Kriza eurozone – Politička cijena stabilnosti

U Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011. u sklopu temata S onu stranu Schengena 2 Mislav Žitko piše o aktualnoj krizi eurozone. Europske političke elite su srljale u monetarnu uniju, “ostavljajući problem suočavanja s ekonomskim i institucionalnim kratkim spojevima za razdoblje krize”.


Stabilnost destabilizira, pisao je Hyman Minsky prije nekoliko desetljeća, opisujući funkcioniranje financijskog sustava u suvremenim kapitalističkim privredama. Što god mislili o učinkovitosti Minskyjevih uputa za stabilizaciju privrede, jasno je da su europske političke elite gotovo naslijepo krenule u projekt uvođenja zajedničke valute. Ne uzimajući u obzir prigovore koji su od samog početka bili prisutni[1], europske su države krenule na put monetarnog ujedinjenja ostavljajući problem suočavanja s ekonomskim i institucionalnim kratkim spojevima za razdoblje krize. Slom financijskog sektora u SAD-u razotkrio je slabosti eurozone nakon desetljeća prosperiteta, otkrivajući stvarne društvene odnose skrivene iza službenog diskursa ispunjenog frazama o solidarnosti, suradnji i potrebi za izgradnjom europskog identiteta.


Djelići mozaika



Činjenica da se u mainstream medijima sve teže pronalaze izvješća temeljena na izmišljenim pripovijestima o lijenim mediteranskim državama koje su same odgovorne za svoje probleme na anegdotalnoj razini predstavlja signal da se kriza u eurozoni približava točki u kojoj opstojnost monetarne unije doista dolazi u pitanje. Ipak, u javnom se prostoru još uvijek zadržala usredotočenost na problem dužničke krize pojednih perifernih država eurozone, što u znatnoj mjeri skreće pažnju sa strukturne dimenzije krize. Iako razmatranje problema solventnosti pojedinih država svakako predstavlja napredak u odnosu prema neuvijenoj reprodukciji kulturnih klišeja koja se počesto ispoljavala kao otvoreni nacionalizam, važno je naglasiti kako je spomenuti problem samo jedan djelić europskog kriznog mozaika.

Naime, problem prezaduženosti perifernih zemalja eurozone rastao je istovremeno s krizom bankarskog sustava. Štoviše, riječ je o međusobno povezanim elementima, odnosno o licu i naličju krize eurozone. Nadalje, usredotočenošću na mogući bankrot pojedinih država često se ispušta iz vida činjenica da je fiskalna kriza posljedica pokušaja pojedinih država da spase domaće banke i amortiziraju recesijske učinke proizašle iz globalne recesije. U pogledu institucionalnih, odnosno političkih nedostataka koje je razotkrila najveća ekonomska kriza od Velike depresije, ističu se jednodimenzionalna pozicija Europske središnje banke (ECB) i realno postojeća divergencija u odnosu središta i periferije. Ovdje nije samo riječ o tome da su najmoćnije zemlje eurozone razvile fobiju od same pomisli na bilo kakav oblik fiskalnih transfera, već je sam okvir ECB-a razvijen na način da je u najvećoj mjeri usmjerava prema obavljanju funkcije očuvanja cjenovne stabilnosti. U pogledu funkcije zajmodavca u nuždi i čuvara ukupne financijske stabilnosti rad ECB-a se pokazao manjkavim, veoma često zakašnjelim i pogrešnim.


Politike štednje



Ukupno gledajući, ne samo da je briga za solventnost prepuštena pojedinim zemljama članicama bez obraćanja potrebne pažnje na opasnosti koje donosi guranje heterogenih privreda u zajednički monetarni okvir, problem očuvanja solventnosti bankarskog sustava također je ostavljen po strani, dok ga vrijeme krize nije prisilno otvorilo. Naime, u eurozoni ne postoji razrađen model spašavanja bankarskog sektora u slučaju ekonomske krize koja izlazi iz lokalnih okvira. Ako pri tome uzmemo u obzir prethodno spomenutu činjenicu da je kriza državnog duga neodvojivo povezana s krizom bankarskog sektora, možemo stvoriti predodžbu o kompleksnosti poteškoća koje su postavljene pred političku elitu Europske unije, dosad naviknutu isključivo na prosperitetno okružje i politički status quo. Periferne su zemlje poput Grčke, Irske, Portugala, Španjolske ili Italije u prosperitetnom razdoblju, koje je trajalo do 2008. godine, razmjerno jednostavno prikupljale sredstva izdajući državne obveznice, budući da su banke središnjih zemalja bile itekako zainteresirane za širenje svojih poslova u okviru novostvorenog jedinstvenog monetarnog režima. Prema RMF izvješću[2] izloženost njemačkih i francuskih banaka u ukupnoj masi izdanih obveznica zemalja periferije redovito prelazi 40%. Tehnološka prednost i snažni pritisak na nadnice i uvjete rada u zemljama središta (osobito Njemačkoj) potaknula je u razdoblju prosperiteta rast, prije svega privatnog, a onda i javnog duga perifernih zemalja. Kako je ranije rečeno, s obzirom na nedostatak mehanizma očuvanja financijske stabilnosti, teret suočavanja s krizom ostavljen je pojednim državama. U trenutku kada su financijska tržišta počela “sumnjati” u sposobnost država da uredno servisiraju vlastite obveze, pristup potrebnim sredstvima uvjetovan je sve većim prinosima na obveznice za najranjivije zemlje. Takve zemlje dakako nisu više imale snage za istovremenu stabilizaciju javnih financija i spašavanje bankarskog sektora. Štoviše, problemi periferije su se trenutno, uslijed izloženosti banaka središta državnom dugu perifernih zemalja i povezanosti europskih banaka, pokazali kao prijetnja ekonomskoj stabilnosti središta.

Panika na financijskim tržištima dodatno je naglasila paraliziranost političke elite. Izgleda kako je u proteklom kriznom razdoblju postignut samo jedan konsenzus – onaj koji se tiče nametanja drakonskih mjera štednje. Politike štednje (eng. austerity politics) imaju u kontekstu krize eurozone isključivi učinak smanjenja kvalitete života radnog stanovništva. U tom pogledu, svi dosadašnji pokušaji rješavanja krize eurozone pokazali su se nedostatnima – funkcionalni pomaci jedva su primjetni dok se društveni troškovi krize neprestano povećavaju, a s njima i mogućnost raspada eurozone.


Izabrati pravi put



Tipičan primjer djelovanja europskih birokrata koji svoju političku impotentnost pred velikim financijskim igračima nadoknađuju sustavnim uništavanjem životnog standarda i šansi većine građana predstavlja sporazum o Grčkoj potpisan 21. srpnja ove godine. Riječ je o sporazumu koji uključuje obavezno smanjenje budžetskog deficita ispod 3% do 2013. godine za sve zemlje eurozone, potičući administracije pojedinih zemalja da nastave s mjerama štednje, odnosno s programom prebacivanja tereta loših investicija na leđa stanovništva. U pogledu Grčke sporazum nije bio sasvim poražavajući u usporedbi s prethodnim planom “spašavanja”, spuštajući kamatu na nove zajmove Grčkoj na 3,5% na trideset godina. Isto tako, sporazumom je predviđena smanjena vrijednost otplate obveznica (tzv. haircut) za 21% te je usvojena nova odredba prema kojoj Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), težak 440 milijardi eura, ima mogućnost kupovanja državnih obveznica. Ipak, nijedan od temeljnih problema nije dotaknut. Sporazum je implicitno odbio razmatranje strukturnih elementa krize, što je u idućim mjesecima dodatno pogoršalo ionako ozbiljnu situaciju, uvlačeći najprije Španjolsku, a zatim i Italiju u spiralu sve težih uvjeta zaduživanja i sve izraženijeg rizika nesolventnosti. Paradoksalno, tretirajući krizu eurozone kao grčku krizu, europska politička elita bila je neuspješna čak i u pokušaju poboljšanja grčke pozicije. Smanjenje dužničkog tereta za 21% predstavljalo je zanemarivu korist te je narednih mjeseci situacija u zemlji bez sposobnosti vođenja vlastite monetarne i fiskalne politike došla do stupnja vrenja nakon oštrih sukoba na ulicama grčkih gradova i ostavke premijera Papandreoua. Grčki ekonomist Yanis Varoufakis bio je u pravu kada je taj sporazum nazvao faustovskom nagodbom koja će reproducirati ista proturječja u još akutnijem obliku[3].

Drama na višoj razini koja se odvijala tokom i nakon sastanka grupe vodećih zemalja G20 26. listopada govori tome u prilog. Riječ je o još jednom planu spašavanja eurozone skrojenom po već viđenom i prethodno opisanom modelu bez značajnih, odnosno radikalnijih postupaka i, posljedično, bez vidljivijih pozitivnih učinaka u smjeru smirivanja krize. U pogledu institucionalne dimenzije, još uvijek se očekuje od EFSF-a da funkcionira kao surogat središnje banke iako su nedostaci toga fonda nebrojeno puta isticani. Nadalje, nema naznaka odustajanja od politika štednje u gotovo svim zemljama eurozone. Umjesto odlučujuće transformacije politike Europske središnje banke, sve zemlje eurozone i dalje su izložene pritiscima u smjeru smanjenja deficita i uvođenja novih poreza koji će dodatno opteretiti najranjivije slojeve stanovništva[4].

Uz to što su politike štednje u kombinaciji s nedostatnom privatnom incijativom (izgubljenom uslijed neizvjesnosti koju donosi svaka kriza) dosada rezultirale smanjenjem ukupne potražnje, daljnjim rastom nezaposlenosti i posljedično još izraženijom fiskalnom krizom države, treba primijetiti i ideološku funkciju politika štednje. Naime, sposobnost pojedine države da servisira vlastite obveze ne ovisi samo o svrishodnoj upotrebi zadanih ekonomskih resursa, nego i o uspješnosti u nametanju političkih prerogativa. Državne administracije čiji je program vezan uz uvođenje mjera štednje moraju predstaviti svoju politiku rezanja troškova, uvođenja novih poreza i privatizacije državne imovine kao neophodan potez u svrhu poboljšanja ukupne fiskalne pozicije. Drugačije rečeno, granice tzv. fiskalne prilagodbe određene su klasnim odnosima u društvu. Ovdje leže mnogobrojne opasnosti budući da se ostavlja dojam kako je pitanje državne solventnosti do izvjesne mjere u rukama stanovništva koje mora u skladu s demokratskom procedurom izabrati “pravi put”. Pod pritiscima međunarodnih financijskih institucija i logike trenutne potrebe spašavanja nacionalne privrede, a u nedostatku upućivanja na strukturne uzroke krize, scenarij koji obuhvaća radikalnu preobrazbu odnosa između rada i kapitala u korist potonjeg postaje sve više izvjestan.


Sumorna perspektiva europskog radništva



Trenutno nema naznaka da bi u bliskoj budućnosti moglo doći do preoblikovanja politike ECB-a. Jednako tako ostaje otvoreno pitanje dostatnosti i funkcionalnosti EFSF-a s obzirom da količina njegovih sredstava ovisi o sposobnosti zemalja eurzone koje su ga kolektivno utemeljile da potrebna sredstva izdvoje. Štoviše, u skladu s Varoufakisovim dijagramom[5] nijedna operacija EFSF-a neće onemogućiti spekulativne napade na ranjive članice eurozone, dok svaka nova intervencija putem tako formiranog zajedničkog fonda predstavlja daljnji korak prema kraju eurozone. U tom pogledu ostaje otvoreno pitanje do koje je mjere ostanak u eurozoni prihvatljiva opcija za posrnule članice. Nema sumnje da s obzirom na sadašnje stanje stvari, ekonomski konzervativizam ne nudi ništa europskom radništvu osim smanjenja stečenih prava, siromašnijeg života i veće neizvjesnosti u sferi rada. Ustrajnost europske političke elite u mjerama štednje ostavlja malo prostora za sumnju da će se ekonomsko-politički odnosi razvijati upravo u tom smjeru. S druge strane izlazak iz eurozone također predstavlja mogućnost koja unaprijed ne daje nikakva jamstva za sretan izlazak iz europske slijepe ulice. Ustvari, pomisao na raspad eurozone mora ispuniti nelagodom svakoga tko razumije trenutni odnos snaga u Europi. Iako ekonomska povijest bilježi slučajeve razmjerno brzog ekonomskog oporavka nakon proglašenja moratorija na otplatu dugova, s takvim analogijama treba biti oprezan. Primjerice, u slučaju Argentine koja je putem valutnog odbora vezala svoju valutu za američki dolar (što je približno slična pozicija onoj u kojoj se trenutno nalaze periferne države eurozone) treba imati na umu da je njezina ekonomska snaga u to vrijeme bila znatno veća nego što je primjerice Grčka danas te da se argentinski bankrot (moratorij na otplatu 114 milijardi USD obveza) poklopio s povoljnim ekonomskim okružjem početkom proteklog desetljeća. Nema sumnje da bi napuštanje eurozone donijelo ozbiljne probleme za bilo koju zemlju, dok je sasvim neizvjesno da li je pregovaračka pozicija radništva, sindikata i različitih progresivnih organizacija dovoljno snažna da ishodi obustavu servisiranja obveza i izlazak iz eurozone ustanovljenu prema potrebama dužnika. Transformacija europske socijaldemokracije od radikalne u “ozbiljnu” političku opciju dovela je cjelokupni lijevi politički spektar zajedno s većinom stanovništva u tešku situaciju gdje su gotovo sva skretanja pogrešna. Demokratske snage na periferiji eurozone moraju naći strategiju koja će omogućiti izbjegavanje izlaska iz eurozone pod uvjetima vjerovnika s jedne te učinkovito zaštititi javni interes pritisnut nemilosrdnim mjerama štednje s druge strane. U protivnom sumorna perspektiva europskog radništva može postati samo još mračnija.

Minsky je svojevremeno, izvodeći argumente u prilog hipotezi o inherentnoj nestabilnosti kapitalističke ekonomije, često spominjao stih W. B. Yeatsa – “Things fall apart, the centre cannot hold”. On na jezgrovit način opisuje trenutnu situaciju unutar eurozone – ono što pak ostaje zasad skriveno odnosi se na sposobnost demokratskih snaga u zemljama eurozone (ali i izvan nje) da na političku farsu odgovori vjerodostojnim ekonomskim programom.

Mislav Žitko
Objavljeno u Zarezu u sklopu temata S onu stranu Schengena 2

[1] Philip Arestis i Malcolm Sawyer: Will the euro bring economic crisis to Europe, Levy Economics Institute, Working Paper No. 322, 2001.
[2] The Eurozone: Between austerity and default, RMF Report, kolovoz, 2010.
[3] Yanis Varoufakis: “Najprije kao povijest, zatim kao farsa: povratak krize eura”, Zarez, br. 295, 2010.
[4] Sotiria Theodoropoulou i Andrew Watt: “Withdrawal symptoms: an assessment of the austerity packages in Europe“, European Trade Union Institute, Working Paper No. 2, 2011.
[5] Yanis Varoufakis: “Why Italy? Why Spain? And why the EFSF’s size does not matter”, dostupno na: http://yanisvaroufakis.eu/2011/08/04/why-italy-why-spain-and-why-the-efsfs-size-does-not-matter/

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve