Zašto bi talijanska stagnacija mogla biti budućnost cijele eurozone

Ekonomist Riccardo Bellofiore analizira talijansku gospodarsku situaciju u kontekstu kontinentalne krize eurozone unutar anemične globalne ekonomije, te nudi prijedloge za oporavak. Donosimo prijevod teksta objavljenog 30. kolovoza 2014. u Guardianu.


Italija je ovoga ljeta zapala u trostruku recesiju. Nakon kolapsa iz 2008./2009., ekonomija je stagnirala, da bi se tijekom 2011. godine vratila u recesiju, nikada se potpuno oporavivši. Filozofija tadašnjeg ministra gospodarstva Giulia Tremontija bila je „strpljen – spašen!“, sve dok spekulacija nije dokrajčila Berlusconijevu vladu. Premijeri Mario Monti i Enrico Letta držali su se samoporažavajućeg briselskog diktata o fiskalnoj strogosti, no omjer javnog duga u odnosu na BDP čak je i uz umjerene deficite naglo porastao.
Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore

Situacija je ostala pod kontrolom jedino zahvaljujući nultoj stopi kamata i retorici predsjednika Europske centralne banke, Maria Draghija. Potom se pojavio Matteo Renzi, i talijanska se gospodarska politika svela na puko naklapanje. Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore. Mjesečna porezna olakšica od 80 eura niže plaćenim radnicima nije dovela do povećanja osobne potrošnje kućanstava, već je potrošena na tarife i lokalne poreze.

Ipak, u proteklih nekoliko tjedana, perspektiva se promijenila. Statistika drugog tromjesečja 2014. godine pokazuje nultu stopu rasta u Francuskoj i negativni rast koji doživljava Njemačka. Grčka, Španjolska i Portugal zabilježile su nešto pozitivnije brojke jedino zato što su se u to vrijeme oporavljale od teških mjera štednje. Izgleda kako eurozona ne može drukčije nego da je samostalno pogone tri najveća gospodarstva. Radi se o kontinentalnoj krizi unutar anemične globalne ekonomije. Međutim, trebali bismo se prisjetiti stare gramšijanske istine o Italiji: „nerazvijenost“ njezina kapitalizma je paradigmatična. Europa bi trebala tražiti izlaz iz krize u istim politikama kakve su potrebne Italiji. Bez njih, talijanska stagnacija ujedno predstavlja budućnost cijelog kontinenta.

Mnogi danas smatraju kako su mjere štednje otišle predaleko: nužna je elastičnost monetarne ili fiskalne politike. Prijedlozi sežu od kvantitativnog otpuštanja[*] (s nadom u snižavanje vrijednosti eura), i/ili financiranja od strane ECB-a u svrhu kreditiranja, i/ili uklanjanja ograničenja nametnutih javnim financijama. Prepoznaje to čak i Draghijev govor na konferenciji američkih Federalnih Rezervi u Jackson Hole, Wyomingu. Ovakvi prijedlozi često idu ukorak sa zagovorom strukturnih reformi na strani ponude, poput fleksibilizacije radne snage i liberalizacije. Drugi tvrde kako glavni problem leži u trgovinskim disbalansima. Viša razina njemačke unutarnje potražnje, ostvarena kroz fiskalne stimuluse i/ili više plaće, pružila bi uzlet zemljama GIIPS-a (Grčka, Italija, Irska, Portugal i Španjolska). Prijedlog napuštanja jedinstvene valute, u svrhu obnavljanja ekonomske suverenosti države, smatra se radikalnim pogledom na situaciju.
Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija

Mogli bismo reći kako ima nečeg razboritog u svim ovim prijedlozima. Mjere štednje guše Europu. Kada bi ECB pokupovao imovinu, bilanca država i poduzeća mogla bi se poboljšati. Veća likvidnost mogla bi rezultirati potrošnjom, kao i preokrenuti oskudicu kredita (tzv. credit crunch) koja pritišće mala i srednja poduzeća. Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija. Međutim, perspektive takvih politika tek su puste želje, jer je država u sklopu njih podređena privatnom sektoru, dok se promjene u europskom krajoliku ignoriraju.

No, monetarna reforma sama po sebi ne može pokrenuti gospodarstvo. ECB bi trebao ciljati pojedinačne državne deficite, osiguravajući tako „veliki poticaj“ koji privatna ulaganja nisu u stanju pružiti najvećim gospodarstvima. Tek bi se u takvoj atmosferi moglo očekivati preokretanje bilančne recesije i slabljenje stiska osobne potražnje. Ukoliko unutarnja potražnja i proizvodnja prerastu produktivnost, posljedični porast zaposlenosti mogao bi pružiti temelj za potrošnju temeljenu na prihodima, umjesto na zaduživanju.

U proteklih je 15-20 godina gospodarstvo Europe bilo podvrgnuto dubokoj financijskoj i industrijskoj transformaciji. Promotrimo financijsku stranu. Zemlje eurozone dijele isti sustav plaćanja. Unutarnji disbalansi sami po sebi ne predstavljaju ništa neobično: bankarski ih sustav apsorbira te ne stvaraju probleme jedinstvenoj valuti. Bilance na računima banaka i posrednika u većoj su mjeri integrirane, a javnim dugom se upravlja na tržištu dionica. Iz industrijske perspektive, Njemačka je proširila svoju industrijsku i trgovinsku mrežu u cilju preusmjeravanja porasta potražnje prema lancu vrijednosti na transnacionalnim tržištima smještenima u Istočnoj i Centralnoj Europi.
Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu

Revalvacija potražnje ili povećanja nadnica više ne jamče dostatan izvoz u periferiju, kojoj će možda još uvijek biti potrebni cjenovno-neelastični proizvodi iz centra. Tečaj je tupo oružje. S financijske strane, zemljama koje bi napustile euro potrebna je jača valuta. Devalvacija ugrožava bankarski sustav i upravljanje javnim dugom, te bi se na trgovinskoj bilanci mogla pokazati ne toliko čarobnom kao što se očekivalo.

Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu. Do promjena mora doći u kontinuitetu s prevladavajućim konsenzusom, kao što je to ovaj tjedan jako dobro pokazao predsjednik François Hollande, otpuštanjem francuskog ministra gospodarstva.

Draghijevoj nakani da izgradi Europu kroz svojevrsnu „revoluciju odozgo“ potrebna je tekuća kriza kako bi oslabila unutarnji otpor unutar kapitalističke klase. Alternativna socijalna i demokratska Europa „odozdo“ susreće se s problemom odsutnosti subjekta koji bi se za nju borio. Premda ovo nisu dobre vijesti, euro bi tada mogao i doživjeti svoj kraj: ne uz prasak, već uz jecaj. No, kako izreka kaže, „nije gotovo dok nije gotovo“.


S engleskog originala objavljenog na Guardianu 30. kolovoza 2014. preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

[*] Konkretnije, plasiranjem više eura u banke. ECB bi kupio obveznice banaka i platio ih eurima što bi, uz veću svotu eura nego dolara u bankama, trebalo dovesti do padanja vrijednosti eura u odnosu na dolar. (op. prev.)


Riccardo Bellofiore je profesor monetarne ekonomije i povijesti ekonomske misli na Sveučilištu Bergamo.(Izvor)



Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve