Nicholas Kristof spašava svijet

Dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada Nicholas Kristof nudi prosvjetiteljsko-liberalna rješenja za globalno siromaštvo, zanemarujući strukturnu dimenziju problema, te tvrdi kako će nada i donacije dobro organiziranom neprofitnom sektoru razriješiti pitanje nejednake raspodjele dobara: “Niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Put napretka za Koreju, Japan, i njime slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.”


U svom novom projektu, Nicholas Kristof tvrdi da nada, a ne politika, može riješiti pitanje siromaštva


U svom najnovijem velikom projektu, Nicholas Kristof, kolumnist New York Times-a, propisuje nadu kao rješenje problema siromaštva. Riječ je o još jednoj dozi dezinformacija koja sprječava gledatelje da prepoznaju sistemske korijene materijalne nejednakosti.

Kristof i Sheryl WuDunn u svojoj novoj knjizi A Path Appears, prema kojoj je napravljena i trodijelna PBS-ova dokumentarna serija, tvrde da bi doniranje 20 dolara dobro organiziranim neprofitnim organizacijama – uz programske evaluacije i znanstvena istraživanja – omogućilo djeci diljem svijeta da ostvare svoje potencijale.

Ovakav poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz izlaganja
No, njihov poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz njihova izlaganja.

Njihove pogrešne dijagnoze imaju ozbiljne posljedice, dijelom i zbog toga što veliki broj ljudi, čini se, prihvaća takvo obrazloženje. Kristof posvuda govori o „manjku empatije“ u Sjedinjenim Američkim Državama, a tisuće podržavatelja ostavlja postove ohrabrenja i zahvalnosti na njegovoj Facebook stranici. I dok su kompleks spasitelja u zabludi i njegovo maglovito razmišljanje o stvarnim učincima spašavanja siromašnih vrlo jasno dokumentirani, brojnost Kristofovih sljedbenika ukazuje da se kritike ne uspijevaju probiti.

Ova dokumentarna serija, za razliku od njegova dosadašnjeg rada, uključuje i neke domaće priče i prikazuje niz društvenih boljetica. U drugom nastavku pod nazivom „Breaking the Cycle of Poverty“ („Razbijanje kruga siromaštva“), Kristof se vraća svojim korijenima: ‘pornografiji’ o siromaštvu u stranim zemljama. Kroz putovanje od Zapadne Virginije preko Haitija do Kolumbije, gledatelji će moći vidjeti majke i njihovu djecu u suzama, suočene sa strašnim izborima. Na svakom od tih mjesta, uz pomoć celebrity vodiča poput Jennifer Garner – što je pokušaj pridobivanja publike inače nezainteresirane za tako sumorne teme – Kristof pokušava objasniti kako funkcionira globalno siromaštvo i što bi Amerikanci mogli učiniti da pomognu toj djeci.

Pogreške Kristofove ideje postaju izrazito vidljive kada nas film odvede na Haiti. Ovdje film prati trinaestogodišnju djevojčicu koja želi napustiti dom u kojem živi i radi jer je nadzornica kuće fizički zlostavlja. Djevojčica Marilane je restavek[*] – ruralno dijete koje je u grad poslano da radi kao kućna pomoćnica. Kristof to naziva oblikom ropstva, jer restaveci nemaju opciju bijega niti im je omogućena zaštita kada su zlostavljani.

Očigledno je posrijedi žalosno stanje, no fenomen slanja vlastite djece strancima ne događa se u vakumu (niti samo na Haitiju).
Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut, kao ni uvjeti koji su 2008. doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti
Kristof ne objašnjava silnice koje ljude tjeraju u takve krajnosti.

Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Jean-Bertrand Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut. Ne raspravlja se niti o uvjetima koji su 2008. godine doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti. Izbijanje kolere nakon potresa 2010. godine, za čije pojavljivanje se okrivljavalo UN, također se nigdje ne spominje.

Problem s Kristofom i WuDunn je njihovo pretvaranje da će male donacije neprofitnim organizacijama promijeniti omjer snaga koji ljude drži u glibu siromaštva. Ili da je slanje ljudi u bogata predgrađa – kao što se to dogodilo s Marilane – istinsko rješenje.

Njihovo pogrešno razmišljanje toksičan je spoj pristupa ‘baciti-novac-na-to’ ekonomista Jeffrey Sachsa i empirijski rigoroznog, ali etički ispraznog, istraživanja ekonomista Esther Dufloa. Sachs je prikupio stotine milijuna dolara u donacijama za obnovu jednog od najsiromašnijih mjesta u Africi, ali je teškom mukom pokušavao dokazati pozitivan utjecaj projekta.

Duflo, zajedno s koautorom Abhijit Banerjeeom, zagovarao je korištenje randomiziranih kontroliranih pokusa kako bi testirao učinkovitost pomoći, bilo da se radi o davanju zajmova ili mreža protiv komaraca. Slično procesu za razvoj novog lijeka, intervencija se testira na skupini ispitanika (iako u svijetu, a ne u laboratoriju), dok je kontrolna skupina prepuštena sama sebi. Ishodi su mjerljivi, znanje je stečeno.

Ovaj precizni, korak-po-korak pristup proizvodi lijekove protiv bolova – isplative razvojne intervencije – a to je ono što Kristof najviše preferira. Navukao se na otkrivanje onoga „što funkcionira“ i koliko je isplativo.
Izbavljivanje djece iz favela ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast
No, poput Dufloa, on uobražava i tvrdi da se sav taj razvoj može dogoditi a da se pritom ne dotakne nepravedne društvene poretke.

Postoji niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja koje su tada bile u razvoju, koji ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Umjesto toga, put napretka za Koreju, Japan, i njima slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.

Izbavljivanje djece iz favela ili prikolica ili kuće zlostavljača ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast.

Kao što to u filmu kaže i sam Kristof, ne možemo riješiti probleme za koje ne znamo da postoje. No njegov uradak potiče gledatelje da misle kako hrabrost pojedinaca i dobro organizirane neprofitne intervencije mogu okončati cijeli sistem koji ljude čini siromašnima.

Dublje reforme, poput uvođenja plaća dostatnih za život ili univerzalnog temeljnog dohotka svakako su bolja oklada.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Prevoditeljske opaske

[*] Restavek (francuski “reste avec” – “ostati iza”) je naziv za siromašnu djecu s Haitija, koju siromašni roditelji daju imućnijim obiteljima, da kod njih rade kućanske poslove, a zauzvrat dobivaju smještaj, školovanje i hranu.


Thalia Beaty je njujorška novinarka koja se primarno bavi ekonomskim razvojem zemalja arapskog govornog područja.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin (Rahoul Ghose / PBS) i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve