Occupy LSE – Free University of London: Zašto okupiramo

Studentsko zauzimanje glavne dvorane upravne zgrade Sveučilišta LSE započelo je 17. ožujka 2015. Zahtijevaju uspostavu Slobodnog sveučilišta Londona koje ne bi podlijegalo profitnom motivu, kojim bi upravljali studenti i svi radnici Sveučilišta (kako akademski tako i ne-akademski) i koje bi bilo oslobođen prostor kritičkog mišljenja. U ovoj kolektivnoj izjavi objašnjavaju razloge svoje borbe te navode zahtjeve i ciljeve. “Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i “dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom.”


Okupacijom dvorane za sastanke u zgradi uprave Sveučilišta London School of Economics studenti tog sveučilišta pridružili su se pokretu u nastajanju koji se protivi neoliberalnom sveučilištu.


Okupirali smo Vera Anstey Suite, središnju dvoranu za sastanke upravne zgrade LSE-a. Zahtijevamo promjenu postojećeg sveučilišnog sustava.

LSE epitomizira neoliberalno sveučilište. Sveučilišta u sve većoj mjeri uvode privatizirani, profitom pogonjeni, birokratski „poslovni model“ visokog obrazovanja, koji studente veže za velike dugove, pretvara sveučilište u tvornicu diploma a studente u konzumente.

LSE je postao uzor prema kojem se provodi transformacija drugih sveučilišnih sustava kako u Britaniji tako i drugim zemljama. Golema zaduženost sveučilištâ, mjerila efikasnosti koja postavlja tržište i podčinjavanje obrazovanja interesima korporacija dubinski su izopačili način razmišljanja o svrsi sveučilišta i obrazovanja.

Zahtijevamo obrazovanje koje oslobađa – ono na kojem ne stoji cijena. Želimo sveučilište kojim će upravljati studenti, predavači i ostali njegovi radnici.

Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i „dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom. Borba protiv institucionalnog seksizma i rasizma, kao i za bolje uvjete rada sveučilišnog osoblja i predavača, postaju distrakcije takvim institucijama usmjerenima na stjecanje profita.

U svojoj se borbi pridružujemo drugim borbama u Velikoj Britaniji, drugim zemljama Europe i svijeta. One imaju za cilj suprotstaviti se i odbaciti ovaj sustav koji nije promijenio tek obrazovanje već i društvo u cijelosti. Od okupacija sveučilišta u Sheffieldu, Warwicku, Birminghamu i Oxfordu do aktualnog kolektivnog preuzimanja Sveučilišta u Amsterdamu – studenti su jasno pokazali da se jednostavno ne može dopustiti nastavljanje postojećeg sustava.

U ovoj borbi nismo sami.

Zašto Occupy?

Cilj ove okupacije je da stvorimo otvoreni, kreativni i oslobođeni prostor u kojem svi mogu sudjelovati u izgradnji novog, direktno-demokratskog, nehijerarhijskog i svima dostupnog obrazovanja – da stvorimo Slobodno sveučilište Londona.

Taj će prostor biti organiziran oko pokretanja radionica, diskusija i sastanaka s ciljem slobodne razmjene ideja. Znanje nije roba već nešto samo po sebi dragocjeno i vrijedno. Želimo dokazati, pa makar u ovom ograničenom vremenu i prostoru, da obrazovanje može biti besplatno.

Ovaj oslobođeni prostor također treba biti prostor za otvorenu raspravu o smjeru u kojem se kreću ovo sveučilište i naš cjelokupni obrazovni sustav. Želimo naglasiti da ovaj proces nije otvoren samo za studente – potičemo na sudjelovanje svo osoblje LSE-a, kako akademske radnike tako i ne-akademske.

Naša borba temelji se na principima jednakosti, direktne demokracije, solidarnosti, uzajamne pomoći i podrške. Ovo su naši sadašnji zahtjevi – pozivamo sve da otvoreno o njima raspravljamo, debatiramo i nadopunjujemo ih.

1. Besplatno i svima dostupno obrazovanje koje nije usmjereno na profit

– Zahtijevamo da uprava LSE-a pritisne vladu da ukine školarine kako za domaće tako i za međunarodne studente.

2. Radnička prava

– U solidarnosti s radnicima LSE-a zahtijevamo stvarnu sigurnost zaposlenja, kraj ugovora s nestalnim radnim vremenom, poštene plaće za obavljen rad i drastično smanjivanje razlike između najviše i najslabije plaćenih zaposlenika.

3. Stvarna sveučilišna demokracija

– Zahtijevamo osnivanje vijeća sastavljenog od studenata i osoblja Sveučilišta koje bi izravno birali studenti, akademsko i neakademsko osoblje, a koje bi bilo odgovorno za donošenje svih odluka koje se tiču upravljanja Sveučilištem.

4. Deinvestiranje

– Zahtijevamo da LSE prekine svoje veze s izrabljivačkim i destruktivnim organizacijama, tj. onih koje su upletene u ratove, vojne okupacije i uništavanje planeta. To se odnosi (no nije na to ograničeno) na trenutno i neodgođeno deinvestiranje iz industrije fosilnih goriva i svih korporacija koje stječu profit u okupaciji Palestine od strane Izraela.

5) Oslobođenje

– Zahtijevamo da LSE promijeni svoju politiku koja se tiče uznemiravanja, te da provodi nultu toleranciju na uznemiravanje.

– Zahtijevamo da LSE ne provede tzv. Protuteroristički zakon, koji kriminalizira neslaganje i drugačije mišljenje te posebice cilja na muslimanske studente i osoblje.

– Zahtijevamo da se policiji zabrani pristup sveučilišnom kampusu.

– Zahtijevamo da se LSE pretvori u oslobođen prostor bez rasizma, seksizma, homofobije, diskriminacije osoba s invaliditetom, transfobije i vjerske diskriminacije.

– Zahtijevamo da LSE odmah vrati na snagu stari etički kodeks i učini ga pravno obvezujućim, u skladu s prijedlogom kojeg je nedavno izglasalo Studentski savez LSE-a (LSESU).

– Zahtijevamo da LSE zajamči sigurnost i jednakost međunarodnih studenata, osobito s obzirom na njihov neizvjesni status po pitanju trajanja viza, te da ih potpuno uključi u naš projekt slobodnog sveučilišta.


S engleskog preveo Damjan Rajačić




Fotografije preuzete sa stranice Occupy LSE.



Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve