Immanuel Wallerstein: Kraj recesije? Tko tu koga zavarava?

Iz medija čujemo kako je ekonomska “kriza” gotova, a svjetska ekonomija još jednom vraćena u svoje normalno stanje rasta i profita. 30. prosinca, Le Monde je sažeo ovo raspoloženje u jednom od svojih uobičajeno briljantnih naslova: “Sjedinjene Američke Države žele vjerovati u ekonomski uspon.” Točno, “žele vjerovati”, i to ne samo ljudi u SAD. No je li tome doista tako?

Prije svega, ono što stalno ponavljam je da nismo u recesiji nego u depresiji. Većina ekonomista u pravilu formalno definira ove pojmove, prvenstveno na temelju rastućih cijena na tržištima dionica. Ti kriteriji se koriste da pokažu kako je došlo do rasta i profita. A političari na vlasti rado iskorištavaju tu besmislicu. No niti rast niti profit nisu prikladna mjera.

Uvijek postoje ljudi koji ostvaruju profit, čak i u najgorim vremenima. Pitanje je koliko ljudi, i koji ljudi? U “dobrim” vremenima, većina ljudi uviđa poboljšanje svoje materijalne pozicije, čak i ako postoje značajne razlike između onih na vrhu i dnu ekonomske ljestvice. Nadolazeća plima diže sve čamce, kako kaže poslovica, ili barem većinu čamaca.

No kad svjetska ekonomija stagnira, što je slučaj još od 1970-ih, događa se nekoliko stvari. Broj ljudi koji nisu unosno zaposleni pa niti ne primaju minimalno dostatan dohodak znatno raste. Zbog toga, države pokušavaju izvoziti nezaposlene jedna drugoj. Povrh toga, političari pokušavaju lišiti prihoda stariju, umirovljenu i mladu, još radno nesposobnu populaciju kako bi umirili svoje radno sposobne glasače.

Zato, kad uspoređujemo stanje po raznim zemljama, uvijek postoje neke u kojima situacija izgleda puno bolje nego u većini drugih. No, popis zemalja koje se doimaju boljima vrlo je promjenjiv, kao što je bio slučaj proteklih četrdeset godina.

Nadalje, kako se stagnacija nastavlja negativna slika raste i pogoršava se, pa u tom trenutku mediji počinju pričati o “krizi”, a političari tražiti jednostavna rješenja. Pozivaju na “mjere štednje”, što znači dodatno rezanje mirovina, obrazovanja i skrbi za djecu. Ako mogu izazovu deflaciju svojih valuta kako bi privremeno smanjili stope nezaposlenosti na račun stopa zaposlenosti drugih zemalja.

Uzmimo kao primjer problem državnih mirovina. Maleni gradić u Alabami ispraznio je svoj mirovinski fond 2009. Proglasili su bankrot i prestali isplaćivati mirovine, kršeći pritom državni zakon koji je od njih tražio da to čine. Kako primjećuje New York Times, “Ne pate samo umirovljenici kad mirovinski fond presuši. Kada bi grad pokušao poštovati zakon i isplatiti umirovljenike novcem iz svojeg godišnjeg operativnog proračuna, vjerojatno bi morao usvojiti veliko povišenje poreza, ili učiniti ogromne rezove u uslugama, kako bi osigurao novac. Trenutno zaposlenim gradskim radnicima moglo bi se dogoditi da uplaćuju u mirovinski plan koji neće biti tu da osigura njihove mirovine.”

No ovo je skori problem za svaku državu unutar SAD koje, po zakonu, moraju održavati balansirane proračune, što znači da ne mogu pribjegavati posuđivanju kako bi udovoljili trenutnim proračunskim potrebama. Analogan problem postoji u svakoj državi unutar eurozone koja ne može izvršiti devalvaciju valute kako bi pokrila proračunske potrebe, što znači da njihova kreditna sposobnost vodi pretjeranim neodrživim troškovima.

Možda se pitate, ali što sa zemljama za čiju se privredu kaže da “cvjeta”, kao što je recimo Njemačka ili specifičnije, unutar Njemačke, Bavarska – koju neki nazivaju “planetom sretnih ljudi”. Zašto se Bavarci “osjećaju malaksalo” i čine “potčinjenima i nesigurnima oko svog ekonomskog zdravlja”? New York Times primjećuje kako se na “njemačku sreću… naširoko gleda (u Bavarskoj), kao ostvarenu na štetu radnika, koji su u posljednjih deset godina žrtvovali plaće i pogodnosti kako bi učinili svoje poslodavce konkurentnijima… U stvari, dio prosperiteta dolazi od ljudi koji nemaju socijalno osiguranje koje bi trebali imati.”

Ako ništa, tu je barem dobar primjer “rastućih gospodarstava”, koja pokazuju kontinuirani rast tijekom posljednjih nekoliko godina – osobito tzv. BRIC zemlje*. Pogledajte pažljivije. Kineska vlada je vrlo zabrinuta zbog labave prakse pozajmljivanja kineskih banaka, koje izgledaju kao mjehur, koji dovodi do prijetnje inflacijom. Jedan od rezultata je nagli porast otpuštanja u zemlji u kojoj se čini da su sigurnosne mreže za nezaposlene nestale. U međuvremenu, priča se da je nova predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, uznemirena “precijenjenom” brazilskom valutom pored onoga što vidi kao devalvirane valute SAD-a i Kine koje zajedno predstavljaju prijetnju konkurentnosti brazilskog izvoza. A vlade Rusije, Indije i Južnoafričke republike se sve suočavaju s tutnjajućim nezadovoljstvom velikog dijela svojeg stanovništva, kojima kao da je izmakla korist od pretpostavljenog gospodarskog rasta.

Konačno, i ne manje važno, tu je oštar skok cijena energenata, hrane i vode. Ovo je rezultat kombinacije svjetskog rasta stanovništva i povećanja postotka ljudi koji zahtijevaju pristup. To je predskazanje borbe za ove osnovne robe, borbe koja bi mogla postati smrtonosna. Postoje dva moguća ishoda. Jedan je da velik broj ljudi smanji razinu svoje potražnje – vrlo nevjerojatno. Drugi je da ubojitost borbe rezultira smanjenjem svjetske populacije, a time i nedostataka – vrlo neugodno maltuzijansko rješenje.

Kako ulazimo u drugo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, ne čini se vjerojatnim da ćemo se do 2020. moći osvrnuti na prvo desetljeće kao ono u kojem je “kriza” prepuštena povijesnom sjećanju. Nije od koristi “željeti vjerovati” u nešto što izgleda kao teško dostižna budućnost. To nam ne pomaže u pokušajima da osmislimo što učiniti oko toga.


(komentar br. 296, objavljen 1. siječnja 2011. na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš

* Brazil, Rusija, Indija i Kina – zemlje za koje se procjenjuje da su na sličnom stadiju odnedavno uznapredovalog gospodarskog razvoja. 27. prosinca 2010. u članstvo je pozvana Južnoafrička republika čime bi BRIC trebao postati BRICS, op. prev.

Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve