Uništavanje proizvodnje hrane
Sustavno uništavanje proizvodnje u određenoj grani privrede teško da je vijest u Hrvatskoj. Nestanak velike većine proizvodnih kapaciteta posljedica je svjesne i namjerne politike privatizacije koja je počela još u Jugoslaviji za vrijeme posljednje, Markovićeve vlade u dogovoru s MMF-om, a revno su je nastavile sve vlade devedesetih, pa ponovo vlada “koalicije” 2000. koja je započela još jedan veliki val privatizacija. Netko tko danas pogleda stanje hrvatskog gospodarstva teško će moći uopće vjerovati da je ova zemlja nekad bila div tekstilne i strojarske industrije od kojih je ova druga posebno važna za razvoj svake zemlje. Gotovo je nevjerojatno da se unatoč svim tim katastrofalnim iskustvima Vlada priprema zabiti posljednji čavao u još jednu granu proizvodnje koja još uvijek čini presudan dio izvoza – brodogradnju. Sve to nakon što je već uništila željezare vezane uz nju.
Neće biti pretjerano reći da su sve te privatizacije s katastrofalnim posljedicama u znatnoj mjeri potaknute stranim faktorom, u početku MMF-om, a sada Europskom unijom, kao i interesima malog broja profitera i kompradora. Ali privatizacije iz devedesetih i one sada razlikuju se u tome što je tada bilo ljudi koji su zaista vjerovali da je privatizacija preduvjet brzog gospodarskog uspona Hrvatske, dok nas danas samo sluge kapitala pokušavaju uvjeriti da je to nužno. No, dok je svaka od uništenih grana proizvodnje pojedinačno važna, postoji jedna koja je strateški presudna, a to je proizvodnja hrane. To zadovoljenje osnovne ljudske potrebe previše je važno da bi bilo prepušteno fluktuacijama tržišta. Zato najveće svjetske imperijalističke sile gorljivo štite vlastitu poljoprivredu: Kina izravnim ograničavanjem uvoza, a SAD i EU prije svega subvencijama. Poljoprivredne subvencije čine nevjerojatnih 40% budžeta EU. Ta ogromna sredstva imaju samo jednu ulogu – da zadrže status izvoznika hrane za zapadnoeuropske zemlje, status koji bi u “slobodnoj trgovini” brzo izgubile u konkurenciji s Afrikom i Azijom. Ulaskom novih članica iz Istočne Europe u EU dolazi do promjena u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (CAP) EU. Plan je učiniti poljoprivredu “konkurentnijom” i “dinamičnijom” što je samo šifra za usmjeravanje subvencija prema velikim tvrtkama umjesto prema malim proizvođačima. Time se osigurava da istočnoeuropski seljaci koji još nisu dio CAP-a neće u budućnosti konkurirati u proizvodnji hrane zapadnoeuropskim firmama. Te mjere pomoći će koncentraciji kapitala u zemljama zapadnoeuropskog centra, a istočnoeuropsku periferiju ostavit će trajno zavisnom direktnom intervencijom, a sve pod izgovorom tržišne održivosti. Odrazi ove politike vidljivi su i kod nas u zagovaranju “tržišno orijentirane” i “europske” poljoprivrede, ali i još više po nedavnim potezima Vlade. Početkom ove godine subvencije za stočarsku proizvodnju smanjena su na manje od četvrtine, a negdje i posve ukinute! Ovime je Vlada trajno onemogućila razvoj hrvatske proizvodnje hrane. Naime, ovogodišnja proizvodnja će bez sumnje biti znatno smanjena i vjerojatno će predstavljati minimum proizvodnje u zadnje vrijeme. Taj minimum bit će ubuduće maksimum pošto će se po ovogodišnjoj proizvodnji određivati kvote za Hrvatsku u Europkoj uniji.
Ova politika imat će katastrofalne posljedice na još jednoj razini. Nije nikakva tajna da sela u Hrvatskoj ubrzano stare i depopuliziraju, te postaju sve manje aktivna u proizvodnji. Ipak, u Hrvatskoj je prema zadnjem popisu još bilo preko preko 100 000 sitnih seljaka, tj. onih koji ne zapošljavaju tuđu radnu snagu. Politika EU i vlade imat će kao trajnu posljedicu gubitak izvora sredstava za život tih ljudi za koje nije osmišljen nikakav program zbrinjavanja, a još manje budućnost u proizvodnji hrane. Ova politika predstavlja dakle dvostruki zločin jer uništava budućnost hrvatskih seljaka, a uništavanjem domaće proizvodnje stavlja Hrvatsku u poziciju zavisnosti, što ugrožava budućnost svih nas. Ironično je da tu politiku provodi vlada koja je sastavljena od jedne stranke koja se predstavlja kao domoljubna stranka i druge koja se predstavlja kao seljačka. Još gore, u svemu tome je potpuno podržavaju sve one stranke koje se predstavljaju kao opozicija, a koje nikada nisu uspjele predložiti politiku koja bi bila manje katastrofalna po našu budućnost.