Programi strukturne prilagodbe III.

Izvedivost mjera štednje

OECD-ova Početnica za vlade

Christian Morrison, predstavnik Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), nudi više preporuka u dokumentu namijenjenom isključivo vladama. Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori. Evo nekoliko citata (podnaslovi su moji)

Prvo, o cilju izvještaja nazvanog Politička izvedivost prilagodbe (Morrison, 1996):

Centar za razvoj nastoji identificirati i analizirati probleme koji će se pojaviti u srednjem roku , kako za zemlje-članice OECD-a tako i za one koje to nisu, te odrediti razvoj situacije kako bi olakšali rad na odgovarajućim politikama. U ovoj seriji Bilježnica o ekonomskoj politici mogu se naći rezultati istraživačkog rada Centra i ona je prvenstveno namijenjena političkim liderima i onima koji donose odluke, a na koje se te preporuke i odnose.

Ekonomska stabilizacija i politike prilagodbe mogu prouzrokovati društvene nemire; mogu čak i ugroziti stabilnost zemlje. U ovoj Bilježnici o ekonomskoj politici analiziramo političke posljedice takvih programa. Na temelju pet temeljitih studija i uzoraka (dvije velike zemlje Latinske Amerike i Afrike) može se zapaziti da se politički troškovi (štrajkovi, prosvjedi i neredi) jako razlikuju ovisno koja se mjera stabilizacije primjenjuje. Zahvaljujući našem istraživanju možemo definirati kako bi trebao izgledati politički učinkovit program stabilizacije. Moguće je dobiti željene rezultate te u istovrijeme smanjiti političke rizike.

Politički je važno razlikovati stabilizaciju od strukturne prilagodbe. Stabilizacijski programi zaista se moraju brzo provesti i stoga nužno obuhvaćaju mnogo nepopularnih mjera: poput oštrog smanjivanja dohodaka kućanstava i potrošnje rezanjem plaća u javnom sektoru, subvencija i zaposlenosti u građevinskom sektoru. Mjere strukturne prilagodbe mogu se, pak, razvući na godine i godine; svaka mjera stvara pobjednike i gubitnike, i to tako da vlada lako može steći potporu onih koji se okoriste tom mjerom i koji će držati liniju.

U slučaju prilagodbe vlada može ugušiti društvene nemire kako bi kompenzirala pad u popularnosti zbog rezanja potrošnje. No takav pristup sa sobom povlači i neke negativne posljedice kao npr. povećanu ovisnost o vojsci i negativne reakcije iz inozemstva.

Tempiranje

Zapazili smo da od najave mjera stabilizacije prođe tri do šest mjeseci prije no što počnu štrajkovi, prosvjedi i drugo. Ta pauza između najave mjera i reakcije dokazuje da do političkih reakcija dolazi kada se mjere provodi, a ne kada ih se najavi (suprotno od teorije racionalnih očekivanja).

Hvalevrijedan uzor: Hassan II.

Ipak postoji primjer vlade koja je uspješno izbjegla taj rizik – vlada Maroka od 1983. do 1985. Postoje dva razloga koja objašnjavaju taj politički uspjeh: opreznost (rast cijena je bio umjeren i postepen) i dobri odnosi s javnošću (npr. kralj je najavio da siromašni trebaju biti zaštićeni od posljedica prilagodbe, koristeći pri tome slogan “Štednja ‘da’, pauperizacija ‘ne'”).

Mjere koje je najlakše nametnuti

Restriktivna monetarna politika koja podrazumijeva drastične rezove javnih ulaganja i troškova rada ne predstavlja nikakav rizik za vladu. To ne znači da takve mjere nemaju društvene i ekonomske posljedice; no svoje rezoniranje temeljimo isključivo na kriteriju smanjivanja rizika društvenih nereda.

Obično nema nikakve reakcije na rezanje u javnom ulaganju, čak i ako su ozbiljna: rez od 40 posto u tri godine u Maroku; 40 posto u dvije godine u Obali Bjelokosti; 66 posto između 1982. i 1985. u Venecueli; i 60 posto u dvije godine na Filipinima.

Pogreške koje treba izbjegavati

Teže je provesti program koji podjednako pogađa sve skupine – dakle, socijalno neutralan program – nego uvesti diskriminatoran program. Lakše je natjerati neke skupine da nose najveći teret prilagodbe te pritom poštediti ostale od kojih vlada može očekivati potporu.

Najbolja kontrola je potpuna kontrola

U slučaju nužde iznimna moć državnog poglavara je iznimno bitna kako bi se uspješno provela prilagodba. Za svaki slučaj vlade imaju na raspolaganju sredstva kojima mogu odbiti napade: snage zakona i reda. No kada neredi počnu biti prijetnja stabilnosti režima, autoritet državnog poglavara je veoma važan. U Maroku, Obali Slonovače i Venecueli se ispostavilo da je tome tako. Venecuelanski predsjednik imao je takav autoritet 1990. jer je ista stranka imala nadzor nad predsjedništvom, parlamentom i najvećim sindikatom.

Masovna privatizacija i otpuštanja: realistična agenda

Bilo to pitanje restrukturiranja ili privatizacije, u mnogim zemljama reforma poduzećâ u državnom vlasništvu naišla je na jaku opoziciju, s obzirom na to da takve reforme dovode u pitanje širok dijapazon interesa.

Vlade ipak u mnogim slučajevima uspiju iznijeti programe restrukturiranja koje bi se s prijezirom odbilo u razvijenim zemljama. Bolivijski predsjednik Victor Paz je, primjerice, 1987. godine proveo nekoliko drakonskih mjera: dvije trećine radne snage rudnika kositra u državnom vlasništvu je otpušteno, s obzirom na to da je tvrtka bila odgovorna za trećinu totalnog godišnjeg javnog deficita. To je dovelo do niza štrajkova i prosvjeda, ali vlada nije uzmaknula pred rudarima i ostala je na vlasti još tri godine.

Prijetite MMF-om

Prisjetimo se da je svaka prilagodba politički rizičan pothvat. S jedne strane, opozicija će za sve troškove prilagodbe kriviti vladu. S druge strane, ako vlada bude odgađala prilagodbu zbog straha od opozicije sve do izbijanja financijske krize, imat će puno manje prostora za manevriranje kad se nađe pred političkom krizom. Međutim, budući da nema ustupaka jednom kada se obveže MMF-u, vlada može odgovoriti opoziciji da je dužna poštovati sporazum s MMF-om, htjela ona to ili ne.

Vlada može objasniti da mora birati između masovnih otpuštanja i rezanja plaća jer je MMF nametnuo, primjerice, smanjenje ukupnih izdataka za plaće od 20 posto. Može reći da zbog interesa svih uključenih strana preferira rezanje plaća / potonje rješenje.

Sjever i Jug: Kako potkopati sindikalizam?

Ako su zaposlenici u državnom sektoru dobro organizirani, mogu se učinkovito oduprijeti vladinim odlukama [da se otpusti tisuće radnika ili privatizira]. Svaka politika usmjerena na slabljenje tih oblika korporatizma je poželjna [NB Morrison koristi termin „korporatizam“ misleći na sindikalni pokret]. S ekonomskog gledišta to znači ukidanje zapreka za rast; politički, vlada se dokopava neke vrste manevarskog prostora koji može biti dragocjen za vrijeme prilagodbe. Neki će iznijeti prigovor da će takva politika naići na otpor; ali bolje je za vladu da započne tu bitku tijekom faze ekonomskog poleta nego kada je oslabljena u vrijeme krize. Takva politika dolazi u nekoliko oblika: jamstva minimalne razine usluge, obučavanje dodatnog kvalificiranog osoblja i, ako je moguće, privatizacija i podjela na nekoliko međusobno konkurentnih poduzeća.

Mjere koje treba izbjegavati

Prva mjera opreza koju treba poduzeti je izbjegavanje blagih politika za vrijeme blagostanja, budući da se tada stvaraju prava koja je kasnije teško osporiti.

Mnogi stanovnici slamova i siromašnih dijelova grada su kivni i osjećaju se isključenima u odnosu na ostatak urbane populacije. Pljačkanjem i pustošenjem trgovina u bogatim susjedstvima daju si oduška. Kada mjera stabilizacije (npr. rezanje subvencija) vodi do iznenadnog porasta troškova osnovnih artikala, tada ti dijelovi populacije agresivno ispoljavaju svoj očaj. Takve mjere uistinu brutalno snižavaju njihov ionako veoma nizak životni standard do te mjere da siromašni više nemaju što izgubiti.

Slijedeći primjer Maroka 1983-4., prvo treba povećati cijene poluproizvodâ , a ne onih osnovnih artikala koje konzumiraju siromašna kućanstva. Ako želite povećati cijene osnovnih dobara, tada to treba činiti s mjerom (manje od 20 posto odjednom) i vremenski razvući.

Štrajkovi učitelja: ne bi škodili da nema djece

Štrajkovi učitelja se ne tiču izravno vlade, ali mogu neizravno biti opasni jer daju mladim ljudima priliku i vrijeme za prosvjedovanje.

Pobjednička strategija za rezanje plaća: podijeli i vladaj

Kao dio diskriminatorne politike kojom se nastoji izbjeći ujedinjeni front između svih radnika u državnom sektoru, može se ukinuti bonuse samo u nekim odjelima. Naravno, nije preporučljivo ukinuti bonuse vojsci i policiji tijekom teških vremena kada postoji mogućnost da će vlada zatrebati njihove usluge.

Politički ništa nije opasnije od provođenja sveobuhvatnih mjera za rješavanje makroekonomskih problema. Ako su npr. snižene plaće u državnom sektoru, tada ih se treba smanjiti samo u jednom sektoru, a njihovu nominalnu vrijednost zamrznuti u drugom sektoru; možda je čak uputno povećati ih u nekom drugom, politički važnom sektoru.

To je lako

Ima više mjera koje ne stvaraju ama baš nikakve političke poteškoće. Kako bi se smanjilo javni deficit, velika smanjenja javnog ulaganja i smanjenje djelovanja ne stvaraju političke rizike. Ako se smanji djelovanje, važno je da kvantiteta usluge ne padne, čak i ako to podrazumijeva smanjenje kvalitete. Proračun škola i sveučilišta može se, primjerice, smanjiti; no bilo bi opasno ograničiti ukupni broj studenata. Obitelji nasilno reagiraju kada je njihovoj djeci odbijen pristup školi, no ne i kada kvaliteta poučavanja postupno opada; nadalje, škole se mogu, postupno i selektivno, obratiti obiteljima za pomoć ili ukinuti ovu ili onu aktivnost. To se mora učiniti mic po mic, u jednoj školi no ne i u susjednoj, a kako bi se izbjeglo opće nezadovoljstvo.

Za snažne vlade

Ako vlada želi imati dovoljno prostora za manevriranje programima prilagodbe, mora uživati potporu dviju stranaka koje podupire velika većina, prije no potporu koalicije malih stranaka. To znači da na parlamentarnim izborima, sustav „first-past-the-post“(sustav u kojemu pobjeđuje kandidat s najviše glasova pa i bez apsolutne većine, op. prev.) trebaju imati prednost nad proporcionalnim sustavima – ili bar neka njihova kombinacija. Također postoje i načini da se ojača izvršna grana, poput osiguravanja privremenih posebnih ovlasti i isključivo ex post sudskih moći – kako bi se spriječilo suce da blokiraju provođenje programa strukturne prilagodbe ex ante. Referendumi također mogu biti učinkovita oružja vlade pod uvjetom da samo ona ima pravo incirati referendumski proces.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.
Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

Objavljeno: 7. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.
Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju – slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Objavljeno: 14. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.
U trećem dijelu teksta “Programi strukturne prilagodbe” Éric Toussaint citira nekoliko odlomaka iz dokumenta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, tzv. “Početnice za vlade” u kojemu se nalazi savjeti za što lakšu i mirniju provedbu SAP-ova: “Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori.”

Objavljeno: 23. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe IV.
Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.

Objavljeno: 11. lipnja 2012.