Kraj recesije? Tko tu koga zavarava?

Iz medija čujemo kako je ekonomska “kriza” gotova, a svjetska ekonomija još jednom vraćena u svoje normalno stanje rasta i profita. 30. prosinca, Le Monde je sažeo ovo raspoloženje u jednom od svojih uobičajeno briljantnih naslova: “Sjedinjene Američke Države žele vjerovati u ekonomski uspon.” Točno, “žele vjerovati”, i to ne samo ljudi u SAD. No je li tome doista tako?

Prije svega, ono što stalno ponavljam je da nismo u recesiji nego u depresiji. Većina ekonomista u pravilu formalno definira ove pojmove, prvenstveno na temelju rastućih cijena na tržištima dionica. Ti kriteriji se koriste da pokažu kako je došlo do rasta i profita. A političari na vlasti rado iskorištavaju tu besmislicu. No niti rast niti profit nisu prikladna mjera.

Uvijek postoje ljudi koji ostvaruju profit, čak i u najgorim vremenima. Pitanje je koliko ljudi, i koji ljudi? U “dobrim” vremenima, većina ljudi uviđa poboljšanje svoje materijalne pozicije, čak i ako postoje značajne razlike između onih na vrhu i dnu ekonomske ljestvice. Nadolazeća plima diže sve čamce, kako kaže poslovica, ili barem većinu čamaca.

No kad svjetska ekonomija stagnira, što je slučaj još od 1970-ih, događa se nekoliko stvari. Broj ljudi koji nisu unosno zaposleni pa niti ne primaju minimalno dostatan dohodak znatno raste. Zbog toga, države pokušavaju izvoziti nezaposlene jedna drugoj. Povrh toga, političari pokušavaju lišiti prihoda stariju, umirovljenu i mladu, još radno nesposobnu populaciju kako bi umirili svoje radno sposobne glasače.

Zato, kad uspoređujemo stanje po raznim zemljama, uvijek postoje neke u kojima situacija izgleda puno bolje nego u većini drugih. No, popis zemalja koje se doimaju boljima vrlo je promjenjiv, kao što je bio slučaj proteklih četrdeset godina.

Nadalje, kako se stagnacija nastavlja negativna slika raste i pogoršava se, pa u tom trenutku mediji počinju pričati o “krizi”, a političari tražiti jednostavna rješenja. Pozivaju na “mjere štednje”, što znači dodatno rezanje mirovina, obrazovanja i skrbi za djecu. Ako mogu izazovu deflaciju svojih valuta kako bi privremeno smanjili stope nezaposlenosti na račun stopa zaposlenosti drugih zemalja.

Uzmimo kao primjer problem državnih mirovina. Maleni gradić u Alabami ispraznio je svoj mirovinski fond 2009. Proglasili su bankrot i prestali isplaćivati mirovine, kršeći pritom državni zakon koji je od njih tražio da to čine. Kako primjećuje New York Times, “Ne pate samo umirovljenici kad mirovinski fond presuši. Kada bi grad pokušao poštovati zakon i isplatiti umirovljenike novcem iz svojeg godišnjeg operativnog proračuna, vjerojatno bi morao usvojiti veliko povišenje poreza, ili učiniti ogromne rezove u uslugama, kako bi osigurao novac. Trenutno zaposlenim gradskim radnicima moglo bi se dogoditi da uplaćuju u mirovinski plan koji neće biti tu da osigura njihove mirovine.”

No ovo je skori problem za svaku državu unutar SAD koje, po zakonu, moraju održavati balansirane proračune, što znači da ne mogu pribjegavati posuđivanju kako bi udovoljili trenutnim proračunskim potrebama. Analogan problem postoji u svakoj državi unutar eurozone koja ne može izvršiti devalvaciju valute kako bi pokrila proračunske potrebe, što znači da njihova kreditna sposobnost vodi pretjeranim neodrživim troškovima.

Možda se pitate, ali što sa zemljama za čiju se privredu kaže da “cvjeta”, kao što je recimo Njemačka ili specifičnije, unutar Njemačke, Bavarska – koju neki nazivaju “planetom sretnih ljudi”. Zašto se Bavarci “osjećaju malaksalo” i čine “potčinjenima i nesigurnima oko svog ekonomskog zdravlja”? New York Times primjećuje kako se na “njemačku sreću… naširoko gleda (u Bavarskoj), kao ostvarenu na štetu radnika, koji su u posljednjih deset godina žrtvovali plaće i pogodnosti kako bi učinili svoje poslodavce konkurentnijima… U stvari, dio prosperiteta dolazi od ljudi koji nemaju socijalno osiguranje koje bi trebali imati.”

Ako ništa, tu je barem dobar primjer “rastućih gospodarstava”, koja pokazuju kontinuirani rast tijekom posljednjih nekoliko godina – osobito tzv. BRIC zemlje*. Pogledajte pažljivije. Kineska vlada je vrlo zabrinuta zbog labave prakse pozajmljivanja kineskih banaka, koje izgledaju kao mjehur, koji dovodi do prijetnje inflacijom. Jedan od rezultata je nagli porast otpuštanja u zemlji u kojoj se čini da su sigurnosne mreže za nezaposlene nestale. U međuvremenu, priča se da je nova predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, uznemirena “precijenjenom” brazilskom valutom pored onoga što vidi kao devalvirane valute SAD-a i Kine koje zajedno predstavljaju prijetnju konkurentnosti brazilskog izvoza. A vlade Rusije, Indije i Južnoafričke republike se sve suočavaju s tutnjajućim nezadovoljstvom velikog dijela svojeg stanovništva, kojima kao da je izmakla korist od pretpostavljenog gospodarskog rasta.

Konačno, i ne manje važno, tu je oštar skok cijena energenata, hrane i vode. Ovo je rezultat kombinacije svjetskog rasta stanovništva i povećanja postotka ljudi koji zahtijevaju pristup. To je predskazanje borbe za ove osnovne robe, borbe koja bi mogla postati smrtonosna. Postoje dva moguća ishoda. Jedan je da velik broj ljudi smanji razinu svoje potražnje – vrlo nevjerojatno. Drugi je da ubojitost borbe rezultira smanjenjem svjetske populacije, a time i nedostataka – vrlo neugodno maltuzijansko rješenje.

Kako ulazimo u drugo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, ne čini se vjerojatnim da ćemo se do 2020. moći osvrnuti na prvo desetljeće kao ono u kojem je “kriza” prepuštena povijesnom sjećanju. Nije od koristi “željeti vjerovati” u nešto što izgleda kao teško dostižna budućnost. To nam ne pomaže u pokušajima da osmislimo što učiniti oko toga.


(komentar br. 296, objavljen 1. siječnja 2011. na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš

* Brazil, Rusija, Indija i Kina – zemlje za koje se procjenjuje da su na sličnom stadiju odnedavno uznapredovalog gospodarskog razvoja. 27. prosinca 2010. u članstvo je pozvana Južnoafrička republika čime bi BRIC trebao postati BRICS, op. prev.

Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve