Razgovor s Rastkom Močnikom: Bez organizacije nema revolucije

Marjan Horvat je za Mladinu razgovarao s Rastkom Močnikom o aktualnim zbivanjima od pokreta “indignados”, preko okupacije Wall Streeta kojom je započeo cijeli niz okupacija gradova diljem Amerike i Europe, a nastavlja s raspravom je li revolucija moguća, kakva bi to revolucija bila i tko/što bi bio njezin nositelj.


U subotu, 15. listopada bit će globalna revolucija. Ljudi će protestirati na ulicama protiv nepravedne raspodjele na siromašne i bogate u svijetu. Mladi posebno zbog ukradene budućnosti. Pokret “ogorčenih” raširio se Evropom i Amerikom. Radi li se tu o jasnom pokazatelju kraja kapitalizma?

Pokazatelj kraja kapitalizma kriza je sama. Koliko će dugo trajati, drugo je pitanje. Samir Amin upozorava da postoje dva modela izlaska iz sadašnjeg stanja. Prvi znači unutarnju razgradnju što se, recimo, zbilo s Rimskom Carstvom, dok je drugi put revolucija. One su rjeđe. U pravilu do njih dolazi na periferiji. Ali ne uvijek. Francuska revolucija, koju držimo paradigmatskom, dogodila se u trenutku kad je Francuska izgubila prevlast u svijetu od Velike Britanije. U položaju otprilike sličnom ondašnjoj Francuskoj nalazi se današnja Amerika. Sadašnji mi se protesti čine zasad samo kao pobuna ogorčenih, ali ta je pozornica nužna za politički otpor. Ljudi su ljuti, na ulicama žele govoriti ono što misle, a nemaju drugih kanala za izražavanje. Ipak, još nisu organizirani, što je važan uvjet za promjene.


Okupacija gradskih prostora u nekim gradovima Amerike i Evrope ukazuje na dobru organiziranost, iako ih ne podupiru klasične institucije civilnoga društva. Osim u SAD-u, gdje ih je podupro jedan od vodećih sindikata, demonstranti drugdje nisu dobili podršku. Ali ni ne žele je, jer ne vjeruju etabliranim političkim strankama, kao ni sindikatima. Može li se išta bitno postići bez takve podrške?

Dosad nije bilo revolucije bez revolucionarne stranke. Pitanje treba li surađivati s organizacijama sistema zapravo je pogrešno. Iako je istina da je sam sistem korumpiran, to još uvijek ne znači da se organizacije unutar njega ne mogu promijeniti. Takvo pitanje za pokret trebalo bi biti taktičko, a ne strateško.


Također, postoje jasna razmimoilaženja. Američki demonstranti žele srušiti kapitalistički sistem, dok evropski, osim nekih marksističkih i anarhističkih grupacija, vjeruju da je moguće otvoriti polje unutar Europske unije kao transnacionalnog tijela. Otkud te razlike?

Riječ je o staroj dilemi, još iz vremena ruskog socijalističkog pokreta. Tada su se sukobljavali oko pitanja da li učestvovati u radu carske Dume ili ne. Lenjin je bio za, jer je držao da će Duma biti “naša propagandna tribina”, dok su druge socijaldemokratske radničke partije bile protiv. Bili su čistunci, puristi. U današnjem Evropskom parlamentu postoji stranka Evropske ljevice koja je protiv kapitalizma, koja se zalaže za javno školstvo, javno zdravstvo, protiv je bolonjske reforme i, recimo, ne izjednačava komunizam s nacifašizmom. Ili, primjerice, za ulazak u francuski parlament bori se Nova antikapitalistička stranka, koja se unatoč tome što u svom imenu sadrži riječ antikapitalizam, koristi institucijama sistema. Dakle, odgovor da li ići u institucije sistema ili ne jest – da, ali s revolucionarnom političkom praksom.


Izgleda da je razlika i u tome što američki prosvjednici napadaju centre financijske moći, dok bi u Evropi radije korigirali postojeći ekonomski i politički sistem?

Razlika i značajki američkih i evropskih političkih borbi toliko je da bi se o svemu tome mogla napisati posebna knjiga. Moramo znati da radikalni pokreti u Evropi zapravo nikada nisu prestali djelovati. Vrlo utjecajna i intelektualno snažna je Četvrta internacionala, trockistička, koja se zove Savez revolucionarnih komunista. S druge strane, radnički pokret u SAD-u na samom svom početku doživio je gadan poraz. Uništili su ga mafijom. Također, u SAD-u je značajna tradicija civilnodruštvenog organiziranja i jača je od civilnog društva u Evropi, odnosno, ako sam dobro informiran, u neprotestantskim zemljama. U jednoj Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj praktički nema tradicije civilnog društva, pa su tamo, posebno u Grčkoj, jake radikalne političke grupacije koje nerijetko poistovjećuju s terorizmom. Zanimljivo je da u nas nema radikalnih grupa, iako smo zemlja s katoličkom tradicijom. Dakle, postoje različite tradicije u SAD-u i Evropi. U euroatlantskom svijetu na političku pozornicu pristižu nove skupine. Probudila se srednja klasa, baš zato jer je ona najviše na udaru. Budući da je srednja klasa zapravo nosilac ideološke hegemonije, njihova radikalizacija je vrlo važna.


Ako sam vas dobro shvatio, zasad pojam revolucije nije relevantan. Dakle, što bi danas, na ovom stupnju razvoja kapitalističkog sistema, a s obzirom na povijesno iskustvo i dosadašnju teoriju i praksu revolucije, zapravo bila revolucija?

Revolucija je promjena sistema, ali to zasad nije na dnevnom redu. Drago mi je da se riječ revolucija koristi, jer se tako ona rehabilitira i postaje ponovno dio naše retorike. Inače, revolucija zahtijeva trajnu organizaciju, trajnu ideološku pripremu i iznimne razmjere. Za ovo zadnje u posljednje se vrijeme brine SAD, dok za samu revoluciju SAD nema ideološku tradiciju, a posebno ne organizaciju.


Kakvu revoluciju trebamo i kakva je moguća?

Da budem bombastičan, treba nam politička organizacija koja bi jasno rekla da kapitalizam treba okončati. Da ga treba otpraviti. I to što prije. Naime, što se takav program pojavi kasnije, to će biti radikalniji i posljedično teže ostvariv. I žrtve će biti veće. Kako će to konkretno izgledati, to će biti stvar određenog povijesnog položaja onih koji će biti u situaciji da odlučuju. Čim se prije donese radikalni program i postavi organizacija, tim bolje, jer planet sve teže podnosi kapitalizam. Ja se osobno zauzimam za mirne promjene. Čak i ako zanemarimo druge stvari, jasno je da stalna i beskrajna akumulacija jede prirodu, jede planet. Ne može se baš sve pretvoriti u višak vrijednosti, jer ćemo onda ostati bez ičega. Nećemo imati ništa za jesti, ništa za piti, niti za disati.


Klasične radničke klase koja bi provela takvu revoluciju danas nema. Kako zapravo nastaje revolucionarna klasa, da ostanemo pri toj terminologiji?

Istina je da danas više nemamo industrijski sistem unutar kojeg bi se oblikovala tradicionalna radnička klasa. Danas imamo prekarijat, nezaposlene, podzaposlene i zaposlene, s tim da su ovi posljednji ugrožena vrsta. Pitanje je, dakle, kako povezati ljude koji različito misle, ne rade u istom trenutku na istom mjestu, odnosno ne dijele zajednički radni prostor. Zato je nedavni štrajk u Luci Kopar vrlo važan. Naime, tada se povezala radnička aristokracija, mislim na kraniste, s onima koji su najiskorištavaniji i koji se najteže organiziraju.


Dakle, mislite da bez političke organizacije ne ide. Vidite li u sadašnjem revolucionarnom vrenju zametke organiziranosti, koji bi u potrebnom trenutku prerasli u moćnu političku silu?

Pokret je apsolutno pozitivan i sigurno predstavlja temelj za tako nešto. Alterglobalisti su, iako smo u početku mislili da su slabi, u međuvremenu postali tako jaki da im na demonstracije dolaze i predsjednici vrlo moćnih država. Pokret koji bi promijenio politički sistem morao bi biti planetaran. U ovom se trenutku stvara planetarna ideologija i povezuju se različiti pokreti u svijetu. Čini se da se stvaraju materijalne pretpostavke za transverzalni društveni pokret. U njemu bi svoje mjesto trebale naći i tradicionalne stranke i sindikati i ekološke organizacije. To će biti transverzala, neka nova planetarna narodna fronta.


Novi pokreti nastaju i žive prije svega na internetu i kao takvi su fleksibilniji od staromodnih sindikata. Osim toga, s njima ne uspijevaju naći zajednički jezik, iako su dio iste fronte.

Organizacije koje se temelje na govoru statusne su i hijerarhične. Takve postoje od neolitika do danas. Organizacije koje se temelje na pisanoj riječi, poput sindikata ili tradicionalnih političkih stranaka, imaju administrativnu strukturu. Iako ne podliježu statusno-položajnoj hijerarhiji, muči ih birokratska hijerarhija. Moć je u njima inače ograničena, ali je još uvijek hijerarhično raspoređena. Što se događa s onim organizacijama koje se temelje na internetskim vezama, zanimljivo je promatrati. S jedne strane, ta tehnologija omogućava policijski nadzor kakav dosad nismo poznavali, ali s druge omogućuje horizontalni način organizacije koji je demokratičan i posebno intelektualan, na način kakve su nekada bile revolucionarne stranke. Stalno debatiranje oznaka je pravog revolucionara. Internet je u svojem sadržaju inherentno demokratičan, za razliku od stranačkog sistema, koji danas uzalud nazivamo demokratskim.


Stoga bismo se trebali nadati promjenama odozdo, iz politike “života”, iz područja izvanparlamentarne politike, jer srednja struja ne omogućuje promjene?

Već vam sam izraz “izvanparlamentarna politika” puno govori. Recimo to da parlamentarna politika nije više produktivna. Da se zatvorila u sebe i nema novih ideja. Problem nije samo ideološki, nego i sociološki i institucionalan. Recimo, u Njemačkoj je izvanparlamentarna opozicija bila toliko jaka da je na vlast dovela socijaldemokrate. Slično se desilo i u Francuskoj. Onda su došli zeleni. Nakon jednog mandata, njemački su se zeleni pretvorili u vrlo tradicionalnu stranku. Ne zato jer su bili pokvareni, nego zato jer institucije djeluju po svojoj logici koju ne možete promijeniti samo dobrim namjerama. Toga su bili posebno svjesni komunisti, koji su bili ljudi posebnog kova. Kad su im dozvolili, sudjelovali su u radu parlamenta i cijelo su vrijeme debatirali, barem oni koji nisu postali staljinisti. Ali je istovremeno i u samim komunističkim strankama trajala debata i to je omogućavalo da nikada ne smetnu s uma program. Ukratko, ostali su revolucionarna stranka, iako su ušli u sistem. Današnji problem je u tome da možete organizirati ulične demonstracije, pa čak i biti vrlo radikalni, ali ako doista želite napraviti istinske promjene, morat ćete raditi sistemski, odnosno biti u instituciji. Nije nužno da to bude buržoaski parlament, ali neka institucija svakako mora biti. Dosad su sve institucije, od sovjeta do jugoslavenskih radničkih savjeta, s vremenom postajale prilično vampirske. Ubrzo su počele raditi po svojoj logici, koja nije bila demokratična, a bila je ideološki senilna.


Kakav bi onda mogao biti sutrašnji svijet, ako se sve ovo potvrdi?

Nikada nismo bili bliže kraju kapitalizma nego što smo sada. Nisu sada na sceni nekakvi intelektualni bedaci iz Dostojevskog, nego svakog poštovanja vrijedno mnoštvo radnika, radnica i pripadnika srednje klase. Sada su čak i “stupovi društva” svjesni da je nešto trulo u sistemu. Pritisak odozdo jača. To uvijek pokreće političku birokraciju. Prema promjenama. Na institucije sistema treba pritiskati izvana. Pritom suvremena tehnologija može biti od iznimne pomoći.


Ako se, s obzirom na gore navedeno, pogleda slovenska društvena scena, može se i kod nas primijetiti veliko nezadovoljstvo političkim elitama. Nastaju nova politička i socijalna gibanja koja otvaraju političko polje.

U posljednje vrijeme Slovenija klizi prema periferiji. Problem perifernih društva jest da su njihove političke klase zastupnici kompradorske klase. Kako je rekao Che Guevara, periferna buržoazija je zadnja karika lanca koji počinje na Wall Streetu: kompradorska buržoazija dobiva mrvice s bogataševa stola. Andre Gunder Frank je za njih smislio teoretski koncept: lumpenburžoazija. To je buržoazija koja sam nije u stanju pokrenuti i upravljati produkcijskim procesom. To nisu kapitalisti Adama Smitha. To su, kako ih je svojedobno nazvao nekadašnji direktor Elana Dolfe Vojsk, predatori. Vrlo prikladno i vrlo okrutno imenovanje. U Sloveniji imamo dodatni problem jer naša politička klasa i naše političke stranke zastupaju taj muktaški, parazitski i neproduktivni sloj. Zato je dobro da se pojavljuju novi pokreti. Međutim, dosad još nitko nije postavio dovoljno radikalna pitanja o potrebi društvenih promjena, između ostaloga i zato jer nitko nema dovoljno temeljitih analiza. A ne mogu ih ni imati ako za probleme Slovenije kao konceptualni okvir uzmemo Europsku uniju. Taj okvir je preuzak i ako sada postavimo pitanje što napraviti sa Slovenijom, onda valja razmišljati na globalnoj razini. Naime, možete u Sloveniji pravično razdijeliti bogatstvo, riješiti siromaštvo, osigurati javno školstvo i javno zdravstvo i dati ljudima prikladne mirovine. Sve se to dade napraviti. Međutim, time ne možete promijeniti sistem. Igrač koji bi mogao promijeniti svjetski sistem je Europska unija. Ali, njezine strukture su neoliberalne. Dovoljno je politički, vojno i ekonomski moćna da bi mogla pokrenuti program promjene svjetskog sistema. Za početak bi bilo dovoljno da, prema evropskom socijalnom modelu, zahtijevaju da Kinezi dobiju dopust, porodiljski i bolovanje, pa da i tamo, baš kao i ovdje, bude ukinuto sužanjstvo. Zatražimo da se NATO povuče iz Afganistana, kao i to da kad se počne dijeliti libijska torta, ona pripadne Libijcima a ne Europskoj uniji.

Razgovarao Marjan Horvat (Mladina broj 41/2011)
Sa slovenskog preveo Rade Dragojević

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve