Programi strukturne prilagodbe IV.

Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.


Opće posljedice politika MMF-a i Svjetske banke
Društvene posljedice programa strukturne prilagodbe


Obrazovanje

Obrazovne institucije su izgubile na kvaliteti; neke su se zatvorile i učitelji su ili otpušteni zbog manjka sredstava ili mjesecima rade bez plaće. Taj manjak operativnih sredstava kompenziran je uspostavljanjem školarina i posebnih pristojbi koje se prikuplja kroz udruge roditelja i lokalne zajednice. Time je došlo do djelomične privatizacije bitnih socijalnih službi i de facto do isključenja velikog dijela populacije naročito u ruralnim područjima.

Dva eksplicitna uvjeta za dobivanje zajmova za strukturnu prilagodbu su: zamrzavanje broja diploma dobivenih na učiteljskim fakultetima i porast broja učenika po učitelju. Proračune za obrazovanje se drastično reže; djeca provode najviše pola dana u školi. Posljedica toga je da svaki učitelj drži nastavu u dvije smjene za dva odijeljenja: ujutro i popodne (N’Diaye, 1995). Svaki učitelj sada obavlja posao za dvije osobe; ušteđeni novac odlazi za otplaćivanje državnog duga.

Na te mjere – izvršene u ime „efikasnosti troškova“ – još uvijek se gleda kao nedovoljne. U subsaharskoj Africi neki su zajmodavci predložili sustav u kojemu bi učitelji izgubili plaću u zamjenu za mali zajam pomoću kojega bi pokrenuli svoje vlastite „privatne škole“.

U tom sustavu bi, međutim, ministarstvo obrazovanje još uvijek bilo odgovorno za održavanje „kvalitete“ podučavanja.

U Africi je upis u školu porastao sa 41 posto djece spremne za školu 1965. godine na 79 posto 1980. godine. Do 1988., međutim, taj je broj pao na 67 posto (UNDP, 1992).

U Zambiji između 1990. i 1993. godine vlada je potrošila 37 milijuna dolara na primarno obrazovanje i 1,3 milijarde dolara na servisiranje duga. Drugim riječima: na svaki dolar uložen u primarni obrazovanje dolazi 35 dolara koji odlaze izvan zemlja kako bi se otplatio dug. Do 1995. godine vlada je trošila šest puta manje na primarno obrazovanje nego deset godina prije. Ustvari 80 posto troškova primarnih škola snosile su obitelji djece.

Zdravstvo

Međunarodne institucije tvrde da državne subvencije za zdravstvo stvaraju nepoželjnu „tržišnu neučinkovitost“ koje „ide na ruku bogatima“. K tome u ime „veće pravednosti“ i „učinkovitosti“ argumentiraju da korisnici primarnih zdravstvenih usluga trebaju plaćati korisničke pristojbe čak i ako su iz osiromašenih ruralnih zajednica.

Svjetska banka je također izračunala da je totalna godišnja potrošnja od 8 dolara po osobi više no dovoljna da se pruže prihvatljivi standardi kliničke njege.

To je značilo sveobuhvatni kolaps preventivne i kurativne medicine: manjak medicinskih zaliha, užasni radni uvjeti i slabo, ako i uopće plaćeno, osoblje. Javne zdravstvene ustanove u subsaharskoj Africi i nekim zemljama Latinske Amerike i Azije zapravo su postale plodno tlo za bolesti i zaraze. Manjak sredstava za medicinske zalihe (uključujući igle i zavoje) i opremu te porast cijena (na preporuku Svjetske banke) struje, vode i goriva (nužnih za sterilizaciju instrumenata, primjerice) povećali su vjerojatnost zaraze (uključujući HIV).

Zahvaljujući tim drakonskim mjerama štednje sada postoji strahovita društvena nejednakost u pristupu zdravstvenim uslugama. Država se značajno povukla iz zdravstvenih pitanja, ionako visok postotak ljudi koji nemaju zdravstveno osiguranje još se više povećao, a čak je zabilježen i porast nekoć istrijebljenih zaraznih bolesti. Porast zaraznih bolesti je također povezan s rezovima u javnoj potrošnji na preventivne mjere – poput poboljšanja kanalizacije i pristupa pitkoj vodi.

Stopa smrtnosti dojenčadi (IMR) pouzdan je indikator blagostanja neke zemlje. Usvajanje programa strukturalne prilagodbe u afričkim je zemljama u potpunosti je uništilo teško ostvaren napredak tijekom prethodnih 15 godina. Najupadljiviji primjer je Mali gdje je IMR pao s 23 posto između 1960. i 1980., a između 1980. i 1985. se povećao za 26.5 posto. Ne postoje podaci za Madagaskar 1965. godine; međutim, 1980. IMR je iznosio 71 te se 1985. povećao na 109 – povećanje od 53 posto između 1980. i 1985. godine.

Prehrana i osiguranje hrane dva su ključna čimbenika zdravlja. UNICEF-ova studija u deset zemalja o učincima prilagodbe na zdravlje zaključila je da se dječja prehrana pogoršala u osam od deset zemalja. U Zambiji između 1980. i 1984. – upravo u razdoblju u kojemu su provođeni programi strukturalne prilagodbe – smrtnost od posljedica neishranjenosti porasla je od 2 do 6 posto za djecu u dobi od 0 do 11 mjeseci; a za djecu u dobi od 1 do 14 godina porasla je za između 38 i 62 posto.

Do 1995. godine zambijska vlada trošila je 30 posto manje na zdravstvo nego u deset prethodnih godina. Posljedica toga je porast smrtnosti dojenčadi za 20 posto u deset godina.

MMF i Svjetska banka kažu da korisnici trebaju plaćati za zdravstvene usluge. Rezultat toga je pad broja konzultacija u bolnici u Maputu u Mozambiku za 24 posto između 1986. i 1987. U Maleziji – čak i prije krize koja je izbila 1997.-8. – 40 posto populacije nije si moglo priuštiti privatne zdravstvene usluge (Balasubramanlam, 1996).

Što se zdravlja majki tiče, u Nigeriji je broj žena koje rađaju u najvećem bolničkom odjelu za ženske bolesti i porode glavnog grada pao sa 6,535 1983. godine (kada je započelo provođenje programa strukturalne prilaodbe) na 4,377 1985. godine, zatim na 2,991 1988. godine (Bruno Dujardin, Institut za tropsku medicinu u Antwerpenu).

Socijalne troškove se opisuje kao “nuspojave”


U makroekonomskom smislu, mjere provedene u zdravstvu i obrazovanju dovele do dezintegracije ljudskih resursa zemlje-dužnice.

U izvještaju UNDP-a 1992. stoji:

Kao rezultat ekonomske krize u 1980-ima i zbog nje usvojenih programa strukturalne prilagodbe kao odgovora na krizu, socijalna potrošnja oštro je smanjena u velikom broju teško zaduženih zemalja. To je izravno djelovalo na životni standard populacija, smrtnost dojenčadi, upis u školu i prehranu. (UNDP, 1992)

Kroz prizmu ideologije MMF-a i Svjetske banke “socijalni troškovi” SAP-ova su, međutim, “zasebno” pitanje. Za “nepoželjne nuspojave” ne može se kriviti ekonomski model. One spadaju u “poseban sektor”: socijalni sektor. Prema MMF-u i Svjetskoj banci socijalni troškovi kompenziraju se “ekonomskim koristima” makroekonomske stabilizacije. “Socijalni troškovi” su kratkoročni dok su “ekonomske koristi” dugoročne.

Ekonomske posljedice politika prilogodbe


Proizvodnja za domaće tržište ozbiljno je potisnuta što je rezultat smanjivanja realnih plaća, liberalizacije uvoza, i reforme porezâ i cijena.

Mjere MMF-a su teoretski osmišljene kako bi pomogle zemljama da u prestrukturiranju svoje ekonomije kako bi stvorili suficit u svojoj trgovinskoj bilanci – tako mogu otplatiti svoje dugove i upustiti se u proces ekonomske obnove. Ustvari se dogodi sasvim suprotno. Štednja potkopava kapacitet zemlje da se oporavi te onemogućuje smanjenje tereta duga. Jedini efekt koju manje ili više osigurava je da se na vrijeme plate kamate na dug.

Mjere MMF-a zapravo povećavaju teret duga zemlje:
  • zajmovi odobreni na osnovi politika prilagodbe, kako bi se otplatili stari dugovi, povećavaju i totalni dug i servisiranje duga;

  • u kontekstu liberalizacije trgovine i uništavanja domaće proizvodnje odobravaju se kratkoročni zajmovi koji zemlji omogućuju da nastavi s uvozom dobara sa svjetskog tržišta;

  • ukupni troškovi uvoza povećavaju se nakon devalvacije valute;

  • u sektorima koji nisu izravno povezani s izvoznim sektorom dolazi do malo ili nimalo akumulacije kapitala.


  • Makroekonomska stabilizacija i programi strukturalne prilagodbe moćna su oruđa u službi ekonomskog prestrukturiranja koje negativno utječe na životni standard milijuna ljudi. SAP-ovi su izravno odgovorni za proces masovnog osiromašenja koje smo prethodno opisali. Provođenje „ekonomskih lijekova“ MMF-a i Svjetske banke dovelo je do drastičnog rezanja realnih plaća i osnaživanja izvozne ekonomije koja se hrani jeftinom radnom snagom. Isti „recept“ za proračunsku štednju, trgovinske liberalizacije i privatizacije proveden je istovremeno u više od 100 zaduženih zemalja Trećeg svijeta i Istočne Europe uključujući bivše sovjetske republike i Vijetnam.

    Političke posljedice


    Većina zemalja-dužnica izgubi dio ili svu svoju ekonomsku suverenost zajedno s kontrolom nad ekonomskom i monetarnom politikom. Središnju banku i ministarstvo financija se preorganizira; neke se državne institucije raspadnu utirući tako put za vanjski „ekonomski nadzor“. Na teren dolaze lokalni timovi i misije MMF-a i Svjetske banke kako bi stvorili “paralelnu vladu” koja gazi lokalne organizacije i nacionalni parlament.

    Zemlje koje ne poštuju MMF-ove „kriterije uspješnosti“ dospiju na crnu lista. Danas je na toj listi Sudan, kao što je na njoj bila i Nikaragva između 1979. i 1990. godine.

    MMF zahtijeva da se unutarnji sigurnosni aparat ojača: politička represija – uz suradnju elita Trećeg svijeta – podupire paralelni proces ekonomske represije. Strahovit očaj ljudi koji su osiromašili zbog tržišne ekonomije izvor je pobuna protiv programa strukturalne prilagodbe i narodnih ustanaka. Izdvojena su sredstva i obuka koji osiguravaju da se ti činovi proizašli iz očaja brutalno uguše.

    Strukturna prilagodba jedna je od glavnih tehnika ekonomskog pritiska koji zemlje centra koriste protiv periferija. Strukturna prilagodba – provedena u više od sto zemalja istovremeno – imala je porazan socijalni učinak, djelujući negativno na način života i radne uvjete nekih 4 milijarde pojedinaca (Chossudovsky, 1994 i 1997).

    Provođenje programa strukturalne prilagodbe u mnogim zaduženim zemljama dovelo je do „internacionalizacije“ njihove makroekonomske politike pod izravnom kontrolom MMF-a i Svjetske banke – koji predstavljaju moćne financijske i političke interese (Pariški i Londonski klub, G7 i zatvoreni krug glavnih multinacionalnih korporacija). Ovaj novi oblik političke i ekonomske dominacije – neka vrst tržišnog kolonijalizma – ugnjetava narode i vlade impersonalnom interakcijom (i hotimičnim manipuliranjem) tržišnih sila. Birokracija sa središtem u Washingtonu izvršava zadaću upravljanja cjelokupnim ekonomskim pothvatom koja utječe na životne i radne uvjete više od 80 posto svjetske populacije.

    Ni u jednom trenutku u povijesti „slobodno“ tržište – s obzirom na to da djeluje bilo gdje u svijetu zahvaljujući makroekonomskim procesima – nije igralo tako ogromnu ulogu u sudbinama „suverenih“ naroda.

    Prestrukturiranje svjetske ekonomije pod brižnim okom financijskih institucija sa središtem u Washingtonu sve više onemogućuje zemljama Trećeg svijeta da izgrade nacionalnu ekonomiju. Internacionalizacija ekonomske politike pretvorila je te zemlje u ekonomski otvoreno područje, a njihove nacionalne ekonomije u “rezervoare” jeftine radne snage i sirovina.

    Ujednačivanje cijena i podvojenost tržištâ rada


    Mada postoje znatne razlike u životnom standardu između zemalja Sjevera i zemalja Juga, devalvacija nacionalnih valuta (vidi gore) zajedno s deregulacijom unutarnjih tržišta (pomoću programa strukturalne prilagodbe) dovela je do dolarizacije domaćih cijena. Domaće cijene hrane sve više se poravnavaju sa svjetskim cijenama hrane.

    Nakon što je tadašnji peruanski predsjednik Alberto Fujimori proveo skup neoliberalnih politika (tzv. Fuji-šok) po zapovijedi Svjetske banke i MMF-a cijena benzina povećala se za 3 000 posto preko noći, a cijena kruha za 1000 posto. A minimalna nadnica je pak pala za više od 90 posto (u usporedbi s 1975.) U kolovozu 1990. poljoprivredni radnik u sjevernim provincijama zarađivao je 7.50 dolara mjesečno; u isto vrijeme mnoga osnovna dobra su više koštala u Limi nego u New Yorku (Chossudovsky, 1994).

    Taj novi svjetski ekonomski poredak – utemeljen na internacionalizaciji cijena dobara i potpuno integriranog svjetskog tržišta – djeluje unutar dva distinktivna “tržišta rada” koja se sve više odvajaju jedno od drugoga. Drugim riječima, taj je globalni tržišni sustav okarakteriziran dualnom strukturom za nadnice i troškove rada, odvajajući zemlje periferije od onih na centru. Dok su cijene ujednačene i poravnane s cijenama na svjetskom tržištu, nadnice (i troškovi rada) u Trećem svijetu i Istočnoj Europi u prosjeku su pak 10 do 20 puta niži nego u zemljama OECD-a. Usto, zbog zatvaranja američkih i zapadnoeuropskih granica radna snaga s Juga više ne može slobodno cirkulirati i prodavati svoju radnu snagu u zemljama Sjevera. Time se utvrđuju granice koje odvajaju tržišta rada na globalnoj razini.

    Smanjivanje uloge države i ukidanje autonomnih nacionalnih projekata


    Svjetska banka naglašava veliki interes koji postoji da se smanji uloga države:

    Od 2.5 milijardi radnika u svijetu, 1.4 milijarde živi u zemljama koje se nalaze pred teškom zadaćom konačnog izlaska iz sustava državnog intervencionizma, pretjeranog protekcionizma i središnjeg planiranja… (Svjetska banka, 1995)

    U subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi i Južnoj Aziji većina zemalja držala se različitih stupnjeva autonomnog razvoja koji je štitio određene industrije i diskiminirao poljoprivredu. Te su strategije pogodovale ograničenom broju privilegiranih ljudi (vlasnicima kapitala i radnicima zaposlenim u zaštićenom sektoru). Privilegije se često branilo institucionalnim interveniranjem (zabrane otpuštanja u Latinskoj Americi, pretjerano zapošljavanje u javnom sektoru u subsaharskoj Africi i Južnoj Aziji) umjesto da se postavljalo temelje povećanoj potražnji za radom ili poboljšanjima u produktivnosti. (Svjetska banka, 1995)

    Ništa bolje za rast i poboljšanje životnog standarda radnika od razvoja tržišta koje ohrabruje tvrtke i radnike da ulažu u fizički kapital, nove tehnike i obuku. Neke su zemlje pokušale pomoći radnicima investicijskim politikama koje su išle u korist industrije do te mjere da su obezvrijedili poljoprivredu – tako što su štitili radna mjesta malog broja privilegiranih radnika u industrijskom sektoru od međunarodne konkurencije, određivali povišenja plaća i stvarali višak radnih mjesta u javnom sektoru. Ti su pokušaji završili neuspješno i u Latinskoj Americi, bivšem Sovjetskom Savezu i drugdje. (Svjetska banka, 1995)

    Može se primijetiti nekoliko stvari u tim izjavama Svjetske banke.

    Kao prvo, sistematično se iskrivljuju činjenice o trenutnim radnicima u formalnom sektoru te se govori da su isto tako privilegirani kao i posjednici kapitala. Prema Svjetskoj banci, u svijetu ne postoji klasni antagonizam između kapitalista s jedne strane, i radnika s druge strane (bilo sitnih poljoprivrednika, tvorničkih radnika, radnika u obrazovanju i zdravstvu ili nezaposlenih). Prema Svjetskoj banci pravi antagonizam postoji između onih „privilegiranih“ (radnika u zaštićenom sektoru, zaposlenicima u državnom sektoru i privatnih poslodavaca koje država štiti) s jedne strane, i siromašnih (nezaposlenih, radnika u neformalnom sektoru) s druge strane.

    Kao drugo, država je odigrala ulogu negativca u većini ekonomija Juga i Istoka; dakle, mora se smanjiti njenu ulogu.

    Kao treće, svi su pokušaji autonomnog razvoja bili neuspješni. Kao četvrto, može se opipati veselje autora izvještaja što su se otvorile tolike prilike za neoliberalne politike u tako različitim regijama poput Latinske Amerike, Afrike, Južne Azije i bivšeg Sovjetskog Saveza. To veselo klicanje čak prelazi u bešćutan i osvetoljubiv ton u sljedećem odlomku koji se tiče zemalja bivšeg sovjetskog bloka:

    Smatrajući sebe prvacima radništva, jamčili su svojim radnicima periodična povećanja nadnica i socijalnu zaštitu od kolijevke pa do groba – i stoga nisu smatrali da ima potrebe za slobodnim i neovisnim sindikatima. (Svjetska banka, 1995)

    Moramo li naglasiti da se radi o čistoj demagogiji kada Svjetska banka spominje odsustvo slobodnih sindikata s obzirom na to da je podupirala (i nastavlja podupirati) Pinochetovu diktaturu u Čileu i Ceaucescuovu diktaturu u Rumunjskoj, da navedemo samo dva primjera?

    Očito je da je glavni prioritet Svjetske banke ukidanje državnog intervencionizma te pokušajâ autonomnog razvoja i planiranja.

    Ipak, općenito vrijedi da su uspješne zemlje periferije postale uspješne zato što su se ponajviše oslanjale na aktivnu ulogu države. To je naročito istinito za zemlje na koje se ne tako davno gledalo kao na modele za uspjeh: Južnu Koreju, Tajvan, Maleziju, Tajland, Brazil i Meksiko. Bilo da ih je vodila nacionalna buržoazija, dijelovi sitne buržoazije ili diktatorska birokracija u zemljama tzv. socijalističkog bloka, država je odigrala ključnu ulogu u poticanju pravog ako i deformiranog razvoja. „Prevelik razvoj“ države u zemljama periferije (stavimo po stranu socijalistički blok) usko je povezan sa slabošću lokalne kapitalističke klase. Država je bila štaka domaćoj buržoaziji koju je hendikepirala dugogodišnja kolonijalna eksploatacija.

    Smanjivanjem uloge države na periferiji Svjetska banka nastoji povećati ovisnost tih zemalja o krupnom kapitalu na centru.

    Postoji nekoliko klopki koje moraju izbjegavati oni koji traže progresivni odgovor na taj izazov. Primjerice, pogrešno je braniti državu per se kao da je njezin socijalni sadržaj neutralan, a njegova uloga globalno pozitivna. U kapitalističkim zemljama Juga država je sila pomoću koje lokalne eksploatatorske klase imaju prevlast. Ta država organizira represiju narodnih pokreta i omogućava kapitalističkoj klasi da zgrne profite u miru. Neoliberali ne smiju imati monopol na kritiziranje države.

    Uistinu Karl Marx nije jedini koji je osudio eksploatatorski karakter kapitalističke države. Klasični ekonomist Adam Smith napisao je: „Civilna vlada koja je uvedena kako bi se zaštitilo vlasništvo zapravo je uvedena kako bi se zaštitilo bogate od siromašnih, ili one koji imaju neko vlasništvo od onih koji ga nemaju.“ (Smith, 1776). Svjetska banka i neoliberali možda čak i mogu prisvajati ovaj odlomak pod uvjetom da se izostavi zadnji dio. Prema njihovom demagoškom pogledu na svijet „bogati“ su radnici u državnom sektoru; ti radnici koriste državu kako bi eksploatirali siromašne. Ali ako se kaže da je država stvorena kako bi se obranilo privatno vlasništvo bogatih od onih koji ga nemaju, tada se radi o komunističkoj herezi.

    Postoji dobar razlog da se protiv države bori i da ju se zamijeni. Rušenje kapitalističke države čini se kao dio autentične emancipatorne revolucije. Ta revolucija također mora završiti s odumiranjem novih državnih struktura koje su uspostavljene u prijelaznom razdoblju. Cilj je zaista ukidanje države – ne davanje slobode tržišnim silama, no radije zamjenjivanje klasne diktature slobodnim udruživanjem radnog naroda.

    Što nas dovodi do sljedećeg pitanja: Što imaju na umu Svjetska banka i neoliberali kada grme protiv države? Da možda ne ciljaju na sustav socijalne zaštite koji se djelomično financira iz državnih sredstava? Ili suviše dostupno javno obrazovanje i zdravstvo? Ili zakone o radu koji manje ili više štite radnike od neopravdanog otkaza?

    Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.

    Svjetska banka nastoji ukinuti ostala područja državne nadležnosti. Ustraje u ukidanju preostalog zakonodavstva koje štiti domaća tržišta zemalja Juga. Nastoji ukinuti kontrolu koju neke od zemalja na Jugu još uvijek imaju nad strateški važnim industrijama i prirodnim resursima. Što se Svjetske banke tiče te se stvari mora ukinuti kako bi se dopustilo u potpunosti slobodno kruženje kapitala – što može potpomoći samo nadmoć multinacionalnih korporacija i ekonomija Sjevera.

    U tom pogledu moramo se naučiti oprezno odnositi prema određenoj liniji argumentacije da ne bismo povjerovali demagogiji Svjetske banke. Svjetska banka argumentira, primjerice, da privatizacija poduzeća kojima upravlja država smanjuje korupciju, povećava efikasnost tvrtke i smanjuje korumpiranu državnu birokraciju. Nemojmo ići s goreg na gore: sigurno da u osvit trećeg milenija nema potrebe za dokazivanjem da je privatni kapitalistički menadžment neučinkovit i korumpiran.

    Prije će biti da postoji potreba za strogom kontrolom javne administracije. To podrazumijeva aktivne društvene pokrete i provođenje temeljitih političkih i zakonskih reformi.


    Éric Toussaint
    S engleskog prevela Marija Ćaćić

    Redaktura: Ljuban Marić

    Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.
    Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

    Objavljeno: 7. svibnja 2012.

    Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.
    Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju – slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

    Objavljeno: 14. svibnja 2012.

    Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.
    U trećem dijelu teksta “Programi strukturne prilagodbe” Éric Toussaint citira nekoliko odlomaka iz dokumenta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, tzv. “Početnice za vlade” u kojemu se nalazi savjeti za što lakšu i mirniju provedbu SAP-ova: “Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori.”

    Objavljeno: 23. svibnja 2012.

    Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe IV.
    Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.

    Objavljeno: 11. lipnja 2012.

    Vezani članci

    • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
    • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
    • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
    • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
    • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
    • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
    • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
    • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
    • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam "U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i neljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize."

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve