Cyrus Lewis: Kapitalizam i bezumlje

U tekstu objavljenom u magazinu za kulturu i polemiku Jacobin, Cyrus Lewis kritizira prikaze kapitalizma koji zanemaruju njegov strukturni sastav. “Problem je sistemski, a ne posljedica „trulih jabuka“. Sustav koji nagrađuje gramzljivost, problematičan je zato što se radi o sustavu koji nagrađuje gramzljivost, ne zbog toga što dozvoljava snalažljivim luđacima „vožnju u zavjetrini“.”


Na svakih sto osoba dolazi jedan psihopat. Razmjerno globalnom stanovništvu koje se približava brojci od 7 milijardi, ukupan broj psihopata kreće se oko sedamdeset milijuna.

Sedamdeset milijuna psihopata! Zamislite: otprilike dvostruko više od stanovnika Kanade. Nemali je to broj psihopata s kojima se valja suočiti. A kao što nam je poznato iz Američkog psiha, problem s gornjim ešalonima biznisa i financija jest da se prokleti luđaci suviše lako uspinju do vrha.

To je u osnovi tvrdnja članka objavljenog ranije ovoga ljeta na stranicama Truthout-a. U tekstu naslovljenom Kako će se 99% nositi sa 70 milijuna psihopata? (How Will the 99% Deal With 70 Million Psychopats?), Joe Brewer poziva da se u obzir uzmu štetni učinci poslovne kulture koja potiče gramzljivost i bešćutnost, osiguravajući na taj način plodno tlo za razvitak psihopatskih ličnosti.

No, tim nas se lažnim sjajem odvraća od mnogo ozbiljnijih problema koji proizlaze iz strukturnog sastava kapitalizma. Štoviše, na taj se način perpetuira specifičan argument, endemičan za liberalnu ljevicu: kako je problem suvremenog svijeta – „nesputani kapitalizam“. Naravno, rješenje je tek u tome da ga se malo zauzda – ili možda, u masovnom progonu psihopata.

I to je mjesto na kojem se lijevo-liberalna kritika kapitalizma urušava.

Kapitalizam počiva na beskrajnoj kompetitivnoj akumulaciji. Ovaj proces neumoran je koliko je i nemilosrdan. Cilj mu nije napredak čovječanstva.

Akumulirani kapital koristi se u svrhu akumuliranja novog kapitala. Njegova ekspanzija je eksponencijalna; ona ne usporava ako su psihopati na vodećim pozicijama ukoreni. Naime, poštenije bi bilo reći da, unatoč navodnoj rasprostranjenosti psihopata na pozicijama s kojih se kontroliraju politike, zasigurno puno više ne-psihopata nego li psihopata djeluje kao spreman dužnosnik oligarhijske klase.

Brewer tvrdi kako postoji premoć psihopatskih industrijskih magnata i državnih dužnosnika koja proizlazi iz njihova umijeća da se postave „na pozicije moći kao burzovni mešetari, direktori korporacija i podmitljivi političari.“ Nisam matematičar, no ukoliko na svakih sto osoba dolazi jedna psihopatska ličnost, što je s preostalih 99? Unatoč navodno premoćnoj brojnosti psihopata, koridorima moći zasigurno korača i nemali broj ne-psihopata.

A ukoliko je zastrašujuća mogućnost da hrpa psihopata nameće štetne socijalne i ekonomske politike svima ostalima, konkretan narativ koji se ovdje potencira – ne zvuči li zavjera mnogobrojnih „zdravih“ suučesnika daleko grozomornije?

Statistike koje kvantificiraju nejednakost često su sablažnjive, i kao da zazivaju zdravorazumsko objašnjenje koje utjehu pronalazi u pripisivanju krivnje „psihopatskoj“ hotimičnosti. Na taj se način odgovornost prebacuje na korporacijske obmane, bogatune s Wall Street-a, i/ili psihopate, dok se prozaičniju stvarnost dosljedno izbjegava. Sveobuhvatna i ekstremna nejednakost, neraskidivo je povezana s logikom kapitalizma, odnosno njegovom fundamentalnom predanošću generiranju privatno akumuliranog kapitala. Obrazloženja koja izostavljaju navedenu činjenicu, ponavljaju ispunjenje želje gologa cara.

Namjera nije osporiti kulturne, političke i društvene faktore pomoću kojih se određuje stopa eksploatacije u određenom vremenu i prostoru. Teorije regulatorne zarobljenosti[1], primjerice, nisu fikcija.

No, znakovito je da čak i apologeti naših „psihopatskih gospodara“, oni koje bi se mirne savjesti moglo optužiti da u ime produktivnosti gaje simpatije prema nesrazmjerima u bogatstvu, zamišljaju da stanje stvari nije toliko loše kao što uistinu jest, te bi priželjkivali daleko veću jednakost, unatoč svojoj klasi i političkom uvjerenju.

Studija, objavljena u The Atlantic-u, otkriva da, iako najsiromašnijih 20% stanovnika SAD-a u stvarnosti posjeduje tek 0,3% bogatstva (a najbogatijih 20% raspolaže s 84% bogatstva), reprezentativna grupa Amerikanaca vjeruje kako najniži kvintil dobiva 9%, dok najviši kvintil uživa u 59%. Ovakva pogrešna predstava, koja oslikava tek nešto ružičastiju sliku realno postojećih razina nejednakosti, ne iznenađuje previše.

Međutim, neočekivano jest to da 92% intervjuiranog uzorka daje prednost modelu raspodjele bogatstva koji je bliži švedskom nego li američkom. Poželjniji model omogućio bi gornjem kvintilu 18% bogatstva, dok bi donjem kvintilu osigurao 11%. Sklonost ovome modelu posebno je iznenađujuća ako uzmemo u obzir sveprožimajući narativ, koji tvrdi kako je određena mjera nejednakosti nužna za poticanje visokih razina produktivnosti (odnosno, uvjerenje na kojem počivaju bajke o uzlaznoj mobilnosti).

Pravičnijem modelu u studiji nadjenuto je ime „Equalden“, umjesto da ga se nazove „švedskim modelom“, dok američki model nije bio imenovan. Pitanje je kakve bi rezultate dobili da je bilo evocirano ime skandinavske države. Unatoč tomu, rezultati pokazuju kako ne postoji značajnija razlika u odnosu na poželjnost equaldenskog modela, neovisno o političkoj pripadnosti, spolu i visini prihoda.

Ovo ukazuje manje na postojanje tajnog društva psihopata koje bezobzirno ruši snove dobrih građana o egalitarnoj raspodjeli bogatstva, nego li na postojanje sistemskih operativnih problema.

Dobre ljude koji se zalažu za raspodjelu bogatstva po Equalden modelu na njihovu putu ne sputava skupina luđaka, već privrženost u osnovi liberalnim kritikama, koje ne idu dalje od oponiranja „ekonomiji kapanja“[2] ili zastrašujućem „nepotističkom kapitalizmu“.

Razmislite o ovome na sljedeći način: Izvršenje bilo kojeg genocida vjerojatno je potpomognuto i podržano suradnjom i/ili početnom mobilizacijom psihopata. Međutim, barem koliko je meni poznato, ne postoje studije koje navode broj psihopata, koji su sudjelovali u nekom genocidu. Sumnjam da se itko zamarao takvim podvigom, iz jednostavnog razloga što to ne bi igralo nikakvu ulogu.

Ne vjerujem kako se može tvrditi da je psihopatija ikada bila pokretačka sila za genocid ili etničko čišćenje. Doista, užas s kojim uzimamo u obzir takve događaje u našoj povijesti, proizlazi upravo iz činjenice da broj sudionika pokazuje kako su obrazloženja koja se oslanjaju na psihopatologiju u svrhu monokauzalnog razjašnjenja pogrešna.

Genocid nije naprosto orkestriran od strane tajnog društva luđaka ustrojenog od-vrha-prema-dolje. Radi se prije o tome da uvjeti na terenu i aktivno sudjelovanje nebrojeno mnogo ne-psihopata osiguravaju izvršenje takvih strahovitih aktivnosti. Jednostavnije rečeno: Genocidi, poput „eksternalija“ kapitalizma, sami su po sebi oprimjerenja „psihopatije“, bez obzira na broj psihopatskih izvršitelja koji provode njihovu implementaciju. Problem je sistemski, a ne posljedica „trulih jabuka“. Sustav koji nagrađuje gramzljivost, problematičan je zato što se radi o sustavu koji nagrađuje gramzljivost, ne zbog toga što dozvoljava snalažljivim luđacima „vožnju u zavjetrini“.

Nedavna panika oko „psihopata“ za kormilom odražava potrebu za pripisivanjem krivnje znajućim agensima, koji ono što čine – čine hotimično. No, time dolazimo do čudnog scenarija kočije-ispred-konja/kokoši-i-jajeta: Kapitalizam potiče uspon „klase psihopata”. A „klasa psihopata“ potiče svirepi uspjeh kapitalizma.

Štoviše, time se klasnu politiku lišava klasne politike, ostavljajući za sobom opojnu manihejsku društvenu podjelu: Klasa Psihopata vs. klasa Svih Ostalih. Izbacite psihopate i sve će biti u redu s kapitalizmom!

Cijela stvar se može iščitati kao elementarni zaplet lošeg filma znanstvene fantastike: U egalitarnom svijetu Sutrašnjice, neumorni i zapušteni Blade Runneri gonit će potencijalne psihopate, nad njima vršiti skeniranja mrežnice i Voight-Kampff ispitivanja, demontirajući preostale djeliće njihovog strašnog tajnog bratstva.

To je čista liberalna utopija. Kapitalizam će njome biti zauzdan: tumor izrezan iz njedara, a njegov daljnji razvoj potpomognut prirodnim lučenjem njegovih blagotvornih sokova.


S engleskog prevela: Karolina Hrga
Objavljeno u Jacobin-u 13. rujna 2012. 


Bilješke:

[1] Theories of regulatory capture – slučajevi u kojima regulatorna agencija postupa u interesu reguliranog subjekta umjesto u interesu javnosti (op. prev.)

[2] Trickle-down economics – teza da će od poreznih olakšica i drugih ekonomskih povlastica koje država osigurava poduzećima i bogatima, u konačnici koristi imati i siromašniji članovi društva – kroz poboljšanje gospodarstva u cjelini. Izraz je pripisan komičaru Willu Rogersu, koji je tijekom Velike depresije izjavio da je “sav novac prisvojen na vrhu, u nadi da će odozgo kapati potrebitima.” (op.prev.)

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Čekaonica u Klinici za traumatologiju, Zagreb, 2017. (foto: IJ) Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve