Bez organizacije nema revolucije

Marjan Horvat je za Mladinu razgovarao s Rastkom Močnikom o aktualnim zbivanjima od pokreta “indignados”, preko okupacije Wall Streeta kojom je započeo cijeli niz okupacija gradova diljem Amerike i Europe, a nastavlja s raspravom je li revolucija moguća, kakva bi to revolucija bila i tko/što bi bio njezin nositelj.


U subotu, 15. listopada bit će globalna revolucija. Ljudi će protestirati na ulicama protiv nepravedne raspodjele na siromašne i bogate u svijetu. Mladi posebno zbog ukradene budućnosti. Pokret “ogorčenih” raširio se Evropom i Amerikom. Radi li se tu o jasnom pokazatelju kraja kapitalizma?

Pokazatelj kraja kapitalizma kriza je sama. Koliko će dugo trajati, drugo je pitanje. Samir Amin upozorava da postoje dva modela izlaska iz sadašnjeg stanja. Prvi znači unutarnju razgradnju što se, recimo, zbilo s Rimskom Carstvom, dok je drugi put revolucija. One su rjeđe. U pravilu do njih dolazi na periferiji. Ali ne uvijek. Francuska revolucija, koju držimo paradigmatskom, dogodila se u trenutku kad je Francuska izgubila prevlast u svijetu od Velike Britanije. U položaju otprilike sličnom ondašnjoj Francuskoj nalazi se današnja Amerika. Sadašnji mi se protesti čine zasad samo kao pobuna ogorčenih, ali ta je pozornica nužna za politički otpor. Ljudi su ljuti, na ulicama žele govoriti ono što misle, a nemaju drugih kanala za izražavanje. Ipak, još nisu organizirani, što je važan uvjet za promjene.


Okupacija gradskih prostora u nekim gradovima Amerike i Evrope ukazuje na dobru organiziranost, iako ih ne podupiru klasične institucije civilnoga društva. Osim u SAD-u, gdje ih je podupro jedan od vodećih sindikata, demonstranti drugdje nisu dobili podršku. Ali ni ne žele je, jer ne vjeruju etabliranim političkim strankama, kao ni sindikatima. Može li se išta bitno postići bez takve podrške?

Dosad nije bilo revolucije bez revolucionarne stranke. Pitanje treba li surađivati s organizacijama sistema zapravo je pogrešno. Iako je istina da je sam sistem korumpiran, to još uvijek ne znači da se organizacije unutar njega ne mogu promijeniti. Takvo pitanje za pokret trebalo bi biti taktičko, a ne strateško.


Također, postoje jasna razmimoilaženja. Američki demonstranti žele srušiti kapitalistički sistem, dok evropski, osim nekih marksističkih i anarhističkih grupacija, vjeruju da je moguće otvoriti polje unutar Europske unije kao transnacionalnog tijela. Otkud te razlike?

Riječ je o staroj dilemi, još iz vremena ruskog socijalističkog pokreta. Tada su se sukobljavali oko pitanja da li učestvovati u radu carske Dume ili ne. Lenjin je bio za, jer je držao da će Duma biti “naša propagandna tribina”, dok su druge socijaldemokratske radničke partije bile protiv. Bili su čistunci, puristi. U današnjem Evropskom parlamentu postoji stranka Evropske ljevice koja je protiv kapitalizma, koja se zalaže za javno školstvo, javno zdravstvo, protiv je bolonjske reforme i, recimo, ne izjednačava komunizam s nacifašizmom. Ili, primjerice, za ulazak u francuski parlament bori se Nova antikapitalistička stranka, koja se unatoč tome što u svom imenu sadrži riječ antikapitalizam, koristi institucijama sistema. Dakle, odgovor da li ići u institucije sistema ili ne jest – da, ali s revolucionarnom političkom praksom.


Izgleda da je razlika i u tome što američki prosvjednici napadaju centre financijske moći, dok bi u Evropi radije korigirali postojeći ekonomski i politički sistem?

Razlika i značajki američkih i evropskih političkih borbi toliko je da bi se o svemu tome mogla napisati posebna knjiga. Moramo znati da radikalni pokreti u Evropi zapravo nikada nisu prestali djelovati. Vrlo utjecajna i intelektualno snažna je Četvrta internacionala, trockistička, koja se zove Savez revolucionarnih komunista. S druge strane, radnički pokret u SAD-u na samom svom početku doživio je gadan poraz. Uništili su ga mafijom. Također, u SAD-u je značajna tradicija civilnodruštvenog organiziranja i jača je od civilnog društva u Evropi, odnosno, ako sam dobro informiran, u neprotestantskim zemljama. U jednoj Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj praktički nema tradicije civilnog društva, pa su tamo, posebno u Grčkoj, jake radikalne političke grupacije koje nerijetko poistovjećuju s terorizmom. Zanimljivo je da u nas nema radikalnih grupa, iako smo zemlja s katoličkom tradicijom. Dakle, postoje različite tradicije u SAD-u i Evropi. U euroatlantskom svijetu na političku pozornicu pristižu nove skupine. Probudila se srednja klasa, baš zato jer je ona najviše na udaru. Budući da je srednja klasa zapravo nosilac ideološke hegemonije, njihova radikalizacija je vrlo važna.


