Kriza eurozone – Politička cijena stabilnosti

Stabilnost destabilizira, pisao je Hyman Minsky prije nekoliko desetljeća, opisujući funkcioniranje financijskog sustava u suvremenim kapitalističkim privredama. Što god mislili o učinkovitosti Minskyjevih uputa za stabilizaciju privrede, jasno je da su europske političke elite gotovo naslijepo krenule u projekt uvođenja zajedničke valute. Ne uzimajući u obzir prigovore koji su od samog početka bili prisutni[1], europske su države krenule na put monetarnog ujedinjenja ostavljajući problem suočavanja s ekonomskim i institucionalnim kratkim spojevima za razdoblje krize. Slom financijskog sektora u SAD-u razotkrio je slabosti eurozone nakon desetljeća prosperiteta, otkrivajući stvarne društvene odnose skrivene iza službenog diskursa ispunjenog frazama o solidarnosti, suradnji i potrebi za izgradnjom europskog identiteta.

Djelići mozaika

Činjenica da se u mainstream medijima sve teže pronalaze izvješća temeljena na izmišljenim pripovijestima o lijenim mediteranskim državama koje su same odgovorne za svoje probleme na anegdotalnoj razini predstavlja signal da se kriza u eurozoni približava točki u kojoj opstojnost monetarne unije doista dolazi u pitanje. Ipak, u javnom se prostoru još uvijek zadržala usredotočenost na problem dužničke krize pojednih perifernih država eurozone, što u znatnoj mjeri skreće pažnju sa strukturne dimenzije krize. Iako razmatranje problema solventnosti pojedinih država svakako predstavlja napredak u odnosu prema neuvijenoj reprodukciji kulturnih klišeja koja se počesto ispoljavala kao otvoreni nacionalizam, važno je naglasiti kako je spomenuti problem samo jedan djelić europskog kriznog mozaika.

Naime, problem prezaduženosti perifernih zemalja eurozone rastao je istovremeno s krizom bankarskog sustava. Štoviše, riječ je o međusobno povezanim elementima, odnosno o licu i naličju krize eurozone. Nadalje, usredotočenošću na mogući bankrot pojedinih država često se ispušta iz vida činjenica da je fiskalna kriza posljedica pokušaja pojedinih država da spase domaće banke i amortiziraju recesijske učinke proizašle iz globalne recesije. U pogledu institucionalnih, odnosno političkih nedostataka koje je razotkrila najveća ekonomska kriza od Velike depresije, ističu se jednodimenzionalna pozicija Europske središnje banke (ECB) i realno postojeća divergencija u odnosu središta i periferije. Ovdje nije samo riječ o tome da su najmoćnije zemlje eurozone razvile fobiju od same pomisli na bilo kakav oblik fiskalnih transfera, već je sam okvir ECB-a razvijen na način da je u najvećoj mjeri usmjerava prema obavljanju funkcije očuvanja cjenovne stabilnosti. U pogledu funkcije zajmodavca u nuždi i čuvara ukupne financijske stabilnosti rad ECB-a se pokazao manjkavim, veoma često zakašnjelim i pogrešnim.

Politike štednje

Ukupno gledajući, ne samo da je briga za solventnost prepuštena pojedinim zemljama članicama bez obraćanja potrebne pažnje na opasnosti koje donosi guranje heterogenih privreda u zajednički monetarni okvir, problem očuvanja solventnosti bankarskog sustava također je ostavljen po strani, dok ga vrijeme krize nije prisilno otvorilo. Naime, u eurozoni ne postoji razrađen model spašavanja bankarskog sektora u slučaju ekonomske krize koja izlazi iz lokalnih okvira. Ako pri tome uzmemo u obzir prethodno spomenutu činjenicu da je kriza državnog duga neodvojivo povezana s krizom bankarskog sektora, možemo stvoriti predodžbu o kompleksnosti poteškoća koje su postavljene pred političku elitu Europske unije, dosad naviknutu isključivo na prosperitetno okružje i politički status quo. Periferne su zemlje poput Grčke, Irske, Portugala, Španjolske ili Italije u prosperitetnom razdoblju, koje je trajalo do 2008. godine, razmjerno jednostavno prikupljale sredstva izdajući državne obveznice, budući da su banke središnjih zemalja bile itekako zainteresirane za širenje svojih poslova u okviru novostvorenog jedinstvenog monetarnog režima. Prema RMF izvješću[2] izloženost njemačkih i francuskih banaka u ukupnoj masi izdanih obveznica zemalja periferije redovito prelazi 40%. Tehnološka prednost i snažni pritisak na nadnice i uvjete rada u zemljama središta (osobito Njemačkoj) potaknula je u razdoblju prosperiteta rast, prije svega privatnog, a onda i javnog duga perifernih zemalja. Kako je ranije rečeno, s obzirom na nedostatak mehanizma očuvanja financijske stabilnosti, teret suočavanja s krizom ostavljen je pojednim državama. U trenutku kada su financijska tržišta počela “sumnjati” u sposobnost država da uredno servisiraju vlastite obveze, pristup potrebnim sredstvima uvjetovan je sve većim prinosima na obveznice za najranjivije zemlje. Takve zemlje dakako nisu više imale snage za istovremenu stabilizaciju javnih financija i spašavanje bankarskog sektora. Štoviše, problemi periferije su se trenutno, uslijed izloženosti banaka središta državnom dugu perifernih zemalja i povezanosti europskih banaka, pokazali kao prijetnja ekonomskoj stabilnosti središta.

Panika na financijskim tržištima dodatno je naglasila paraliziranost političke elite. Izgleda kako je u proteklom kriznom razdoblju postignut samo jedan konsenzus – onaj koji se tiče nametanja drakonskih mjera štednje. Politike štednje (eng. austerity politics) imaju u kontekstu krize eurozone isključivi učinak smanjenja kvalitete života radnog stanovništva. U tom pogledu, svi dosadašnji pokušaji rješavanja krize eurozone pokazali su se nedostatnima – funkcionalni pomaci jedva su primjetni dok se društveni troškovi krize neprestano povećavaju, a s njima i mogućnost raspada eurozone.

Izabrati pravi put

Tipičan primjer djelovanja europskih birokrata koji svoju političku impotentnost pred velikim financijskim igračima nadoknađuju sustavnim uništavanjem životnog standarda i šansi većine građana predstavlja sporazum o Grčkoj potpisan 21. srpnja ove godine. Riječ je o sporazumu koji uključuje obavezno smanjenje budžetskog deficita ispod 3% do 2013. godine za sve zemlje eurozone, potičući administracije pojedinih zemalja da nastave s mjerama štednje, odnosno s programom prebacivanja tereta loših investicija na leđa stanovništva. U pogledu Grčke sporazum nije bio sasvim poražavajući u usporedbi s prethodnim planom “spašavanja”, spuštajući kamatu na nove zajmove Grčkoj na 3,5% na trideset godina. Isto tako, sporazumom je predviđena smanjena vrijednost otplate obveznica (tzv. haircut) za 21% te je usvojena nova odredba prema kojoj Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), težak 440 milijardi eura, ima mogućnost kupovanja državnih obveznica. Ipak, nijedan od temeljnih problema nije dotaknut. Sporazum je implicitno odbio razmatranje strukturnih elementa krize, što je u idućim mjesecima dodatno pogoršalo ionako ozbiljnu situaciju, uvlačeći najprije Španjolsku, a zatim i Italiju u spiralu sve težih uvjeta zaduživanja i sve izraženijeg rizika nesolventnosti. Paradoksalno, tretirajući krizu eurozone kao grčku krizu, europska politička elita bila je neuspješna čak i u pokušaju poboljšanja grčke pozicije. Smanjenje dužničkog tereta za 21% predstavljalo je zanemarivu korist te je narednih mjeseci situacija u zemlji bez sposobnosti vođenja vlastite monetarne i fiskalne politike došla do stupnja vrenja nakon oštrih sukoba na ulicama grčkih gradova i ostavke premijera Papandreoua. Grčki ekonomist Yanis Varoufakis bio je u pravu kada je taj sporazum nazvao faustovskom nagodbom koja će reproducirati ista proturječja u još akutnijem obliku[3].

Drama na višoj razini koja se odvijala tokom i nakon sastanka grupe vodećih zemalja G20 26. listopada govori tome u prilog. Riječ je o još jednom planu spašavanja eurozone skrojenom po već viđenom i prethodno opisanom modelu bez značajnih, odnosno radikalnijih postupaka i, posljedično, bez vidljivijih pozitivnih učinaka u smjeru smirivanja krize. U pogledu institucionalne dimenzije, još uvijek se očekuje od EFSF-a da funkcionira kao surogat središnje banke iako su nedostaci toga fonda nebrojeno puta isticani. Nadalje, nema naznaka odustajanja od politika štednje u gotovo svim zemljama eurozone. Umjesto odlučujuće transformacije politike Europske središnje banke, sve zemlje eurozone i dalje su izložene pritiscima u smjeru smanjenja deficita i uvođenja novih poreza koji će dodatno opteretiti najranjivije slojeve stanovništva[4].

Uz to što su politike štednje u kombinaciji s nedostatnom privatnom incijativom (izgubljenom uslijed neizvjesnosti koju donosi svaka kriza) dosada rezultirale smanjenjem ukupne potražnje, daljnjim rastom nezaposlenosti i posljedično još izraženijom fiskalnom krizom države, treba primijetiti i ideološku funkciju politika štednje. Naime, sposobnost pojedine države da servisira vlastite obveze ne ovisi samo o svrishodnoj upotrebi zadanih ekonomskih resursa, nego i o uspješnosti u nametanju političkih prerogativa. Državne administracije čiji je program vezan uz uvođenje mjera štednje moraju predstaviti svoju politiku rezanja troškova, uvođenja novih poreza i privatizacije državne imovine kao neophodan potez u svrhu poboljšanja ukupne fiskalne pozicije. Drugačije rečeno, granice tzv. fiskalne prilagodbe određene su klasnim odnosima u društvu. Ovdje leže mnogobrojne opasnosti budući da se ostavlja dojam kako je pitanje državne solventnosti do izvjesne mjere u rukama stanovništva koje mora u skladu s demokratskom procedurom izabrati “pravi put”. Pod pritiscima međunarodnih financijskih institucija i logike trenutne potrebe spašavanja nacionalne privrede, a u nedostatku upućivanja na strukturne uzroke krize, scenarij koji obuhvaća radikalnu preobrazbu odnosa između rada i kapitala u korist potonjeg postaje sve više izvjestan.

Sumorna perspektiva europskog radništva

Trenutno nema naznaka da bi u bliskoj budućnosti moglo doći do preoblikovanja politike ECB-a. Jednako tako ostaje otvoreno pitanje dostatnosti i funkcionalnosti EFSF-a s obzirom da količina njegovih sredstava ovisi o sposobnosti zemalja eurzone koje su ga kolektivno utemeljile da potrebna sredstva izdvoje. Štoviše, u skladu s Varoufakisovim dijagramom[5] nijedna operacija EFSF-a neće onemogućiti spekulativne napade na ranjive članice eurozone, dok svaka nova intervencija putem tako formiranog zajedničkog fonda predstavlja daljnji korak prema kraju eurozone. U tom pogledu ostaje otvoreno pitanje do koje je mjere ostanak u eurozoni prihvatljiva opcija za posrnule članice. Nema sumnje da s obzirom na sadašnje stanje stvari, ekonomski konzervativizam ne nudi ništa europskom radništvu osim smanjenja stečenih prava, siromašnijeg života i veće neizvjesnosti u sferi rada. Ustrajnost europske političke elite u mjerama štednje ostavlja malo prostora za sumnju da će se ekonomsko-politički odnosi razvijati upravo u tom smjeru. S druge strane izlazak iz eurozone također predstavlja mogućnost koja unaprijed ne daje nikakva jamstva za sretan izlazak iz europske slijepe ulice. Ustvari, pomisao na raspad eurozone mora ispuniti nelagodom svakoga tko razumije trenutni odnos snaga u Europi. Iako ekonomska povijest bilježi slučajeve razmjerno brzog ekonomskog oporavka nakon proglašenja moratorija na otplatu dugova, s takvim analogijama treba biti oprezan. Primjerice, u slučaju Argentine koja je putem valutnog odbora vezala svoju valutu za američki dolar (što je približno slična pozicija onoj u kojoj se trenutno nalaze periferne države eurozone) treba imati na umu da je njezina ekonomska snaga u to vrijeme bila znatno veća nego što je primjerice Grčka danas te da se argentinski bankrot (moratorij na otplatu 114 milijardi USD obveza) poklopio s povoljnim ekonomskim okružjem početkom proteklog desetljeća. Nema sumnje da bi napuštanje eurozone donijelo ozbiljne probleme za bilo koju zemlju, dok je sasvim neizvjesno da li je pregovaračka pozicija radništva, sindikata i različitih progresivnih organizacija dovoljno snažna da ishodi obustavu servisiranja obveza i izlazak iz eurozone ustanovljenu prema potrebama dužnika. Transformacija europske socijaldemokracije od radikalne u “ozbiljnu” političku opciju dovela je cjelokupni lijevi politički spektar zajedno s većinom stanovništva u tešku situaciju gdje su gotovo sva skretanja pogrešna. Demokratske snage na periferiji eurozone moraju naći strategiju koja će omogućiti izbjegavanje izlaska iz eurozone pod uvjetima vjerovnika s jedne te učinkovito zaštititi javni interes pritisnut nemilosrdnim mjerama štednje s druge strane. U protivnom sumorna perspektiva europskog radništva može postati samo još mračnija.

Minsky je svojevremeno, izvodeći argumente u prilog hipotezi o inherentnoj nestabilnosti kapitalističke ekonomije, često spominjao stih W. B. Yeatsa – “Things fall apart, the centre cannot hold”. On na jezgrovit način opisuje trenutnu situaciju unutar eurozone – ono što pak ostaje zasad skriveno odnosi se na sposobnost demokratskih snaga u zemljama eurozone (ali i izvan nje) da na političku farsu odgovori vjerodostojnim ekonomskim programom.

Mislav Žitko

[1] Philip Arestis i Malcolm Sawyer: Will the euro bring economic crisis to Europe, Levy Economics Institute, Working Paper No. 322, 2001.
[2] The Eurozone: Between austerity and default, RMF Report, kolovoz, 2010.
[3] Yanis Varoufakis: “Najprije kao povijest, zatim kao farsa: povratak krize eura”, Zarez, br. 295, 2010.
[4] Sotiria Theodoropoulou i Andrew Watt: “Withdrawal symptoms: an assessment of the austerity packages in Europe“, European Trade Union Institute, Working Paper No. 2, 2011.
[5] Yanis Varoufakis: “Why Italy? Why Spain? And why the EFSF’s size does not matter”, dostupno na: http://yanisvaroufakis.eu/2011/08/04/why-italy-why-spain-and-why-the-efsfs-size-does-not-matter/