Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti
U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
[VB]: U više sam tekstova o temeljnom dohotku među inspirativnim citatima naišla na spominjanje odlomka iz Vlastite sobe Virginije Woolf u kojem autorica opisuje kako joj se život promijenio nakon što je 1918. godine počela primati ‘temeljni dohodak’ od 500 funti godišnje (nasljedstvo bogate tete koje joj se doživotno isplaćivalo u godišnjim obrocima)[1]. Iste su godine žene stekle pravo glasa u UK-u, no Woolf naglašava kako joj je stalan prihod temeljitije promijenio život. Opisuje kako se ranije prehranjivala svakojakim honorarnim “poslićima” — od površnih novinarskih zadataka preko ispisivanja adresa na omotnicama i izrade umjetnog cvijeća do podučavanja abecede u vrtiću — i kako su ekonomska nesigurnost, izrabljivački uvjeti rada i nemogućnost posvećivanja pisanju za nju značili život obojen strahom, mržnjom i gorčinom. Stalan prihod omogućio joj je da s većom distancom kritički promatra apsurd profitnog nagona: “pogledajte pod proljetnim suncem burzovnog mešetara ili uspješnog odvjetnika koji ulazi da bi zaradio novac i još novca i još novca dok je pet stotina funti godišnje dovoljno za život pod suncem.” Nakon niza promjena potaknutih ekonomskom neovisnošću, “nadošlo je najveće oslobođenje — sloboda da se stvari misle same po sebi. Ova građevina, na primjer, sviđa li mi se? Je li ona slika lijepa? Je li ovo po mom mišljenju dobra ili loša knjiga? Nasljedstvo moje tete razotkrilo mi je nebeski svod,
Upareno s dekomodifikacijom obrazovanja, uvođenje BTD-a demokratiziralo bi pristup kulturi te omogućilo većem broju ljudi da se bave radom koji danas zahtijeva skupo školovanje i dodatno osposobljavanje u obliku dugotrajnog neplaćenog (ili simbolički remuneriranog) stažiranja. Povrh toga, umjetnici i kulturni radnici osjećali bi se manje konfliktno u odnosu na vlastiti rad kada bi stvaranje u manjoj mjeri podrazumijevalo eksploataciju sebe i drugih
a velik, silan lik gospodina kojeg je Milton preporučio mojem vječitom obožavanju zamijenilo pogledom na otvoreno nebo.”[2]
Kada zamišljamo kulturnu proizvodnju u društvu s BTD-om, jasno je kako bi umjetnici i kulturni radnici imali više vremena i slobode da proizvode što žele, pa i da proizvode više, ukoliko nisu prisiljeni raditi besmislene nadničke poslove ili prekarne poslove u kreativnom sektoru. Upareno s dekomodifikacijom obrazovanja, uvođenje BTD-a demokratiziralo bi pristup kulturi te omogućilo većem broju ljudi da se bave radom koji danas zahtijeva skupo školovanje i dodatno osposobljavanje u obliku dugotrajnog neplaćenog (ili simbolički remuneriranog) stažiranja. Povrh toga, takva bi transformacija mogla značiti i raskrčenje dijela kontradikcija koje zagušuju polje kulturne proizvodnje. Umjetnici i kulturni radnici osjećali bi se manje konfliktno u odnosu na vlastiti rad kada bi stvaranje u manjoj mjeri podrazumijevalo eksploataciju sebe i drugih. U prvom dijelu razgovora spomenula si koncentraciju prezaposlenosti u visokoprestižnim poslovima, ali znamo i kako se u kulturnom sektoru obećanje nekog udaljenog (odgođenog) prestiža predstavlja kao supstitut za nadnicu (ili opravdanje za njezinu nedostatnost) te na koje se sve načine naša ljubav prema poslu, kreativnost i društvenost koriste kao legitimacijski faktori neplaćene ili potplaćene prezaposlenosti.
Vraćajući se na Virginiju Woolf, još radikalnijom od slobode izbora željenog zanimanja čini mi se pomisao na slobodu “da se stvari misle same po sebi” – kao preduvjet za kreativan rad, ali i kao autonomna aktivnost. Kada bismo svi dobivali temeljni dohodak, vrlo je vjerojatno da bi se mnogi od nas odlučili baviti društveno korisnim radom (što bi dovelo i do preispitivanja definicije “društveno korisnog”), no zanima me može li BTD poslužiti i kao poticaj na diskusiju o tome na koji način vrednujemo aktivnosti koje ne možemo jasno klasificirati kao korisne ili beskorisne, produktivne ili neproduktivne, koje nemaju, a katkad i ne mogu imati neposredan cilj – procesne aktivnosti koje uključuju interpretaciju i apstraktno razmišljanje. Kako ti zamišljaš prostor i vrijednost takvih bezinteresnih aktivnosti nakon uvođenja temeljnog dohotka i u kakvom bi odnosu s društveno korisnim radom one bile?
[WV]: Svakako je uzbudljiva pomisao da bi nam uvođenje BTD-a dalo mnogo više vremena i materijalne slobode te kako bismo tada drugačije poimali sebe i društvo u kojem bi bilo više prostora za bezinteresni rad. Već smo govorile o “prijetnji” slobodnog vremena, o potencijalu demokratizacije koji je u njega upisan. No sada bih tome pristupila iz jedne druge perspektive. Autonomni, bezinteresni rad u sebi nosi još jednu provokaciju koja se ne tiče isključivo vrijednosti oslobođenog vremena, a to je: kako ćemo smisleno i koherentno organizirati područja aktivnosti nakon što izgubimo strukturirajući učinak nadnice?
U odnosu na pitanje hoće li nam BTD omogućiti da se više bavimo umjetničkim i kreativnim aktivnostima ili da prijateljski surađujemo izvan okvira koji sada postoje, ne čini se ključnim samo to hoćemo li imati dovoljno novca i slobodnog vremena te na koji ćemo način osigurati pristup obrazovanju, opremi, softveru i urbanom prostoru, već i kako ćemo osmisliti zajedničke strukture pristupa, prepoznavanja i vrednovanja različitih stvari koje radimo.
U društvu nadničkog rada događa se nešto vrlo zanimljivo što već neko vrijeme pokušavam razumjeti, dijelom i zato što se tiče moga vlastitog iskustva, odnosno pokušaja strukturiranja života i stvaranja u kontekstu prekarnog rada. Iako katkad pokušavamo djelomično ili potpuno odustati od nadničkog rada, samousmjeren rad koji nije prepoznat ili organiziran unutar područja relevantne aktivnosti lako može postati izolirajuć i solipsistički. Imam prijatelje koji se veoma trude steći ‘izvannastavne’ vještine kako bi se bavili pisanjem, glazbom ili umjetnošću, a pritom žive u siromaštvu. Iako nitko od njih ne očekuje da će se obogatiti ili proslaviti, svi imamo stvarnu potrebu da povremeno dijelimo svoj rad i na taj se način povezujemo s drugima. Stoga mi se, u odnosu na pitanje hoće li nam BTD omogućiti da se više bavimo umjetničkim i kreativnim aktivnostima ili da prijateljski surađujemo izvan okvira koji sada postoje, ne čini ključnim samo to hoćemo li imati dovoljno novca i slobodnog vremena te na koji ćemo način osigurati pristup obrazovanju, opremi, softveru i urbanom prostoru, već i kako ćemo osmisliti zajedničke strukture pristupa, prepoznavanja i vrednovanja različitih stvari koje radimo. Moderna su društva, bilo kapitalistička, bilo socijalistička, riješila taj problem stvaranjem odvojenih polja stručnih aktivnosti i školovanjem ljudi koji će unutar tih polja zauzeti cjeloživotne profesionalne uloge. Ta polja, kako to Bourdieu opisuje, imaju svoja mjerila i protokole za akreditiranje ljudi, procjenu kompetencija, nagrađivanje i promicanje zasluga. Cijeli naš obrazovni sustav usmjeren je prema takvoj podjeli rada, a država aktivno sudjeluje u provjeri i licenciranju različitih profesionalnih standarda i udruženja. Štoviše, novčane nagrade koje pripisujemo određenim poslovima temelje se na mjeri u kojoj rad zadovoljava propisane standarde specijalizirane kompetencije. Drugim riječima, pod kapitalizmom novac ili nadnica priznaje i nagrađuje uspješno usvajanje vještina u nekom specijaliziranom polju. Čak i u slučaju umjetnosti, teško je napraviti skok od puke kreativnosti do stvaranja umjetnosti kada osoba nije specijalizirana (nije završila umjetnički studij). Ostalo su hobiji i slobodne aktivnosti… što bi valjda bilo pokriveno temeljnim dohotkom. No ne mislim da to dovoljno remeti stroge podjele između rada/dokolice, korisnog/beskorisnog rada o kojima smo razgovarale.
Pitam se što će se dogoditi s podjelom rada i specijalizacijom u svijetu bezuvjetnog temeljnog dohotka? Što će se dogoditi kada ljudi budu odbijali ograničavanje na isključivo jednu cjeloživotnu profesiju? Što će biti s (cjeloživotnim) obrazovanjem i hoće li nam struke i dalje biti potrebne? Drugim riječima, pitam se kako će društvo s pravednim i punim BTD-om napraviti skok od diletantizma do izvrsnosti. Osim pitanja radne motivacije, koje me manje zabrinjava, koje ćemo mehanizme i strukture morati osmisliti kako bismo priznavali i nagrađivali ljudski trud izvan okvira tržišta? Smatram to ključnim jer čak i postradno društvo mora biti društvo, što znači da će ljudima biti potrebna nekakva radna razmjena izvan okvira prijateljstva i izravne suradnje. Ljudi imaju potrebu za dijeljenjem i razmjenom onoga što rade. Moramo osmisliti strukture i okvire za to izvan ograničavajućih specijalizacija čiju vrijednost određuje tržište.
Nadovezujući se na pitanje struktura vrednovanja, ponovno bih se osvrnula na kulturnu proizvodnju. Mnogima je BTD privlačan kao mehanizam koji bi nam omogućio da se u većoj mjeri posvetimo kreativnom radu i proširenju umjetničkih sposobnosti. Spomenula si neke od načina na koje bi uvođenje BTD-a moglo utjecati na umjetnike – zanima me zabrinjava li te ta ideja gubitka mjerila izvrsnosti u području umjetnosti i kulturne proizvodnje.
Izvrsnost je jasno postavljena kao cilj kojemu bismo svi trebali stremiti i vrlo smo uspješno kondicionirani u tome da neostvarenje izvrsnosti doživljavamo kao vlastitu nedostatnost i poraz, da privatiziramo odgovornost i stres složenog kompleksa strukturalnih prepreka društvenoj mobilnosti. Pritom ne manjka informacija o tome da je vrsta izvrsnosti koju aktualni sustav vrednuje klasno, rodno i rasno određena te da se oslanja na nevidljiv rad društvene reprodukcije, što omogućava perpetuaciju istih određenosti
[VB]: Premda je pitanje stvaranja alternativnih društvenih struktura svakako ključno, smatram da moramo biti oprezni kada govorimo o strahu od potiskivanja izvrsnosti i gubitka mjerila. Bojim se kako se to lako može tumačiti kao strah od nestanka (patrijarhalne) figure autoriteta u horizontalnom društvu ili konzervativan strah od gubitka tržišta kao jedinog faktora društvenosti. Sada imamo sustav koji navodno promiče izvrsnost, no kakvu izvrsnost i na čiju štetu? Izvrsnost je jasno postavljena kao cilj kojemu bismo svi trebali stremiti i vrlo smo uspješno kondicionirani u tome da neostvarenje izvrsnosti doživljavamo kao vlastitu nedostatnost i poraz, da privatiziramo odgovornost i stres složenog kompleksa strukturalnih prepreka društvenoj mobilnosti[3]. Pritom ne manjka informacija o tome da je vrsta izvrsnosti koju aktualni sustav vrednuje klasno, rodno i rasno određena te da se oslanja na nevidljiv rad društvene reprodukcije, što omogućava perpetuaciju istih određenosti. Dakle, kultura izvrsnosti jest velik dio onoga što nas guši.
Što se tiče mjerila umjetničke izvrsnosti, pretpostavljam da se ne bojim gubitka mjerila jer kreativnost ionako doživljavam kao nešto što je više stvar suradnje i duga nego individualnog genija. U tom bih kontekstu spomenula knjigu Jana Verwoerta koju si mi prošloga ljeta posudila[4]. U eseju Iscrpljenost i izobilje (Exhaustion and Exuberance), Verwoert problematizira zadatost naših uloga i ograničene (ali uzbudljive) mogućnosti drugačijeg djelovanja u proizvodnji kulturnog, društvenog i intelektualnog kapitala u okviru “kulture visokih performansi” (high performance culture). Kultura visokih performansi vrednuje inventivnost i uglavnom zanemaruje interpretaciju, veliča inovaciju i izvrsnost te pritom utvrđuje iluziju (isključivo) individualne kreativnosti/individualnog genija, potiče konkurenciju, umanjuje doprinos kolaborativnog rada i općenito teži tome da dug prema drugima učini nevidljivim. Previđa vrijednost apstraktnog razmišljanja i rada koji se oslanja na latentnost, “potencijalnost koja je u sadašnjosti neostvarena te koja se možda nikada i ne može u potpunosti ostvariti”. Verwoert naglašava da su takvi oblici razmišljanja i stvaranja vrijedni upravo zato što ne prezaju od neizrecivosti, ne nude jasna rješenja na postojeće probleme, već ukazuju na “sve mogućnosti koje leže onkraj onoga što je već ostvareno u dominantnom modalitetu razmišljanja i djelovanja”.
Kreativno razmišljanje i rad uvelike se oslanjaju na trenutke inspiracije, trenutke kada fragment teksta, slika ili gesta iznenada i katkad gotovo neprimjetno pomaknu granicu onoga što se čini mogućim. Prema Verwoertu, inspiracija jest trenutak u kojem prepoznajemo da “ja mogu zato što ti možeš”. “Iluziji beskonačne potentnosti” pojedinca koju kultura visokih performansi potiče, Verwoert suprotstavlja “politiku predanosti” (politics of dedication), praksu koja prepoznaje kako je mogućnost stvaranja sama po sebi “poklon od drugih i dug prema drugima”. Naravno, Verwoert ne zagovara uvođenje temeljnog dohotka, već istražuje postojeće i zamišlja potencijalne oblike otpora, prvenstveno u umjetničkoj praksi. No vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada. Kada bismo u procesu artikulacije zahtjeva za BTD-om težili uspostavljanju društvenih sustava vrednovanja koji u većoj mjeri prepoznaju uzajamnu zaduženost (što je opet drugo ime za društvenu reprodukciju, u najširem smislu), možda ne bismo imali toliku potrebu da izvrsnost poimamo isključivo kao individualističku kategoriju.
Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada. Kada bismo u procesu artikulacije zahtjeva za BTD-om težili uspostavljanju društvenih sustava vrednovanja koji u većoj mjeri prepoznaju uzajamnu zaduženost (što je opet drugo ime za društvenu reprodukciju, u najširem smislu), možda ne bismo imali toliku potrebu da izvrsnost poimamo isključivo kao individualističku kategoriju
To je i razlog zašto sam htjela obraditi temu BTD-a u razgovoru s tobom, umjesto da samostalno napišem niz tekstova koji uredno dijele temu na odvojena pitanja i do neke mjere izglađuju složenosti i kontradikcije koje proizlaze iz njihova sučeljavanja. Iako je ovaj rad realiziran u okviru jednomjesečne stipendije, nadograđuje se na razgovore koje već godinama vodimo o radu, na proces iz kojega je izraslo i naše prijateljstvo. Dijaloška mi se forma učinila prikladnom za pokušaj demistifikacije pristupa temi i stavljanja naglaska na proces zajedničkog učenja. No istovremeno sam vrlo svjesna kako se demistificiranje radnog procesa samo po sebi teško može shvatiti kao praksa otpora. Činjenica da smo u intelektualnom i kreativnom radu uvijek spremne goleme količine rada koje ionako voljno radimo (iz interesa, ljubavi, prijateljstva, bez očekivanja naknade) kanalizirati u projekte koji računaju na dugotrajan angažman, ali honoriraju isključivo najneposrednije proizvode toga angažmana, u neku ruku nažalost potvrđuje da su kulturni radnici idealan prototip neoliberalnog subjekta.
[WV]: Možda u svakom kreativnom i intelektualnom radu postoji dimenzija koja izmiče sustavu novčanog vrednovanja. Odnosno, iako si uspjela osigurati sredstva za pisanje ovih tekstova, ono što nam je omogućilo da na ovu temu tijekom godina odvajamo vrijeme i energiju bio je novac koji smo zaradile drugim plaćenim radom. Plaćaju nas za x, y ili z, ali uvijek uspijevamo nešto od toga odvojiti kako bismo oslobodile vrijeme za bavljenje nečim za što nismo “akreditirane” i za što ne primamo naknadu. Tako si ti proteklih godina radila kao prevoditeljica, no iskoristila si prihode i za svoju političku edukaciju, što ti je omogućilo da sada pišeš o BTD-u. U mojem slučaju, zarađivala sam honorarnim predavačkim radom, no dio prihoda iskoristila sam kako bih se neplaćeno educirala i bavila filmom. Naše prijateljstvo i suradnju oblikovao je novac koji smo otele od plaćenih aktivnosti kako bismo se bavile nečim za što nismo ni plaćene ni školovane. Možda je to dokaz nedostatnosti nadnice kao univerzalne mjere našeg rada.
[VB]: Stoga je i rezultat eksperimenta zajedničkog pisanja nužno kontradiktoran – prefigurativna nastojanja autorefleksivnog pristupa koji ističe da “ja mogu zato što ti možeš” istiskuje materijalna činjenica da smo spremne perpetuirati postojeće uvjete rada. No politička edukacija nije nešto na što odvajamo vrijeme u anticipaciji nekog budućeg projekta, to je ono što radimo kako bismo bili u stanju preživjeti i oduprijeti se dehumanizirajućim učincima besmislenih poslova koji zaokupljaju velik dio našeg vremena.
Bilješke:
[1] Spomenula bih zanimljiv tekst čiji je naslov inspiriran citatom iz Vlastite sobe, a koji se bavi BTD-om kao mehanizmom koji otvara put prema održivom društvu: Alyssa Battistoni, Alive in the Sunshine (Jacobin, siječanj 2014.), https://www.jacobinmag.com/2014/01/alive-in-the-sunshine/
[2] Virginia Woolf, Vlastita soba, prev. Iva Grgić (Zagreb: Centar za ženske studije, 2003.).
[3] U ovom kontekstu diktat izvrsnosti povezujem s nečim što Mark Fisher naziva “magičnim voluntarizmom” (terminom koji preuzima od kliničkog psihologa Davida Smaila), a što opisuje kao dominantnu ideologiju kapitalističkog sustava. Magični je voluntarizam uvjerenje – koje perpetuiraju politika, mediji i self-help publicistika – da je svaki pojedinac u mogućnosti sa svojim životom učiniti sve što poželi. Kao lijek za raširen osjećaj bespomoćnosti (koji je realan odraz strukturalne bespomoćnosti) nudi iluziju apsolutne individualne mogućnosti djelovanja. Drugim riječima, potlačene klase uvjerava se kako su njihovo siromaštvo, nedostatak realnih mogućnosti, nezaposlenost itd. njihova vlastita krivica, ali kako se rješenje krije u radu na sebi. Internalizacija iluzije da smo u mogućnosti sami sve postići omogućava nam da svaki poraz doživljavamo isključivo kao izraz vlastite nedostatnosti. Fisher to istodobno identificira kao posljedicu i uzrok historijski niske razine klasne svijesti. Vidi: Mark Fisher, Good for Nothing (ožujak 2014.), http://theoccupiedtimes.org/?p=12841
[4] Jan Verwoert, Tell Me What You Want, What You Really, Really Want (Rotterdam: Pier Zwart Institute and Sternberg Press, 2010), http://www.sternberg-press.com/index.php?pageId=1295
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
Crtež Davida Shrigleya (dio njegove knjige ‘What the Hell Are You Doing?’) iz uvoda u post preuzet je s Flickr računa cea + po Attribution 2.0 Generic licenci i prilagođen formi ikone.
