
Dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada Nicholas Kristof nudi prosvjetiteljsko-liberalna rješenja za globalno siromaštvo, zanemarujući strukturnu dimenziju problema, te tvrdi kako će nada i donacije dobro organiziranom neprofitnom sektoru razriješiti pitanje nejednake raspodjele dobara: “Niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Put napretka za Koreju, Japan, i njime slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.”
U svom novom projektu, Nicholas Kristof tvrdi da nada, a ne politika, može riješiti pitanje siromaštva
U svom najnovijem velikom projektu, Nicholas Kristof, kolumnist New York Times-a, propisuje nadu kao rješenje problema siromaštva. Riječ je o još jednoj dozi dezinformacija koja sprječava gledatelje da prepoznaju sistemske korijene materijalne nejednakosti.
Kristof i Sheryl WuDunn u svojoj novoj knjizi
A Path Appears, prema kojoj je napravljena i trodijelna PBS-ova dokumentarna serija, tvrde da bi doniranje 20 dolara dobro organiziranim neprofitnim organizacijama – uz programske evaluacije i znanstvena istraživanja – omogućilo djeci diljem svijeta da ostvare svoje potencijale.
Ovakav poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz izlaganja
No, njihov poziv na djelovanje zanemaruje strukturne čimbenike koji su pravim uzrokom što ljudi, usred velikog bogatstva, žive bez adekvatne prehrane, zdravstvene skrbi, i krova nad glavom. Kapitalistički sustav
koji proizvodi ovu bijedu u potpunosti je izostavljen iz njihova izlaganja.
Njihove pogrešne dijagnoze imaju ozbiljne posljedice, dijelom i zbog toga što veliki broj ljudi, čini se, prihvaća takvo obrazloženje. Kristof posvuda govori o „manjku empatije“ u Sjedinjenim Američkim Državama, a tisuće podržavatelja ostavlja
postove ohrabrenja i zahvalnosti na njegovoj
Facebook stranici. I dok su
kompleks spasitelja u zabludi i njegovo maglovito razmišljanje o stvarnim učincima
spašavanja siromašnih vrlo jasno dokumentirani, brojnost Kristofovih sljedbenika ukazuje da se kritike ne uspijevaju probiti.
Ova dokumentarna serija, za razliku od njegova dosadašnjeg rada, uključuje i neke domaće priče i prikazuje niz društvenih boljetica. U drugom nastavku pod nazivom „Breaking the Cycle of Poverty“ („Razbijanje kruga siromaštva“), Kristof se vraća svojim korijenima: ‘pornografiji’ o siromaštvu u stranim zemljama. Kroz putovanje od Zapadne Virginije preko Haitija do Kolumbije, gledatelji će moći vidjeti majke i njihovu djecu u suzama, suočene sa strašnim izborima. Na svakom od tih mjesta, uz pomoć celebrity vodiča poput Jennifer Garner – što je pokušaj pridobivanja publike inače nezainteresirane za tako sumorne teme – Kristof pokušava objasniti kako funkcionira globalno siromaštvo i što bi Amerikanci mogli učiniti da pomognu toj djeci.
Pogreške Kristofove ideje postaju izrazito vidljive kada nas film odvede na Haiti. Ovdje film prati trinaestogodišnju djevojčicu koja želi napustiti dom u kojem živi i radi jer je nadzornica kuće fizički zlostavlja. Djevojčica Marilane je restavek[*] – ruralno dijete koje je u grad poslano da radi kao kućna pomoćnica. Kristof to naziva oblikom ropstva, jer restaveci nemaju opciju bijega niti im je omogućena zaštita kada su zlostavljani.
Očigledno je posrijedi žalosno stanje, no fenomen slanja vlastite djece strancima ne događa se u vakumu (niti samo na Haitiju).
Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut, kao ni uvjeti koji su 2008. doveli do velikih protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti
Kristof ne objašnjava silnice koje ljude tjeraju u takve krajnosti.
Podatak da je SAD podržao državni udar koji je predsjednika Jean-Bertrand Aristidea maknuo s vlasti, što je pokrenulo UN-ovu mirovnu misiju koja ovoga lipnja ulazi u jedanaestu godinu, uopće nije spomenut. Ne raspravlja se niti o uvjetima koji su 2008. godine doveli do velikih
protesta zbog previsokih cijena namirnica te svrgavanja tadašnjeg premijera s dužnosti. Izbijanje kolere nakon potresa 2010. godine,
za čije pojavljivanje se okrivljavalo UN, također se nigdje ne spominje.
Problem s Kristofom i WuDunn je njihovo pretvaranje da će male donacije neprofitnim organizacijama promijeniti omjer snaga koji ljude drži u glibu siromaštva. Ili da je slanje ljudi u bogata predgrađa – kao što se to dogodilo s Marilane – istinsko rješenje.
Njihovo pogrešno razmišljanje toksičan je spoj pristupa ‘baciti-novac-na-to’ ekonomista Jeffrey Sachsa i empirijski rigoroznog, ali etički ispraznog,
istraživanja ekonomista Esther Dufloa. Sachs je prikupio stotine milijuna dolara u donacijama za obnovu jednog od najsiromašnijih mjesta u Africi, ali je teškom mukom pokušavao
dokazati pozitivan utjecaj projekta.
Duflo, zajedno s koautorom Abhijit Banerjeeom, zagovarao je korištenje randomiziranih kontroliranih pokusa kako bi testirao učinkovitost pomoći, bilo da se radi o davanju zajmova ili mreža protiv komaraca. Slično procesu za razvoj novog lijeka, intervencija se testira na skupini ispitanika (iako u svijetu, a ne u laboratoriju), dok je kontrolna skupina prepuštena sama sebi. Ishodi su mjerljivi, znanje je stečeno.
Ovaj precizni, korak-po-korak pristup proizvodi lijekove protiv bolova – isplative razvojne intervencije – a to je ono što Kristof najviše preferira. Navukao se na otkrivanje onoga „što funkcionira“ i koliko je isplativo.
Izbavljivanje djece iz favela ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast
No, poput Dufloa, on uobražava i tvrdi da se sav taj razvoj može dogoditi a da se pritom ne dotakne nepravedne društvene poretke.
Postoji niz podataka o poslijeratnim iskustvima zemalja koje su tada bile u razvoju, koji ilustrira način podizanja standarda života neke zemlje. Da su konzultirali ovu povijest, Kristof i njegovi saveznici saznali bi da nevladine organizacije nikada nisu postigle transformacijsko poboljšanje blagostanja diljem neke zemlje. Umjesto toga, put napretka za Koreju, Japan, i njima slične zemlje, bio je kroz goleme vladine razvojne programe.
Izbavljivanje djece iz favela ili prikolica ili kuće zlostavljača ne ublažava oštru nejednakost koju proizvodi naša globalna ekonomija. Najbolji način da se djeci omogući prilika za bolju budućnost – pa čak i unutar ograničenja koja zadaje kapitalizam – je podržavati progresivne vlade, poticati javna ulaganja u javna dobra, te poticati domaće industrije kroz sustav trgovine koji bi im omogućio rast.
Kao što to u filmu kaže i sam Kristof, ne možemo riješiti probleme za koje ne znamo da postoje. No njegov uradak potiče gledatelje da misle kako hrabrost pojedinaca i dobro organizirane neprofitne intervencije mogu okončati cijeli sistem koji ljude čini siromašnima.
Dublje reforme, poput uvođenja plaća dostatnih za život ili univerzalnog temeljnog dohotka svakako su bolja oklada.
S engleskog prevela Karolina Hrga
Prevoditeljske opaske
[*] Restavek (francuski “reste avec” – “ostati iza”) je naziv za siromašnu djecu s Haitija, koju siromašni roditelji daju imućnijim obiteljima, da kod njih rade kućanske poslove, a zauzvrat dobivaju smještaj, školovanje i hranu.
Thalia Beaty je njujorška novinarka koja se primarno bavi ekonomskim razvojem zemalja arapskog govornog područja.
Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin (Rahoul Ghose / PBS) i prilagođena formi ikone.