Razgovor s Rastkom Močnikom: Bez organizacije nema revolucije

Marjan Horvat je za Mladinu razgovarao s Rastkom Močnikom o aktualnim zbivanjima od pokreta “indignados”, preko okupacije Wall Streeta kojom je započeo cijeli niz okupacija gradova diljem Amerike i Europe, a nastavlja s raspravom je li revolucija moguća, kakva bi to revolucija bila i tko/što bi bio njezin nositelj.


U subotu, 15. listopada bit će globalna revolucija. Ljudi će protestirati na ulicama protiv nepravedne raspodjele na siromašne i bogate u svijetu. Mladi posebno zbog ukradene budućnosti. Pokret “ogorčenih” raširio se Evropom i Amerikom. Radi li se tu o jasnom pokazatelju kraja kapitalizma?

Pokazatelj kraja kapitalizma kriza je sama. Koliko će dugo trajati, drugo je pitanje. Samir Amin upozorava da postoje dva modela izlaska iz sadašnjeg stanja. Prvi znači unutarnju razgradnju što se, recimo, zbilo s Rimskom Carstvom, dok je drugi put revolucija. One su rjeđe. U pravilu do njih dolazi na periferiji. Ali ne uvijek. Francuska revolucija, koju držimo paradigmatskom, dogodila se u trenutku kad je Francuska izgubila prevlast u svijetu od Velike Britanije. U položaju otprilike sličnom ondašnjoj Francuskoj nalazi se današnja Amerika. Sadašnji mi se protesti čine zasad samo kao pobuna ogorčenih, ali ta je pozornica nužna za politički otpor. Ljudi su ljuti, na ulicama žele govoriti ono što misle, a nemaju drugih kanala za izražavanje. Ipak, još nisu organizirani, što je važan uvjet za promjene.


Okupacija gradskih prostora u nekim gradovima Amerike i Evrope ukazuje na dobru organiziranost, iako ih ne podupiru klasične institucije civilnoga društva. Osim u SAD-u, gdje ih je podupro jedan od vodećih sindikata, demonstranti drugdje nisu dobili podršku. Ali ni ne žele je, jer ne vjeruju etabliranim političkim strankama, kao ni sindikatima. Može li se išta bitno postići bez takve podrške?

Dosad nije bilo revolucije bez revolucionarne stranke. Pitanje treba li surađivati s organizacijama sistema zapravo je pogrešno. Iako je istina da je sam sistem korumpiran, to još uvijek ne znači da se organizacije unutar njega ne mogu promijeniti. Takvo pitanje za pokret trebalo bi biti taktičko, a ne strateško.


Također, postoje jasna razmimoilaženja. Američki demonstranti žele srušiti kapitalistički sistem, dok evropski, osim nekih marksističkih i anarhističkih grupacija, vjeruju da je moguće otvoriti polje unutar Europske unije kao transnacionalnog tijela. Otkud te razlike?

Riječ je o staroj dilemi, još iz vremena ruskog socijalističkog pokreta. Tada su se sukobljavali oko pitanja da li učestvovati u radu carske Dume ili ne. Lenjin je bio za, jer je držao da će Duma biti “naša propagandna tribina”, dok su druge socijaldemokratske radničke partije bile protiv. Bili su čistunci, puristi. U današnjem Evropskom parlamentu postoji stranka Evropske ljevice koja je protiv kapitalizma, koja se zalaže za javno školstvo, javno zdravstvo, protiv je bolonjske reforme i, recimo, ne izjednačava komunizam s nacifašizmom. Ili, primjerice, za ulazak u francuski parlament bori se Nova antikapitalistička stranka, koja se unatoč tome što u svom imenu sadrži riječ antikapitalizam, koristi institucijama sistema. Dakle, odgovor da li ići u institucije sistema ili ne jest – da, ali s revolucionarnom političkom praksom.


Izgleda da je razlika i u tome što američki prosvjednici napadaju centre financijske moći, dok bi u Evropi radije korigirali postojeći ekonomski i politički sistem?

Razlika i značajki američkih i evropskih političkih borbi toliko je da bi se o svemu tome mogla napisati posebna knjiga. Moramo znati da radikalni pokreti u Evropi zapravo nikada nisu prestali djelovati. Vrlo utjecajna i intelektualno snažna je Četvrta internacionala, trockistička, koja se zove Savez revolucionarnih komunista. S druge strane, radnički pokret u SAD-u na samom svom početku doživio je gadan poraz. Uništili su ga mafijom. Također, u SAD-u je značajna tradicija civilnodruštvenog organiziranja i jača je od civilnog društva u Evropi, odnosno, ako sam dobro informiran, u neprotestantskim zemljama. U jednoj Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj praktički nema tradicije civilnog društva, pa su tamo, posebno u Grčkoj, jake radikalne političke grupacije koje nerijetko poistovjećuju s terorizmom. Zanimljivo je da u nas nema radikalnih grupa, iako smo zemlja s katoličkom tradicijom. Dakle, postoje različite tradicije u SAD-u i Evropi. U euroatlantskom svijetu na političku pozornicu pristižu nove skupine. Probudila se srednja klasa, baš zato jer je ona najviše na udaru. Budući da je srednja klasa zapravo nosilac ideološke hegemonije, njihova radikalizacija je vrlo važna.


Ako sam vas dobro shvatio, zasad pojam revolucije nije relevantan. Dakle, što bi danas, na ovom stupnju razvoja kapitalističkog sistema, a s obzirom na povijesno iskustvo i dosadašnju teoriju i praksu revolucije, zapravo bila revolucija?

Revolucija je promjena sistema, ali to zasad nije na dnevnom redu. Drago mi je da se riječ revolucija koristi, jer se tako ona rehabilitira i postaje ponovno dio naše retorike. Inače, revolucija zahtijeva trajnu organizaciju, trajnu ideološku pripremu i iznimne razmjere. Za ovo zadnje u posljednje se vrijeme brine SAD, dok za samu revoluciju SAD nema ideološku tradiciju, a posebno ne organizaciju.


Kakvu revoluciju trebamo i kakva je moguća?

Da budem bombastičan, treba nam politička organizacija koja bi jasno rekla da kapitalizam treba okončati. Da ga treba otpraviti. I to što prije. Naime, što se takav program pojavi kasnije, to će biti radikalniji i posljedično teže ostvariv. I žrtve će biti veće. Kako će to konkretno izgledati, to će biti stvar određenog povijesnog položaja onih koji će biti u situaciji da odlučuju. Čim se prije donese radikalni program i postavi organizacija, tim bolje, jer planet sve teže podnosi kapitalizam. Ja se osobno zauzimam za mirne promjene. Čak i ako zanemarimo druge stvari, jasno je da stalna i beskrajna akumulacija jede prirodu, jede planet. Ne može se baš sve pretvoriti u višak vrijednosti, jer ćemo onda ostati bez ičega. Nećemo imati ništa za jesti, ništa za piti, niti za disati.


Klasične radničke klase koja bi provela takvu revoluciju danas nema. Kako zapravo nastaje revolucionarna klasa, da ostanemo pri toj terminologiji?

Istina je da danas više nemamo industrijski sistem unutar kojeg bi se oblikovala tradicionalna radnička klasa. Danas imamo prekarijat, nezaposlene, podzaposlene i zaposlene, s tim da su ovi posljednji ugrožena vrsta. Pitanje je, dakle, kako povezati ljude koji različito misle, ne rade u istom trenutku na istom mjestu, odnosno ne dijele zajednički radni prostor. Zato je nedavni štrajk u Luci Kopar vrlo važan. Naime, tada se povezala radnička aristokracija, mislim na kraniste, s onima koji su najiskorištavaniji i koji se najteže organiziraju.


Dakle, mislite da bez političke organizacije ne ide. Vidite li u sadašnjem revolucionarnom vrenju zametke organiziranosti, koji bi u potrebnom trenutku prerasli u moćnu političku silu?

Pokret je apsolutno pozitivan i sigurno predstavlja temelj za tako nešto. Alterglobalisti su, iako smo u početku mislili da su slabi, u međuvremenu postali tako jaki da im na demonstracije dolaze i predsjednici vrlo moćnih država. Pokret koji bi promijenio politički sistem morao bi biti planetaran. U ovom se trenutku stvara planetarna ideologija i povezuju se različiti pokreti u svijetu. Čini se da se stvaraju materijalne pretpostavke za transverzalni društveni pokret. U njemu bi svoje mjesto trebale naći i tradicionalne stranke i sindikati i ekološke organizacije. To će biti transverzala, neka nova planetarna narodna fronta.


Novi pokreti nastaju i žive prije svega na internetu i kao takvi su fleksibilniji od staromodnih sindikata. Osim toga, s njima ne uspijevaju naći zajednički jezik, iako su dio iste fronte.

Organizacije koje se temelje na govoru statusne su i hijerarhične. Takve postoje od neolitika do danas. Organizacije koje se temelje na pisanoj riječi, poput sindikata ili tradicionalnih političkih stranaka, imaju administrativnu strukturu. Iako ne podliježu statusno-položajnoj hijerarhiji, muči ih birokratska hijerarhija. Moć je u njima inače ograničena, ali je još uvijek hijerarhično raspoređena. Što se događa s onim organizacijama koje se temelje na internetskim vezama, zanimljivo je promatrati. S jedne strane, ta tehnologija omogućava policijski nadzor kakav dosad nismo poznavali, ali s druge omogućuje horizontalni način organizacije koji je demokratičan i posebno intelektualan, na način kakve su nekada bile revolucionarne stranke. Stalno debatiranje oznaka je pravog revolucionara. Internet je u svojem sadržaju inherentno demokratičan, za razliku od stranačkog sistema, koji danas uzalud nazivamo demokratskim.


Stoga bismo se trebali nadati promjenama odozdo, iz politike “života”, iz područja izvanparlamentarne politike, jer srednja struja ne omogućuje promjene?

Već vam sam izraz “izvanparlamentarna politika” puno govori. Recimo to da parlamentarna politika nije više produktivna. Da se zatvorila u sebe i nema novih ideja. Problem nije samo ideološki, nego i sociološki i institucionalan. Recimo, u Njemačkoj je izvanparlamentarna opozicija bila toliko jaka da je na vlast dovela socijaldemokrate. Slično se desilo i u Francuskoj. Onda su došli zeleni. Nakon jednog mandata, njemački su se zeleni pretvorili u vrlo tradicionalnu stranku. Ne zato jer su bili pokvareni, nego zato jer institucije djeluju po svojoj logici koju ne možete promijeniti samo dobrim namjerama. Toga su bili posebno svjesni komunisti, koji su bili ljudi posebnog kova. Kad su im dozvolili, sudjelovali su u radu parlamenta i cijelo su vrijeme debatirali, barem oni koji nisu postali staljinisti. Ali je istovremeno i u samim komunističkim strankama trajala debata i to je omogućavalo da nikada ne smetnu s uma program. Ukratko, ostali su revolucionarna stranka, iako su ušli u sistem. Današnji problem je u tome da možete organizirati ulične demonstracije, pa čak i biti vrlo radikalni, ali ako doista želite napraviti istinske promjene, morat ćete raditi sistemski, odnosno biti u instituciji. Nije nužno da to bude buržoaski parlament, ali neka institucija svakako mora biti. Dosad su sve institucije, od sovjeta do jugoslavenskih radničkih savjeta, s vremenom postajale prilično vampirske. Ubrzo su počele raditi po svojoj logici, koja nije bila demokratična, a bila je ideološki senilna.


Kakav bi onda mogao biti sutrašnji svijet, ako se sve ovo potvrdi?

Nikada nismo bili bliže kraju kapitalizma nego što smo sada. Nisu sada na sceni nekakvi intelektualni bedaci iz Dostojevskog, nego svakog poštovanja vrijedno mnoštvo radnika, radnica i pripadnika srednje klase. Sada su čak i “stupovi društva” svjesni da je nešto trulo u sistemu. Pritisak odozdo jača. To uvijek pokreće političku birokraciju. Prema promjenama. Na institucije sistema treba pritiskati izvana. Pritom suvremena tehnologija može biti od iznimne pomoći.


Ako se, s obzirom na gore navedeno, pogleda slovenska društvena scena, može se i kod nas primijetiti veliko nezadovoljstvo političkim elitama. Nastaju nova politička i socijalna gibanja koja otvaraju političko polje.

U posljednje vrijeme Slovenija klizi prema periferiji. Problem perifernih društva jest da su njihove političke klase zastupnici kompradorske klase. Kako je rekao Che Guevara, periferna buržoazija je zadnja karika lanca koji počinje na Wall Streetu: kompradorska buržoazija dobiva mrvice s bogataševa stola. Andre Gunder Frank je za njih smislio teoretski koncept: lumpenburžoazija. To je buržoazija koja sam nije u stanju pokrenuti i upravljati produkcijskim procesom. To nisu kapitalisti Adama Smitha. To su, kako ih je svojedobno nazvao nekadašnji direktor Elana Dolfe Vojsk, predatori. Vrlo prikladno i vrlo okrutno imenovanje. U Sloveniji imamo dodatni problem jer naša politička klasa i naše političke stranke zastupaju taj muktaški, parazitski i neproduktivni sloj. Zato je dobro da se pojavljuju novi pokreti. Međutim, dosad još nitko nije postavio dovoljno radikalna pitanja o potrebi društvenih promjena, između ostaloga i zato jer nitko nema dovoljno temeljitih analiza. A ne mogu ih ni imati ako za probleme Slovenije kao konceptualni okvir uzmemo Europsku uniju. Taj okvir je preuzak i ako sada postavimo pitanje što napraviti sa Slovenijom, onda valja razmišljati na globalnoj razini. Naime, možete u Sloveniji pravično razdijeliti bogatstvo, riješiti siromaštvo, osigurati javno školstvo i javno zdravstvo i dati ljudima prikladne mirovine. Sve se to dade napraviti. Međutim, time ne možete promijeniti sistem. Igrač koji bi mogao promijeniti svjetski sistem je Europska unija. Ali, njezine strukture su neoliberalne. Dovoljno je politički, vojno i ekonomski moćna da bi mogla pokrenuti program promjene svjetskog sistema. Za početak bi bilo dovoljno da, prema evropskom socijalnom modelu, zahtijevaju da Kinezi dobiju dopust, porodiljski i bolovanje, pa da i tamo, baš kao i ovdje, bude ukinuto sužanjstvo. Zatražimo da se NATO povuče iz Afganistana, kao i to da kad se počne dijeliti libijska torta, ona pripadne Libijcima a ne Europskoj uniji.

Razgovarao Marjan Horvat (Mladina broj 41/2011)
Sa slovenskog preveo Rade Dragojević

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve