, tj. onih koji ne zapošljavaju tuđu radnu snagu. Politika EU i vlade imat će kao trajnu posljedicu gubitak izvora sredstava za život tih ljudi za koje nije osmišljen nikakav program zbrinjavanja, a još manje budućnost u proizvodnji hrane. Ova politika predstavlja dakle dvostruki zločin jer uništava budućnost hrvatskih seljaka, a uništavanjem domaće proizvodnje stavlja Hrvatsku u poziciju zavisnosti, što ugrožava budućnost svih nas. Ironično je da tu politiku provodi vlada koja je sastavljena od jedne stranke koja se predstavlja kao domoljubna stranka i druge koja se predstavlja kao seljačka. Još gore, u svemu tome je potpuno podržavaju sve one stranke koje se predstavljaju kao opozicija, a koje nikada nisu uspjele predložiti politiku koja bi bila manje katastrofalna po našu budućnost.

Preuzeto sa stranice Crvene akcije

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve