Zašto bi talijanska stagnacija mogla biti budućnost cijele eurozone

Ekonomist Riccardo Bellofiore analizira talijansku gospodarsku situaciju u kontekstu kontinentalne krize eurozone unutar anemične globalne ekonomije, te nudi prijedloge za oporavak. Donosimo prijevod teksta objavljenog 30. kolovoza 2014. u Guardianu.

Italija je ovoga ljeta zapala u trostruku recesiju. Nakon kolapsa iz 2008./2009., ekonomija je stagnirala, da bi se tijekom 2011. godine vratila u recesiju, nikada se potpuno oporavivši. Filozofija tadašnjeg ministra gospodarstva Giulia Tremontija bila je „strpljen – spašen!“, sve dok spekulacija nije dokrajčila Berlusconijevu vladu. Premijeri Mario Monti i Enrico Letta držali su se samoporažavajućeg briselskog diktata o fiskalnoj strogosti, no omjer javnog duga u odnosu na BDP čak je i uz umjerene deficite naglo porastao.

Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore

Situacija je ostala pod kontrolom jedino zahvaljujući nultoj stopi kamata i retorici predsjednika Europske centralne banke, Maria Draghija. Potom se pojavio Matteo Renzi, i talijanska se gospodarska politika svela na puko naklapanje. Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore. Mjesečna porezna olakšica od 80 eura niže plaćenim radnicima nije dovela do povećanja osobne potrošnje kućanstava, već je potrošena na tarife i lokalne poreze.

Ipak, u proteklih nekoliko tjedana, perspektiva se promijenila. Statistika drugog tromjesečja 2014. godine pokazuje nultu stopu rasta u Francuskoj i negativni rast koji doživljava Njemačka. Grčka, Španjolska i Portugal zabilježile su nešto pozitivnije brojke jedino zato što su se u to vrijeme oporavljale od teških mjera štednje. Izgleda kako eurozona ne može drukčije nego da je samostalno pogone tri najveća gospodarstva. Radi se o kontinentalnoj krizi unutar anemične globalne ekonomije. Međutim, trebali bismo se prisjetiti stare gramšijanske istine o Italiji: „nerazvijenost“ njezina kapitalizma je paradigmatična. Europa bi trebala tražiti izlaz iz krize u istim politikama kakve su potrebne Italiji. Bez njih, talijanska stagnacija ujedno predstavlja budućnost cijelog kontinenta.

Mnogi danas smatraju kako su mjere štednje otišle predaleko: nužna je elastičnost monetarne ili fiskalne politike. Prijedlozi sežu od kvantitativnog otpuštanja[*] (s nadom u snižavanje vrijednosti eura), i/ili financiranja od strane ECB-a u svrhu kreditiranja, i/ili uklanjanja ograničenja nametnutih javnim financijama. Prepoznaje to čak i Draghijev govor na konferenciji američkih Federalnih Rezervi u Jackson Hole, Wyomingu. Ovakvi prijedlozi često idu ukorak sa zagovorom strukturnih reformi na strani ponude, poput fleksibilizacije radne snage i liberalizacije. Drugi tvrde kako glavni problem leži u trgovinskim disbalansima. Viša razina njemačke unutarnje potražnje, ostvarena kroz fiskalne stimuluse i/ili više plaće, pružila bi uzlet zemljama GIIPS-a (Grčka, Italija, Irska, Portugal i Španjolska). Prijedlog napuštanja jedinstvene valute, u svrhu obnavljanja ekonomske suverenosti države, smatra se radikalnim pogledom na situaciju.

Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija

Mogli bismo reći kako ima nečeg razboritog u svim ovim prijedlozima. Mjere štednje guše Europu. Kada bi ECB pokupovao imovinu, bilanca država i poduzeća mogla bi se poboljšati. Veća likvidnost mogla bi rezultirati potrošnjom, kao i preokrenuti oskudicu kredita (tzv. credit crunch) koja pritišće mala i srednja poduzeća. Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija. Međutim, perspektive takvih politika tek su puste želje, jer je država u sklopu njih podređena privatnom sektoru, dok se promjene u europskom krajoliku ignoriraju.

No, monetarna reforma sama po sebi ne može pokrenuti gospodarstvo. ECB bi trebao ciljati pojedinačne državne deficite, osiguravajući tako „veliki poticaj“ koji privatna ulaganja nisu u stanju pružiti najvećim gospodarstvima. Tek bi se u takvoj atmosferi moglo očekivati preokretanje bilančne recesije i slabljenje stiska osobne potražnje. Ukoliko unutarnja potražnja i proizvodnja prerastu produktivnost, posljedični porast zaposlenosti mogao bi pružiti temelj za potrošnju temeljenu na prihodima, umjesto na zaduživanju.

U proteklih je 15-20 godina gospodarstvo Europe bilo podvrgnuto dubokoj financijskoj i industrijskoj transformaciji. Promotrimo financijsku stranu. Zemlje eurozone dijele isti sustav plaćanja. Unutarnji disbalansi sami po sebi ne predstavljaju ništa neobično: bankarski ih sustav apsorbira te ne stvaraju probleme jedinstvenoj valuti. Bilance na računima banaka i posrednika u većoj su mjeri integrirane, a javnim dugom se upravlja na tržištu dionica. Iz industrijske perspektive, Njemačka je proširila svoju industrijsku i trgovinsku mrežu u cilju preusmjeravanja porasta potražnje prema lancu vrijednosti na transnacionalnim tržištima smještenima u Istočnoj i Centralnoj Europi.

Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu

Revalvacija potražnje ili povećanja nadnica više ne jamče dostatan izvoz u periferiju, kojoj će možda još uvijek biti potrebni cjenovno-neelastični proizvodi iz centra. Tečaj je tupo oružje. S financijske strane, zemljama koje bi napustile euro potrebna je jača valuta. Devalvacija ugrožava bankarski sustav i upravljanje javnim dugom, te bi se na trgovinskoj bilanci mogla pokazati ne toliko čarobnom kao što se očekivalo.

Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu. Do promjena mora doći u kontinuitetu s prevladavajućim konsenzusom, kao što je to ovaj tjedan jako dobro pokazao predsjednik François Hollande, otpuštanjem francuskog ministra gospodarstva.

Draghijevoj nakani da izgradi Europu kroz svojevrsnu „revoluciju odozgo“ potrebna je tekuća kriza kako bi oslabila unutarnji otpor unutar kapitalističke klase. Alternativna socijalna i demokratska Europa „odozdo“ susreće se s problemom odsutnosti subjekta koji bi se za nju borio. Premda ovo nisu dobre vijesti, euro bi tada mogao i doživjeti svoj kraj: ne uz prasak, već uz jecaj. No, kako izreka kaže, „nije gotovo dok nije gotovo“.
S engleskog originala objavljenog na Guardianu 30. kolovoza 2014. preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

[*] Konkretnije, plasiranjem više eura u banke. ECB bi kupio obveznice banaka i platio ih eurima što bi, uz veću svotu eura nego dolara u bankama, trebalo dovesti do padanja vrijednosti eura u odnosu na dolar. (op. prev.)
Riccardo Bellofiore je profesor monetarne ekonomije i povijesti ekonomske misli na Sveučilištu Bergamo.(Izvor)

Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve