Solidarnost netko mora organizirati I.

Pretvorba i privatizacija: slučaj Unikonzum

Aktivni ste sindikalist još od početka 1990-ih kad ste obnašali funkciju sindikalnog povjerenika Unikonzuma (1994.) i kasnije županijskog povjerenika SSSH (1995.-1999.) Možete li nam reći na koji način su se političko-ekonomske promjene u društvu 1990-ih odrazile na sindikate? Preciznije, je li se raspravljalo o promijenjenoj poziciji sindikata i koje su strategije djelovanja tada predlagane


M.I. To je dio na koji ne mogu odgovoriti jer nisam bio član sindikata sve do 1994. godine. Radio sam u Unikonzumu i u svojoj okolini nisam ništa primjećivao jer se u sindikalnom vodstvu nije ništa mijenjalo. Uglavnom su poslovođe firme vodile sindikate i bili su nekakva spona između uprave i radnika. Inače sam bio nepovjerljiv prema sindikalistima, ali u sindikat sam se uključio radi organiziranja otpora privatizacijskim procesima koji su ubrzo nakon toga započeli. Osjetili smo da se s našom firmom nešto čudno događa. Ljudima su se nudile dionice bez obrazloženja na koji način i pod kojim uvjetima ih mogu kupiti. To je bila priprema za sveopću privatizaciju i razmišljali smo kako se zaštiti od toga. Na prvoj skupštini sindikalne podružnice Sindikata trgovine 1994. godine kandidirao sam se za sindikalnog povjerenika. Bio sam izabran za sindikalnog povjerenika i potom smo osnovali udrugu dioničara koja se pokušala obraniti od preuzimanja firme. Nismo uspjeli u krajnjem cilju, ali smo mnogo toga postigli.


Sindikatima se predbacuje neadekvatna reakcija na proces pretvorbe i privatizacije. Obično se kao opravdanje navodi kaotična situacija ranih 1990-ih vezana uz promjenu društvenog sistema, ratna zbivanja i slično. Jesu li sindikati mogli napraviti više te ako jesu, koje su bile ključne greške sindikalnog vodstva i što im je uzrok?

M.I. Premda nemam pisanih dokaza, sa sigurnošću mogu reći da je dio sindikalaca bio u sprezi s privatnicima od prvog dana. U Sindikatu trgovine je Ana Knežević, koja je na sreću napustila sindikalni pokret, imala zaduženje pratiti taj segment privatizacije i držati pod kontrolom sindikalnu scenu. Naša se udruga dioničara približila paketu dionica od 25% koji je bio jako značajan. Zapravo, već se u to vrijeme počeo pripremati teren za Todorića. Posebno je u tome prednjačila jaka politička struja kojoj je na čelu bio tadašnji direktor Jozo Petrović, kasnije član uprave INE i Sanaderov prijatelj. Kad je postalo jasno da pokret otpora privatizaciji jača, onda je Todorić otvoreno reagirao nazvavši me da mi priopći da je zainteresiran za kupnju dionica. Rekao sam mu da smo upravo oformili sindikat i da organiziramo udrugu dioničara te da nam treba još vremena da riješimo unutrašnje probleme i smijenimo upravu.koja trenutno ne štiti interese firme Todorić je pitao što će biti ako se on bez obzira na sve pojavi kao kupac. Ja sam odgovorio da se svaki građanin ove države ima pravo javiti, ali da će to biti s obzirom na trenutnu situaciju u firmi,„neprijateljsko preuzimanje“.

Otprilike u to vrijeme je donesena odluka da se sve dionice u portfelju Fonda za privatizaciju moraju javno objavljivati. Međutim, naše su dionice bile skinute s javne ponude i nisu nigdje bile jedno mjesec dana da bi se nakon tog mog razgovora s Todorićem dionice ponovno vratile na listu i Todorić se odmah drugi dan pojavio kao kupac. Zašto su bile skinute? Očito je Todorić čekao da mu Jozo Petrović pripremi teren. Do mene je došao zapisnik u kojem sam vidio što predlaže Jozo Petrović. Ukratko, plan je bio smanjivanje i zatvaranje malih dućana te smanjivanje zaposlenih u našoj firmi na 600. Unikonzum je bio gradska firma, špecerajska trgovina u kojoj ljudi mogu kupovati kruh i mlijeko u susjedstvu. Todorićeva zamisao od prvog dana bili su veliki šoping centri, velike samoposluge, superkonzumi, odnosno način prodaje koji omogućava bolje zarade. Kad se Todorić pojavio kao kupac naših dionica, mi smo isprva ljude savjetovali da ne prodaju dionice. Pružali smo otpor dan-dva, ali je već prvi dan preko 2000 ljudi stajalo u redu da mu proda dionice. Vidjeli smo da nemamo šanse parirati mu, mi nismo imali novce, a kriza je već tada već bila velika. Ljudi su za dionice mogli dobiti po par tisuća maraka, tad je plaća bila oko dvjesto maraka. Bila je i pomalo paranoična situacija jer smo savjetovali ljude da ne prodaju, a moglo se dogoditi i da Todorić sutradan više ne želi kupovati jer je postao većinski vlasnik. Tad sam napravio veliku grešku što sam otišao Ani Knežević. Nikad joj nisam vjerovao, ali sam pomislio da će nam pomoći obzirom da je ona predsjednica sindikata. Došli smo joj reći da smo protiv Todorićeve kupnje Unikonzuma i da tražimo pomoć. Ona je uzela list papira, napisala broj telefona i ime Josipa Gucića i rekla da ga nazovemo. Kolega i ja smo ostali u šoku. Mislim, dođemo joj kao radnici koji žele zaštititi svoju firmu, a ona nam nudi pomoć drugog tajkuna.

Sindikalne centrale i ideologija socijalnog partnerstva

Poslije toga postajete članom županijskog povjereništva SSSH.

M.I. Mene je Ana Knežević odmah imenovala kao povjerenika najveće trgovačke firme. Bio sam član županijskog povjereništva za grad Zagreb u SSSH. Međutim, to tijelo objektivno nije donosilo nikakve odluke jer je koncepcija SSSH bila da granski sindikati donose odluke.Koncept razgranavanja sindikata je zapravo bila borba za prevlast.


Imovina nekadašnjeg Saveza sindikata Hrvatske (čiji je SSSH direktni nasljednik) procjenjuje se na 30 000 kvadrata u vrijednosti od pola milijarde kuna i  privremeno je podržavljena temeljem Zakona o udrugama 1997. Dogovor sindikalnih središnjica o raspodjeli imovine, što zakon predviđa kao uvjet za povrat imovine, postignut je tek 2010., ali do danas sporazum nije realiziran. Koliko je po vašem mišljenju neriješena situacija oko sindikalne imovine utjecala na manjak radikalizma kod sindikata koji tu imovinu koriste?

M.I. Može se reći da je utjecala na manjak radikalizma, ali ne u mjeri u kojoj se to misli. Čak je u jednom dijelu to imalo pozitivan ishod u smislu što su mnogi sindikati koji imaju interes i motivaciju za razbijanjem sindikalnog pokreta, ostajali u središnjicama jer su zakoni uvijek predviđali da će se imovina prvo dijeliti središnjicama. To je sindikate držalo lojalnima središnjicama. Međutim, jasno je i to da je svaka vlada tu neriješenu situaciju koristila kao sredstvo ucjene.

T.K. U tom trenutku je to čak i djelovalo na radikalizam manjinskih sindikata jer ulaskom u veće središnjice to mogu iskoristiti za određene pritiske u smislu podizanja rejtinga i sukladno time dobivaju više imovine jednom kad se ona počne dijeliti.


Ipak, rekli ste da je imovina jedan od faktora koji je utjecao na manjak radikalizma. Je li moguće da je i konstantna priča o socijalnom dijalogu utjecala na isto?

M.I. Socijalni dijalog i partnerstvo je nešto što je po sebi pozitivno, kao ideal. Problem je što se kod nas pod socijalnim dijalogom prodaje nešto što to nije. Kod nas nema dijaloga između Vlade, poslodavaca i zaposlenika. Socijalno partnerstvo podrazumijeva da se odluke zajednički kreiraju, međutim to se ne događa, čak ne postoji niti ozbiljna namjera Vlade. Zapravo, niti jedna vlada nije ozbiljno njegovala partnerstvo sa sindikatima osim kad im je ta suradnja pomagala ostvariti nekakve interese.

T.K. Vaša je teza zapravo točna. Inače su sindikati prihvatili priču oko socijalnog dijaloga i popuštali onda kad nije trebalo. Upravo zato što je socijalni dijalog važan i potreban, sindikatima su često prodavana kukavičja jaja pod prava. To je bio i još je uvijek problem. Kad ti netko kaže ‘ajmo se dogovoriti’ što znači ‘ajmo se dogovoriti da bude sve po mom’ upitno je koliko je to socijalni dijalog.

M.I. Plod takvog pristupa je jedna velika zamka u koju su mnogi sindikalci upali. Vlada gleda socijalni dijalog kao način da nešto riješi pa privlači neke sindikalce koji postaju bitni kad treba amortizirati ključne situacije. Iz vlastitog primjera mogu navesti situaciju 1990-ih kad sam, neopterećen stranačkom prošlošću, uspio izgraditi poziciju u Savezu i podići razinu ozbiljnosti sindikalnog rada u Zagrebu. U vrijeme kad je HDZ bio čvrsto na vlasti dobivali smo masovnu potporu od SDP-a. Moja snaga je bila što nisam bio manipuliran niti stranački čovjek, ali sam krajem devedesetih, dobivši otkaz u Savezu jer sam odbio ući na SDP-ovu listu i uživati njihovu potporu, shvatio da me žele zgaziti. Nakon toga me ni Bandić nije htio pozdraviti, a Linić je intervenirao da se zabrani štrajk u Zagrepčanki što je dugoročno bilo vrlo opasno budući da je to značilo da vodim nezakoniti štrajk.


Dojma smo da Hrvatsku izdvajate kao specifikum u cijeloj priči oko sindikalizma i radničkog pokreta. Nije li ipak tip sindikalnog djelovanja, kao i položaj radnika u Hrvatskoj, vrlo sličan ostalim europskim zemljama? Obično se govori da za razliku od Hrvatske, u Europi pravne institucije funkcioniraju. Funkcioniraju li one zaista i na koji način?

M.I. Ne mislimo da je Hrvatska izdvojen primjer. O Hrvatskoj govorim jer poznajem situaciju. Potpuno je isti model u Bosni. Slovencima je bilo nešto drukčije, ali i to se sad mijenja. Njima se trenutno događa „odgođena tajkunizacija“. Također, isto se događa u Srbiji, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Bugarskoj.


Naveli ste bivše jugoslavenske države i države u regiji. Što je sa zapadnom Europom, pritom mislimo na Francusku, Njemačku itd. Činjenica je da situacija na njihovoj sindikalnoj sceni nije ništa bolja i da je radnički pokret fragmentiran.

M.I. Ne. Oni imaju nešto drugo. Mene smeta kad se dogodi jedan generalni štrajk u Francuskoj i onda svi gledaju i govore kako su francuski sindikati snažni. To je čista glupost. Francuski sindikati su možda i slabiji od hrvatskih. Postoji druga stvar. U Francuskoj ljudi izlaze na ulicu kad je generalni štrajk, kod nas još nije bilo generalnog štrajka. Generalni štrajk je jedini način da se masa izvede na ulicu. Očito se kod nas brkaju koncepti štrajka i prosvjeda. Bitna je razlika što za vrijeme generalnog štrajka nitko ne radi, ljudi su na ulici.
A naši sindikati ljudima daju dnevnice za odlazak na prosvjed vikendom. Svi se hvale onim velikim prosvjedom na trgu u Zagrebu kad se skupilo 40 000 ljudi. Tko ne bi uzeo 170 kn dnevnice, otišao na prosvjed i poslije toga u šoping?! Kod nas se ljude šalje na izlet za vikend. I zašto bi onda radnik iz Zagreba došao u subotu na trg kad zna da je došlo 30 tisuća izletnika iz Hrvatske. Pa nije lud. To su te razlike.


Kolika je važnost sindikalne infrastrukture u smislu stručnih službi (pravna, ekonomska, istraživačka itd.) regionalnih povjerenika, kontinuirane edukacije članstva za uspješno djelovanje na terenu. Čini nam se da je po pitanju infrastrukture SSSH još uvijek znatno iznad ostalih središnjica. Je li to doista tako i što je razlog tomu?

M.I. Kad se govori o infrastrukturi, Savez je od devedesetih naovamo i dalje neprikosnovena središnjica koja je ikad u Hrvatskoj imala glavu i rep te savršenu infrastrukturu. Međutim, Savez je svojom jako lošom politikom tu infrastrukturu ugrozio do krajnjih granica. Ja sam naivno 1998. govorio Davoru Juriću da postoje tendencije koje će Savez odvesti u propast, ali da ima vremena još sve spasiti. Predlagao sam standardizaciju usluga obzirom da su granski sindikati počeli zapošljavati svoje regionalne povjerenike, a time su veći sindikati počeli ugrožavati manje koji si takvu politiku nisu mogli dopustiti. Uloga Saveza jest pružanje usluge svima, što implicira da sindikat koji na nekom terenu ima pedeset članova dobija uslugu jednaku onoj koju prima sindikat s tisuću članova. U to vrijeme je Savez mogao prema svim svojim kapacitetima zadovoljiti potrebe članstva na terenu. Moja je inicijalna motivacija kao županijskog povjerenika Saveza bila kandidiranje za predsjednika Saveza da mogu promovirati neke ideje i demokratizirati sustav. Međutim, radna mjesta su se zatvarala, broj članova je padao, a veliki sindikati su počeli zapošljavati svoje ljude i otpuštati one na terenu. Upravo je to bila najveća greška jer se radilo o najvažnijim figurama. Ljudi prepoznaju Savez preko svojih regionalnih povjerenika. Njihovim otpuštanjem nestaju i članovi, a na terenu se ne može raditi bez pravnika, savjetnika za međunarodne odnose i ekonomista.


U zadnje vrijeme se govori o ujedinjavanju SSSH i HUS-a. Kakva su Vaša predviđanja obzirom na Vaš prethodni rad u SSSH i način na koji ste ga morali napustiti, i kakve bi bile koristi od ujedinjenja?

M.I. Uvjereni smo da će do ujedinjenja doći, ali budućnost takve organizacije se ne smije postaviti na dosadašnje birokratske temelje. Nama ne pada na pamet sudjelovati u takvom tipu organizacije. O Savezu ovisi kompletna sindikalna scena i trebao bi se čim prije konsolidirati, ne ponavljajući stare greške u sindikalnom radu i na terenu.

T.K. Mislim da je ideja o ujedinjavanju sazrijela i da je obostrano prihvaćena. Pritom je jedino sporno pitanje načina ujedinjenja. Ako se proces ujedinjenja bude odvijao odozgo prema dolje, onda je vrlo upitno da će do njega doći. Ako proces bude obratan, ako se inicira odozdo prema gore, tada je vrlo izvjesno da će do ujedinjenja doći.

Edukacija sindikalnog članstva

Kakva je bila komunikacija s europskim sindikatima? U kojoj mjeri i na koji način su oni sudjelovali u edukaciji hrvatskih sindikalista i oblikovanju strategije sindikalnog djelovanja?

M.I. Bila je prilično značajna. Europski sindikalisti su nastojali pomoći kroz edukaciju naših sindikata. Savez (SSSH) je imao odličnu vanjsku politiku. Imali su jako kvalitetan kadar za međunarodne odnose koji je gradio daleko bolju  predodžbu o sindikatima u Hrvatskoj nego što je to bila u stvarnosti. U godinama rata je djelovalo dosta stranih organizacija, a poseban doprinos dali su američki sindikati. Otvorili su u Hrvatskoj Free Trade Union Institute koji je bio zajednička organizacija njihove sindikalne središnjice i Vlade. Free Trade Union Institute je svakako imao i druge funkcije osim edukacije sindikata. Organizacija Solidarity centar je bila zadužena za provedbu edukacijskih ciklusa naših sindikalnih središnjica s ciljem osnaživanja sindikalne scene u Hrvatskoj.


Možete li pojasniti kakvu su ulogu imale te organizacije. Primjerice, kakvi su bili seminari i edukacijski sadržaji? Je li postojala neka jasno zamišljena strategija sindikalnog djelovanja?

M.I. Nas pedesetak je pohađalo ciklus seminara u trajanju od godinu dana koji je obrađivao raznovrsne teme. Meni je najviše koristio seminar o organiziranju sindikata u hrvatskom društvu, jer je naša organizacija slična američkoj premda imamo njemačko zakonodavstvo i tradiciju načina rada koja prilično opterećuje. U Njemačkoj je, uvjetno rečeno, društvo sređenije, dok se kod nas zakoni ne poštuju. Kod nas je prisutniji neoliberalni kapitalizam američkog tipa stoga bi i sindikalno djelovanje trebalo prilagoditi američkom tipu sindikalnog organiziranja. Iako ima prostora, u vrlo malo slučajeva je implementiran američki princip jedan-na-jedan. Radi se o metodi individualnog pristupa ljudima i razvijanja motivacije za organiziranje u slučajevima kad ne postoji komunikacija s poslodavcem, što je kod nas domininatan slučaj. Ja sam i u Savezu nastojao primijeniti američku metodu sindikalnog rada, koja implicira da sindikalne središnjice svake godine razvijaju projekte pomoći i solidarnosti među lokalnim sindikalnim podružnicama. Tu se organiziraju zajedničke akcije u cilju teritorijalnog povezivanja različitih firmi. Zatim središnjica ocjenjuje na kojem se teritoriju učinilo najviše akcija i takve podružnice financijski podupire. To je bitno jer je teško organizirati veće akcije bez materijalnih sredstava, što se nama koji konstantno improviziramo, najčešće događa.
Mreža solidarnosti je temeljena na prethodno spomenutim principima.


Koliko je izostanak aktivnije potpore akademske zajednice u smislu proizvodnje analiza, definiranju uloge privatizacije i položaja radnika utjecalo na ishode radničkih i sindikalnih borbi?

M.I. Strahovito! Akademska zajednica je apsolutno podbacila. Oni su mirno gledali kako se društvo ruinira. Ne sjećam se da je itko ozbiljnije reagirao. Akademska zajednica je znala da se krade i pritom je ismijavala ljude koji su bili lijevi teoretičari i isticali neke radikalnije stvari.


To je, pretpostavljamo, izravno utjecalo na ishod radničkih i sindikalnih borbi?

M.I. Definitivno. Mi smo pokušali dobiti znanstvenu podlogu za ono što radimo. Kad bi stavovi sindikata imali podršku akademske zajednice, to bi onda imalo svoj background i težinu u borbi za javnost.  Međutim, akademska zajednica je u potpunosti zatajila. Definitivno nemam dobro mišljenje o njoj..

Radnički otpor

U svojstvu sindikalnog povjerenika Saveza od ’95-‘99 aktivno ste  radili na povezivanju radnika firmi u stečaju, štrajku ili obrani poduzeća. Osim Zagrepčanke i Zagrebačkih transporta, aktualni su bili i prosvjedi radnika zagrebačkih firmi u stečaju Šavrić, Sintal, Komercijalna banka, Astra, Gortan stolarija čiji ste prosvjed u rujnu 1999. osobno predvodili istaknuvši: „Nisam više spreman na mirne šetnje gradom. Ako ubuduće s nekim krenem u prosvjed, ili ćemo pobijediti ili ćemo izgubiti. Više ne može biti neriješenoga rezultata.” Možete li nam reći nešto više o Vašim iskustvima iz tog perioda?

M.I. Zagrebačke transporte je uništavala Kutlina ekipa, a mi smo organizirali da dvadesetak zaposlenika kojima je prijetila deložacija zauzmu firmu. Nakon prvog neuspješnog deložiranja, stečajni upravitelj je drugi put došao s policijom. Igrom slučaja su se na dan deložacije, sat vremena prije, sastajali radnici Zagrepčanke. Poslao sam kolegu na taj sastanak i rekao mu da objasni ljudima što se događa i da dovede što više ljudi, a ja sam otišao ravno u Zagrebačke transporte. Tamo smo pregovarali sa stečajnim upraviteljem sve dok u daljini nismo vidjeli kolonu od 300-400 mesara iz Zagrepčanke. Rekao sam ljudima da uđu u dvorište i pridruže se radnicima Zagrebačkih transporta i zatim upitao upravitelja želi li još uvijek razgovarati. Nakon pet minuta donesena je odluka da se deložacija odgađa. Negdje u to vrijeme mi smo osnivali Mrežu solidarnosti pomoću koje smo organizirali udruživanje radnika iz tri firme Marijane Olujić. Radilo se o radnicima tvornice iz Koprivnice, tvornice obuće Zagreb i Astra trgovine, koji su naizmjenično dobivali plaće. Napravili smo zajednički sastanak u Domu grafičara na koji je došlo 700 radnika, a pozvali smo i Marijanu Olujić da im svima objasni kad će dobiti plaće. Ja sam ubrzo dobio dojavu da u Zagrebačkim transportima kreće treća deložacija, ovaj put u ponoć. Granski sindikati su nastojali minirati Mrežu solidarnosti pozvavši sindikalne povjerenike da se ne priključuju otporu deložacije, ipak je to bio otpor režimu. Ja sam iz neslužbenih kanala dobio obavijest da će do deložacije doći pa sam organizirao pet najbližih suradnika da dođemo tamo. Klasična postava, dvadesetak ljudi iz Zagrebačkih transporta, pet povjerenika i ja dočekali smo suca i policajca. Budući da je Mreža solidarnosti u to vrijeme dospijela u medije zaprijetio sam mobilizacijom ljudi iz Mreže. Moram reći da sam blefirao, ali odgodili su deložaciju na neodređeno.


Koliko se članova iz Mreže solidarnosti u to vrijeme moglo aktivirati?

M.I. Moglo se aktivirati barem sto ljudi, ali tada nismo imali tu garanciju obzirom da smo kasno dobili prijavu da je u pripremi treća deložacija. Dakle, radilo se o čistom blefu. Mreža solidarnosti je funkcionirala samo u Zagrebu, međutim raspuštena je uslijed pritisaka iz Saveza s kojim sam imao povećih problema. Jedan od primjera je njihovo miniranje firme Gradski podrum koju je također namjeravao uništiti Kutle. Ja sam s dvadeset ljudi iz Gradskog podruma uspio doći do pregovora sa Zagrebačkom bankom koja je zapravo stajala u pozadini cijele priče. Ona je tamo namjeravala investirati u gradnju nekakvog centra. Budući da su deložirali radnike kad se otvorila priča o Zagrebačkoj banci, ja sam s dvadesetak radnika otišao u Paromlinsku koju smo zauzeli sve dok uprava nije pristala razgovarati s nama. U mjesec dana smo dogovorili mnoge stvari, ali je u ključnom momentu predsjednica Sindikata ugostiteljstva, čiji su to bili članovi, poslala dopis direktoru Zagrebačke banke u kojem me je optužila da akcije vodim isključivo na svoju ruku bez podrške sindikata te je na taj način sabotirala našu akciju Tada na nekakvom značajnijem položaju nije bilo nekoga tko bi radio na osnaživanju radničke solidarnosti, dok je protivnika bilo mnogo.


Zanimljivo je da se 1998. godine javlja Krizni stožer kojeg pokreću radnici kutinske Petrokemije koji postaje izuzetno prihvaćen i popularan način borbe protiv uništavanja firmi i očuvanja radnih mjesta. Iako se krizne stožere smatra metodom na rubu legalnosti, o njoj se, u intervjuima krajem 1990-ih, pohvalno izražavaju i Ana Knežević i Davor Jurić. Smatrate li da je takav oblik djelovanja ono što je nedostajalo hrvatskom sindikalnom pokretu 1990-ih i da je trebalo inzistirati na aktivnoj obrani radnih mjesta umjesto priče o dijalogu i socijalnom partnerstvu.

M.I. Jurić i Knežević su pričali jedno, a radili drugo. Za očekivati je da sindikalac neće javno govoriti protiv nečega što su radnici masovno podržavali. Znam da je Davor Jurić osobno minirao akciju u Šavriću samo da ne uspije akcija koju ja vodim, dok je Knežević svjesno potpomagala uništavati firme. Krizni stožeri su u takvoj situaciji bili nužni, bez njih bi mnogo više radnika bilo zgaženo. Kad sam se počeo baviti sindikalizmom gurala se teorija da se sve moralo raditi po zakonu. Uloga sindikata nije i ne može biti da radi po zakonu već da ih kreira, poboljšava i suprotstavlja im se ako su loši. Ako se misli da se može nešto izboriti putem zakona onda treba angažirati odvjetnike, a ne sindikat.

T.K. Sindikat je po definiciji borbena organizacija koja može legalnim putem mijenjati zakon kad joj postane prepreka. To nam se dogodilo s akcijom u NIK-u, odnosno, Naprijed u stečaju. Mi smo legalnim putem promijenili tada legalnu odluku stečajnog upravitelja Naprijed u stečaju za neisplaćivanjem otpremnine radnicama, u protuzakonitu.