Euro 2012: Kruha, a ne igara

Europsko prvenstvo u nogometu 2012. održat će se u Poljskoj i Ukrajini tijekom lipnja i sprnja. Enormni troškovi prelamaju se preko leđa stanovnika tih država rezanjem socijalnih izdavanja na državnoj i gradskoj razini. Posebno teško su pogođene žene koje rade mahom u javnim poduzećima koja se privatiziraju i koje najviše ovise o pomoći države.


U lipnju i srpnju 2012. Poljska će biti domaćin Europskog prvenstva u nogometu. Organizacija prvenstva prodavala se kao mogućnost razvoja za poljske gradove. Autoriteti su nas pokušali uvjeriti da će se zbog Eura 2012 razviti male trgovine, infrastruktura, turizam i šport, a da će Poljska uživati međunarodno poštovanje.

Blagoslovi europskog prvenstva mogu se usporediti s onima Marshallovog plana u poslijeratno doba. Takve vijesti koje su i mediji širili koristilo se kako bi se dobilo podršku društvo te kako bi se sakrilo prave troškove.

Danas znamo da će za taj “športski spektakl” platiti stanovnici gradova. Gradovi koji su uložili u taj turnir već su na rubu bankrota. Nagomilano je milijarde eura duga povezanog s Eurom 2012. Procijenjuje se da su svote koje su potrošene na ovaj turnin premašile 25 milijardi eura. Novac koji je potrošen na stadion u Poznanu – 190 milijuna eura – mogao bi pokriti troškove za 6000 mjesta koja nedostaju u sustavu javnih dječjih vrtića s dnevnim boravkom.

Pripreme za Euro 2012 zahtijevale su izvanredne troškove koji se neće namiriti inozemnim turistima ili ulagačima. Ekonomisti/ce s ugledne poljske škole izračunali su da će organizacija europskog prvenstva pridonijeti 7 milijardi eura poljskom BDP-u do 2020. To je tek trećina sveukupnih troškova cijelog projekta – a što je s ostalim milijardama?

Nadolazeća socijalna kriza ne potječe od izdataka za Euro 2012 već je posljedica antisocijalne politike od preobrazbe 1989. Organizacija turnira pokazuje licemjerje vladajućih i koje prioritete oni slijede.

Dok se na nogometno prvenstvo troše milijarde, diljem Poljske se započinje sa smanjivanjem nužnih izdataka za pokrivanje osnovnih socijalnih potreba. Zatvara se vrtiće, škole i kulturne centre, povećava se doprinose za dječje vrtiće s dnevnim boravkom, za javni prijevoz i gradske stanove. Bolnice, zdravstveni centri i tvornice se zatvaraju ili ih se privatizira. Ne financira se mjere protiv rastuće nezaposlenosti. Cijene prehrane, plina, nafte, struje, vode i lijekova znatno su porasle. Vlada je povisila dob za umirovljenje, dok se reže izdavanja za skrb starijih građana.

Rastući troškovi života koincidiraju sa sve dubljom stambenom krizom. Moralo bi se izgraditi 1,2 milijuna stanova kako bi se pokrile osnovne potrebe poljskih građana. Takva potražnja stvara visoke cijene imovine. Za to vrijeme lokalne vlasti prodaju više komunalnih stanova nego što ih grade te istovremeno otpuštaju mnogo ljudi. Između ostalog, otpuštaju majke s djecom, osobe s posebnim potrebama i umirovljenike koji zatim moraju godinama čekati na gradski stan. Dramatično pomanjkanje jeftinih stanova i mnoga otpuštanja tek su dio socijalnih troškoca koji proizlaze iz enormnih dugova poljskih gradova.

Institucija koja će najviše zaraditi na Euru 2012 je UEFA koja zahvaljujući ugovoru potpisanom s poljskom vladom neće morati plaćati poreze uključujući PDV, porez na dohodak korporacija te lokalne poreze i carinu!

Ispostavilo se da prvenstvo koje svi mi plaćamo stvara profit za elite. Žene u Poljskoj nosit će naročito težak teret. Obično su žene te koje prve dobivaju otkaz, koje zarađuju manje novaca od muškaraca i rade u prekarnim radnim uvjetima. Često su osuđene na glad, socijalnu pomoć i dugoročnu nezaposlenost. K tome tu su i rezanje proračuna i privatizacija uglavnom javnih poduzeća i njegovateljskih ustanova u kojima žene rade ili o njima ovise. Ograničeni pristup njegovateljskim i obrazovnim uslugama kao i komunalnim stanovima, rastuće cijene struje, prehrane i prijevoza za žene znači više posla kako doma tako i izvan njega.

Doduše, cijelo društvo ovisi o pristupačnosti i kvaliteti obrazovnih ustanova. No države ili gradove kojima se upravlja kao poduzećem podrazumijeva izlaganje takvih ustanova rezanju “nepotrebnih” troškova. Kada se ne bi obavljao domaćinski ili njegovateljski rad, tvornice, bolnice, uredi, trgovine i druge ustanove bi prestale funkcionirati. To se ne uzima u obzir kada gradske vlasti odlučuju o proračunu. Bez subvencioniranja njegovateljski rad postaje privatna dužnost ženskih radnica, a ne odgovornost cijelog društva. Žene će ostati kod kuće s djecom ili će breme brige o djeci prenijeti na bake.

Njegovatelji/ce zarađivat će crkavice, a samohrani roditelji kao i oni koji se brinu o osobama s posebnim potrebama i bolesnicima neće dobiti nikakvu novčanu potporu. Umjesto razvoja, dobit ćemo siromaštvo.

Državna politika i činovi gradskih vlasti ne mogu se podčiniti organizaciji sportskih događaja. Naše se zajednice moraju organizirati tako da se prvo ispuni potreba za obrazovanjem i skrbi. Tako bismo mogli poboljšati životne uvjete svih građana/ki. Zato zahtijevamo da ova pitanja postanu politički prioritet, a ne robovski okovi žena.

Naše svakodnevne zajedničke potrebe mogu se ispuniti, kada se promijene politički prioriteti. Trebamo povoljno komunalno stanovanje i jednak pristup besplatnom obrazovanju. Trebamo besplatne obične dječje vrtiće kao i one s dnevnim boravkom, skrb za starije i nemoćne, kulturne centre koji će moći dobro funkcionirati, kvalitetno i pristupačno zdravstvo, povoljan i efikasan javni prijevoz. Neoliberalna država ili “grad-poduzeće” uništavaju prava građana/ki kao i životne osnove i trajna lokalna poduzeća, zato što se tako profiti prenose na financijska tržišta. Na dugovima gradova zarađuje nekolicina privilegiranih koji upravljaju bankama i odlučivanjem.

Želimo natrag što nam je oduzeto. Želimo sami donositi odluke o svom životu. Službeni slogan Eura 2012 je “Creating history together” (Stvarajmo povijest zajedno). Stvarajmo povijest zajedno, ali bez političkih i ekonomskih elita koje nas izrabljuju! Ne trebamo ih. Pustite nas da se organiziramo bez njih prema našim potrebama.

Prevela Sanda Čerkez
Proglas inicijative “Chleba zamiast igrzysk” objavljen je na 10czerwca.eu/

Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.