Intervju s čileanskim aktivistom

U Čileu studentski nemiri traju već pola godine s jasno razrađenom taktikom i mjesečnim ritmovima velikih prosvjeda. Zadnji je bio u listopadu završivši upadom u državni senat i neviđenom represijom snaga reda i mira konzervativne vlade predsjednika Piñere. Slobodni Filozofski donosi prijevod razgovora s čileanskim aktivistom o aktualnim događajima u toj južnoameričkoj državi, originalno objavljen na njemačkoj stranici Rote-Antifa.


Pozdrav Alejandro, bi li nam ukratko rekao nešto o studentskim i učeničkim prosvjedima u Čileu?

Mnoge uprave fakulteta potpuno miruju već 5 mjeseci. Mladi nalaze mnoge različite oblike prosvjeda, jedni zauzimaju svoje škole i barikadiraju vrata, drugi štrajkaju i odbijaju sudjelovati na nastavi.

Svaki četvrtak u svim većim gradovima dolazi do središnje demonstracije učenica, učenika i studenata tih gradova. U glavnome gradu, Santiago de Chileu, trenutno svaki četvrtak prosvjeduje od 100.000 do 180.000 ljudi. Prosvjedi su ogromnih dimenzija; još od pada Pinochetove diktature, koji je izboren demonstracijama, nismo doživjeli takve prosvjede.


Koji su razlozi prosvjeda?

Čileanski obrazovni sustav privatiziran je 1981. za vrijeme Pinochetove diktature, državna sredstva su povučena iz obrazovnog sustava i umjesto toga su preusmjerena u subvencije privatnim poduzetnicima.

Od tada je kvaliteta javnog obrazovanja ekstremno pala; dobro obrazovanje postoji zapravo još samo u privatnim školama i sveučilištima, ali ono je vrlo skupo. Trenutno jedan student za diplomu mora platiti koliko bi trebalo da se kupi jedna kuća. Zato studenti i po 20 godina otplaćuju kredit za 5 godina studija. U školama to izgleda vrlo slično.


Što zahtijevaju mladi u Čileu?

Njihovi zahtjevi su prilično radikalni zato jer u konačnici oni zahtijevaju da se utjecaj tržišta na obrazovanje u potpunosti eliminira. Obrazovanje treba biti besplatno i neovisno od interesa poduzeća.


Kako se Vlada odnosi prema ovim zahtjevima?

Naravno, negativno se odnosi prema njima, ponaša se neoliberalno i zapravo teži upravo suprotnome od nacionalizacije. Tri ministra u Vladi i sami su vlasnici sveučilišta. Četvrti također, ali on je zbog velikih prosvjeda bio primoran dati ostavku.


Kako se organizira prosvjedni pokret i kako se zastupnici mladih legitimiraju?

Mladi su organizirani u odbore koji, na školskoj i fakultetskoj razini, šalju delegate u rukovodeće strukture okruga, gradova, škola, sveučilišta itd. Posebno su delegati, koji zastupaju pokret mladih, dostigli zavidan politički nivo. Iznimno su dobro obrazovani, razumiju se u sva važna politička pitanja, a katkad uspiju i postidjeti parlamentarne zastupnike tijekom rasprave, na toliko su visokoj razini.


Već su 2006. čileanske učenice i učenici onemogućili rad škola na dva mjeseca, postoji li veza između tadašnjeg i aktualnog pokreta?

Da, u to vrijeme pokret je bio prvenstveno učenički pokret protiv daljnje privatizacije različitih škola. Danas su aktivisti toga vala štrajka na fakultetu, ali u isto su se vrijeme uspjeli povezati sa sadašnjim učenicima. Postoji sloga i zbog tog je pokret postao jači. Isto tako, u Čileu postoji i prilično borbena tradicija radničkih pokreta.


Kako izgleda ta tradicija radničkih pokreta?

Ona izvorno potječe još iz vremena socijalista Salvadora Allendea, koji je svrgnut Pinochetovim vojnim pučem. No narod se prosvjedima, nakon gotovo dva desetljeća, uspio riješiti i tog diktatora. Doduše, svako malo dolaze teška vremena popraćena prosvjedima, ali kako smo rekli, pokret je jako bogat tradicijom i narod ima potrebno znanje za samoorganizaciju i političko aktiviranje.


Podupire li ostatatak stanovništva zahtjeve mladih?

Naravno, obrazovanje predstavlja ogroman financijski teret za svaku obitelj. U međuvremenu su se i drugi pokreti priključili pokretu mladih. Pa i zdrastvene radnice i radnici prosvjeduju za bolje uvjete rada, a također, trenutno se u mnogim gradovima može primijetiti nagli porast broja pokreta za zaštitu okoliša.

Dakle prosvjedi poprimaju takve razmjere da se šire i na ostale grane?
Da, sasvim sigurno. Najdojmljivije je to što se preispituje cijeli politički i gospodarski sustav. Stanovništvo se protivi neoliberalnoj politici vlade i zahtjeva donošenje novog ustava, jer aktualni čileanski ustav, zanemarujući nekolicinu izmjena, potječe još iz doba Augusta Pinocheta. Prema ispitivanjima, samo bi 28% stanovništva ponovno glasovalo za predsjednika Sebastiána Piñeru.


Kako bi ocijenio prosvjede u sjevernoj Africi i u arapskome svijetu? Služe li kao neka vrst uzora prosvjedima u Čileu?

Da, tu naravno postoje paralele. Način na koji se potiče na prosvjede je sličan, dosta toga se radi putem Facebooka i Twittera. Uređenje neovisnih organizacija, koje su mladi sami osmislili, je slično. Baš kao u Europi, i u sjevernoj Africi prosvjede ne organiziraju političke stranke, već sami građani koji se bune i kritiziraju to što sve stranke, bilo ‘lijeve’, ‘s centra’ ili ‘desne’, već desetljećima podržavaju isti gospodarski sustav.


U Njemačkoj se dosta govori o policijskoj primjeni sile, i o navodnim mladim izgrednicima. Jesu li svi prosvjednici agresivni ili samo jedan mali dio?

Policija postupa brutalno te je naoružana poput vojnika. Jedan šesnaestogodišnjak je već ustrijeljen. Svaki tjedan bezbroj prosvjednika biva ranjeno.

To naravno vodi do toga da svi prosvjednici počinju uviđati kako će morati primijeniti silu da bi se obranili. Sve se to počinje doživljavati ‘samoobranom’. Dade se uočiti kako su se obični studenti, koji bi još do prije nekoliko mjeseci odbijali nasilje, združili s odavno poznatim lijevim aktivistima.

S njemačkog prevela Aleksandra Relić
Redaktura: Ivana Burzić
Objavljeno na Rote Antifa 10. listopada 2011.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve