Nicholas Kristof spašava svijet

Dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada Nicholas Kristof nudi prosvjetiteljsko-liberalna rješenja za globalno siromaštvo, zanemarujući strukturnu dimenziju problema, te tvrdi kako će nada i donacije dobro organiziranom neprofitnom sektoru razriješiti pitanje nejednake raspodjele dobara: “Niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Put napretka za Koreju, Japan, i njime slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.”

U svom novom projektu, Nicholas Kristof tvrdi da nada, a ne politika, može riješiti pitanje siromaštva
U svom najnovijem velikom projektu, Nicholas Kristof, kolumnist New York Times-a, propisuje nadu kao rješenje problema siromaštva. Riječ je o još jednoj dozi dezinformacija koja sprječava gledatelje da prepoznaju sistemske korijene materijalne nejednakosti.

Kristof i Sheryl WuDunn u svojoj novoj knjizi A Path Appears, prema kojoj je napravljena i trodijelna PBS-ova dokumentarna serija, tvrde da bi doniranje 20 dolara dobro organiziranim neprofitnim organizacijama – uz programske evaluacije i znanstvena istraživanja – omogućilo djeci diljem svijeta da ostvare svoje potencijale.

Ovakav poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz izlaganja

No, njihov poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz njihova izlaganja.

Njihove pogrešne dijagnoze imaju ozbiljne posljedice, dijelom i zbog toga što veliki broj ljudi, čini se, prihvaća takvo obrazloženje. Kristof posvuda govori o „manjku empatije“ u Sjedinjenim Američkim Državama, a tisuće podržavatelja ostavlja postove ohrabrenja i zahvalnosti na njegovoj Facebook stranici. I dok su kompleks spasitelja u zabludi i njegovo maglovito razmišljanje o stvarnim učincima spašavanja siromašnih vrlo jasno dokumentirani, brojnost Kristofovih sljedbenika ukazuje da se kritike ne uspijevaju probiti.

Ova dokumentarna serija, za razliku od njegova dosadašnjeg rada, uključuje i neke domaće priče i prikazuje niz društvenih boljetica. U drugom nastavku pod nazivom „Breaking the Cycle of Poverty“ („Razbijanje kruga siromaštva“), Kristof se vraća svojim korijenima: ‘pornografiji’ o siromaštvu u stranim zemljama. Kroz putovanje od Zapadne Virginije preko Haitija do Kolumbije, gledatelji će moći vidjeti majke i njihovu djecu u suzama, suočene sa strašnim izborima. Na svakom od tih mjesta, uz pomoć celebrity vodiča poput Jennifer Garner – što je pokušaj pridobivanja publike inače nezainteresirane za tako sumorne teme – Kristof pokušava objasniti kako funkcionira globalno siromaštvo i što bi Amerikanci mogli učiniti da pomognu toj djeci.

Pogreške Kristofove ideje postaju izrazito vidljive kada nas film odvede na Haiti. Ovdje film prati trinaestogodišnju djevojčicu koja želi napustiti dom u kojem živi i radi jer je nadzornica kuće fizički zlostavlja. Djevojčica Marilane je restavek[*] – ruralno dijete koje je u grad poslano da radi kao kućna pomoćnica. Kristof to naziva oblikom ropstva, jer restaveci nemaju opciju bijega niti im je omogućena zaštita kada su zlostavljani.

Očigledno je posrijedi žalosno stanje, no fenomen slanja vlastite djece strancima ne događa se u vakumu (niti samo na Haitiju).

Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut, kao ni uvjeti koji su 2008. doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti

Kristof ne objašnjava silnice koje ljude tjeraju u takve krajnosti.

Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Jean-Bertrand Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut. Ne raspravlja se niti o uvjetima koji su 2008. godine doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti. Izbijanje kolere nakon potresa 2010. godine, za čije pojavljivanje se okrivljavalo UN, također se nigdje ne spominje.

Problem s Kristofom i WuDunn je njihovo pretvaranje da će male donacije neprofitnim organizacijama promijeniti omjer snaga koji ljude drži u glibu siromaštva. Ili da je slanje ljudi u bogata predgrađa – kao što se to dogodilo s Marilane – istinsko rješenje.

Njihovo pogrešno razmišljanje toksičan je spoj pristupa ‘baciti-novac-na-to’ ekonomista Jeffrey Sachsa i empirijski rigoroznog, ali etički ispraznog, istraživanja ekonomista Esther Dufloa. Sachs je prikupio stotine milijuna dolara u donacijama za obnovu jednog od najsiromašnijih mjesta u Africi, ali je teškom mukom pokušavao dokazati pozitivan utjecaj projekta.

Duflo, zajedno s koautorom Abhijit Banerjeeom, zagovarao je korištenje randomiziranih kontroliranih pokusa kako bi testirao učinkovitost pomoći, bilo da se radi o davanju zajmova ili mreža protiv komaraca. Slično procesu za razvoj novog lijeka, intervencija se testira na skupini ispitanika (iako u svijetu, a ne u laboratoriju), dok je kontrolna skupina prepuštena sama sebi. Ishodi su mjerljivi, znanje je stečeno.

Ovaj precizni, korak-po-korak pristup proizvodi lijekove protiv bolova – isplative razvojne intervencije – a to je ono što Kristof najviše preferira. Navukao se na otkrivanje onoga „što funkcionira“ i koliko je isplativo.

Izbavljivanje djece iz favela ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast

No, poput Dufloa, on uobražava i tvrdi da se sav taj razvoj može dogoditi a da se pritom ne dotakne nepravedne društvene poretke.

Postoji niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja koje su tada bile u razvoju, koji ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Umjesto toga, put napretka za Koreju, Japan, i njima slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.

Izbavljivanje djece iz favela ili prikolica ili kuće zlostavljača ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast.

Kao što to u filmu kaže i sam Kristof, ne možemo riješiti probleme za koje ne znamo da postoje. No njegov uradak potiče gledatelje da misle kako hrabrost pojedinaca i dobro organizirane neprofitne intervencije mogu okončati cijeli sistem koji ljude čini siromašnima.

Dublje reforme, poput uvođenja plaća dostatnih za život ili univerzalnog temeljnog dohotka svakako su bolja oklada.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Prevoditeljske opaske

[*] Restavek (francuski “reste avec” – “ostati iza”) je naziv za siromašnu djecu s Haitija, koju siromašni roditelji daju imućnijim obiteljima, da kod njih rade kućanske poslove, a zauzvrat dobivaju smještaj, školovanje i hranu.

Thalia Beaty je njujorška novinarka koja se primarno bavi ekonomskim razvojem zemalja arapskog govornog područja.

Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin (Rahoul Ghose / PBS) i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve