Intervju s čileanskim aktivistom
U Čileu studentski nemiri traju već pola godine s jasno razrađenom taktikom i mjesečnim ritmovima velikih prosvjeda. Zadnji je bio u listopadu završivši upadom u državni senat i neviđenom represijom snaga reda i mira konzervativne vlade predsjednika Piñere. Slobodni Filozofski donosi prijevod razgovora s čileanskim aktivistom o aktualnim događajima u toj južnoameričkoj državi, originalno objavljen na njemačkoj stranici Rote-Antifa. Pozdrav Alejandro, bi li nam ukratko rekao nešto o studentskim i učeničkim prosvjedima u Čileu?
Mnoge uprave fakulteta potpuno miruju već 5 mjeseci. Mladi nalaze mnoge različite oblike prosvjeda, jedni zauzimaju svoje škole i barikadiraju vrata, drugi štrajkaju i odbijaju sudjelovati na nastavi.
Svaki četvrtak u svim većim gradovima dolazi do središnje demonstracije učenica, učenika i studenata tih gradova. U glavnome gradu, Santiago de Chileu, trenutno svaki četvrtak prosvjeduje od 100.000 do 180.000 ljudi. Prosvjedi su ogromnih dimenzija; još od pada Pinochetove diktature, koji je izboren demonstracijama, nismo doživjeli takve prosvjede.
Koji su razlozi prosvjeda?
Čileanski obrazovni sustav privatiziran je 1981. za vrijeme Pinochetove diktature, državna sredstva su povučena iz obrazovnog sustava i umjesto toga su preusmjerena u subvencije privatnim poduzetnicima.
Od tada je kvaliteta javnog obrazovanja ekstremno pala; dobro obrazovanje postoji zapravo još samo u privatnim školama i sveučilištima, ali ono je vrlo skupo. Trenutno jedan student za diplomu mora platiti koliko bi trebalo da se kupi jedna kuća. Zato studenti i po 20 godina otplaćuju kredit za 5 godina studija. U školama to izgleda vrlo slično.
Što zahtijevaju mladi u Čileu?
Njihovi zahtjevi su prilično radikalni zato jer u konačnici oni zahtijevaju da se utjecaj tržišta na obrazovanje u potpunosti eliminira. Obrazovanje treba biti besplatno i neovisno od interesa poduzeća.
Kako se Vlada odnosi prema ovim zahtjevima?
Naravno, negativno se odnosi prema njima, ponaša se neoliberalno i zapravo teži upravo suprotnome od nacionalizacije. Tri ministra u Vladi i sami su vlasnici sveučilišta. Četvrti također, ali on je zbog velikih prosvjeda bio primoran dati ostavku.
Kako se organizira prosvjedni pokret i kako se zastupnici mladih legitimiraju?
Mladi su organizirani u odbore koji, na školskoj i fakultetskoj razini, šalju delegate u rukovodeće strukture okruga, gradova, škola, sveučilišta itd. Posebno su delegati, koji zastupaju pokret mladih, dostigli zavidan politički nivo. Iznimno su dobro obrazovani, razumiju se u sva važna politička pitanja, a katkad uspiju i postidjeti parlamentarne zastupnike tijekom rasprave, na toliko su visokoj razini.
Već su 2006. čileanske učenice i učenici onemogućili rad škola na dva mjeseca, postoji li veza između tadašnjeg i aktualnog pokreta?
Da, u to vrijeme pokret je bio prvenstveno učenički pokret protiv daljnje privatizacije različitih škola. Danas su aktivisti toga vala štrajka na fakultetu, ali u isto su se vrijeme uspjeli povezati sa sadašnjim učenicima. Postoji sloga i zbog tog je pokret postao jači. Isto tako, u Čileu postoji i prilično borbena tradicija radničkih pokreta.
Kako izgleda ta tradicija radničkih pokreta?
Ona izvorno potječe još iz vremena socijalista Salvadora Allendea, koji je svrgnut Pinochetovim vojnim pučem. No narod se prosvjedima, nakon gotovo dva desetljeća, uspio riješiti i tog diktatora. Doduše, svako malo dolaze teška vremena popraćena prosvjedima, ali kako smo rekli, pokret je jako bogat tradicijom i narod ima potrebno znanje za samoorganizaciju i političko aktiviranje.
Podupire li ostatatak stanovništva zahtjeve mladih?
Naravno, obrazovanje predstavlja ogroman financijski teret za svaku obitelj. U međuvremenu su se i drugi pokreti priključili pokretu mladih. Pa i zdrastvene radnice i radnici prosvjeduju za bolje uvjete rada, a također, trenutno se u mnogim gradovima može primijetiti nagli porast broja pokreta za zaštitu okoliša.
Dakle prosvjedi poprimaju takve razmjere da se šire i na ostale grane?
Da, sasvim sigurno. Najdojmljivije je to što se preispituje cijeli politički i gospodarski sustav. Stanovništvo se protivi neoliberalnoj politici vlade i zahtjeva donošenje novog ustava, jer aktualni čileanski ustav, zanemarujući nekolicinu izmjena, potječe još iz doba Augusta Pinocheta. Prema ispitivanjima, samo bi 28% stanovništva ponovno glasovalo za predsjednika Sebastiána Piñeru.
Kako bi ocijenio prosvjede u sjevernoj Africi i u arapskome svijetu? Služe li kao neka vrst uzora prosvjedima u Čileu?
Da, tu naravno postoje paralele. Način na koji se potiče na prosvjede je sličan, dosta toga se radi putem Facebooka i Twittera. Uređenje neovisnih organizacija, koje su mladi sami osmislili, je slično. Baš kao u Europi, i u sjevernoj Africi prosvjede ne organiziraju političke stranke, već sami građani koji se bune i kritiziraju to što sve stranke, bilo ‘lijeve’, ‘s centra’ ili ‘desne’, već desetljećima podržavaju isti gospodarski sustav.
U Njemačkoj se dosta govori o policijskoj primjeni sile, i o navodnim mladim izgrednicima. Jesu li svi prosvjednici agresivni ili samo jedan mali dio?
Policija postupa brutalno te je naoružana poput vojnika. Jedan šesnaestogodišnjak je već ustrijeljen. Svaki tjedan bezbroj prosvjednika biva ranjeno.
To naravno vodi do toga da svi prosvjednici počinju uviđati kako će morati primijeniti silu da bi se obranili. Sve se to počinje doživljavati ‘samoobranom’. Dade se uočiti kako su se obični studenti, koji bi još do prije nekoliko mjeseci odbijali nasilje, združili s odavno poznatim lijevim aktivistima.