Ako sam vas dobro shvatio, zasad pojam revolucije nije relevantan. Dakle, što bi danas, na ovom stupnju razvoja kapitalističkog sistema, a s obzirom na povijesno iskustvo i dosadašnju teoriju i praksu revolucije, zapravo bila revolucija?

Revolucija je promjena sistema, ali to zasad nije na dnevnom redu. Drago mi je da se riječ revolucija koristi, jer se tako ona rehabilitira i postaje ponovno dio naše retorike. Inače, revolucija zahtijeva trajnu organizaciju, trajnu ideološku pripremu i iznimne razmjere. Za ovo zadnje u posljednje se vrijeme brine SAD, dok za samu revoluciju SAD nema ideološku tradiciju, a posebno ne organizaciju.


Kakvu revoluciju trebamo i kakva je moguća?

Da budem bombastičan, treba nam politička organizacija koja bi jasno rekla da kapitalizam treba okončati. Da ga treba otpraviti. I to što prije. Naime, što se takav program pojavi kasnije, to će biti radikalniji i posljedično teže ostvariv. I žrtve će biti veće. Kako će to konkretno izgledati, to će biti stvar određenog povijesnog položaja onih koji će biti u situaciji da odlučuju. Čim se prije donese radikalni program i postavi organizacija, tim bolje, jer planet sve teže podnosi kapitalizam. Ja se osobno zauzimam za mirne promjene. Čak i ako zanemarimo druge stvari, jasno je da stalna i beskrajna akumulacija jede prirodu, jede planet. Ne može se baš sve pretvoriti u višak vrijednosti, jer ćemo onda ostati bez ičega. Nećemo imati ništa za jesti, ništa za piti, niti za disati.


Klasične radničke klase koja bi provela takvu revoluciju danas nema. Kako zapravo nastaje revolucionarna klasa, da ostanemo pri toj terminologiji?

Istina je da danas više nemamo industrijski sistem unutar kojeg bi se oblikovala tradicionalna radnička klasa. Danas imamo prekarijat, nezaposlene, podzaposlene i zaposlene, s tim da su ovi posljednji ugrožena vrsta. Pitanje je, dakle, kako povezati ljude koji različito misle, ne rade u istom trenutku na istom mjestu, odnosno ne dijele zajednički radni prostor. Zato je nedavni štrajk u Luci Kopar vrlo važan. Naime, tada se povezala radnička aristokracija, mislim na kraniste, s onima koji su najiskorištavaniji i koji se najteže organiziraju.


Dakle, mislite da bez političke organizacije ne ide. Vidite li u sadašnjem revolucionarnom vrenju zametke organiziranosti, koji bi u potrebnom trenutku prerasli u moćnu političku silu?

Pokret je apsolutno pozitivan i sigurno predstavlja temelj za tako nešto. Alterglobalisti su, iako smo u početku mislili da su slabi, u međuvremenu postali tako jaki da im na demonstracije dolaze i predsjednici vrlo moćnih država. Pokret koji bi promijenio politički sistem morao bi biti planetaran. U ovom se trenutku stvara planetarna ideologija i povezuju se različiti pokreti u svijetu. Čini se da se stvaraju materijalne pretpostavke za transverzalni društveni pokret. U njemu bi svoje mjesto trebale naći i tradicionalne stranke i sindikati i ekološke organizacije. To će biti transverzala, neka nova planetarna narodna fronta.


Novi pokreti nastaju i žive prije svega na internetu i kao takvi su fleksibilniji od staromodnih sindikata. Osim toga, s njima ne uspijevaju naći zajednički jezik, iako su dio iste fronte.

Organizacije koje se temelje na govoru statusne su i hijerarhične. Takve postoje od neolitika do danas. Organizacije koje se temelje na pisanoj riječi, poput sindikata ili tradicionalnih političkih stranaka, imaju administrativnu strukturu. Iako ne podliježu statusno-položajnoj hijerarhiji, muči ih birokratska hijerarhija. Moć je u njima inače ograničena, ali je još uvijek hijerarhično raspoređena. Što se događa s onim organizacijama koje se temelje na internetskim vezama, zanimljivo je promatrati. S jedne strane, ta tehnologija omogućava policijski nadzor kakav dosad nismo poznavali, ali s druge omogućuje horizontalni način organizacije koji je demokratičan i posebno intelektualan, na način kakve su nekada bile revolucionarne stranke. Stalno debatiranje oznaka je pravog revolucionara. Internet je u svojem sadržaju inherentno demokratičan, za razliku od stranačkog sistema, koji danas uzalud nazivamo demokratskim.


Stoga bismo se trebali nadati promjenama odozdo, iz politike “života”, iz područja izvanparlamentarne politike, jer srednja struja ne omogućuje promjene?

Već vam sam izraz “izvanparlamentarna politika” puno govori. Recimo to da parlamentarna politika nije više produktivna. Da se zatvorila u sebe i nema novih ideja. Problem nije samo ideološki, nego i sociološki i institucionalan. Recimo, u Njemačkoj je izvanparlamentarna opozicija bila toliko jaka da je na vlast dovela socijaldemokrate. Slično se desilo i u Francuskoj. Onda su došli zeleni. Nakon jednog mandata, njemački su se zeleni pretvorili u vrlo tradicionalnu stranku. Ne zato jer su bili pokvareni, nego zato jer institucije djeluju po svojoj logici koju ne možete promijeniti samo dobrim namjerama. Toga su bili posebno svjesni komunisti, koji su bili ljudi posebnog kova. Kad su im dozvolili, sudjelovali su u radu parlamenta i cijelo su vrijeme debatirali, barem oni koji nisu postali staljinisti. Ali je istovremeno i u samim komunističkim strankama trajala debata i to je omogućavalo da nikada ne smetnu s uma program. Ukratko, ostali su revolucionarna stranka, iako su ušli u sistem. Današnji problem je u tome da možete organizirati ulične demonstracije, pa čak i biti vrlo radikalni, ali ako doista želite napraviti istinske promjene, morat ćete raditi sistemski, odnosno biti u instituciji. Nije nužno da to bude buržoaski parlament, ali neka institucija svakako mora biti. Dosad su sve institucije, od sovjeta do jugoslavenskih radničkih savjeta, s vremenom postajale prilično vampirske. Ubrzo su počele raditi po svojoj logici, koja nije bila demokratična, a bila je ideološki senilna.


Kakav bi onda mogao biti sutrašnji svijet, ako se sve ovo potvrdi?

Nikada nismo bili bliže kraju kapitalizma nego što smo sada. Nisu sada na sceni nekakvi intelektualni bedaci iz Dostojevskog, nego svakog poštovanja vrijedno mnoštvo radnika, radnica i pripadnika srednje klase. Sada su čak i “stupovi društva” svjesni da je nešto trulo u sistemu. Pritisak odozdo jača. To uvijek pokreće političku birokraciju. Prema promjenama. Na institucije sistema treba pritiskati izvana. Pritom suvremena tehnologija može biti od iznimne pomoći.


Ako se, s obzirom na gore navedeno, pogleda slovenska društvena scena, može se i kod nas primijetiti veliko nezadovoljstvo političkim elitama. Nastaju nova politička i socijalna gibanja koja otvaraju političko polje.

U posljednje vrijeme Slovenija klizi prema periferiji. Problem perifernih društva jest da su njihove političke klase zastupnici kompradorske klase. Kako je rekao Che Guevara, periferna buržoazija je zadnja karika lanca koji počinje na Wall Streetu: kompradorska buržoazija dobiva mrvice s bogataševa stola. Andre Gunder Frank je za njih smislio teoretski koncept: lumpenburžoazija. To je buržoazija koja sam nije u stanju pokrenuti i upravljati produkcijskim procesom. To nisu kapitalisti Adama Smitha. To su, kako ih je svojedobno nazvao nekadašnji direktor Elana Dolfe Vojsk, predatori. Vrlo prikladno i vrlo okrutno imenovanje. U Sloveniji imamo dodatni problem jer naša politička klasa i naše političke stranke zastupaju taj muktaški, parazitski i neproduktivni sloj. Zato je dobro da se pojavljuju novi pokreti. Međutim, dosad još nitko nije postavio dovoljno radikalna pitanja o potrebi društvenih promjena, između ostaloga i zato jer nitko nema dovoljno temeljitih analiza. A ne mogu ih ni imati ako za probleme Slovenije kao konceptualni okvir uzmemo Europsku uniju. Taj okvir je preuzak i ako sada postavimo pitanje što napraviti sa Slovenijom, onda valja razmišljati na globalnoj razini. Naime, možete u Sloveniji pravično razdijeliti bogatstvo, riješiti siromaštvo, osigurati javno školstvo i javno zdravstvo i dati ljudima prikladne mirovine. Sve se to dade napraviti. Međutim, time ne možete promijeniti sistem. Igrač koji bi mogao promijeniti svjetski sistem je Europska unija. Ali, njezine strukture su neoliberalne. Dovoljno je politički, vojno i ekonomski moćna da bi mogla pokrenuti program promjene svjetskog sistema. Za početak bi bilo dovoljno da, prema evropskom socijalnom modelu, zahtijevaju da Kinezi dobiju dopust, porodiljski i bolovanje, pa da i tamo, baš kao i ovdje, bude ukinuto sužanjstvo. Zatražimo da se NATO povuče iz Afganistana, kao i to da kad se počne dijeliti libijska torta, ona pripadne Libijcima a ne Europskoj uniji.

Razgovarao Marjan Horvat (Mladina broj 41/2011)
Sa slovenskog preveo Rade Dragojević

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve