Occupy LSE – Free University of London: Zašto okupiramo

Studentsko zauzimanje glavne dvorane upravne zgrade Sveučilišta LSE započelo je 17. ožujka 2015. Zahtijevaju uspostavu Slobodnog sveučilišta Londona koje ne bi podlijegalo profitnom motivu, kojim bi upravljali studenti i svi radnici Sveučilišta (kako akademski tako i ne-akademski) i koje bi bilo oslobođen prostor kritičkog mišljenja. U ovoj kolektivnoj izjavi objašnjavaju razloge svoje borbe te navode zahtjeve i ciljeve. “Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i “dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom.”

Okupacijom dvorane za sastanke u zgradi uprave Sveučilišta London School of Economics studenti tog sveučilišta pridružili su se pokretu u nastajanju koji se protivi neoliberalnom sveučilištu.
Okupirali smo Vera Anstey Suite, središnju dvoranu za sastanke upravne zgrade LSE-a. Zahtijevamo promjenu postojećeg sveučilišnog sustava.

LSE epitomizira neoliberalno sveučilište. Sveučilišta u sve većoj mjeri uvode privatizirani, profitom pogonjeni, birokratski „poslovni model“ visokog obrazovanja, koji studente veže za velike dugove, pretvara sveučilište u tvornicu diploma a studente u konzumente.

LSE je postao uzor prema kojem se provodi transformacija drugih sveučilišnih sustava kako u Britaniji tako i drugim zemljama. Golema zaduženost sveučilištâ, mjerila efikasnosti koja postavlja tržište i podčinjavanje obrazovanja interesima korporacija dubinski su izopačili način razmišljanja o svrsi sveučilišta i obrazovanja.

Zahtijevamo obrazovanje koje oslobađa – ono na kojem ne stoji cijena. Želimo sveučilište kojim će upravljati studenti, predavači i ostali njegovi radnici.

Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i „dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom. Borba protiv institucionalnog seksizma i rasizma, kao i za bolje uvjete rada sveučilišnog osoblja i predavača, postaju distrakcije takvim institucijama usmjerenima na stjecanje profita.

U svojoj se borbi pridružujemo drugim borbama u Velikoj Britaniji, drugim zemljama Europe i svijeta. One imaju za cilj suprotstaviti se i odbaciti ovaj sustav koji nije promijenio tek obrazovanje već i društvo u cijelosti. Od okupacija sveučilišta u Sheffieldu, Warwicku, Birminghamu i Oxfordu do aktualnog kolektivnog preuzimanja Sveučilišta u Amsterdamu – studenti su jasno pokazali da se jednostavno ne može dopustiti nastavljanje postojećeg sustava.

U ovoj borbi nismo sami.

Zašto Occupy?

Cilj ove okupacije je da stvorimo otvoreni, kreativni i oslobođeni prostor u kojem svi mogu sudjelovati u izgradnji novog, direktno-demokratskog, nehijerarhijskog i svima dostupnog obrazovanja – da stvorimo Slobodno sveučilište Londona.

Taj će prostor biti organiziran oko pokretanja radionica, diskusija i sastanaka s ciljem slobodne razmjene ideja. Znanje nije roba već nešto samo po sebi dragocjeno i vrijedno. Želimo dokazati, pa makar u ovom ograničenom vremenu i prostoru, da obrazovanje može biti besplatno.

Ovaj oslobođeni prostor također treba biti prostor za otvorenu raspravu o smjeru u kojem se kreću ovo sveučilište i naš cjelokupni obrazovni sustav. Želimo naglasiti da ovaj proces nije otvoren samo za studente – potičemo na sudjelovanje svo osoblje LSE-a, kako akademske radnike tako i ne-akademske.

Naša borba temelji se na principima jednakosti, direktne demokracije, solidarnosti, uzajamne pomoći i podrške. Ovo su naši sadašnji zahtjevi – pozivamo sve da otvoreno o njima raspravljamo, debatiramo i nadopunjujemo ih.

1. Besplatno i svima dostupno obrazovanje koje nije usmjereno na profit

– Zahtijevamo da uprava LSE-a pritisne vladu da ukine školarine kako za domaće tako i za međunarodne studente.

2. Radnička prava

– U solidarnosti s radnicima LSE-a zahtijevamo stvarnu sigurnost zaposlenja, kraj ugovora s nestalnim radnim vremenom, poštene plaće za obavljen rad i drastično smanjivanje razlike između najviše i najslabije plaćenih zaposlenika.

3. Stvarna sveučilišna demokracija

– Zahtijevamo osnivanje vijeća sastavljenog od studenata i osoblja Sveučilišta koje bi izravno birali studenti, akademsko i neakademsko osoblje, a koje bi bilo odgovorno za donošenje svih odluka koje se tiču upravljanja Sveučilištem.

4. Deinvestiranje

– Zahtijevamo da LSE prekine svoje veze s izrabljivačkim i destruktivnim organizacijama, tj. onih koje su upletene u ratove, vojne okupacije i uništavanje planeta. To se odnosi (no nije na to ograničeno) na trenutno i neodgođeno deinvestiranje iz industrije fosilnih goriva i svih korporacija koje stječu profit u okupaciji Palestine od strane Izraela.

5) Oslobođenje

– Zahtijevamo da LSE promijeni svoju politiku koja se tiče uznemiravanja, te da provodi nultu toleranciju na uznemiravanje.

– Zahtijevamo da LSE ne provede tzv. Protuteroristički zakon, koji kriminalizira neslaganje i drugačije mišljenje te posebice cilja na muslimanske studente i osoblje.

– Zahtijevamo da se policiji zabrani pristup sveučilišnom kampusu.

– Zahtijevamo da se LSE pretvori u oslobođen prostor bez rasizma, seksizma, homofobije, diskriminacije osoba s invaliditetom, transfobije i vjerske diskriminacije.

– Zahtijevamo da LSE odmah vrati na snagu stari etički kodeks i učini ga pravno obvezujućim, u skladu s prijedlogom kojeg je nedavno izglasalo Studentski savez LSE-a (LSESU).

– Zahtijevamo da LSE zajamči sigurnost i jednakost međunarodnih studenata, osobito s obzirom na njihov neizvjesni status po pitanju trajanja viza, te da ih potpuno uključi u naš projekt slobodnog sveučilišta.
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Fotografije preuzete sa stranice Occupy LSE.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve